nedjelja, 07.03.2021.
čekajuć, prevečerje..
-Što je moja, svrha u životu, predivnom, dragocjenom i kratkom ko treptaj oka?-
Zanimljivo, to se pitam svako jutro, svanućem, dok misli su mi čiste, kao bijeli papir neispisan, u formiranju, čekajući prvi životni izazov, da bi se porodile, neopterećene, neokužene, jučerašnjim, bremetim danom, nalika na " mekskičke sapunice".
Nedjelja je, jedna od rijetkih, kad ne radim, lagana, tiho-plazeća, bez budilice, bez termina, lijena i mirna, poput moje Save, kad hoću samo, ono što volim. Besmrtnosti, nalika. Čista, ugoda!
I provela sam sat i pol u mom, već godinama, jedinom ( jer besparica je, jebena kučka) bjuti - salonu, mojoj malešnoj , kupaonici, farbajuć sjedine ( a posijedila sam u tridesetoj, ha..zbog " ugodnog" i " lahkog" života!), ošišala sam se, jest da su frizerski saloni, konačno otvoreni, al redoviiii, vanka na - 7,ne pada mi na pamet, čekati, mrzim redove ( sjetim se 80-tih i čekanja na zimulji, praška za veš, uložaka, kave i najstrašnijeg - čekanja ,Bebimila za moju tek rođenu kći) čekanje....čega? Onog, bit će bolje...kad?
I nisam ja pretjerano strpljiva osoba ( nisam uopće), jer sve probleme, rješavam, odmah, djelujuć, u hodu, u trku bez razmišljanja, instiktom,pa vremenski odmak, pokaže jesam li pogriješila ( ooo često) i radost ne stavljam na čekanje, ta tako sam vrištala od sreće na Silvestovo, kad mi je sin javio da postat ću - baba, da su susjedi, zvali policiju.
A opet, " tako strpljivo" čekam odgovor na pitanje - što je moja svrha u životu?-
I ovo, predvečerje, najomiljeniji mi dio dana, kad mi oblaci, vječni putnici, namiguju, kad posljednja crta, crveno- ružičasta, pokaže se na obzoru, kad umorni dan krene na počinak, čekajuć noć, da ga milostivo i brižno ušuška,- čekam odgovor, možda ...možda ga ..spoznam!
A Vi? Znate li VI, što je vaša svrha u životu?!
- 14:25 -
