Mrzim, istinski, na protonskoj razini, hladnoću, minuse, zimu i snijeg,
al volim anđele!
I sad, više, nego u djetinjstvu, pravim, porodim, oživim anđele u snijegu.
S proljećem sam neodlučna, ne znam dal ga volim il ne je " onako s proljeća" neki disbalans me opali, pa sam podvojena, utostručena, krhka, lomljiva, slabašna, svemirom razasuta..ko ja sam, al nisam ja.
Smiri me paleta boja u začeću, stidljivi pjev odmrzlih ptičica, kad u pol 5 krenem na posao.
Ljetom sam svoja i htjela bih da traje, traje ( ništa ne traje)..bolje vidim, čujem, razmišljam,
zagnjurim jagodice prstiju u prvojutarnju rosu i sve mi je kristalno jasno ( a vještica sam samo ponekad)
S jeseni, ne znam što bih..šarenilo boja, od smeđe do vrišteći crvene..a opet, magle, dužd, vjetar, gromovi..čine me sjetnom, bez kišobrana, kabanice, pitajućom...životnom?
Odbacila sam cipele sigurnosti, hodam bosa, mahovinom, pijeskom, blatom, poljem djevičanski uzoranim, travom nepokošenom doma moga ( gdje li je??) i naiđoh na trn, koji mi stopalo raskrvari i bol nanese.
I mislim si, što život bez boli jest?
Kako bih se bez boli, sjetila lijepog, kao kad me moja tek rođena kći, malešnom ručicom, uhvatila za palac.
Upravo shvatih, volim sve mijene života i ne..ne trebaju mi " sigurne cipele" da bih ovim čudom, zvanim život samo koračala, jer ponekad i letim!
Post je objavljen 22.03.2021. u 19:08 sati.