Ujutru u 4 sata ( prije posla i prve grke, utješne kave) još s krmeljama i snom na trepavicama, pogledam se u kičasto ogledalo, preostalo od bivšeg stanara ( da sam ga ja birala, ne bi bilo takvo, a nemam love, zamjenit ga, kupiti novo) jesam li to JA?!
Jesam, Ja sam, osim kad je On u pitanju! Ne znam, nisam sigurna, jel ljubav ,energija, obmana, okovi, "zatvor "svojevoljno izabran, ali kad je ON u pitanju, sve je to i nije ništa od toga! Kad je On,u " nepitanju" ljubav je u svoj svojoj krhkosti, divnosti, u svoj svojoj predanosti. Poput religije! Vjeruj, nisi vidio, dokaza premalo, vjeruj!
Jaka sam, ta toliko puta sam životu- zmaju skočila na leđa, jahala ga, grozničavo i sigurno, toliko puta sam mu, buktinju iz ralja ugasila, krljušti, dvije il tri otkinula,ali kad je On u pitanju, janje sam!
Izabrala sam, vjeru, iako od obećanja, malo tog je ispunio. Izabrala sam, voljeti, bez preisptivanja.
A zašto se onda, zorom, promatrajući svoj lik u toj odvratno, kičastoj špigli, pitam - Jesam li to JA!?
Pozzz iz užasnooo ladne, tuđine! Drž te mi se, ovdi je još uvik...SVE ZABRANJENO. Osim radit s inficiranima!
Post je objavljen 03.03.2021. u 15:29 sati.