ponedjeljak, 31.08.2020.
crno- bijelo- crno
Ovdje su maske obvezatne u svim zatvorenim prostorima, već četiri mjeseca. Nažalost i za djecu.
Danas u trgovini -
Deckic oko 7god, cendra ispod maske "Mama zasto ja moram nositi masku??? Pa necu okolo ići grliti i ljubiti ljude. Ja uopce ne volim ljude!"
- 20:12 -
ponedjeljak, 24.08.2020.
pitam se, ušta mi ovolke godine, kad " neuka sam"
Eto " prosvijetlio" me Dejan Kovač, objavom u " elitnom" Journal Popular Economic ( btw nisam znala da je bio presjednički kanditdat )da Ivan, Josip i Ante su nacionalistička imena (vjerojatno misleći, pri tom i na nešto žešće što počinje sa slovom U , a nije U-ban. )Ostala sam paf, moj otac je Ivan, moj brat Antun,moj sin Josip! Wau, eto da ni njega, ne bi znala da, u biti sam " teški nacionalista".
A što s Biblijom, i ona je ista taka, žestoka nacionalistička knjiga, jel? Što sa sv. Ivanom, sv Antunom ( btw, moj brat je dobio to ime, jer mi je majka imala rizičnu trudnoću u kojoj je dr. Jovo savjetovao da pobaci, a moja majka je rekla -ne, zavjetovala sam se sv.Antunu, pa što bude, i ja imam brata)sa sv. Josipom?
I pitali su me ovdje za pjesmu " Lijepa li si" koju prioglasiše đizus fašističkom, i svima sam odgovorila jel Reimmstein u pjesmi Deuchland, pjeva o fašizmu?
Pitam se što je slijedeće, možda našu himnu proglasiti, politički nekorektnom!
A što je s pozitivnim, nacionalnim ponosom koga srećem na svakom koraku ovdje! I stoga , duboki rišpekt njemcima, suočili su se s povješću,( kaćemo Mi?) vole i poštuju svoje, ( pitam ja Vas , da npr. Slavonci hodaju misec dana u svojim narodnim nošnjama ko Bayerci za vrijeme Oktober festa, šta bi rekli - primitivčine) nisu se amerikanizirali!
Volim Bayern, kruv mi je dai.! Volim i Hrvatsku, ( svaki slobodni ojro šaljem svojima,u domaju) al ajd više prestanimo" bit veći kršćanim od Pape."
Dejanu fala, " prosvijetio" me je đizus." Sad "osjećam sram" što svom sinu nisam dala ime Donald Duck. Đizusz, šta je slijededeće???
- 17:47 -
nedjelja, 23.08.2020.
naši najbolji prijatelji
Volim pse, jer nitko te u životu ne prati i ne voli kao pas, i stoga moram podijeliti ovu priču s Vama kako je pas postao, najbolji čovjekov prijatelj!
Kad je Bog stvorio Raj, Adam i Eva i sve životinje su se razumjele, razgovarale, pomagale, i onda je Eva zagrizla tu nesretnu jabuku, i ona i Adam bili istjerani iz Raja, i više nisu mogli razumjeti životinje. Bog, tad, poče stvarati pukotinu,ponor, ogroman ambis između Raja i Zemlje i jedino pas preskoči ga, da bi bio s ljudima.
Volim pse! A na fotkici je Sky, udomljeni pas mog sina i snaje, (pokupili su ga iz jednog prihvatilišta, i trebalo im je godinu dana, da ga oduče pokušaju jedenja hrane s ulice, jer bio je avlijaner) za kog oni vele da je čudan u ljeto na što je moja kći odgovorila - da bi svatko bio čudan, da na 35 stupnjeva, nosi krzneni kaput.
- 19:33 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 22.08.2020.
krik sjećanja
Friško rođena pjesma, jučer sat i pol, bila sam zarobljena u jednoj tunelčini, na žalost zbog teške prometne nesreće, i mislila sam da ću umrijeti, jer
sjećanja su, jebeno opaka stvar. Drž te mi i držte mi palčeve, jer dobri vjetrovi promjena, pušu u moja razderana, životom, jedra.Pozzzz
Tjeskobna sam,
svaki put kad krenem u utrobu Majčice zemlje,
u tunelima, pećinama, grotama, u podrumima, podzemnij željeznici,
jer imam tog jednog parazita, u glavi, za kojeg mislih da sam ga eutanazirala, ubila čak, zaboravom sahranila,
ali
miris memljivosti (kao u mom podrumu, ratnom), trepteća neonska svjetla ( pa ponovno vidim užareno nebo, granatama iznad mog grada, u suton), pomankanje zraka( dok, skidam sa sebe, cigle, malter, uništene dijelove namještaja)
probude ga, nabubri, krvlju, strahovima proživljenim, uskrsnu ga-
i , opet plitko dišem, jer se bojim udahom snažnim, možda vakum stvoriti
I dok ne udahnem svjetlost, sunce i ne dotaknem kisik - mislim umrijet ću, kao što mišljah, godinu dana, 30 godina ranije.
I izlazim iz tunele, moje " grobnice" u kojoj još vrišti moje sjećanje, a ja dubokim, punim plućima .udahom, stjeram tog vremenskog parazita, tamo u olovom zalivenu ladicu i dočeka me svjetlost, površina, zelenilo kao ruke moje majke koja govori - sigurna si sad, i čuvam te i kad samo anđeo čuvar sam tvoj-
Sjećanja su jebeno, moćna stvar. Dobro je! Dišem!
- 16:05 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 21.08.2020.
eloji & morloci
Pjesma je napisana s početka 2016! Eto namirišala sam svojim velikim nosom, sadašnjost. " Sreća" već 6 mjeseci imam masku ( fuj i bljak) pa se nosina ne vidi, samo okice, uglavnom nasmijane ( što istinski, što kao utjeha drugima) al i dalje...njušim ...čudnu, ko s one strane ogledala....izazovnu... budućnost. Drž te mi se u ova, nečovječna vremena. Ja se držim za apšicanu pozitivu, za kuća- poso, za svoj balkon na kojem imam prošvercani asperagus sa slavonskom zemljom. Držim se, utjehu - bit će bolje! Mhhhh?
Stvarnost?
Odavno smo je ugasili,
baterije, ne sakrili,
nego u smeće, reciklirano bezbroj puta- bacili,
namjerno,
nije nam se omaklo.
Mi mjehurići,
izolirani u mjehuru
socijalnih mreža,
sintetičkih emocija-
pilula ružičastih za radost i crnih za "stazu"
uma promjenjenog-
kemikalijama u hrani,
razuma ispranog medijima,
nepravednim pravilima, zakonima o bezakonju,represijom,
lažima, obmanama,
psihom nagriženom i prestravljenom
marketinškim ratovanjem,
pokušavamo živjeti foto-šopirane živote u
brendiranim domovima korporacijskih,
na bipolarnim brojevima, koje skaču gore-dolje digitalnim ekranima,
sagrađenih virtualnih čardaka
hipnotizraju nas,
prodajući nam vrećetine GMO sjemenja,
koje u, kiselim kišama, harpovima izmijenjenu
crnicu i crvenicu-jalovicu sadimo,pa plodovi čudni na stabljici trunu,
jer sad vertikalni vrtovi iznikli u "vodi" plodnoj na steroidima,
naše strahove hrane,
da ne osjećamo,da robujemo robotski,
da zaboravimo i zaborav,
da djecu s 3 DNK-a, kataloški izabranu,
u dunst flašam uzgajamo,
čipirani,ispečatirani,žigosani -
žutim trakama, kartonima,karticama,knjižicama,OIB-ima,brojevima,
redomatima,bankomatima,dronovima,kamerama,žicama,ljudomatima..,,,,
ni-na-na-na- ni-na-na-na Eloji su Morlocima,rezervni dijelovi i
hrana -ni-na-na-na
Zar samo ja čujem uspavanku jezovitu,
dok nervozni prst nad dugmićem sudnjeg dana,
se ceri -
a da ugasim ..............
i nestvarnost!!!!!!!!!!!!
oću-neću-oću-neću...neću
škrabica mi još uvijek nije puna...
ma pustiću jedan virusić.... i na rođene i
na nerođene.......
- 12:35 -
Komentari (30) - Isprintaj - #
četvrtak, 20.08.2020.
dogodilo se na današnji dan...
U ova ilivna, neslobodna vremena evo malo nježnih, ljubavnih stihova, davno napisanih! Možda se prisjetite svojih zaljubljivanja.Pozzzzz
Na uglu, koji, zapravo uopće nije ćoškast
Nju je iznjedrio Istok,
svitanjima i zorom,
jahala je neosedlano,
vjetrove,
znala boju oku svake oluje,
grijala se na dahu
zmajevom,
i uvijek je u džepu čuvala
ružičasti oblak,
bosonoga, nikad, nije dotakla tlo.
Njega je Zapad,
u sumrak, donio,
tamom podojio
i noge mu čizmama,
čavlenima za blato,crnicu,
za život prikovao.
Narandžasti mjesec
špagom za njega vezao.
Taj dan, nadasve običan,
njoj je ružičasti oblak,
odskitao tražeći,
najžalosniju vrbu osmjeh joj vratiti,
a njemu mjesec narandžasti,
otpetljao uzicu i zbrisao.
I sreli su se,
oboje u potrazi,
na uglu, koji to uopće nije,
zakrivljenom,oblom.
On je njoj pružio,
ruku mahovinom obraslom,
a Ona njemu na dlan,
zvijezdu isplakanu,
spustila,
Ružičasti oblak, zagrlio je
narandžasti mjesec.
Ona je po prvi put,bosonoga,
dotakla tlo,
a On čizme zbacio i poletio.
Od tad niti jedan dan nije običan,
jer kad obično susretne neobično,
na uglu koji, zapravo, uopće nije ćoškast,
dogodi se čudo-
ljubav mu je ime.
Neobično je ljubiti tminu,
kad vatrom si sazdan,
al kad tama za vatru ljubavi ima,
ljubav se,
uz ružičasti oblak i lunu ogromnu narandžastu,,
obično, neobično može dogoditi dogoditi svima.
- 15:00 -
nedjelja, 16.08.2020.
anđeli, nesavršeni
Život nije savršen, al je poprilično divan, a najdivnije u životima nas svih su djeca, moja, tvoja, naša, tuđa, nebitno.
Jer djeca su anđeli, nevini, mirisni, pri prvom pogledu na njih, u njihovim zjenicama,svemiru neistraženom nalika, znaš, da sve tajne, cijelog univerzuma znaju, samim tim što su tu!
Začeta sam po hodžinom zapisu ( duga priča) rodih se ko nedonošče od kilu i pol i držali me kraj rerne u kartonskoj kutiji!
I evo me danas, šesdeset godina poslije, žilave i borbene, kad i sama djecu imam i čekam djecu djece moje!
Rodih ih dvoje, oboje, po kriterijima drugih, nesavršeni s falingama. Ma zajebi to!
Kći mi je tek u trećoj godini prohodala, zbog isčenja kukova, liječnički zajeb ( a Oni su ko Bogovi pfuuu). Danas moja ćera, je čudo!
Sin mi je dikslekičar, s fotografskim pamćenjem ( Bog uzeo , Bog dao). Danas, moj sin je čudo!
Život nije savršen, al NAŠA djeca jesu, u svoj svojoj nesavršenosti, jer savršenstva - NEMA!
- 21:35 -
petak, 14.08.2020.
argeratum
Nikad nisam našla vremena
sahraniti Tuge svoje, oplakati ih, odtugovati.
I nisam našla vremena, Radostima svojim, vatromete užgati.
Zapravo, imam samo nezavršene završetke i nikad, istinski, započete početke.
Nisam našla vremena, zanavijek Tugu, nasilno, ovršno punomoćno....deložirati ...iz praiskonskog straha, da će tada Radost, dragovoljno otići
jer ta dva moja vječna i zanavijek podstanara, drže se zajedni, ne mogu jedan bez drugoga.
Najiskrenije, užasava me misao, najma Sebe, podstanaru, koji bi se uselio brzinom svjetlosti - Svejednosti!
I kako bivam starija, a kist godina boja moje vlasi, sve srebrenije, bojim se, na oštrici, užasa, svog zadnjeg pitajućeg izdaha -
Da li sam našla vremena, zaistinski, živjeti?!
- 22:40 -
srijeda, 12.08.2020.
Vakum
I, evo me opet, u prostoriji punoj ljudi, a saaaamaa sam.
I, polako, korak po korak, u rikvercu, povlačim se u kut, promatrač, nijemi, postajem.
Uzduh čudno zavonja, zrakom poče pucketati i evo je, ono od čeg potražih zaklon, siguran. Sraz ega, bitka uzaludna poče.
Sudaraju se ega, jedan drugog proždire, asimilira. Zvuci monologa, kakafonijom tope i potapaju jedan drugog.
Tko ima veći, tko je žešći, pametniji,vještiji,prepredeniji, tko....
I emplodiraju u sekundi, vakum ništavnosti stvore.
U zadnjem, spasonosnom trenu, na rubu gušenja, istrčim u predvečerje, upravo oprano kišom. Dočeka me trava zelenija od zelenog, dočeka me nebo grimiznije od vatrenog, dočeka me vjetar, besmrtniji od besmrtnog.
Ozon miriši, na upravo poprženu kavu moje bake, na šerbet za ormašice moje majke, na miris nevinosti kosice, isfrotirane, moje dječice.
Dišem, ponovno, a moj ego, ljut je na mene i pita - Ej, zašto nisi ostala, spreman sam bio na ljuti boj!!!
Zagrlim ga i tiho, nosnica punih miomirisa i života, potiho rekoh - Sve moje bitke su iza mene, neke dobih, zbog nekih krvarim još, hoću samo disati i biti-
- 10:34 -
subota, 08.08.2020.
Mhhhhh, livada, ajmo reć!
I dok polagano, čak senzualno, uvlačim se u, tako, dugo isčekivan zagrljaj, kao u zagrljaj mog najnježnijeg i najstrastvenijeg ljubavnika, u krevet moj, i dok pokrivam se livadastom, svilenom posteljinom pitam se -
Jesam li, u skorašnje vrijeme, išta dobro napravila ? -
Spuštajući glavu, na jastuk, livadom presvučenu, odgovor je - Ne znam!
Zadnja umorna misao prije sna mi je - Stvarno pojma nemam!
A VI ? Znate li?
PS. Nisam neka od fine, markirane odjeće.Traperice bijela T-šrt , patike, su mi je, izvanjski autfit. Al volim, svileno donje rublje i svilenu posteljinu. Kad zatvorim vrata doma mog ( di on već bio) hoću ćutjeti samo ugodu. Oazu gdje sam, sigurna, gdje je sve po mom, bar na par sati...mojih il naših zajedničkih. Stojte mi ponosno i zdravo ( il odmarajte isto tako). Pozzz topli iz konačnoooo tople tuđine, šaljem svima!
- 20:47 -
četvrtak, 06.08.2020.
Žig?
Cijelo svoje djetinjstvo, od vrtića,... u osnovnoj školi do 6.razreda, bila sam buca, temeljita, danas bi " znalci" rekli pretila.
I onda odjednom...pubertet, geni, što već, bila sam ko Oliva, ko vješalica, ko suva grana...samo kosti i grudi, " "znalci "bi danas, rekli...anoreksična!
Moja pokojna baka Eva ( očeva majka) mi je s 11 godina rekla - da ružna sam, debela i da ona pojma nema ...na kog sam!?
Ja joj tad drčno, s mojih 80 kg, reko, s rukama na bokovima- na tebe, bakice!
Odma se prekrižila, zazvala Isusa i rekla mi da me " nečativi" obuzeo ( a ona sama bila da je lakše preskočit, neg obić)
I cijeli život sam, većini, dušobrižnika, il debela il premršava, a ja u svoj 60. godini, ZNAM, da taman sam.
U svemu!
- 18:36 -
