Nikad nisam našla vremena
sahraniti Tuge svoje, oplakati ih, odtugovati.
I nisam našla vremena, Radostima svojim, vatromete užgati.
Zapravo, imam samo nezavršene završetke i nikad, istinski, započete početke.
Nisam našla vremena, zanavijek Tugu, nasilno, ovršno punomoćno....deložirati ...iz praiskonskog straha, da će tada Radost, dragovoljno otići
jer ta dva moja vječna i zanavijek podstanara, drže se zajedni, ne mogu jedan bez drugoga.
Najiskrenije, užasava me misao, najma Sebe, podstanaru, koji bi se uselio brzinom svjetlosti - Svejednosti!
I kako bivam starija, a kist godina boja moje vlasi, sve srebrenije, bojim se, na oštrici, užasa, svog zadnjeg pitajućeg izdaha -
Da li sam našla vremena, zaistinski, živjeti?!
Post je objavljen 14.08.2020. u 22:40 sati.