subota, 22.08.2020.
krik sjećanja
Friško rođena pjesma, jučer sat i pol, bila sam zarobljena u jednoj tunelčini, na žalost zbog teške prometne nesreće, i mislila sam da ću umrijeti, jer
sjećanja su, jebeno opaka stvar. Drž te mi i držte mi palčeve, jer dobri vjetrovi promjena, pušu u moja razderana, životom, jedra.Pozzzz
Tjeskobna sam,
svaki put kad krenem u utrobu Majčice zemlje,
u tunelima, pećinama, grotama, u podrumima, podzemnij željeznici,
jer imam tog jednog parazita, u glavi, za kojeg mislih da sam ga eutanazirala, ubila čak, zaboravom sahranila,
ali
miris memljivosti (kao u mom podrumu, ratnom), trepteća neonska svjetla ( pa ponovno vidim užareno nebo, granatama iznad mog grada, u suton), pomankanje zraka( dok, skidam sa sebe, cigle, malter, uništene dijelove namještaja)
probude ga, nabubri, krvlju, strahovima proživljenim, uskrsnu ga-
i , opet plitko dišem, jer se bojim udahom snažnim, možda vakum stvoriti
I dok ne udahnem svjetlost, sunce i ne dotaknem kisik - mislim umrijet ću, kao što mišljah, godinu dana, 30 godina ranije.
I izlazim iz tunele, moje " grobnice" u kojoj još vrišti moje sjećanje, a ja dubokim, punim plućima .udahom, stjeram tog vremenskog parazita, tamo u olovom zalivenu ladicu i dočeka me svjetlost, površina, zelenilo kao ruke moje majke koja govori - sigurna si sad, i čuvam te i kad samo anđeo čuvar sam tvoj-
Sjećanja su jebeno, moćna stvar. Dobro je! Dišem!
- 16:05 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
