Knjizevni terorist

Vidim da se moram ubacit u raspravu, krajnji je trenutak. raspravu o nagradi jutarnjeg, naravno. zapravo vec sam se ubacio po raznim komentarima i ovim prethodnim postom, ali to se ne broji, stvar je postala in tek nakon objavljivanja dvanaestorice u jutarnjem od cetvrtka. hocu ispricati jednu malu glasinu o kojoj bruji knjizevni grad zagreb, buraz mi je veceras frisko ispricao nakon sto se vratio iz jedne birtije gdje cugaju i neki likovi s knjizevne scene, e al zajebite ako mislite da cu vam reci iz koje, a prica ide otprilike ovako. ovi iz jutarnjeg ne samo da ne misle izbaciti jergovica iz konkurencije, kao sto je covjek lijepo trazio pa cak i javno obrazlozio u globusu, nego je i jedan od dva glavna favorita. koji zaplet, oni bi da ga udadu, a on nece pa nece. ajde, jergovicu, da te zenimo, i miraz od 50 tisuca da ti damo. trebam li spominjati, potpuno sam na strani jergovica, koji se kurac ovi iz zirija toliko bahate pa mu ne zele uslisiti zelju. ako covjek nece nagradu, nece, i sto ces mu sad.

Otvaram panel diskusiju s gore naznacenom temom za svoje rijetke i casne citatelje. prethodno bih, dok jos nisu svi zauzeli svoja mjesta i dok personal ne razdijeli kave i sokove, ukazao na postignute rezultate. nagrada jutarnjeg u ovih nekoliko godina pokazala se kao izvrstan filter knjiga koje ne treba citati, drugim rijecima, pokazalo se da je taj ovdasnji booker nagradjenom piscu, koliko god u financijskom smislu bio jebeno dobar novcani input, u knjizevnom, to je sad vec potpuno jasno, signal potpunog debakla. dobiti nagradu znaci navuci na sebe stigmu pisca za mediokritete, dobiti javni zig da ste autor prosjecne knjige sto je jos gore nego biti autor katastrofalne knjige, jer ostaje varljiv osjecaj tastini da ste nesto napravili, a zapravo niste napravili nista. sve me to podsjeca na onaj vic o malom debilu koji stalno crta krugove a svi u obitelji se rastapaju od divljenja kako on lijepo crta. u osnovi cijele price je neka jebeno opasna laz, ali ne samo to. sve mi se otkrilo nakon sto sam u nekoliko starih ferala procitao nekoliko kritika gordane crnkovic, koja je jedan od clanova zirija. sve da i netko to ne zeli, kuglica ce se zaustaviti na onom nesretniku koji je pogodio ukus strucnog povjerenstva. koje je zapravo u kurcu. shvacate na sto ciljam. ne radi se o tome koja je najbolja knjiga proze u proteklih godinu dana, nego koja ce dobiti nagradu. uoci razliku.

Evo soka, evo nevjerice. nadam se da ce nakon ovog posta barem pola nabrijanih akademskih snobova koji tajno posjecuju ovaj zakutak prestati citati moj blog, ali ne pisem post iz tog razloga. zelim naprotiv skrenuti paznju na nesto sto mi se cini da je ostalo neprimijeceno u javnim iskazima i aluzijama oko prve i nadam se jedine knjige lane biondic. a to je, ukratko, to da se lana biondic u svom zanru potpuno dokazala postigavsi visoki prolaz za razliku od recimo jergovica u prvonagradjenom romanu dvori od oraha koji je medjutim iz svog zanra pao na ispitu. mozda je on kao knjizevnik javno uspjesniji, ali na zadatku, gospodja heruc presisala ga je ko kornjaca zeca. o cemu se radi. prvi je zanr, ovaj lane biondic, notorni chick lit, drugi zanr, onaj jergovicev, mogao bi se definirati kao povijesni psiholoski realisticni roman. i sad. lana biondic je u vec postojecim okvirima zenskih savjetodavnih prirucnika napisala u neku ruku duhovitu knjigu kojoj ne manjka nista sto zanr zahtijeva, istovremeno se unutra propisno gomilaju sva ona sladunjava sranja kakvih po chick litu ima ko secera u milk shakeu, ne fali ni sve one patetike, ni snobovstine, uz specifican odmak koji je vidljiv u autoricinoj nezadrzivoj hvalisavosti i samozadovoljstvu zbog iznimno uspjesno savladanih imperativa s kojima se suocava svaka slicna mlada spicerica. tako je dobro zadatak koji je pred autoricu postavio zanr, na zalost svih onih domacih velikih pisaca, u svom bestseleru sto svaka zena triba znat odradila arijana culina, pa i u prvoj knjizi vedrana rudan, mozda i u drugoj ali nisam je citao, zato su i popizdili svojevremeno svi ti pisci na njih jer su nesvjesno osjetili da su ih tete nadjebale. da se razumijemo, za razliku od arijane culine koja je i glumica sa solidnom karijerom ili vedrane rudan koja je svojedobno bila novinarka a pise vec stanovito vrijeme, sjetite se ferala, lana biondic je notorna zagrebacka fufa koja se jedino dobro prodala, lukava snobica s mracnom i prilicno raskalasenom prosloscu, o cemu su pisali ovi u nacionalu, da ne idemo dalje u ocito opcepoznate detalje price o predherucovskoj fazi doticne. no uspjela je frizirati svoju biografiju do bolne nijanse ruzicastog, koja uostalom dreci i sa naslovnice i pokazuje koliko je taj preobrazaj uspio, pa je sve to upakirala i izdala na veselje zenskog dijela obcinstva. dodatni pokazatelj uspjeha je i cinjenica da se knjiga kupuje i cita. no, valjda vam je dosad vec postalo jasno da tu uopce ne govorimo o knjizevnosti, nego o zanrovskim odabirima, jer chick lit nije vrhunska literatura, odnosno kad postane literatura vise nije samo chick lit to jest od chick lita preuzima samo shemu, otprilike kao sto je umberto eco u imenu ruze od golog krimica preuzeo strukturu pa je nazbukao debelo svim i svacim. dakle mozete sve shvatiti ozbiljno a ne morate nista. kako vam drago.

LANA BIONDIC: "ZIVOT NA VISOKOJ PETI"
Zanimljivost: * * * *
Stil: * *
Citljivost: * * * *
Iritira: hvalisavost, nadmenost, sentimentalnost, lazna skromnost, samodopadljivost, satroautoironija i sve drugo sto krasi lanu biondic kao autoricu, suprugu i majku
Dobre strane: svakako bolji i precizniji, pa i zanimljiviji uvid u domaci chick lit mozete dobiti kroz ovu knjigu nego recimo kroz zaglupljujuce romane milane vukovic runjic ili razvucene knjige julijane matanovic
Preporuka: kako je knjiga potpuno u zanru chick lita, mozda cak najcisci njen domaci ekstrakt, ne mozete pogrijesiti pri poklanjanju knjige nekoj potencijalnoj citateljici koja voli takve stvari
Posebne napomene: ovo je pravi vodic za snobice, ne znam zasto nije tako podnaslovljen ili reklamiran

Vrijeme nece staviti stvari na svoje mjesto, kao sto se tjesis, dobro rece mrtva mrkva. u to se iz godine u godinu uvjeravam na tuznoj ustanovi zvanoj filozofski fakultet. kad si poput mene prisiljen suocavati se sa svom tom masom pisaca iz zadnjih pet sest stoljeca od kojih su neki bili i naknadno prepoznati vidis da je citava ta prica o ljekovitom djelovanju vremena pizdarija. jer se i ti koji su prepoznati utope u sivoj masi bezbrojnih imena i knjiga. svi se kao protuargumenta sjete likova poput janka polica kamova ali to su izuzeci. zapravo je cijeli taj stereotip vrhunskog umjetnika kojeg prepoznaju tek buduci narastaji samo mit. to mi bas nimalo ne znaci, ipak ne zivim u dvadesetdrugom ili nekom kasnijem stoljecu. primjer mi je ovih godina damir karakas, genijalac iz brinja. primjer je i poezija predraga lucica u feralu, superjaka satira koja kad se pojavila u knjizi i nije izazvala val medijske i citateljske pomame za njenim autorom. pojedinci je naravno obozavaju, ali lucic nije postao zvijezda. mnogi cak ne znaju kako izgleda. ali zato svi znaju kako izgleda renato baretic. a hoce li neka buducnost prepoznati u onome sto pisu ciste primjere subverzije, a dobra knjizevnost je uvijek subverzija prema onome sto je na vlasti, bila to ideologija, sustav vrijednosti, malogradjanstina ili politicka partija, nemam pojma.

Za Knjiskog moljca bih mogao otvoriti zaseban blog, koliko on tu po komentarima sere, ali da ne trosim zalud impulse. covjek me optuzio da ustrajno i jedino zelim skrenuti pozornost na sebe, jer ocito ne vjeruje u sva ona objasnjenja koja stalno dajem zasto zapravo pisem ovaj blog. dobro je napipao da je i on dio, iako sporedni, te hrvatske kriticarske ekumene na koju cijelo vrijeme ciljam. a cine je kriticari koji nisu kriticni, koji ne uocavaju slabosti nego kao moljac analiziraju, opisuju i tako dalje, koji su blagonakloni prema svim tim knjigama koje imaju ozbiljnih problema s pojedinim razinama, pa stvaraju vremenom privid ogromne kolicine dobrih naslova, a stvar je potpuno suprotna. vec sam bio spomenuo da mnoge od tih knjiga vrijedjaju inteligenciju, ili citalacki ukus ako ga imas. evo za primjer marinka kosceca. centralni trenutak, susret njega i nje i emotivne posljedice za oboje opisan je na desetak barem stranica cijelom bujicom nekih metafora u koje se nije moguce uzivjeti, jednostavno zato sto ih je neizdrzivo previse. nakon pola stranice tih metafora vec gubis koncentraciju. a to je losa knjizevnost, opisivati konkretno apstraktnim. by the way, moljce, oni ipak postaju par, procitaj knjigu do kraja pa ces vidjeti. ako ti se ne da, pocni barem od stranice 149, od recenice i onda je dosla ta promocija. zasad toliko, nije gotovo.

Lijepo me Gawrun upozorava da su forma i sadrzaj isto i jedno i neodvojivo i tu bih se slozio kad su u pitanju knjige koje su banana jer u njima su kao po pravilu i forma i sadrzaj isto, isti kurac. nista. nego vidim da moram jos jasnije reci nesto sto mi se cini vec sasvim jasno, a to je da nije bas svejedno i sve jedno ako je knjiga pisana milozvucnim recenicama ili da budem manje otrovan kad je pisana finim stilom, perfektno, ali kad te iste recenice ne govore bogzna sto, kad je prica ziheraska, kad skriva nesto sto je trebalo biti otkriveno, kad je pretenciozna ili neiskrena. dokacio sam se simica ali isto bi se moglo primijeniti i na bezbroj drugih slucajeva a za moj pojam i na gotovo sve prvonagradjene nagradom jutarnjeg. isto vrijedi i za miroslava kirina i njegov roman album, isto vrijedi i za davora slamniga, isto vrijedi i za jergovica, koji zapravo pise neku varijantu pucke literature, zanimljive sirokom obcinstvu ali ne bas pretjerano uvjerljive u kodu u kojem je pisana, a taj je neki psihologizirani realisticno utemeljeni roman. ukratko jergovicu kao piscu ne vjerujem, on na krivi nacin izmislja svoj toboze povijesno postojeci svijet, i u tome je veoma slican svom ljutom neprijatelju aralici, a i kirin i slamnig jednostavno nemaju intenziteta, pricaju neke liricne ili infantilizirane pricice koje su irelevantne. ono na sto ja pizdim je ustrajna potreba nasih kriticara da promoviraju upravo takve knjige, i posljedice koje to ima na knjizevnu scenu. kao suprotan primjer te spore, vrhunski stilizirane literature, spomenut cu roman simurg stanka andrica koji upravo citam, i koji je iako jednako tako spor i vrhunski stiliziran istovremeno na neki nacin jebeno jak. ne znam zapravo u cemu je razlika simica i andrica, zasto se jednog cita kao nesvarljivu varijantu lirskopsiholoske proze, a drugoga kao ozbiljnog i dobrog pisca, to se ne moze svesti na neki krajnji nazivnik koji bi pokazivao tezinu neke knjige, stvar je iracionalna. medjutim simic je, koliko god ga ti dozivljavas kao korektnu pojavu, prema onome sto ja vidim insider i celebrity, bio je to i nakon prve knjige, slika se stalno po novinama, ispada neki jebeno bitan knjizevni lik. za razliku od tebe koji si mozda samo koju godinu mladji, ali si i dalje nitko i nista jer se nisi isfurao. a ne pises brate nista slabije od njega. medjutim ti si dobri duh knjizevnosti koji ne zeli malo pakosno pogledati stvari pa uvidjeti da dok lebdis u svojoj dobroti, drugi koriste medijske pogone za vlastito ustolicenje.

Primjecujem da cesto odgovarajuci na komentare pisem tekstove koji bi mogli biti zasebni postovi po temi, razradi, zapletu i raspletu, likovima i mjestu radnje. sto drugim rijecima znaci da su moji rijetki citatelji prilicno poticajni, ko neka mentalna viagra u ove zimske dane zakocenog mozga. zato cu se iducih dana malo vise posvetiti odgovorima nego inace a objavljivati ih kao postove. dakle bit cu kao djed mraz, svima cu odgovoriti, svima, obecajem. cak i knjiskom moljcu, koji je donji post mozda shvatio kao skupni odgovor na svoje komentare. ovaj to ipak nije, vise izraz frustracije neke zelje da moljac napravi ono sto nitko nije a svima nam tako fali, mislim naravno na internet portal za knjizevnost sa dnevno svjezim vijestima sa svih meridijana i paralela hrvatske knjizevne scene, i ne samo nje. ps. zamolio bih rijetke spamere da me se okane, broj komentara mi apsolutno nista ne znaci a ja njihove blogove ne posjecujem, coolest blogs su odavno provaljeni kao neki blogerski mainstream u kojem vrve mediokriteti. najbolji blogovi se otkrivaju nakon sati i sati mukotrpnog rovanja. i najcesce ih nema na blog portalu. cast izuzecima.

Vidim da knjiski moljac na svom blogu uspostavlja istu mikrodinamiku moci kao i njegovi veliki uzori u velikom svijetu hrvatske knjizevnosti. istim zatupljujucim tonom kojim se uz svoje potpuno nerazumijevanje javlja po brojnim blogovima, komentira komentare i na svom blogu, umjesto da zajebe potrebu da svakome izdocira njegovu porciju morala. ima gotovo savrsen blog s knjizevnim vijestima na koji navracaju mnogi, a covjek se zamara nekim principijelnim pitanjima. skoro me naveo da sam uzmem stvar u svoje ruke i pocnem objavljivati ono sto njemu fali da bi imao perfektan bilten knjizevnog zivota, a tu mislim na vijesti koje dnevno donosi pet sest vaznijih portala u zemlji, zatim na tekstove i intervjue po novinama, a toga po netu stvarno ima ko pijeska.

Ovo je odgovor na mail jednog naseg pisca ali i dodatno objasnjenje otkud i zasto knjizevni terorist. pisanje tekstova kao sto je ovaj moj online dnevnik zapravo je vrsta borbe u okupiranoj zoni. radi se o tome da je uspostavljena kroz novine, kritike, nagrade, medije nova knjizevna elita neovisno o tome kakve su im knjige. ofenziva u kojoj je na knjizevnu vlast dosla zvala se fak, s tim da su kao i u svakoj revoluciji neki zauzeli pozicije a neki zavrsili na ulici. prostor su medjutim okupirali vecinom osrednji pisci cije su knjige kao mc donaldsovi hamburgeri, znaci prividno zasitne, brze, vizualno i marketinski zavodljive, a zapravo bez ikakvih prehrambenih vrijednosti. logika okupacije je slicna americkoj logici u iraku. prvo su sve razorili da bi mogli u taj razoreni prostor dovesti svoj knjizevni kapital i zasjesti na glavne izvore blagostanja. ne velim da je ono sto je razoreno bilo nesto bolje, ali time se ovdje ne mislim baviti. i slicno kao sto u viziji americkog kapitala, metaforicki receno, u svakoj selendri treba biti otvoren jedan mcdonalds, u viziji te nove hrvatske knjizevne elite u svakoj kuci treba biti jedna njihova knjiga. biblioteka jutarnjeg je to samo ubrzala. ali ko su ti likovi. bit cu precizan. tu mislim medju ostalima na tomica, juricu pavicica, simica, cak i jergovica i borivoja radakovica. ne zaboravimo i da su vodje faka danas ljudi koji u izdavackim kucama vode glavnu rijec, mislim tu na likove kao sto su nenad rizvanbegovic, kruno lokotar i drago glamuzina. budite dovoljno napizdjeni i sumnjicavi kao ja pa usporedno citajte impresume knjiga i novina, a ne samo osnovni tekst izmedju korica. s druge strane rijetki su oni kao feric koji pisu dobre knjige a iznijela ih je ta ista revolucija. da ne bude krivo shvaceno, fericeve kolumne u nacionalu ne mogu citati, toliko su banalne, za razliku od njegovih knjiga. dakle simpatiziram ferica pisca, ali ne i ferica esejista. ovo napominjem jer se iz nekih mojih prijasnjih nedorecenih ocjena mozda stvara pogresan dojam da podrzavam fakovce, a zapravo mislim da je vecina njih knjizevno teski prosjek. doticni pisac koji mi je poslao mail ima jednu interesantnu tezu. citiram. simic nije proglasen najboljim od strane jagne zato jer ona misli da je najbolji. ne, nego zato jer ne moze jergovic svake godine dobiti nagradu jutarnjeg. ili feric, na primjer, koji je dobio prije tri godine (premda je veliki favorit da je opet dobije, jer tako razmišljaju te face iz zirija, razmisli malo o perspektivi te nagrade u kojoj bi se do besvijesti morali izmjenjivati bivsi fakovci). onda bi igra bila previse ocita. ti si zapravo zagrizao udicu: necemo simica, vratite nam one stare! kraj citata. jos dodaje da je simic na vrhu slucajno, jer je prema procjeni jagne najbezbolniji da se napravi intermezzo a da se nista ne promijeni. i jos, da napadajuci simica zapravo branim stranu odakle je sve poteklo, a da na drugom mjestu kazem da su u medijima najbolji jergovic i perisic. prvo da razjasnim jednu nejasnocu. spominjuci jergovica i perisica nisam mislio na njihove knjige nego na ono sto pisu o knjizevnosti u novinama, a u svojim tekstovima se za razliku od velike vecine kriticara bave i onim o cemu neka knjiga pise, a ne samo kako je upakirana u jezik, zatim koliko je to, a mislim jednostavno receno na sadrzaj knjige, relevantno u sirem kulturnom odnosno drustvenom kontekstu. da uopce ne bude zabune, naravno da i drugi kriticari spominju punjenje a ne samo ambalazu, ali iz analize tog punjenja ne izvlace nikakve konzekvence. i kad takva okupacija glavnih medijskih prostora dosegne razine koje postaju iritantne, kad vec sama prenaglasena prisutnost pojedinih pisaca postaje nasilna, jer je sveprozimajuca, onda se kao prirodna reakcija javlja kulturni underground, ili kao u ovom blogu lik nekog tamo knjizevnog terorista. krivo mi se pripisivalo da to radim iz tastine. pogresan zakljucak. da imam nezajazljivu tastinu prvo ne bih to pisao anonimno i drugo ne bih to pisao na blogu koji je jos uvijek subkulturni fenomen, nego bih se isao probijati u medije. ovo je cista reakcija jer je revolucija prosla a oni koji su omastili brk postali su u medjuvremenu guzonje koji ne dopustaju nikakvu kritiku, zasjeli su na sinekure i boli ih kurac jer su u fokusu javnog interesa, knjige im se citaju i prodaju a postali su i faktor javnog mnijenja. ono sve drugo o cemu sam prije pisao, dakle preseljenje top lista u akademske programe, antologije i povijesti, u svijest ljudi i u liste najposudjivanijih knjiga u knjiznicama, samo je posljedica opisane mcdonaldizacije hrvatske knjizevnosti.

Pouzdano znam iz trece ruke da ante tomic svako malo na internetu pretrazuje stranice po svom imenu da vidi koliko ga spominju i koliko se o njemu pise, pricao jedan njegov frend svom frendu a ovaj mom burazu a ovaj naravno meni. ovo spominjem zato jer sam na jednom blogu, sad se vise ne sjecam na kojem, naisao na dobar komentar kako sve te toboznje zvijezde tipa jergovica, tomica i slicnih sute, neovisno koliko se po blogovima i forumima pisalo o njima. toliko se kunu u publiku ali kad ta publika malo komentira ono cime se bave od njih jasno ni glasa. a mozemo biti sigurni da sve to uredno citaju. ne ponesto od toga nego sve. nigdje nisam naisao da su se barem jednom recenicom javili. pretpostavljam i da znam zasto. zato sto tu svoju publiku zapravo preziru. jer u protivnom najprirodniji poriv bi bio da se ukljucis u razgovor o tome sto si ti sam mjesecima radio i sto ti je kao vazno u zivotu.

Vidim na jutarnji.hr link na listu najprodavanijih knjiga u 2005. godini. te liste radi kis poznatiji kao hrvatski sajt za knjigu i nakladnike ali gorko sam se razocarao kad sam cuo da su liste cisti fake. ispada opet najpametniji onaj princip ne vjeruj nikomu. buraz mi je svojevremeno nesto piskarao za nomad a zapravo za vlasnika nomada i kisa valerija juresica, ne mogu ici dalje u detalje jer sam vec i ovako na rubu da me razotkriju, pa je tog lika i malo izblize upoznao. prvo mi je buraza zamadjijao svojim obecanjima i vizijama, a poslije kad je proslo stanovito vrijeme i ugasili se reflektori izlevatio ga kao zadnjeg naivca. ali pustimo to, ipak pricam o listama, iako sav taj prevarantsko sminkerski success story ima veze i s ovom temom, ali ne znam jos egzaktno kakve. naime tek nedavno se razotkrilo da liste iako navode broj prodanih primjeraka uopce nisu autenticne nego su u pitanju juresiceve procjene koje se vode ko zna kojim njegovim privatnim interesima. inace provalila ga je zena koja vodi sajam knjiga u puli, ne sjecam se sad kako se ona zove ali nije ni vazno. zainteresiranima mogu poslati link na clanke po novinama o toj temi.

Ja ne znam postoji li u ovom gradu birtija koja ima bilo kakve veze sa knjizevnoscu a da se tamo covjek moze osjecat normalno. grad o kojem je rijec je zagreb. vec neko vrijeme primjecujem da se bolje osjecam u bilo kakvom obicnom kaficu gdje s ljudima pricas o pizdarijama tipa koliko je ko dobio na kladionici ili posto neki auto nego gdje po prirodi svojih interesa pripadam. bircuz u dhk pohodio sam nekoliko puta bez ikakvih ocekivanja a na kraju je ispalo da je bolje da ih nisam ni imao. o limbu sam vec pisao. onda sam mislio da je booksa ono pravo, a to je ispalo jos najvece sranje. ajd jos kad je neki hepening ali ne dao ti bog da dodjes ovako pa sjednes i popijes kavu. ne da uvijek naletim na neke caplje s faksa nego ih se ne mogu vise rijesiti. ova jedna cak nakon sto me vidjela u booksi vise me nije pustala na miru ni na faksu, kao da me srela u nekim zabranjenim katakombama pa sad ima neku zajednicku tajnu sa mnom. one dvije cure sto drze booksu pak idu mi lagano na kurac, prilicno drcno se presetavaju tamo i drze se kao dvije lokalne bitches, probao sam ne obracati paznju na njih i cuclati svoje, ali nema sanse. stvar je prelila casu na jednoj promociji kad smo se zamalo zakacili jer sam kao idiot cekao na sanku i barem deset puta ponavljao narudzbu ali za sankom su se kao po vip popisu smjenjivali neki od prisutnih pisaca i svi redom bili usluzeni prije mene. onda sam se pobunio a ova jedna me tako arogantno odjebala da me samo moja tadasnja cura sprijecila da tu mikrodiktatoricu ne posaljem u tri picke materine i gurnem joj ono smece sa sanka na pod. ali otada se vise ni tamo nisam pojavio. neka samo one i dalje lizu prste tim nasim satrovelicinama, ja to ne moram gledati.

Danas su mi neki frendovi citali donje postove o romanu simicu pa me jedan nazvao i ispricao mi nepoznate detalje o liku i zivotu doticnog autora. s obzirom da se radi o ozbiljnim stvarima odlucio sam maknuti dio iz posta o njegovoj tzv privatnoj osobi jer sam prvo otisao ukrivo i drugo dirnuo jednu meni uzasnu stvar. dakle za pogled na knjigu bit ce dovoljno i ovo sto sam ostavio. da vas medjutim oraspolozim donosim vam jednu navodno sad vec i staru vijest da se simic ozenio za dobitnicu gorana za mlade pjesnike, promijenio prezime i sad se kazu zove roman simic bodrozic.

Malo sam zapizdio s ovim teoretskim prenemaganjima u donjim postovima oko romana simica, ali nadam se da sam dovoljno jasno opisao svoje koordinate, da ih ne moram vise ponavljat, da se skuzi koji mi kurac toliko smeta kod svih tih knjiga koje cine knjizevnu scenu. i zasto mi na jetra ide i ta neka satroplejada koja se stalno vrti po novinama a onakvi likovi kao knjigoljub i slicni pisu im panegirike ili ih bar dovoljno cesto imaju u fokusu. s druge strane postoji jedna sacica jada koja bi htjela biti pokret otpora, i koju bih trebao smatrati nekim svojim prirodnim saveznikom, ali kad i ono sto oni tamo drve opet ne ubada u meritum. mislim na knjigomat, online casopis za knjizevnost, koji vodi rade jarak, i koji je u nekoliko tekstova i intervjua s vremena na vrijeme dospijevao na pravi trag, ali kljucni je problem u tome sto i on pise isto dosadno njesra kao i ovi protiv kojih se kao bori, samo je pusionicar jer se nije medijski probio. zasto, nije sad vazno, je li to njegov izbor ili samo bad luck. tu se osim njega i igora rajkija mota i damir radic, filmski kriticar iz nacionala, koji vehementno u jednom interviewu odjebava sve te svoje kolege, ali i on kao i jarak ima istu gresku u sistemu. citao sam par njegovih stvari po casopisima i jedini mi je zakljucak, nista cudno sto je marginalac kad je i to sto pise tako jadnjikavo bezveze i marginalno po defaultu. istina, tip je nasrtljiv pa cak i elokventno zavodljiv, pa ako ne znas sto sam pise sklon si mu povjerovati. cak su nam neke teze vrlo bliske, ali on je istovremeno i pisac pa se stvara dojam da mnogo toga prica iz neke duboko nesvjesne zavisti sto on sam nije neka knjizevna faca. kao neki klub luzera. donji red cigala na klasnoj piramidi.

Precitavam donji post pa vidim da sam zapravo tek naceo temu s topicom sto je u knjizevnosti kljucno, ambalaza ili punjenje. a tema se otvara u dva bitna pravca koji strukturiraju danasnji atp poredak na knjizevnoj sceni. kad sam spomenuo pavlicica, kravara i suplje knjige koje moram citati na faksu, oznacio sam jedan pravac. a to je akademski pogled na stvari, koji misli da je dizajn ambalaze vrhunaravna vrijednost. kad sam spomenuo top listu janje pogacnik, oznacio sam drugi, zapravo opet jedan te isti, a tu mislim na ono na sto se pali danasnji kriticarski gremi. mozete ga vidjet na okupu svake godine u jutarnjem kad se odlucuje o nagradi za prozu. plus dva tri lika koji nisu dobili tu tezgu. svi oni puse umijece rijeci, malotko umijece price. na suprotnoj strani postoji ta neka postfakovska ekipa koja brani pozicije po novinama, ali medju njima mi se jedino jergovic i perisic s vremena na vrijeme cine relativno razloznima. jurica pavicic cesto zahiri u neki ekstremizam, kao i u vijestima iz liliputa prosle subote gdje ga opet obuzimaju katastroficne vizije koje nemaju puno veze sa stvarnim razvojem stvari. ante tomic pak pusta svom primitivizmu i glupim forama maha pa je potpuno nezanimljiv za raspravu, a i narcisoidnost mu nevjesto izbija iz svakog teksta. boro radakovic je militantan, edo popovic se tek sporadicno pojavljuje u medijima. tako da je spala knjiga na dva slova, i nemas puno knjizevnih klinika gdje utvrdjuju tocnu dijagnozu. zato je macanov blog velika stvar. pisan zdravorazumski i bez kalkuliranja zbog akademskih ili kakvih drugih ambicija. jer u protivnom, ako poput profesionalnih kriticara moras igrati ziheraskom kartom, najbolje ti se drzati umjetnosti rijeci, nes se zajebat. jer obratiti paznju na pricu mozda bi znacilo i koji put ideoloski se kompromitirati braneci neki jak i mozda subverzivan tekst. objasnit cu na primjeru. s jedne strane mlakicev roman zivi i mrtvi. jaka prica a formalna strana ful klasicna, kompozicija poremecena samo retrospektivama, nista posebno, povrh svega stil potpuno u banani. i sta kaze kriticarsko prorociste. kaze, jebes tamo nekog mlakica iz tamo nekog uskoplja, vidis da covjek ne zna ni pisati. lose recenice nisu nobl. i sto se desi. nagradu jutarnjeg dobijaju lijeporjecivi tipovi kao jergovic ili davor slamnig. price bezvezne ali ufino pisane. slican slucaj s romanom simicem. opisuje neke emocijice i na najboljem je putu da ove godine pobere 50.000 kuna. ali damira karakasa svi su uredno zaboravili. jer nije najljepsi hrvatski pisac i pise price zbog kojih se navodno ne smije vratiti u liku.

Evo jos jedne knjige na koju svrsavaju hrvatski kriticari. i kriticarke. procitao sam je tek ovih dana, punog trbuha i zedne duse, ispraznjene neprekidnim brbljanjem za natrpanim stolovima. i onda mi se upalio fenjer iznad glave. sam od sebe stvorio mi se odgovor na pitanje zasto novinskim kriticarima uglavnom ne treba vjerovati kada hvale pojedine knjige. a odgovor glasi, zato sto ih uporno, ko nasmrkani, hvale zbog necega sto je manje relevantno u romanesknoj odnosno pripovjedackoj knjizevnosti, a na sto oni pak briju. simiceva knjiga to dobro ilustrira. rijec je o fino, stilski cak zavodljivo i veoma poeticno pisanim pricama, koje teku, prelijevaju se, pletu neku precioznu vinjetu, ali. tri tockice. nema dalje. to je sve. medjutim to je kriticaru dovoljno. dokaz da pisac dobro pise. sto pise, drugo je pitanje, i njemu uglavnom nevazno. forma je tu, jebes sadrzaj. posljedice osjecam u vlastitom zivotu, u prisili da za faks citam sve te uredne forme irelevantnog sadrzaja. na primjer pavlicic i kravar svrsavaju na broj slogova u stihu. kao, stvar je za odvalit, u ovom stoljecu bilo ih je ovoliko, u onom onoliko. ili je pak vazno da su recenice lijepo pisane, a ako su price njezne i neprovokativne onda jos bolje, kako recimo pisu micanovic brothers i damir milos, pa nema veze sto se u njima ne govori o bogzna cemu. zato i janja pogacnik uredno stavlja simica na prvo mjesto u svom godisnjem izboru u jutarnjem listu. a onda ispod, na nize precke svoje ljestvice, nareda barem dva tri naslova koji su od simica razorno superiorniji. igor mandic je zbog slicnih izopacenja forme na ustrb supstance sibilu petlevski nazvao hrvatskom preciozom. analogno bismo simica mogli prozvati hrvatskim preciozom. jer sve je tu, svi instrumenti i sampleovi, bacaju neki lagani backsound uz koji se fino moze piti cokolada u nekom trendi kaficu, ali se uz tu muziku ne moze plesati. niti cete uz nju urlati dok ste sami u autu. hocu reci, ima kapilara ali u njima nema krvi. bio sam prije otprilike godinu i pol na jednom tulumu na kojem je bio i roman simic. tip je stvarno simpatican. zasluzeno ili ne nosi atribut najljepseg hrvatskog pisca, ali je napisao knjigu koja mucno zajebe citatelja. i da ne govorim vise u metaforama. vrlo konkretno, u sto se zaljubljujemo nije puno vise od ogromne zbirke poezije u prozi. pa ako mislite da je lirika primarna funkcija proznog teksta, udrite brigu na veselje jer ste nasli ono za cim ste tragali.

Zanimljivost: *
Stil: * * * *
Citljivost: * *
Iritira: u naporu da procitate ovu knjigu imat cete osjecaj kao kad hocete na silu drkati, pa vam bas ne ide, pa na kraju nesto iscjedite, ali od uzitka i nema puno. usporedba za njezniji spol bila bi sljedeca. to vam je kao kad pod unutrasnjom prisilom idete u shopping, ali nit znate sto biste kupile, ni zasto, pa na kraju potrosite novac na neki komad odjece koji cete staviti na sebe samo jednom. kao sto sam i ja ovu knjigu citao samo jednom, i necu nikad vise
Dobre strane: vidi glavni tekst
Preporuke: ako ste njezna dusica koja voli fine recenice koje ne zadiru puno pod povrsinu, na dobrom ste putu ako kanite procitati simica drugog
Posebne napomene: nemojte da vas zavede naslov. to je samo domisljat marketinski trik. knjiga nije kinder jaje u kojem vas ceka igrackica ili bar komad cokolade, nego ljustura kinder jajeta koja je ispunjena tek mirisom cokolade

Necu duziti, dovoljno je receno na knjigoljub.blog.hr. lik je pisao kritike za nacional a onda se pobunio da mu nista ne placaju. hehe. i prestao. u medjuvremenu se posvadjao s borisom beckom jer da mu je ovaj presutio kako love nece biti. ima ona pjesma novih fosila, bio sam zaljubljen, naivan i mlad. da se malko raspitao saznao bi da u nacionalu love nema. jedan mi frend tamo dirinci za zagreb news i naravno da je umjesto honorara dobio kurac od ovce. i nije usamljen slucaj, ima takvih kao on cijela ceta. ali knjigoljub ocito nije naucio jednu od prvih lekcija pri trazenju posla. koja glasi, raspitaj se da li ce uopce biti rucka prije nego sto zasuces rukave.

On je, kao, neki sjeban tip koji zivi sa starom a oca nikad nije upoznao, siromasna prica s kraja grada. ona je, kao, neka nabrijana i autonomna slikarica kojoj je stari bio neka manga, ali sad, otkako je mama umrla, stari samo jos vegetira a kcer ga posjecuje u njihovoj obiteljskoj kuci na medvescaku. pa se to, kao, naizmjence prica, to jest pricaju njih dvoje, taj sjebani tip i ta slikarica, u prvom licu. i oni ce, kao, biti par pa na kraju to i postanu. a tu kao ima satire na tajkune, kromanjonce koji su postali izdavacki magnati, uz nedvosmislenu asocijaciju na antu zuzula i danijela zderica, vlasnike skolske knjige i profila. pa tu ima jos ponesto tog tipa, ali sve je, bas sve kao, kao kakao, ukratko sve je prica koju pise jedan vrlo elokventan tip, verbalistican, s puno toboze bravuroznog vladanja jezikom, ali je ta i takva knjizevnost na kraju samo obican prdac u bacvu. zasto. e pa zato sto je imaginarij likova do jaja papirnat, zato sto koscec nije skuzio ni ono sto ja, koji nisam pisac i nemam tih ambicija, kuzim kao nesto ocigledno, a to je da, maksimalno jednostavno receno, pricu treba pricati slikama, situacijama ili dijalozima, a ne svojim komentarima ili razmisljanjima o likovima i dogadjajima. nije to nikakva novost, stara dilema izmedju kazivanja i prikazivanja i ovdje se razotkriva kao jos jedna lazna teoretska glavolomka

MARINKO KOSCEC: "TO MALO PIJESKA NA DLANU"
Zanimljivost: * * *
Stil: * * * *
Prica: * *
Iritira: koscec se ne moze odlijepiti od svog poriva da intelektualizira, sto je smrt za prozu. sve nesto cekate ali niti da vas povuce niti da vas se dojmi. i onda dodje kraj knjige, ako uopce dodjete do kraja
Dobre strane: pokusaj da se da crtez aktualne stvarnosti, mozda hrabrost da u knjizi govoris o izdavackim tajkunima kod kojih onda objavis tu istu knjigu. ako to nije naknadno, to jest ako izdavaca koscec nije nasao nakon sto je napisao roman. sto se najvjerojatnije u stvarnosti i desilo
Preporuke: u kolicinom bogatoj ali kvalitetom uobicajeno neznatnoj sezoni domace proze mozda ipak jedna od boljih knjiga. ako posebno pratite opus marinka kosceca, jos jedna bolja knjiga od otoka pod morem. ali losija od nagradjenog wonderlanda. znaci ipak ne preporucamo u trenutku dok se na trzistu nalazi novi houellebecq
Posebne napomene: roman je ilustracija kako izgleda derivat francuske proze u hrvatskoj verziji. kako izgleda osrednji derivat

Dragi moji rijetki citatelji, evo me ipak i unatoc i ponajvise. nisam zapao u jesenski san niti su me obuzeli ispiti jer sam ih sjebao na vrijeme, nego sam bio upao u neku ljubavnu frku, znate kako to vec ide. sad sam vec u uznapredovaloj fazi rekonvalescencije pa mi je lijecnicki konzilij prijateljica savjetovao da utjehu nadjem u nekoj novoj vezi. no kako je davno receno da utjehe nema u vodi, i kako mislim da uciteljice, pa i one buduce, daju uglavnom pogresne zivotne preporuke, ni ovaj put ih nisam poslusao nego krenuo po svom, vratio se knjigama i svojim svjetski nevaznim hobijima. ipak, da ne bi bilo pogresno shvaceno, ne vracam se blogu u terapijske svrhe. nije, nego nakupilo mi se knjiga pod krevetom, a da sam nesto svih tih mjeseci citao, i nisam. s druge strane, dogadjaja nije manjkalo. te jeseni 2005. bio je jos jedan interliber na kojem se moglo kupiti knjiga za malu lovu kao u kineskom ducanu, a odbjegli globtrotter pospremljen je u hall of fame u scheveningenu. zavrsio je jos jedan big brother, koji se u djiru nekog ruskog romana vukao kao dnjepar, bavio se sitnim epizodama suvisnih ljudi, a onda zavrsio u katarzi, nagradu gjalski dobila je opet jedna besmislena knjiga, a ja sam sevio neumorno i bolio me kurac za nagle promjene atmosferskog tlaka. te jeseni jos jednom sam odlucio da nikada necu biti pisac, a moj bajni buraz poceo je pisati jos jedan roman koji nikad nece zavrsiti. i napokon, te jeseni nije umro papa, ali je more poplavilo rivu u sibeniku. ukratko, godina koja i nije za sjecanje.