Vrijeme nece staviti stvari na svoje mjesto, kao sto se tjesis, dobro rece mrtva mrkva. u to se iz godine u godinu uvjeravam na tuznoj ustanovi zvanoj filozofski fakultet. kad si poput mene prisiljen suocavati se sa svom tom masom pisaca iz zadnjih pet sest stoljeca od kojih su neki bili i naknadno prepoznati vidis da je citava ta prica o ljekovitom djelovanju vremena pizdarija. jer se i ti koji su prepoznati utope u sivoj masi bezbrojnih imena i knjiga. svi se kao protuargumenta sjete likova poput janka polica kamova ali to su izuzeci. zapravo je cijeli taj stereotip vrhunskog umjetnika kojeg prepoznaju tek buduci narastaji samo mit. to mi bas nimalo ne znaci, ipak ne zivim u dvadesetdrugom ili nekom kasnijem stoljecu. primjer mi je ovih godina damir karakas, genijalac iz brinja. primjer je i poezija predraga lucica u feralu, superjaka satira koja kad se pojavila u knjizi i nije izazvala val medijske i citateljske pomame za njenim autorom. pojedinci je naravno obozavaju, ali lucic nije postao zvijezda. mnogi cak ne znaju kako izgleda. ali zato svi znaju kako izgleda renato baretic. a hoce li neka buducnost prepoznati u onome sto pisu ciste primjere subverzije, a dobra knjizevnost je uvijek subverzija prema onome sto je na vlasti, bila to ideologija, sustav vrijednosti, malogradjanstina ili politicka partija, nemam pojma.