Knjizevni terorist

Ne da me prikovalo na naslon ovih tristo cetristo komentara odnosno 125 stranica teksta koliko ispada ako se stvar prekopira u word, od kojih bi se mogla sloziti knjiga bez po frke, nego mi je sve ogadilo blog, da mi ga se vise nije dalo ni otvarati. puknem nesto slova, sitnih kao sjeme bosiljka, kao i svaki drugi dan, a kad ono izniklo cijelo polje malih fridriha. zaboravio sam da je proljece i da se priroda i bozja bica bude, da je neki dan padala kisa pa zasjalo sunce, ali dobro, zajeb moj a reklama katunariceva. after party samo takav, bonkasi u po cijene, a mene puca slika kako kao morales stojim iznad mase i lagano se njisem zatvorenih ociju. dobro, dosta poezije, dosta ironije i kenjaze, jer partyje ne volim i odlazim kad drugi pocnu dolaziti, svejedno svaka vam cast, dragi gosti, na tolikom broju, moj favorite je onaj dio kad je prvo po citatu iz intervjua razotkriven a onda svijetlecim mecima i koncentriranom vatrom sjeban milko valent. ostalo manje vise, zato sa zadovoljstvom primjecujem da se butiga u medjuvremenu srecom ispraznila, da su svi ti mamurni nesretnici otisli dalje citati svoje valente, zizeke, sloterdijke i ostale cije prezime ne zavrsava na ic, sto znaci da mozemo krenuti dalje. unatoc gostovanju takvih povijesnih velicina kao sto su valent i edo popovic skoro sve mi se ipak cini kao golemi spam jer je, osim par pokusaja, u sirokom luku zaobidjen mozda najveci, esencijalno i po svojim posljedicama najdublji dogadjaj ove godine na domacoj sceni, a to je nastavak i ujedno kraj polemike miljenko cro cop jergovic kontra drazen bob sap katunaric u subotnjem jutarnjem. pa ne sjecam se kad sam zadnji put tako nestrpljivo isao prema kiosku da bih dao sest kuna i onda na kavu u kafic u koji obicno ne idem, samo zato jer je bio najblizi u tom trenutku. stvarno ne razumijem, upravo je pocela dekonstrukcija i samorazaranje najvaznijeg suvremenog knjizevnog mita u hrvatskoj, i onda jutarnji okrese polemiku u korijenu pupa. a dogadjaj je povijesni, najintenzivnije javnoprisutni i mozda najutjecajniji pisac zadnjih pet do deset godina, proglasen za ujedinjenje crvenog krleze i crnog andrica u jednoj osobi, uzdignut u status knjizevnog bozanstva, odluci se na ovakav coming out, na ovakvo samodemaskiranje u velikom stilu, a oni kazu, gotova polemika. sad opet nitko nece reci nista o tom povijesnom subotnjem tekstu. jebiga, rekao sam sebi, ako nista barem imam neki svjezi dokaz za svoje stare teze o jergovicevom primitivizmu, totalitarnoj strukturi licnosti i inherentnom ognjistarstvu, to jest sovinizmu, sto drugim rijecima znaci da ni s andricem ni s krlezom taj nema nikakve bitne veze. dokaze po istim tockama iz njegovih knjiga vec imam. cuvam ih za glavnu raspravu. pocet cu s jednom pricom otprije deset godina, ne znam gdje cu stat, ali to, kazem, kad dodje vrijeme. to ce ujedno biti i citanje optuznice hrvatskoj knjizevnoj kritici i kulturnoj sceni koja je uvukla takvu pojavu, podigla je na ruke i tako donijela do pijedestala. anatomija doktora culpa. tako bih trebao nazvati novi blog ako mi ovaj zatvore. za kraj citirao bih dijelove dva neprimijecena komentara, prvog potpisuje imenjak mu miljenko, drugi nasiroko poznati nemanja. citat. zrinka nije imala pravo, naime, ishod ove polemike ovisit ce o kojecemu, ali samo o jednome ne, o televotingu. u ovakvim stvarima dojam ljudi koji nisu sposobni recipirati katunaricev tekst ne igra ima bas nikakvu ulogu, tj. to sto ce jergovic ostaviti dojam u primitivnijem dijelu publike uopce nije vazno ni za sam meritum stvari, ali ni za konacan ishod meca. ipak, jergovic pokazuje svu svoju raskosnu bosansku dzeparsku svijest upravo za te slojeve publike, za raju. i prva dva pasusa njegova odgovora, katunaric je pateticni fasist i rosno dupe. eto, da nikoletina bursac ne bi okolo isao pitajuci sto je to pjesnik htio da kaze. jergovic ipak dakle brka sarajevo i zagreb, i ne razumije da ce mu ovdje prestati dodavati loptu ne odlukom glasne i vidljive carsije, nego po komandi nevidljive ruke. jergovic i sam vidi kamo sve to vodi, pa u prvim recenicama grize ruku koja ga hrani, urednistvu jutarnjeg predbacuje da je tiskalo katunaricev tekst mozebitno zbog upitnih njegovih veza u francuskom veleposlanstvu a koje bi im mogle zatrebati. kraj citata. drugi citat. on, jugoslaven, od prvog do zadnjeg slova svoga teksta katunarica je tretirao sovenski, kao jugoslavena. stovise, kao jugofasistu, sto je svakako povijesna novotarija, katunaric je jugoslavenski fasista jer je radio na radio jugoslaviji s ostalom decom udbaskih ubojica. ovo je jergovicu vec postalo navikom da nakon aralice propituje porijeklo, drugare i krvnu grupu svojih polemickih protivnika. eto, to je preprican jergosov tekstos, katunaric je jugoslaven, a jergos mu jebe majku fasisticku jer diferencira muslimane, na umjerene i balije, valjda. zanimljivo, on ne jebe katunarica samo zato jer je fasist jugoslavenske inspiracije, kako na jednom mjestu nijansira, vec jer je naprosto jugoslaven, dete s topcidera, decko iz radija jugoslavije. fascinantan prilog biografiji miljenka jergovica, zar ne, taj iznenadni sovinizam, biti jugoslaven, to je po sebi prigovor. iznenadjuje me svakoga dana u svakom pogledu taj jergovic, jer, to sto se meni na kurac penje jugoslavenstvo kao jugoslavenstvo, pa sto, ja sam zaista htio da izadjemo iz jugoslavije i nisam vise zelio zivjeti u zemlji kojoj je glavni grad beograd. ali, sto bre jergosa odjedared smeta jugoslavenstvo, to mi je misticno ko isihija. kraj drugog citata. prepustam rijec diskutantima. ali, da ne zaboravim, nakon ovog dolje maratona ponovno pocinjem s brisanjem spamova, svakog skretanja s teme ako je debilno, dosadno ili se tice milka valenta, sto dodje na isto, zatim svakog medjusobnog prepucavanja, narcisoidnih monologa, pozitivnog i negativnog komentiranja ovog bloga i tako dalje. jebe mi se sto sam postao poznat i sto ovamo sad navraca pun kurac sjebanih ljudi, to ne znaci da trebaju otjerati starosjedioce, kao sto su vidim vec i ucinili. jer, malo pustis konce i ljudi ti odmah od bloga naprave jos jedan bolestan forum, jebo vas forum romanum.

U raznim komentarima na katunaricev tekst o jergovicu nisam primijetio da je itko posebno spomenuo jedan dio koji mi se cini posebno zanimljiv jer uvodi potpuno novu dimenziju u nasu pricu, zapravo staru kao kamene sjekire iz willendorfa, ali nenacetu u govoru o aktualnoj knjizevnoj paradi tastina. radi se o nemilosrdnim izljevima bijesa, gnjeva, agresije, nazovite to kako hocete, u napadima naseg sljedeceg nobelovca na svoje izmisljene neprijatelje i konkurente, sto je inace u snaznom kontrastu od inace kurtoaznog ophodjenja medju piscima. ako je nakon krunidbene svecanosti miljenka jergovica, koja se po nekim suvremenicima i zivim svjedocima datira u prve godine novog tisucljeca, zavladao duh permanentnog obracuna kako kaze katunaric, zapravo zivimo u vremenu izvanrednog stanja u knjizevnosti, stanja na rubu neravnopravnog rata i neocekivanih cistki, jer svako malo okupacijske snage puskaranjem ili interventnim akcijama u sjedistima sijita podsjecaju na to da su mir, jednakost, pravda i dobre navade stvar nekih drugih vremena. zato je samo naizgled cudno kako bas nesto i nema knjizevnih polemika u nasim krajevima, osim kad se tako jergovic uskopiti pa dokaci nekoga pa mu ovaj odgovori, a i tada napadnuti vodi bitku sam, nitko se ne ukljucuje, nema siroke fronte otpora, stvar se ne razvija, nema suprotstavljenih strana i tako dalje. citao sam ne tako davno zbornik treba li spaliti kisa, sa tekstovima iz polemike oko grobnice za borisa davidovica. vidim tamo diglo se sve zivo i mrtvo, ustala kuka i motika, a ovdje niti ko pisnu niti zubi skrinu. i ne tice se to samo jergovica. pa i onih nekoliko prethodnih slucajeva, kao kad su borivoj radakovic i damir radic imali debatnu trakavicu u zarezu, sve samo covjek na covjeka, nitko se ne zeli umijesati, potom i vedrana rudan, branila se zena sasvim sama, nitko joj nije priskocio u pomoc osim njenog urednika krune lokotara, a to se skoro i ne broji jer je mozda bio branitelj po sluzbenoj duznosti. polemika je postala jos jedan od individualnih sportova u ovo vrijeme uspjeha nasih tenisaca i skijasa, a svi ostali sportasi su se povukli na tribine i pretvorili se u publiku koja nema potrebe cak ni za rekreacijom ili, s druge strane, za izazivanjem nereda na stadionu. zasto. zato sto tako nalaze nepisani zakon o oprezu i mentalnoj higijeni. zajebavam se, naravno. razmisljajuci o svemu vracaju mi se i sjecanja na neke ajmo to tako nazvati susrete s nekim drugim aktivnim likovima s knjizevne scene. primijetio sam zacudjujucu stvar u svim tim toboze neobaveznim kavama i sankovskim pricama. svi, ali svi s kojima sam razgovarao ili njihove price slusao, malo ih pobrajam u glavi i dolazim do brojke od petnaestak pisaca, inzistirali su na jednom ironicnom, neobaveznom, bolimekuraczasve tonu, a na pamet mi nije palo da oni uopce nisu to za sto se izdaju, jer sam naivno prihvatio stvari onakvima kakve jesu, mislio sam da je to neki opci modus komunikacije. mozda i jest, ali da, zasto, pitam se. zato sto je to drustveni imperativ u vremenu nestabilnih i poroznih pozicija, a nestabilnost je prisutna upravo zbog devastirajuce politike takvih kao sto je jergovic. jer, ako si ozbiljan, onda si pretenciozni streber. ako si cinican i direktan, onda si lud i treba te marginalizirati. ako si sutljiv i miran, onda si autisticni cudak. a svi zele biti unutra, u sistemu. kuzite. svi zele biti drustveno hiperintegrirani, svi zele biti jergovic. vjerojatno i on sam to zeli ostati, zato tako mlati sve oko sebe koji ga pokusavaju izgurati iz kruga. samo sto hiperintegriran znaci istodobno biti na vrhuncu piramide moci, to jest potpuna integriranost i nije neka milost za pisca, jer ovaj onda gubi svoje druge atribute, nezavisnost, relativnu slobodu djelovanja, sta ja znam sto sve ne, nastavi niz po slobodnoj volji do maksimalno deset odrednica.

A jebote odem na dva dana iz zagreba, dodjem kuci a ono rim gori. o svom vikend provodu na krku necu trositi rijeci, samo u svoju obranu dodajem da je tulum bio takav da ni do kioska nisam stigao otici, pa neka mi bude oprosteno sto se tek sad javljam. a javljam se samo zato da onima koji, kao i ja do maloprije, nisu vidjeli jutarnji od subote i veliko finale nase rasprave u prilogu magazin, skrenem pozornost na clanak koji je prvi javni obracun s miljenkom jergovicem unutar liberalne odnosno lijeve intelektualne scene. neke je argumente svojedobno navodio i ivan aralica, ako se dobro sjecam, ali tek sad su dobili punu tezinu. da ne duljim, propusteno mozete nadoknaditi ovdje.

Da rezimiram. jergoviceva glavna privlacna snaga odnosno ideoloska prednost ipak, smatra vecina, nije u takozvanom integralnom jugoslavenstvu, mada se cuje glas koji misli suprotno, nego u njegovoj moci da najbolje artikulira novouspostavljene kriterije mase te u fancy pakiranju mitoloski i motivski multipotentne bosne. on i njegovi lieblinzi tomic, pavicic i mozda feric, pozivanjem na carvera, jer se zbog vlastitih ogranicenja nisu mogli pozivati na borgesa, istovremeno su nasli i uporiste i opravdanje za trivijalizaciju knjizevnosti pa tu svoju knjizevnu banalnost nametnuli kao normu. kao i direktori putujuceg cirkusa faka radakovic, lokotar i rizvanovic, zaklinjali su se u knjizevno trziste, uglavnom se i pozaposljavali u medijskim odnosno izdavackim korporacijama, odnosno nasli u njima dobre tezge, a neprijateljsko preuzimanje knjizevnog marketa, kao sto im se svojevremeno dogodilo s vedranom rudan ili nedavno s houellebecqom, pokusavali su rijesiti po kratkom postupku. zato, lebe, pazi, cini se da si ugazio u mocvaru s kajmanima, nekako mi previse dizes glavu. bez namjere da ponovno otvaram jednu od najdosadnijih knjizevnih rasprava posljednjih godina, onu o faku, samo upozoravam na linije proizvoda koje nam njegove prve violine danas nude. radakovic, pise katkad za jutarnji i uredjuje knjige za vebeze. jergovic je kao i pavicic u eph, s tim da jos u vebezeu prvi uredjuje biblioteku i zirira natjecaj, a drugi izdaje knjige. kao i feric i tomic, svi listom objavljuju u biblioteci premijera. no to su sve notorne stvari. cini se da je projekt uspjesno okoncan, to jest da su zauzete glavne strateske tocke, prije sljedece kampanje, ciji ce krajnji cilj mozda biti akademija, knjizevnicki pentagon na strossmayerovu trgu, ili neke druge izdasne busotine. drugim rijecima ne zanima me samo sto je bilo i sto je sad, nego i sto ce biti u novim nastavcima domacih zvjezdanih staza. zaboravio sam ekipi pridodati doktoricu spock pogacnik kojoj ce se vjerojatno jednog dana isto kao i njima desiti ono sto se nije desilo vesni parun. takodjer je u prici o spomenutoj knjizevnoj zajednici zanimljivo sto ce biti s onima koji u drugom esalonu ulaze u igru. primijetio sam da rujana jeger pise za graziu, ali je medijski potpuno neisfurana, ne izlazi joj fotka uz tekst kao pavicicu ili jergovicu, ne dobija duplerice kao povremeno borivoj radakovic, nema zapovjednu moc kao recimo rizvanovic. netko je od diskutanata spomenuo zrine, i njenu mogucu sudbinu, koja bi se mogla opisati kao ekliptika vanjskog planeta sustava, koji ce je dakle usisati, upoznati s glavnim igracima i onda smjestiti u deveti krug, na obod, pa ce kruziti malena kao pluton i bit ce joj hladno. jedina vatrica gorjet ce na blogu, jer u cosmu, prema necijem svjedocenju, ne znam jer nisam citao, samo prenosim, smanjila je intenzitet koji ima na zrinskom pismu. to mozda vrijedi i za leba, zato me bas zanima njegova zbirka prica koja medjutim nikako da izadje. mada mi nesto vonja da ce mu se desiti isto sto i gordanu nuhanovicu, iako je desetorostruko bolji pisac od potonjeg. objavit ce knjigu dvije, dobit neku kolumnu i potom izdisati u zapecku, kao nuhanovic kojem se zbog njegovih satrokritika na pola ure kulture smije svako koga znam a do cijeg misljenja uopce drzim. u cijelu pricu kao sto ste primijetili uopce ne ukljucujem besprizorne likove poput zorana lazica koji falanapitanju tezgari gdje stigne, ali je zbog vlastitih ogranicenja osudjen na vjecito prebivanje u drugoj zupanijskoj ligi. znam, pucaju me pesimisticne slike, ali danas se tako nekako osjecam. nadam se da ce me rasplet dogadjaja demantirati. jaku frontu otpora vidim jedino u nekim nezavisnim a relativno doradjenim i sofisticiranim projektima poput casopisa libra libera i u pojedinim likovima koji se pojavljuju u zarezu odnosno na pojedinim blogovima. jedino ne znam koliko ce snage imati da se probiju jer je cijela scena zatrpana lavom iz tih nekoliko vulkana kao sto su miljenko stromboli jergovic, etna cimot ili jurica popocatepetl.

Usao sam. oslusnuo. nikoga nije bilo kod kuce. frizider je zujao a na ekranu televizora se izmjenjivale slike bez tona. vani je netko bezuspjesno pokusavao upaliti kosilicu. na mom radnom stolu pepeljara s dva opuska i casa s tragovima pivske pjene. opet je brat jutros pisao mejlove, pomislim. upalio sam kompjuter. prikopcao modem na telefonsku liniju. dok sam ukoceno buljio u rijec connecting, razmisljao sam kako uvijek ostavlja predmete iza sebe, dokaze da je negdje boravio. tako u veceu stalno zatjecem zarez ili vijenac zataknut za radijator. otvorio sam svoj blog, mala plava traka koja prati ucitavanje stranice je polako napredovala prema desno. a kad tamo. ijuuuuuuuhuhu. ekipa je vec zajahala konja. rasprava se zahuktala do jaja, pam, pam, cujem, to moje drustvo sad vec taksativno puca new entrye na top listu najvecih privida hrvatske knjizevne arkadije. ispunjavamo davnasnju zelju male slatke ene z. phuuu. al je tesko bit carverovac, draga braco i sestre u kristu, ne da mi se vise opisivati. nije zapravo toliko tesko koliko je dosadno. zato jer kad tako po spranci pocnes transponirati svijet sve odjednom postaje nekako dosadno. u prethodnoj raspravi netko je spomenuo veliku osvetu nasih velicina velikom svijetu koji nije velik po njihovoj mjeri. sad mi je puno jasnije zasto im nije po mjeri. kad postanes carverovac, sve je odjednom u kurcu. a sto vise tako opisujes svijet oko sebe, to si vise u kurcu. kuzite. circulus vitiosus. mis u vrtesci. moebiusova traka. i onda, da bi nekako postigli ravnotezu, ne cvoknu dva bonkasa ili duvnu stogod, nego misle da ce pisanjem rijesiti stvar i smanjiti osjecaj poraza. a ubojito oruzje kojim svoju ogorcenost i mrznju kanaliziraju protiv tog svijeta nije tajni revolucionarni pokret, nego stvarnosna proza. sad sto bi to trebalo biti da se razlikuje od slutim srodnih pojmova realizma, sredina pretproslog stoljeca, odnosno socijalno angazirane knjizevnosti, sredina proslog stoljeca, nemam pojma. i tu mi smrdi na privid i prijevaru, pokusaj da se prikrije neki drugi napor, kao i u trazenju pokrica za vlastitu banalnost pozivanjem na carvera. dakle stvarnosna proza. ne znam tko je uveo sintagmu u govor o hrvatskoj knjizevnosti, onaj tko polaze pravo na nju molim neka se javi na recepciju uz predocenje izvatka iz zemljisnih knjiga, mi se time ovdje necemo baviti. koliko znam najcesce je upotrebljavaju jurica pavicic i jagna pogacnik, ona je dapace spomene u svakoj drugoj kritici. doduse ta mi se gospodja cini poprilicno supljoglavom, podsjeca me na neke strebse s faksa, pa me i ne cudi njeno inzistiranje na zamorno cestoj upotrebi spomenutog termina. to je valjda cini pametnom i drugacijom, barem u vlastitim ocima. jurica pavicic pak kao veliki strucnjak za kratke price, mislim cak da je magistrirao na toj temi, mora imati neki strucan izraz pri ruci, a ocito voli oksimorone, sjecam se njegove cudne izjave o samome sebi da je nacionalist ljevicar. tako i stvarnosna proza, oksimoron postaje ocit u prijevodu, hoce reci stvarnosna fikcija. fiktivna stvarnost je, bit ce, slijedom toga ono sto takva proza opisuje, ali i ono sto takva proza proizvodi. da krug bude zatvoren. vidite da s ovim suvisnim i besmislenim terminima za kratko vrijeme nastaje zbrka. zato predlazem novo znacenje. vec sam ga poslao u novi liber da ga uvrste u enciklopedijski rjecnik. eno ga gore u naslovu.

Vidim da rasprava polako s jergovica skrece prema trivijalnoj paradigmi, raymondu carveru, ozakonjenju bljuzge i jurici pavicicu, skrece, braco i sestre, poput tankera, neprimjetno ali nezadrzivo. umjesto malog priloga temi imao bih par zacudjenih konstatacija, koje priznajem nisam ni samome sebi a niti ikome drugome do danas uspio objasniti. okej, i ja sam svojedobno popusio pricu o carverovcima i sav nadobudan nakon prica jergovicevih, tomicevih, pavicicevih, perisicevih isao citati i gospodina raymonda. i vise mi nista nije bilo jasno. jebote kakve veze ima to jedno s drugim, pitao sam se onda kao i danas. pa sam nakon silnog traganja nasao u jednoj videoteci film short cuts, pogledao ga, ali sam opet samo blinkao od nekuzenja. medjutim carver je sve cesce iskakao iz tih nekih njihovih tekstova, kolumni i intervjua, da je stvar sve hitnije trazila razumsko objasnjenje. nikako da shvatim koji ga kurac toliko spominju i zaklinju se u njega. i jedino sam mogao zakljuciti kako s nasim toboznjim carverovcima raymond carver ima veze koliko i izvorni tekstovi marxa i engelsa s toboznjim socijalizmom od 1917 do 1989. to jest, da objasnjenje lezi na drugoj strani. nemanja je negdje tamo dolje primijetio da se u doticnom slucaju uopce ne radi o carverizaciji, nego o trivijalizaciji literature, uz eventualnu iznimku roberta perisica, mislim vise na drugu nego na prvu njegovu knjigu. dodao bih svoju pretpostavku, a vi me ispravite ako grijesim, da u ovoj tocki dnevnog reda imamo posla s knjizevnim sminkerima koji su stalno pod nekim jebenim imperativom markiranja vlastite knjizevnosti, i da su se jednostavno svojedobno potrudili iznaci neku neistrosenu, svjezu, sarmantnu markicu. izbor je iz vec opisanih razloga, vidi spomenuti nemanjin esej u komentarima ispod donjeg posta, pao na carvera. stvar je ojacana ribrendiranjem u sinergiji faka i medija, kad pojam carverovci dobiva svoju atraktivniju inacicu fakovci i pomalo izlazi iz upotrebe. uz nuznu napomenu da ni borhesovci nisu bili nesto pametniji, prica o famoznim ranim knjigama pavlicica i tribusona, koji su se toboze kasnije trivijalizirali, takodjer je cista mistifikacija. stvar je i onda, dok su bili samo ruzoprsti pisci sa filozofskog fakulteta, bila fakin trivijala.

Pun mi vas je kurac s vasim spamanjem pa molim budite sad malo pazljivi, reci cu ovo samo jednom. dakle, dragi narode, ako niste procitali u nekom od komentara, zapocela je proljetna akcija ciscenja okolisa i svaki suvisan otpad, pogotovo krupni, bit ce uklonjen o trosku vlasnika. jebe mi se sta mislite a sto ne mislite o meni, pjevajte vi sebi pjesmice o retardiranom teroristu, ili supac blogac haikue, i jedno i drugo leti van. prosvjetiteljske napore nemanjine cu ostaviti kao i pitanja koja sam sebi postavlja, jer je to prva korisna stvar koju je na ovom blogu napravio nakon dva tri izravna priloga raspravi o jergovicu. logoreju inace ustavom zabranjujem i ostro sankcioniram. medjusobna prepucavanja kao i subinteligentne dragecove ulete unistavam eksplozivnim sredstvima visoke kakvoce te se nemojte nadati da ce ovdje bilo sta slicno trajati duze od 48 sati. ako vas zanima zasto sad taj preokret, podsjecam vas da ovamo osim vas navraca i stanovit veci broj turista kojima zelimo omoguciti sto udobniji i svrsishodniji boravak, bez ikakvog uznemiravanja zbog necijeg prosjacenja ili agitiranja za lokalne interese. takodjer, sve sadrzaje ovog bloga uredno spremam na hard tako da sve izreceno moze biti upotrijebljeno protiv vas. za sve postoje izuzeci pa tako lebove poruke podrske namjerno ostavljam da bih vas dodatno malo provocirao. koliko sam shvatio on je jedan od rijetkih likova kojima mogu zavidjeti jer ga mrzi vise seratora nego mene, pogotovo nakon sto je odselio na mojblog.hr. zasad toliko, za sva dodatna objasnjenja obratite se mejlom, budite uporni i strpljivi, ne otvaram ga bas cesto. i sikter s apeliranjem na pozitivna civilizacijska nacela, jebala vas ta vasa zapadna demokracija.

Ah vidim da moram i ja naposlijetku pristati na coming out, dobro su me pritisli i da smanjim napetost primoran sam otkrit nesto za sto sam mislio da ce ostati tajna formula trajno zakljucana u sefu kao ona ljutog pekmeza u sinocnjoj epizodi ubojstava u midsomeru. radi se naravno o flameu za koji me visekratno moralizatorski, citaj seratorski, optuzio stevan nemanja, poznatiji kao onaj koji ima 99 imena. za neupucene rijec je o kazu stetnoj i degeneracijskoj pojavi na forumima, blogovima itd a o cemu se mozete informirati kod zrinke. orgijasticna nemanjina analiza mojih bijednih akcija razotkrila me u punini mojih teroristickih nastojanja, samo sto je i opet promasila centralni uvid. ovaj put medjutim to nije cak ni onaj slucaj kad se od drveca ne vidi suma, nego kad se od grancica ne vidi niti samo drvo. ali da se ne bih iscrpljivao u napucavanju s tim napornim tipom i zamarao citatelje, da se vratim na stvar. otkud flame u knjizevnog terorista. zasto je on jedno od glavnih sredstava borbe protiv hrvatske knjizevne antiutopije. nista neobicno, flame je jedna od najefikasnijih metoda izazivanja necije reakcije, sto je inace pri samom vrhu liste taktickih ciljeva knjizevnog terorizma. ne izgleda na prvi pogled kao casna metoda, ali sve dobiva opravdanje kad se konfrontira s onime protiv cega se upotrebljava. nesto kao, udri to djubre njegovim oruzjem. naime, ako vam stvar nije ocita, skrecem vam paznju na to da privid knjizevne scene pociva na istim principima kao i flejmanje. pogledajmo par primjera, a prateci zrinkinu tipologiju da ne kompliciramo stvar. i da, umalo da zaboravim, neki dijelovi donjeg teksta su copyrightirani, sto je podatak s kojim naprosto ne znam sto bih. zrine, ispostavi mi fakturu na mail. dakle, dame i gospodo, zrine feat. knjizevni terorist u duetu uloga flamea u stvaranju hrvatske knjizevne iluzije.

1. "Ljudi koji misle ovako kao ti su sigurno..."
(dodati kvalifikaciju po izboru: kucke, cetnici, pederi, masoni, nedojebani, NE ZNAJU STO JE LJUBAV, pavijani, "ja ih zalim", drzavni neprijatelji...)

Najsvjeziji primjer je jergovicev tekst o houellebecqu. po njemu su ljudi koji citaju francuza prikriveni islamofobi, antisemiti, ksenofobi itd. to jest ne znaju sto je ljubav, je li tako, i mi, miljenko jergovic, ih preziremo ali ih medjutim ne zalimo.

2. "Kako mozes tako generalizirati?"
(odgovor na stavku pod 1.; pocinje s defanzivom i mozebitnim obrazlaganjem zasto prozvani nije pavijan, drzavni neprijatelj ili peder, no na kraju se takodjer zavrsava u tvrdnji tipa: "Ljudi koji ovako generaliziraju su sigurno…" pa slijede kvalifikacije odozgo)

To je tipican postupak mikroorganizama i ostalih bicasa poput knjiskog moljca. malo mu taknes epidermu, on te zaspe argumentacijskim nizom i okonca u teskim optuzbama za zlocine protiv covjecanstva.

3. "Znam tko si i sad ce svi saznati!"
(varijanta u kojoj jedna suprotstavljena strana "izvlaci" pojedinosti o drugoj i prezentira ih virtualnoj raspravljackoj "javnosti", bilo u obliku nekako dobavljenih informacija iz stvarnoga zivota, analize nedosljednosti prethodnih postova, bilo u obliku totalnih izmisljotina)

Podsjetio bih na svojedobnu polemiku jergovic aralica. kad sam nekoliko postova nize ustvrdio da je jergovic prikriveni reakcionar i mracni konzervativac, nisam se nabacivao atraktivnim etiketama. razmisli, sjeti se, tko u koga u toj polemici upire prstom i denuncira ostatku nacije uz usklik, evo srbina. on je srbin, eeeeee. a od usklika do vrba...

4. Mirotvorne inicijative
(katkad ih potezu moderatori, katkad samoproglaseni cuvari javnog reda, mira i "damskog stila", a dolaze u nekoliko varijanti: Prekinite odmah ili cu vam zatvoriti raspravu!, Sad cu vam objasniti zasto ovo kako se svadjate nije u redu..., Tko nas, bre, zavadi?! Pa SVI SMO BRACA! Raspravljaci ignoriraju sve mirotvorne inicijative osim moderatorskih, koje pak proglasavaju "favoriziranjem druge strane" i na taj nacin otvaraju novu metastazu flejma.)

To je ona siva masa koja stoji sa strane, gleda knjizevnu makljazu i negdje za sebe ili sa istomisljenicima mrmlja boze koji su ovo kreteni. nema ih bas po javnosti ali sacinjavaju stabilan dio knjizevne publike koja pusi to sve, kupuje baretica i dovodi tog jadnicka na vrh top lista. zato jer nije konfliktni primitivac kao tamo neki edo popovic ili vedrana rudan, nego fini decko koji zna sto je kinderstube.

5. Huskanje
(dolazi u obliku mobbinga; jedna strana skupi pristalice koje se onda zajednickim snagama obrusavaju na "neprijatelja", te u obliku kokicara koji se izvrsno zabavljaju citanjem medjusobnog prepucavanja pa potpiruju vatru samo zato da bi boks-mec dulje trajao. Pritom odusevljeno promatraju i zderu kokice.)

Zadnji meni poznatiji primjer je haranga borivoja radakovica, miljenka jergovica i ede popovica protiv vedrane rudan u jutarnjem. kokicari, to smo bili svi mi ostali. mirna publika. ljubazni susjedi koji se nece buniti kad vas odvuku u konc logor. dzentlmeni koji su citavo vrijeme bili po strani i gledali kako trojica cipelare damu. degutantno.

6. "Ja sam iznad toga"
(povremeni uleti ljudi koji sami sebe dozivljavaju kao coolere ili zen-mudrace. Flejmerski razjarenoj gomili u uletu objasnjavaju zbog cega se oni ne svadjaju i ne sudjeluju u diskusiji, zasto im je rasprava glupa i zasto bi se svi trebali povesti za njihovim primjerom. U pravilu izazivaju nabijemte-sentiment)

Na ovom je blogu cesce spominjan primjer rade jarka i njegovog casopisa www.knjigomat.com, koji savrseno odgovara ovoj kategoriji. sad vam je valjda jasno i zasto je polovica komentatora uzvikivala, jarak, nabijemo te na kurac. evo uzvik cak ima neke metaforicke potencijale za erotsku poeziju.

Nemanja stevan mad max luburic i tako dalje da ne nabrajam sve nickove tog lika jer on ima 99 imena najsvjeziji je primjer kako novinari, kad se prime knjizevnosti, ama bas uvijek useru stvar. jednu prilicno egzaktnu raspravu o fenomenu jergovic odnosno fenomenu telektualac u tranzicijskom kapitalizmu i TAKOZVANOJ liberalnoj demokraciji, s naglaskom na tome da se u jergovicevu slucaju ipak radi o nekoj vrsti pisca i knjizevnog manufakturista, covjek je rasplinuo i defakto zaspamao pa vidim i usput poplasio sve one dobronamjerne citatelje ovog bloga koji su zasutjeli iako je njihov, ma koliko po njegovim arsinima bio inferioran, prilog raspravi mogao donijeti i kakav odgovor, za razliku od njegove nezaustavljive kompulzivne potrebe da svojoj rjecitosti da oduska. naravno da je deplasirano otkrivati o kome se radi jer je u cijeloj prici nevazan kao gradjanska osoba, nego tek kao akter vjecitog promiskuitetnog odnosa novinarstva i knjizevnosti iz kojeg potonja izlazi kao govnima zatrpana, a novinarstvo uglavnom profitira. ne govorim napamet. pogledajte cijelu plejadu novinara koji su postali pisci, pocevsi od jurice pavicica, ante tomica i gordana nuhanovica pa sve do nove knjizevne vedete u liku inace superiornog kolumnista borisa dezulovica, niz nastavi po slobodnoj volji. u zasluge im se obicno upisuje to sto su vratili knjizevnost citateljima. ma nemojte me jebat. zapravo su uveli novinarstvo u knjizevnost i dozlaboga pojednostavili cijelu stvar, prodajuci to kao knjizevnost s velikim k, uz svesrdnu pomoc korporacijskog metropolisa eph, usput potpuno iskorijenivsi misticni i mitopoetski potencijal literature. vise poiesisa ima kod stephena kinga nego kod njih. fak ih je samo definitivno lansirao u fakere, s izuzetkom nuhanovica, kojeg bi bilo humano ukloniti s ekrana jer bismo tako lakse zaboravili taj neuspjeli eksperiment inace relativno vjesto odradjenog projekta. da, spomenuh i dezulovica, jer nedavno sam ponovno procitao slavodobitnicki christkind, pokusavajuci skuziti sto mi to kod tog romana smeta, a sto inace uopce ne primjecujem u dezulovicevim kolumnama u globusu. odgovor na pitanje nazire se u ovom postu. too simple to be brave.

Ne znam kad me nesto na ovom blogu toliko diglo kao rasprava stevana nemanje i vikkora mallansohna o liku, djelu i drustvenom polozaju naseg iduceg nobelovca. imao bih par dodataka temi s neskrivenom ambicijom da i moj skroman prilog jednog dana udje u zbornik radova o miljenku jergovicu tom prvi ciji se osnovni obrisi vec naziru medju njihovim komentarima. stel bi se ogradit od ruzne objede gospona nemanje da sam previdio kljucnu stvar oko jergovica to jest da je upravo spomenuti ponajvise politickoideoloski konstrukt. bas naprotiv u tome je catch 22 danasnje hrvatske knjizevne scene umorne i nezainteresirane za tvrdu nacionalnu pricu kakva je godinama bila jedina na meniju, i sa skrivenom nostalgijom za vremenom kad je komunizam bio star a mi mladi. ono je nemanjino s pravom na osobnu i kolektivnu memoriju sto medjutim ne ukljucuje i pravo na krivnju mozda jedno od najboljih tumacenja snazne privlacnosti fenomena o kojem govorimo. no buduci da su kolege tako iscrpno naceli i obradili ideoloski supstrat ja bih se samo pridruzio debati s pitanjem u cemu je praiskonska snaga jergoviceva licemjerstva i laznog sjaja, sto on inace zdusno prigovara houellebecqu, za odredjen segment glasackog tijela. mislim da je stvar u sljedecem, vi me ispravite ako grijesim. satro opozicijski intelektualac i arbitar koji se bori za prava napadnutih i malenih, bila to severina, cedomir visnjic ili big brother hamdija, cija je glavna stilska figura toboznja negacija svega nazadnog, malogradjanskog i ksenofobicnog, zapravo je afirmator i porte parole odnosno glasnogovornik, ako hocete po najnovijoj nomenklaturi pi ar, ni manje ni vise nego bas sredovjecnog i nadrkanog knjizevnickog gradjanstva nase metropole, kako sam naziva tu socijalnu i superkulturnu skupinu, ali ne samo knjizevnickog i ne samo metropole. medjutim nije stvar u tome sto jergovic artikulira solidarizirajuci stav o severini ili hamdiji jer to nadrkano gradjanstvo boli kurac i za jedno i za drugo, kao uostalom vjerojatno i jergovica samog, vec u tome sto na djelu pokazuje kako izgleda uzoran pionir koji se zalaze za pozitivne civilizacijske i humanisticke zasade. tim svojim cinom smanjuje opterecenje savjesti spomenutog gradjanstva, jer uzivljavanjem u njegov tekst ono po starom aristotelovom dozivljava katarzu, vidis i ja bas tako mislim kao i jergovic, i ja sam kul, i ja sam okej. no to je samo odraz idealne slike o sebi, jer vidis, taj inteligent kojeg odusevljava jergovicev obrambeni rat sa silama mraka i ne misli bas tako. civilizacijske zasade su u ovom slucaju SAMO deklarativne i prokazuju se kao cisti supljak kad se sravne sa stanjem na terenu. jer to jergovicevo gradjanstvo, koje ce se raznjeziti na slomljene nogice biglova i na medijsku manipulaciju romskim djecacicem koji je cekao svog tatu dok je ovaj drkao kurac u big brother kuci, ostat ce ravnodusno na vijest da je u isto vrijeme iz cista mira ubijen neki srbin u zadarskom zaledju, da medjimurski apartheid ne pripusta romsku djecu u lokalnu skolu ili da je tajkunski sin maltene aboliran iako je pijan pogazio i ubio dvije djevojke. zato na tu ljutu ranu savjesti svoj lijek privija jergovic, uspjesan pisac, a znamo sto figura pisca znaci u ovim krajevima, koji iz sredisnjih glasila liberalne hrvatske, ali ne zaboravimo isto tako i beha dane te niz zenskih magazina, kaze, glasom proroka, pridjite maleni jer vase je kraljevstvo nebesko. prevedeno, maleni su idealtipski celebrity koji su recimo objekt necije nesimpatije, agresije ili nekog medijskog ludila, nikako no logo ljudi koji su doista glavne i najmasovnije zrtve aktualnog drustva. o njima jergovic ne pise, kao sto pise recimo tatjana gromaca u feralu. mracna sila od koje jergovic brani ove nase poznate i zato bliske nam zrtve opet je nadrkano i sredovjecno malogradjanstvo, to isto koje uziva u njegovim proglasima, ne slucajno, jer oni i jesu upuceni gornjem sloju radnog naroda, kojem je sasvim fajn u kapitalistickom raju liberalne demokracije, a ne zrtvama. tom istom malogradjanstvu kojem jergovic i sam pripada. i krug je zatvoren. catch 22. ne znam jesam li dobro objasnio, htio sam biti sto koncizniji. o genezi njegove drustvene moci, o tome kako je stekao svoj kulturni i drustveni kapital kao svojedobno miroslav kutle svoje bogatstvo, sto znaci stalno novim ulaganjima iscrpljujuci stare kredite koje je dobio od takozvane publike i nekadasnjih mentora, mozemo drugom prilikom. naprotiv na ovome mjestu bih htio dodati jos jedan balisticki prilog raspravi o dometima i rasprskavajucim utjecajima naseg buduceg stockholmskog slavodobitnika, a kao odgovor na pitanje sto je glavama ovdasnjeg stanovnistva zapravo toliko fascinirajuce u njegovoj slici, fenomenu, imidzu, mentalnom hologramu. cini mi se da pritom moram zaploviti u mocvarno podrucje necega sto se zove kolektivna zudnja, a sto se zadovoljava iskljucivo u necem tako neegzaktnom i nekonzistentnom kao sto je mit. nakon odlaska krleze sa scene ovdasnji je puk sa visom strucnom spremom humanistickog smjera izgubio dragu sveprisutnu figuru arbitra, sveznalice, guslara i dvorske lude u jednoj osobi, to jest lokalno bozanstvo koje zivi na zemlji, medju nama, koje se istovremeno mrzi i voli, ali cija su nadmoc i bozanski karakter unatoc svemu neupitni. u ta davna slatka vremena postojao je i njegov onostrani dvojnik u liku ive andrica koji je apolonijski dopunjavao dionizijsku nesavrsenost lokalnog kulta, a i tematski i duhovno obogacivao mitteleuropsku nedostatnost krlezine objave. zato je i notorna andriceva bosna zadovoljavala mnoge duovne potribe, jer jebiga nisu svi porijeklom iz blatnjavih ka und ka prostranstava i mnogi jos cuvaju dinarske i balkanske opsesije u svojim tintarama i srcima. krleza je i vizualno ispunjavao tu epifanijsku zudnju svojim likom i dobrocudnim licem buddhe. nakon dvadesetak godina stravicne pauze, ponovno smo obasjani svjetlom bozanskog lika, doba beskonacne praznine razotkrilo se kao posljedica glupe zablude jer se pokazalo da je vrijedilo cekati, usporedi paralelu tito tudjman. doduse, u skladu s mijenama mode, novi je lik dizajniran vise u zapadnoj, mediteransko nordijskoj tradiciji, pa je zadobio atribute zeusa, jahvea odnosno thora obraslog u kosu i bradu no isto tako dobrocudnog izraza lica kao buddha, milopoglednih ociju duhovnog vodje, da, duhovnog druga staljina, i s gotovom istinom na ustima za svako nase pitanje ili problem. a i sam je preuzeo bozanski karakter bijesnog kad treba a inace milosrdnog i bez izuzetka pravednog demijurga vladara svjetova. utoliko i njegov tekst o houellebecqu treba tumaciti kao grmljavinu s neba upucenu stadu, tom istom nadrkanom gradjanstvu. kaze jergovic, koji vam je kurac s tim houellebecqom, jesam vam rekao da ne imate drugih bozanstava osim mene, a ti katunaricu, koji si se usudio uspostaviti drugog boga koji je, vidite li narode, samo jos jedno zlatno tele, mars iz hrvatske knjizevne ekumene. stvar iz ove perspektive najednom postaje jednostavna i jasna. posve u toj sabloni napokon okoncanog iscekivanja novog katabasisa nestaloga krleze svojedobno je napisana odnosno izrecena i recenica vlahe bogisica da jergovic uspjesno sintetizira krlezu i andrica, da je on u jednoj osobi i krleza i andric suvremene knjizevnosti, ili tako nekako. dakle nesto kao gnosticki dualisticki bog, koji u sebi objedinjuje tradicije i istoka i zapada. primijetite da su medju istaknutijim stovateljima jergovicevog djela upravo krlezolozi, vlaho bogisic i velimir viskovic, profesionalni bogoljupci koji su starom jahveu podigli enciklopedijski hram u dva sveska a novoga su po zavrsetku tog zahtjevnog posla promptno prepoznali u autoru sarajevskog marlbora. i naravno, gle, sve se poklapa, kao i svako bozanstvo jergovic je sveprisutan, plodonosan, atrakcija samo takva. ima svega u njegovom ducanu, i zapravo je idealan knjizevni odraz drugog suvremenog bozanstva, koje se pojavljuje u samo naizgled sukobljenim oblicjima mercatonea, king crossa i drugih megahipermarketa. i onaj i ovi nude drugorazrednu bofl robu, bila ona talijanska, njemacka ili bosanskobalkanska, za malo para i za kratkotrajan osjecaj zadovoljstva. pojavili su se nekako u isto vrijeme. povezi tocke oznacene brojevima i dobit ces lijep crtez.

Jebo vas jergovic, necu vise pisnit o njemu. od njegove sveprisutnosti jos mi vise na jetra ide to sto kad god ga netko spomene, uvijek krene beskonacna rasprava o tome sto je pisac htio reci. ma daj oladite. sto ste svi fascinirani njime pa to je za popizdit. jergovic je definitivno najjaca droga trenutno nabavljiva na hrvatskom knjizevnom trzistu. odes na neki forum, da saznas koju novost iz knjizevnog zivota, i onda tamo usred smirenog razgovora netko spomene jergovica i ode sve u kurac. jedni ga volu drugi ga mrzu, sve se vrti oko njega a stvar je naporna, kao i veci dio njegove knjizevnosti. u cijeloj prici zanimljiva mi je jedino distribucija mrzitelja i obozavatelja. rasporedjeni su kao po gaussovoj krivulji, s tim da je referentna mjera iq. kvocijent inteligencije. prvo ide skupina neinteligentnih sirovina koji ga mrze jer su primitivne zivotinje, i najradije bi ga nabili na kolac ili objesili na kandelabr na tramvajskoj stanici na trgu, da jelacic upire sabljom u njega. onda se krivulja penje u podrucju onih srednje inteligentnih koji ga respektiraju, uvazavaju, obozavaju. to su recimo knjiski moljac, porto ili ovi nasi asistentici i profesorcici sa faksa, za koje je jergovic velik pisac i uvijek pravocrtno shvacaju ono sto covjek napise. zato ga i brane kao u komentarima na donji post ili uvrstavaju u antologije i povijesti knjizevnosti. na kraju se krivulja opet spusta u podrucju natprosjecno inteligentnih koji kuze cijelu situaciju i zato ga bas ne mogu smislit. jer kuze cemu cijela frka. na samom kraju krivulje su celije knjizevnog terorista, vodjene tajnim silama i uvidima univerzuma.

Nisam bas up to date ali vidim da se napetost oko jergoviceve stikle ne smiruje, sudeci bar po frendovima s kojima na kavi svakodnevno komentiram aktualnosti iz zemlje i svijeta. radi se naravno o tekstu o michelu houellebecqu u jutarnjem od subote koji se ako ste ga u papirnatom obliku vec upotrijebili za ciscenje ribe ili krumpira moze procitati i ovdje. neupucenima u odnose na knjizevnoj sceni nije posebno upao u oci dio gdje jergovic obracunava s liberalnim intelektualcima a moje drustvo i ja dosli smo do zakljucka da je sve to nedvosmisleno usmjereno samo na jednog covjeka, houellebecqovog izdavaca u hrvatskoj drazena katunarica, vlasnika nakladnicke kuce litteris. s obzirom da smo iz nekih nedavnih jergovicevih napada vidjeli da se na koncu uglavnom svode na osobnu povrijedjenost ostalo je nejasno zasto je to ucinio ovaj put i sto mu je katunaric skrivio. zima ga je bio nazvao placenikom, kod njega su stvari bile jasne. mozda je problem vec u tome sto katunaric izdaje houellebecqa, koji ugrozava jergovicev status prvorodjenca. ali zasto bas sada. vjerojatno zato sto houellebecq dolazi u hrvatsku i na trenutak ce se svjetla reflektora okrenuti od jergovica a on je izgleda nezajazljivo i tiranski gladan javne paznje. dodao bih svemu i dio komentara ispod jergovicevog teksta na webu jutarnjeg. citat. houellebecq je isfurao opca mjesta, seks, otudjenost i sl. zapakirao u fancy ruho i skupo prodao, bas kako je nas vrli jergovic upakirao i prodao temu bosne, ah tako protuznacne, viseznacne, blago mitoloske i onako, autenticne zbog propasti. i na tome uredno izgradio svoj autoritet chewbacce iste te i takve lijeve, liberalne pseudointelektualne scene. svaki cigo svoga konja hvali. da je houellebecq u pozadini konzervativan i malogradjanin, pa sto onda, u pozadini je konzervativna i justina. kraj citata. ovaj komentar je savrseno srocio ono sto mi kod jergovica cijelo vrijeme ide na zivce a to je u sustini pokusaj da se neprekidno vara citatelja. eto u tome je i razlika jergovica i ive andrica, kod potonjeg nema muljanja i orijentalnog kiceraja kad je u pitanju bosna. dodao bih da me mozda jos najvise iritira jergoviceva dubinska konzervativnost, u gradjanskom, ideoloskom, politickom i poetickom smislu, koja uopce nije javno prepoznata i koju on vjesto skriva pod maskom naprednog intelektualca. sve pospjesuje to sto mu je maska efikasna a ljudi glupi pa ga se i deset godina nakon izlaska na scenu percipira kao dio neke slobodoljubive i liberalne opcije, a zapravo je covjek teski reakcionar. ako zelite jos malo o tome, mozemo slobodno razraditi tezu. literatura po izboru, hocete prozu, poeziju, drame, novinske clanke. last but not least, ovaj post prilazem kao svoj doprinos top listi deset najvecih privida hrvatske knjizevne arkadije.

Nazalost ogranicen sam vrlo jer o ona dva knjizuljka vlastitog brata ipak moram sutjeti. a tako bi rado raspalio iz svih oruzja, pa da vam bude jasno gdje je korijen mojih frustracija. na to vam posebno skrecem paznju jer vidim u komentarima na prethodni post da me svi nesto tjese sto me odbio miroslav micanovic, to jest vidim da opet moram dodatno pojasnjavati. ne jebe mene vise to sto su me odbili u quorumu, to sam davno razrijesio, kazem nisam ni imao nekih ocekivanja, nego to sto objavljuju takve likove kao sto je moj buraz. znaci tekstove koje pisu ljudi koji vjeruju da je to sto naseru na papir knjizevnost, a u stvarnosti proizvode samo neke plitke tvorevine, naprosto zapise, koji od knjizevnosti preuzimaju samo formu, fiktivni svijet ili naraciju. to su recimo razne dosjetke koje na blogu ostavljaju likovi kao sto je creativa. ali sto se dogadja. objavis im par stvari u casopisima, objavis im par stvari u knjizi, i onda se ovi ustolice u neka knjizevna imena, i onda im janja pogacnik ili strahimir primorac napisu neku nit smrdi nit mirisi kritiku, i pogled definitivno postaje zamucen. svi potom misle da je doticni pisac, i on se sam pocne tako potpisivati, a to sto radi pocne se razmatrati kao knjizevnost, i ode sve u propast. i onda dodje neki lik kao sto sam ja pa mlad i zelen popusi cijelu pricu, i krene s vjerom sve to pratiti misleci da su to onakve knjige kakve zeli citati. i cita sve redom i sve redom dozivljava razocaranja. a ne dao ti bog da potaknut cijelom medijskom kampanjom ides citati kandidate za nagradu jutarnjeg ili ne znam cega, razocaranje je dvostruko, jer su ocekivanja dvostruka. jedino sto je ove godine valjalo bili su feric i stanko andric, ali da ste pratili cijelu pricu, mislili biste da ima barem jos pet sest takvih romana kao sto su njihovi. ali nema. a dok to shvatite, prodju tjedni frustriranog citanja. citao sam sve, procitao sam i zajecove ljudozdere koji su mi toliko u banani da mi se ni ne da pisati o njima. dovoljno je za tu knjigu reci ono sto i za romana simica, forma perfektna a sadrzaj u kurcu. tako nekako stvari stoje i s mojim burazom, s tim da ni izdaleka nema umijece pisanja dobrih recenica kao zajec ili simic. ali da mu slusate prijatelje mislili biste evo novog salingera, a ono kurac, supljara, moze jedino kandidirati za neku knjizevnu zlatnu malinu. ali moj brat sebe naziva piscem a i drugi ga isto tako percipiraju. i sad u cemu je moja frustracija oko njega kao i svih ovih drugih bezveznjaka. nisu pisci kategorizirani kao hoteli pa da jedan ima dvije a drugi pet zvjezdica, svi su oni samo pisci i ne mozete se ni po cemu orijentirati, najmanje po nagradama. moja je frustracija u tome dakle da zelim sobu sa jacuzzijem i debelim mekim tepihom a u 99 posto slucajeva se uvalim u neku rupendaru s pocijepanim zavjesama i flekama plijesni na plafonu. tko je krivac. ima ih vise, ovisi od slucaja do slucaja. sto se tice price o burazu mi, u pocetku bijase micanovic i tama nad bezdanom. i tu je kraj svake rasprave. je li sad jasno, prijatelju.

Pticar navjerojatnije ipak nije micanovic. zapravo mi je vec pun kurac ove teme ali da razjasnim neke stvari u kronologiji pa da se vratimo klasicnim teroristickim aktima. priznajem, prica sa pticarom bila je prije svega dobra zajebancija, to sam i njemu samom dao do znanja u mejlu koji mozete procitati na njegovom blogu, a i da ga malo utjesim jer nije bas svejedno kad pises takve ludosti a odjednom se deset likova uroti da te otkrije. hocu reci, malo me pekla savjest sto smo mu uprilicili, iako znam da je taj gastritis savjesti na ovom blogu slabost ali ja sam, imajte to na umu, ipak jos samo terorist pripravnik. no otkud onda ideja da je pticar micanovic, i kako je sve uopce pocelo. fotka pristigla za natjecaj za najbolji knjizevni trac lezala mi je danima na desktopu. jednom nesto prckam po njoj u photo shopu i greskom stisnem file info. a kad tamo lijepo pise. zakljucim ja logicno da je autor i posiljatelj fotke micanovic koji je zaboravio izbrisati podatke koji tamo dospijevaju po defaultu, pa se iznenadim a bogami i obradujem neocekivanoj spoznaji da te morbidarije pise bas on. ispocetka sam dakle stvarno vjerovao da on jest pticar a i mnoge su se stvari poklapale kod pticara i micanovica. u medjuvremenu se stvar zahuktala. na kraju, kad mi se na blog nakacila cijela gomila kretena spamera i kad nas je pticar sve izvozao ne dosavsi u kulisu u naznaceno vrijeme, odlucio sam ipak objavit identitet, iako sam tada vec duboko sumnjao u micanovicevo autorstvo onog ludila. naime bio sam ponovno procitao cijeli pticarov blog i par micanovicevih prica do kojih sam uspio doci. takodjer javila mi se pri citanju doticnog bloga stara pretpostavka, koju sam imao od pocetka, da je pticar zapravo jedan nas pisac uvjetno receno srednje generacije, prilicno poznat, relativno omiljen i prikriveno maliciozan, koji kako mi je vise puta pricao buraz obozava traceve, a prije nekog se vremena, ne tako davno, nasao i usred jedne polemike. najlogicnije je objasnjenje bilo da mu je micanovic nekom prilikom poslao doticnu fotku, odakle i moja prvotna zabuna. samo, s micanovicem sam imao neizravnatih racuna, osvetnicki impuls trazio je da se racuni poravnaju, i ne obaziruci se na vlastite dileme pustio sam post u kojem ga difamiram. ja sam zlopamtilo i odlucio sam barem izgustati tu svoju malu, prethodno vec isplaniranu osvetu. i pustanje laznih informacija je legitiman teroristicki cin. ali zasto osveta. otkrit cu vam nesto o sebi. kao i svi drkadzije koji seru nesto o knjizevnosti i ja u svojoj proslosti imam nekoliko pripovjednih pokusaja, od kojih sam neke i objavio u casopisima. prije otprilike dvije i pol, mozda i tri godine, kad sam pomislio da bih mozda trebao objaviti nesto i u quorumu, da se maknem od studentskih i gerilskih glasila kratkog dometa, posaljem im jednu pricu. odgovora ocekivano nije bilo. zaputim se nakon nekoliko tjedana u vlasku ulicu, gdje je redakcija quoruma, da vidim sto je s tom mojom pricom. tamo je bio miroslav micanovic, koji iako je glumio suprotno zapravo nije znao o cemu govorim, i da me se rijesi uzeo mi broj mobitela i obecao da ce zovnuti za nekoliko dana. pa me otkacio ko dosadnu muhu s nekim preko kurca tonom. naravno da se nije javio, prica nikad nije objavljena, istina nisam bas puno ni ocekivao. medjutim nakon par mjeseci pojavi se novi quorum a u njemu prica mog buraza, koja je, za razliku od moje koja je djelomicno u kurcu, bila totalno u kurcu. nisam mogao vjerovati, u to vrijeme sam jos mislio da ima neke ravnoteze u svijetu. i ja ne budi lijen nadjem tada frisko izaslu knjigu micanovicevu, apsolviram je od korica do korica, a tu imam sta vidjeti. lik je tenkre ko i moj buraz, ono se ne moze citati, ljudi. oblesavim od nekuzenja zasto takav moron vodi takav casopis. sad cete reci, evo mali usranko cmizdri sto su ga odjebali u quorumu. tada me je to, priznajem, bilo povrijedilo, ali danas sam potpuno indiferentan jer sam definitivno odustao od svih svojih knjizevnih planova. medjutim cinjenica da taj lik koji pise takve zaglupljujuce idiotarije istodobno afirmira knjizevne seratore kao sto je moj vrli brat, to me porazilo, i porazava me i danas. mozete do mile volje analizirati ovu moju obiteljsku situaciju i frustraciju na privatnoj razini, ali ona je mozda prije svega simbol domace knjizevne scene. krebili koji plivaju pri povrsini i kurca ne kuze, i mi cije citalacke zahtjeve niko ne jebe dva posto, a imamo trajnih probavnih problema s njihovim favoritima. roman simic najbolji proslogodisnji pisac. nemojte me jebat. jergovic novi mladi klasik. nemojte me jebat. luko paljetak napisao najbolji roman 2005. nemojte me jebat. ali nema tu spasa. dok je moljaca i revolverasa, branitelja svete osrednjosti, bit ce i micanovica, dilera konfekcije sumnjive kvalitete.

Ovaj post upucujem svim zgrozenim komentatorima koji su ogorceni drskoscu moje malenkosti sto sam pokusao otkriti identitet pticara. to se odnosi kako na ovoga koji se potpisuje kao knjizevni revolveras, tako i na njegovu musavu subracu koja spamaju hrabro se krijuci iza svaki put nanovo izmisljenih nickova. ne mislim tu, nikako ne, na svoje stalne citatelje kao sto su miljenko, karakondzula, goli rucak, masala, zatim jedna simpaticna dusica koja se potpisuje kao ena z, ili gospodin b. ne mislim naravno ni na blogere koji tu vec provode toliko vremena da su ugrozili konspirativnost ove adrese. mislim dakle na sve ove supke koji su skoro zasrali cijelu potragu za pticarom obasipajuci nas komentarima stalno s novim imenima osumnjicenih. e upravo sam zbog njih i objavio identitet, jer mi ih je bio pun kurac, i jer se nadam da ce se nakon zavrsetka cirkusa napokon maknuti odavde. e sad, zasto ih optuzujem, reci cete, pa svatko ima pravo komentirati. da, ako se postavi kao nacelo. ali nakon mini istrazivanja koje sam proveo na vlastitom blogu primijetio sam interesantnu pojavu. prije frke s pticarom komentatori su uglavnom bili blogeri ili netko od ovih stalnih bez linka tipa miljenka, cak i kada je broj komentara prelazio 30, sto recimo lijepo mozete vidjeti na ovom postu. kako je pocela potraga za pticarom, u komentarima se namnozila sva sila novih nickova bez linka, knjizevnih revolverasa i ostalih licemjernih insekata. i sad nakon okoncanja akcije nasli se da nesto moraliziraju. ali su, skrecem vam paznju na to, kao i drugi uredno dosli saznati tko je taj jebeni pticar. dakle jasno vam je, revolverasi, niste dobrodosli. serete da sam usranko i tako dalje, ali jedino vam mogu odgovoriti protupitanjem, pa sto se vi ne potpisete imenom i prezimenom kad ste tolike face. vama za informaciju, za moj blog zna barem cetvoro mojih kolega s faksa, kao i nekoliko mojih frendova izvan faksa. ne tajim da ga pisem a i ne mislim se ubiti ako me provali dekan, kao ona nesretna djevojka iz osamnaeste gimnazije. ali kako vam moje ime ne bi nista znacilo, ipak ostajem u sjeni jer ne navlacim nepotrebno paznju na sebe. nisam pisac u usponu niti bih to zelio biti, ali bih rado bez suvisnih problema htio proci pojedine ispite i zavrsiti faks. nisam pisac u usponu, ali bojim se da moji nezvani gosti jesu. cini mi se, sve mi se cini da iza nickova knjizevni revolveras, giacomo, poker i tako dalje stoje i meni i vama ostalima dobro poznata imena, koja su eto dobila priliku malo nekaznjeno srati protiv drugih. sto se tice moje paranoje oko ip adrese, ona je vezana samo uz jednu osobu. mog brata. naime prije par dana spopala me frka kad mi je buraz dosao kuci i poceo nesto petljati o ip adresama, kako je lako moguce otkriti svakoga po njegovoj ip adresi i tako dalje. tada sam jos vrlo malo znao o doticnoj problematici. doduse on je to pricao vezano uz pornic sa renatom sopek, nagvazdajuci teoriju da bi se preko ip adresa moglo pronaci onog nultog posiljatelja pornica, a sumnja se da je to netko sa erteela. buraz mi inace ne cita blogove a i sluzi se internetom vrlo rijetko, kad treba pregledati mejlove. kazem vam, zaostao je 20 godina u tehnoloskom a jedno 180 u knjizevnom smislu. cisti ilirac koji se zbog danka vremenu sluzi kompjutorom ali najradije bi i dalje umakao pero u tintu.

Evo dosao je i taj trenutak, jebes obecanja. moze sad pticar kao ujevic prema meni vapiti, o teroristo gdje su obecanja blistava sto si ih meni zadao. jebi ga stari, odgovaram, i ti si mene zajebao. trac koji si mi poslao budjav je ko truo limun, a ja mislio da je stvar aktualna, sto mi je prouzrocilo nekoliko dana dusevnih boli. za kaznu umem da kazem samo dve reci. pohvala vatri. to je i moj odgovor. a serveri nsk sadrze odgovor na pitanje iz naslova ovog posta. za utjehu ostavljam pticara na listi tajnih celija knjizevnog terorista. ako ga jos bude.

Ukljucujemo se izravno u program s mjesta predaje literarnog pticara, gdje je vec od ranih poslijepodnevnih sati i skupina prosvjednika koja se protivi otkrivanju njegovog identiteta. njihovi transparenti s natpisima nismo svi mi damir radic prekrivaju usku ulicu pred kulisom, a kako upozoravaju iz specijalne postrojbe za hvatanje pticara, prosvjednici ce na vrijeme biti odmaknuti na dovoljnu udaljenost kako u kljucnom trenutku ne bi ugrozili i svoju i tudju sigurnost. mole se gradjani blogeri koji su uznemireni ovom visednevnom hajkom da se strpe jos malo jer ce stvar uskoro biti zavrsena, nakon cega se vracamo klasicnom repertoaru. pticar odbrojava zadnje sate na slobodi prije danasnje predaje, a kako je zbog sranja na blogu izgubljen njegov post u kojem naznacuje mjesto i vrijeme svog otkrivanja, jos jednom dajemo link te sve potrebne informacije mozete saznati ovdje. takodjer upozoravaju se eventualni svjedoci da ce svi oblici tonskog i slikovnog zapisa te predmeti kojima ce biti nacinjeni ti zapisi, dakle fotoaparati, kamere, mobiteli, diktafoni i tako dalje biti zaplijenjeni radi daljnje obrade.

Prema uputama na www.blog.hr stavljam novi post da bi se uopce moglo dalje komentirati. takodjer obavjestavam svoje cijenjene citatelje, koji vise i nisu tako rijetki, da se ne moraju bojati komentiranja jer je moja prica iz jednog sad vec nepostojeceg komentara o ip adresi koju ce mi toboze identificirati neka frendica s providera bila samo okrutna sala, doduse s postenim namjerama. htio sam tako odjebati sve one silne spamere koji su potpuno zamutili igru s pticarem i odvukli ga nekamo u maglu. s obzirom da mi ih je stvarno pun kurac, obavjestavam okupljene da ce identitet pticara biti objavljen najkasnije u sljedeca 24 sata, da im je sav trud bio uzaludan i da se potom mogu skinuti s ovog bloga. takodjer potrudit cu se obnoviti sve izgubljene postove i neke zanimljivije komentare da za buduce narastaje sacuvam dokument o tome kako je izgledala prva potjera na hrvatskom blogu. lijep pozdrav.

Evo narode znatizeljni i radoznali, pticar je sam pristao obznaniti svoj identitet. otidjite na njegov blog pticar.blog.hr i procitajte obavijest o vremenu i mjestu predaje. mozda cu i ja biti tamo, u ime stozera za otkrivanje identiteta literalnog pticara.

Iako su jake blogerske snage u posljednjih nekoliko dana izvele dosad nevidjenu akciju i blokirale sve vaznije punktove na blogerskoj mrezi, istraga o identitetu blogera pticara i dalje tapka u mjestu. na listi prvoosumnjicenih nasli su se pisci milko valent, borivoj radakovic, edo popovic, damir radic i stanoviti danijel petricevic, dosad nepoznat siroj javnosti, kako neki tvrde necak ede popovica, a nakon noci provedene u pritvoru zbog nedostatka dokaza pusteni su danas na slobodu. medju imenima potencijalnih sumnjivaca jos su se nasli i rade jarak, tomislav cadez, boris beck, simo mraovic, ivo bresan i kresimir pintaric, ali iz stozera za otkrivanje literalnog pticara su odbacili taj popis kao neutemeljen u dosad prikupljenim podacima. unatoc tvrdnjama pojedinaca da su mu usli u trag, pticar se i dalje nalazi na slobodi, te ce, kako javljaju iz stozera, blogerske snage i ovu noc provesti u zasjedi. nesluzbeno saznajemo da je literalni pticar s nekoliko anonimnih komentara po raznim blogovima na kojima je vodjena istraga, ubacujuci imena neduznih pisaca, dodatno otezao istragu i tako zameo tragove. stozer zato jos jednom apelira na blogere da procitaju CIJELI pticarov blog. krimic se nastavlja, nova dva hinta su quorum i dario rukavina. uz dodatak da nisam siguran da ima jos neki blog ali to nije bitno.

Potraga za literalnim pticarom, ciji je dosje dostupan na adresi pticar.blog.hr, ulazi u zavrsnu fazu, javljaju iz stozera zdruzenih snaga za otkrivanje literalnog pticara. vec nekoliko dana traje intenzivna potraga za identitetom pticara, u kojoj su angazirane jake blogerske snage koje, kako naglasavaju u stozeru, ni u jednoj akciji dosad nisu sudjelovale u tako velikom broju. samo je pitanje dana, ako ne i sata kad ce pticar biti otkriven, stoji na kraju priopcenja stozera za lov na literalnog pticara.

U ovom svecanom ozracju dodjele nagrade jutarnjeg romanu simicu i na valu natjecaja za najbolji knjizevni trac, pala mi je na pamet ideja za rubriku knjizevnih greatest shits. ne mogu reci da nisam bio inspiriran simicevom izjavom kako se, citat, pod supruginim pritiskom nadao da ce bas on biti ovogodisnji pobjednik, kraj citata. to medjutim nece biti nagradni natjecaj nego trajna bastina svih vas koji navracate u ovaj moj knjizevni caffe na casicu razgovora. koncepcija je sljedeca. pozivam vas da permanentno istresate u komentare sve one iritantne gluposti, idiotizme, kretenizme i debilizme kojima vrve izjave pisaca, kritike, intervjui, knjizevni tekstovi u svim oblicima, knjizevni blogovi i komentari u vezi sa knjizevnoscu i knjizevnom scenom. molim da uz pravilno prenesen citat navedete tko je autor mudroserine i gdje je doticna objavljena. ja cu ih na vasu trajnu slavu i hvalu, sto znaci s ispravnim linkom na vase blogove, internet stranice i mail adrese, premjestati u postove i s neskrivenom inspiracijom u istoimenoj feralovoj rubrici plasirati ostatku dragog citateljstva. vec sam ih i sam nekoliko prikupio a objavit cu ih zajedno s vasima u sljedecim postovima. takodjer vam skrecem paznju na to da, iako je natjecaj za knjizevni trac zavrsio, posiljke i dalje zaprimamo. vidim da se kod jesus quintane razvila interesantna rasprava o autorstvu bloga pticar. skromno bih pridodao da posjedujem neke informacije koje upucuju na to da je rasprava otisla u krivom smjeru. ali identitet pticara ipak nemam namjeru otkriti jer bih tako ugrozio slobodu njegovog djelovanja i znatno suzio zamah njegovih perverzija. a da se to desi, priznajte, svima bi nam zivot bio mnogo siromasniji i neveseliji.

Nisam se ni priblizno nadao tolikoj kolicini zgrozenih komentara iako sam ih ocekivao. vidite kolika je potreba ljudi da ih ostavljaju, unatoc molbi da to ne cine. a zamolio sam na apstinenciju jer se moralno gadjenje nad ovakvim iskoracima podrazumijeva i jer tako zagusuju blog, s obzirom da komentare ne brisem i necu ih brisati osim u slucaju nekog sovinistickog, nacistickog ili nekog slicnog smeca. ali naprotiv. prokuljalo je iz mnogih. natjecaj za knjizevni trac nije bio zamka, no imao je i jednu skrivenu namjeru. vidjeti kako reagira neki statisticki prosjek blogera, koji uglavnom odgovara statistickom prosjeku mladje i tzv osvijestene populacije, na naizgled blasfemicni spoj zutog tiska i vrhunaravne vrijednosti kakva je knjizevnost. eskperiment je mogu reci uspio, ali su rezultati porazni. vecina se stavila u obranu hrama knjizevnosti i njihove svetosti pisaca, sto znaci da je prosjek jos u rovovski zilavoj obrani vazecih vrijednosti, unatoc jasnim naznakama zasto se te vrijednosti u ovom slucaju ignoriraju. dakle, iako je bilo naznaceno da knjizevni tracevi imaju katkad demaskirajuci potencijal s obzirom na privide koji ustrajno nastaju na knjizevnoj sceni, pojavio se jak otpor i sila naputaka da se manem takve teme i vratim se ne znam cemu. nema veze sto kad sam govorio o demaskiranju uopce nisam muljao, recimo iz nekih nizih poriva, recimo da bih jeftino doznao sto vise novosti koje inace raznim strategijama kao sto su alkohol ili neprimjetno navodjenje na temu moram izvlaciti od svog buraza. trac koji sam naveo i najavio provalila je odmah manistra u svom prvom komentaru, ali nije navela i odgovor na pitanje s kim. a odgovor je nadasve zanimljiv. rijec je o ladi zigo, novinarki koja je svojevremeno bila na celu eskadrona za borbu protiv faka. a njen novi vitez je nitko drugi nego prvoborac faka. hm, oni po tome dodju kao neki romeo i julija nase knjizevne scene, malo ostarjeli doduse ali ne mnogo manje zaneseni. montecchi i capuleti i dalje se mrze i kolju po novinama, no kad sam ovo dvoje nedavno vidio u jednoj zabacenoj trnjanskoj ulici, sve mi se najednom objasnilo. sve one radakoviceve price o otporu ognjistarskoj, desnicarskoj, hadezeovoj, tradicionalnoj knjizevnosti akademika i funkcionera dehaka, koji je toboze predstavljao fak, sve mi se to dragi moji razotkrilo kao najobicniji pickin dim. jedno obicno veliko nista, tek jos jedna logorejicna prica kakve pisci po intervjuima i programatskim tekstovima nezaustavljivo seruckaju. isto vrijedi i za njene mracnjacke invektive na racun faka i generacije pisaca koja je potekla iz njega. ne mislim da se radakovic i lada zigo ne smiju ili ne mogu voljeti, ali to i njegovu i njenu pricu baca u prasinu. ne mislim ovdje sad navoditi citate ali ako mislite da je sve sto pricam pizdarija, rado cu ih izvuci iz fascikla. plodan dodatak temi dao je i stanoviti solar, lijepo ukazavsi na interesni i poeticki zaokret u pisanju lade zigo. sjecam se dobro njenih sranja u vecernjaku, i ovo sto spominje solar kao da ne pise ista osoba. rijetko citam vjesnik, a i to samo na webu, ali sad sam malo pregledao arhivu nije mi dugo trebalo da nadjem dokaze o utjecaju velikog sefa fakovaca na veliku seficu antifakovskog lobija.

E moj narode, navalila ova juzina pa sam zbog atmosferskih neprilika za dva dana unaprijed pomaknuo objavu rezultata. odmah da kazem, prisiljen sam dodijeliti dvije nagrade umjesto jedne, i to u kategoriji povijesnog i u kategoriji aktualnog traca. naime oba su zavrsila u uzoj konkurenciji i naprosto me odusevila pa se nisam mogao odluciti. prvi je fantastican, onaj o aralici i bratu povjesnicaru koji mu je prikupljao podatke za morlacku trilogiju. to vam na faksu nikad nitko ni u kojoj situaciji nece reci, a kritika uporno sere o arhivskom radu knjizevnika ivana, drugim rijecima laze, stvara iluziju neumornog trudbenika koji je tokom olovnih godina guslao u zadarskom arhivu, a zapravo je drkao kurac. istodobno za tog brata povjesnicara nitko ziv ne zna. podsjeca me to na epizodu samuela becketta na dvoru jamesa joycea, kojem je isto tako po pariskim bibliotekama i arhivima skupljao gradju i informacije za finnegans wake. kritika i u ovom slucaju sere, o joyceovoj nepreglednoj erudiciji, ali presucuje male irce koji su kopali. i ostade zamalo nas samuel posve anoniman da se nije otrgnuo, odjebao jamesa i posvetio se svojim tekstovima. drugi trac je jos fantasticniji, onaj o milani vukovic runjic i zdravku zimi. totalno sam odvalio na taj podatak. stovise, svrnuo sam paznju na sexopolis u globusu koji prije nikad ne bi ni pogledao. a kad tamo, zena otvoreno govori o svemu, malo u formi nacelne rasprave malo pak u rubrici pitanja i odgovori, cijelo vrijeme, i ne posustaje, a teme koje vrti su razvod, bracna kriza, prevara. jedino me sad jebe jer ne znam gdje bih mogao pogledati prijasnje nastavke buduci da stvar ocito nije nova. takodjer nije mi jasno sto ce biti sa izdavackom kucom vukovic&runjic, hoce li ostati samo vukovic ili samo runjic. tu je i treci trac koji sam dobio kuvertiran mailom od pticara, ali ne mogu ga objaviti jer se tice jedne moje bivse neostvarene ljubavi pa sam u direktnom sukobu interesa i trac zato nije u konkurenciji, ali je dobar tako da mu dodjeljujem nagradu publike. to bi bilo to. dobro, predjimo na zavrsni dio svecanosti. za pocetak, umjesto plakete, dobitnike protivno svim svojim uvjerenjima o tome da ne zelim trajno favorizirati bilo koga na blogu, uvrstavam u rubriku tajnih celija knjizevnog terorista, koju ovom prilikom i otvaram. a o stvarnim nagradama dogovorit cemo se mailom. nudim stosta.

Jedan post u medjuvremenu, dok natjecaj jos traje, nesto kao propagandni blok u pauzi zabavnog teve spektakla. radi se zapravo o limbu, legendarnom kaficu u blizini fera, o kojem sam svojevremeno napisao jedan ogorceni post. ponovo sam poceo zalaziti tamo, ili da kazem tocnije bio sam od nove godine u spomenutoj ustanovi jedno cetiri puta, nakon sto barem sest mjeseci nisam imao namjeru ni prismrditi. u svojim prvim odlascima prosle godine nisam bas bio pokopcao da treba izbjegavati petak i subotu, to jest da se treba preorijentirati na dane u radnom tjednu. tada je limb jedno sasvim ugodno mjesto. e sad zasto o tome na blogu knjizevnog terorista. za neupucene jos jednom. rijec je o birtiji koja je vec usla u knjizevnost. vise puta. ako trebate bibliografiju molim javite mi se u vrijeme konzultacija.

Ajmo do kraja. otvaram medjunarodni natjecaj za najbolji knjizevni trac. nije stvar toliko u tzv niskim pobudama koliko u tome da knjizevni tracevi katkad divno otkrivaju pravo lice knjizevnog zivota, i pokazuju upravo ono sto zelim ovim blogom, izmedju ostalog to da stvari nisu bas onakve kako u javnosti izgledaju. o nagradi cemo se dogovoriti mailom, necu zajebati. moj tipo neka bude sljedeci. to je i izravni povod za ovaj post. vidio sam prije nekoliko dana jednog naseg poznatog pisca i jednu poznatu novinarku u gugutavom zagrljaju. stvar bi bila benigna da covjek ne vara zenu s tom novinarkom. buraz mi je potvrdio da je stvar relativno poznata u nasoj knjizevnoj republici, dakle nije mi se pricinilo. u knjizevnom smislu taj je trac predivan jer fantasticno demaskira jednu javno potpuno drugacije percipiranu knjizevnu cinjenicu. do kraja natjecaja otkrivam o kome se radi. u konkurenciju ulaze i povijesni tracevi. takodjer ne mislim samo na neke ljubavne afere i slicna sranja iz storija, nego sve sto nije javno poznato ali se itekako prepricava po kuloarima. posebnu prednost imaju tracevi koji se ne iscrpljuju u goloj vijesti nego imaju i divan razotkrivajuci potencijal. molim kandidate da eventualno i opisu u cemu je demaskirajuci moment prilozenog traca. pozivam dakle sve svoje vjerne ali i slucajne citatelje da se pridruzite ovoj paklenskoj i istinoljubivoj igri. takodjer molim nadobudne pojedince da se suzdrze od zgrazajucih komentara, s obzirom da ih nitko nije natjerao ovamo, u ovu moju jazbinu.

Samo bih dopisao mali dodatak donjem postu jer sam se u njemu bavio uglavnom likovima koji su koliko toliko poznati. naravno da bi u grupu knjizevnih luzera trebali uci i svi oni nesretnici koji ne uspijevaju izdati obicnu zbirku pjesama pa je uzaludno godinama salju na goranovo proljece, drze se kao neotkrivena supstitucija za tina ujevica koja ce u citankama i antologijama napokon detronizirati tog lika i maltretiraju bliznje svojom ogorcenoscu. trebali bi uci i svi oni tugaljivi pisci koji su uspjeli izdati jednu dvije tri knjige ali o njima ama bas nitko ne zeli pisati i bas ih nijedne novine ne zovu da naprave s njima intervju. i svi oni ocajni blogeri i blogerice koji spamaju po tudjim blogovima ne bi li skrenuli paznju na svoje beskonacne price i kilometarske stranice ispunjene pjesmicama koje ne jebe niti dva posto apsolutno nitko, pa ih ne pozivaju cak ni na citanje u mocvari. creativa je samo vrh ledene sante ove bezimene armije kandidata za dhk. tu su zatim i knjizevni kriticari koje nikako ne pozivaju u zirije, pisci haiku poezije, profesorice koje sjede u publici u lokalnoj knjiznici kad im u goste dodje dragutin tadijanovic, katolicki pjesnici i pjesnikinje i uopce pisci duhovne poezije s neskrivenom ambicijom da jednog dana steknu status vesne krmpotic, i tako dalje. puno je toga tuznog svijeta.

Eto, creativa mi je dala jednu dobru ideju za post. da ne duljim previse, upravo ona je jedan od najsjajnijih primjera knjizevnih luzera. to su oni likovi koji bi htjeli postati poznati, vazni, hvaljeni i nagradjivani pisci, blogeri, kriticari itd ali im to nikako ne polazi za rukom. mislim da se cak moze govoriti o psiholoskom tipu knjizevnih luzera jer su oni jedna statusno i generacijski heterogena ali po nekim karakternim znacajkama istovrsna skupina. u njoj se nalaze i marginalci poput rade jarka ali i naizgled cijenjeni likovi kao sto je milko valent. o cemu se radi. sve njih povezuje cinjenica da jako ozbiljno shvacaju to sto rade. nemaju ironicni odmak, ne shvacaju da je sve izmedju ostalog i jedna velika igra, cesto misle o knjizevnosti kao svetom zabranu o kojem je bogohulno govoriti ikako drugacije nego velikim rijecima. cesto ce rijeci knjizevnost ili umjetnost pisati velikim pocetnim slovom, ako ne na papiru, a ono barem u sebi. umisljeni su, sto znaci da smatraju kako su bolji od velike vecine ostalih, ali ovce, jebiga, to bas ne prepoznaju pa citaju smece a njihovu literaturu ostavljaju po strani. za ovo je dobar primjer roman virusi borivoja radakovica kojeg sam doduse uvrstio i na donju listu zupcanika knjizevne moci u hrvatskoj, ali je unatoc tome radakovic i fenomenalan primjer knjizevnog luzera, jer ne dobija ono sto misli da mu po prirodnom pravu pripada, sto je ekstenzivno opisao u tom svom romanu a i jasno je vidljivo iz gotovo svakog njegovog javnog istupa. nemojte da vas zavara cinjenica sto je izdao knjigu u biblioteci jutarnjeg, ipak je on neki polucelebrity, ali da do kraja bude jasno, podsjecam vas na njegovu izjavu u nekom intervjuu da je on najmanje profitirao od faka, kao da je fak bio dionicko drustvo pa su ga sad eto zajebali za dividende. ali to ne kompletira opis jer ima i nesto tzv uspjesnih pisaca koji vrlo ozbiljno razmisljaju o samima sebi i vjeruju da su stvarno iznad ostatka sive mase ostalih koji su toliko besramni da i sebe nazivaju piscima. u igri je naime i treca karakteristika a to je odredjeni manjak inteligencije ili socijalne intuicije, jer razmisljati o sebi na spomenuti nacin iako te stvarnost neprekidno pobija ne znaci nista drugo nego da si ogranicen pa umjesto da sliku stvarnosti prilagodjavas cinjenicama ti ih odbijas vidjeti. okej, ni ante tomic nije nesto previse pametan, a zadovoljava i sve naprijed navedene premise, ali on ima barem jednu karakteristiku koja ga odvaja od knjizevnih luzera. covjek naime ustrajno podilazi publici, on se zeli svidjati i to mu je vaznije nego da se drzi kao uvrijedjena junferica. zato je u tekstovima onako saljiv, simpatican, kao nepretenciozan i tako dalje. knjizevni luzeri naprotiv ne razmisljaju da bi to sto pisu netko jednog dana trebao i citati, pa ne jebu adresata dva posto, nego ocekuju da se ovaj prilagodi njima. samo to je, na njihovu zalost i veliko cudjenje, varijanta koja ih pretvara u sakere. takodjer, knjizevni luzeri u diskurzivnim a katkad i u pripovjedackim tekstovima znaju biti izuzetno netolerantni, agresivni, bez ikakvih obzira, pa cak i brutalni. to se osobito dobro vidi u polemikama. ako citate malo intervjue i polemike milka valenta, borivoja radakovica, damira radica i drugih knjizevnih napora, ako citate creativine komentare ili onog tipa koji pise na pticar.blog.hr, bit ce vam jasno o cemu govorim. doduse postoji i jedna benevolentnija skupina knjizevnih luzera, kao sto su zoran pongrasic, rade jarak ili onaj beskrvni lik s mog faksa kresimir micanovic. oni se vise jadaju nego sto mrze prvo sebe pa cijeli svijet, ili jednostavno uvrijedjeno sute. za ilustraciju pogledajte jarkov tekst na www.knjigomat.com o nagradi jutarnjeg lista, sve ce vam biti jasno. takvu tragikomicnu vjeru u vrhunsku vaznost nagrade jutarnjeg moze imati samo netko tko preozbiljno shvaca citavu stvar i naivno vjeruje da najbolje knjige dobivaju najbolje nagrade. i onda svi oni vjeruju u neku teoriju zavjere opce gluposti, tajkuna, medija, pokvarenjaka koji su zasjeli na stolice, jer kako inace sebi i svijetu objasniti tako nepravednu raspodjelu knjizevnog zvjezdanog praha.

Ovaj sam post objavio isprovociran pricama svoja dva frenda koji mi stalno seru da sam paranoican i da svagdje vidim teoriju zavjere, ali zapravo ga adresiram onima medju svojim rijetkim citateljima koji naivno vjeruju da se stvari dogadjaju i rjesavaju same od sebe, da je knjizevna scena jedna samonikla pojava na kojoj su najbolji ujedno i najpoznatiji, da nema veze tko je gdje i kakav je raspored na knjizevnoj sahovskoj ploci itd. takav pogled na stvari primjecujem povremeno medju komentarima miljenkovim ili knjiskog moljca, gawruna i jos ponekoga, uz nuznu napomenu da ni oni nisu budale sto se posebno dobro vidjelo na moljcevom blogu kad je pokrenuo pitanje sukoba interesa oko nagrade jutarnjeg. nesto od ovoga napipao je rade jarak u svom online casopisu knjigomat, ali cini mi se da on govori iz perspektive luzera pa mi nekako nije uvjerljiv, iako cilja dobro. za sada imam namjeru samo ispisati, kako mi se cini, glavne aktere koji kreiraju scenu sto nam onda mediji sve vrijedno serviraju kao gotovu stvar, a u jednom od buducih postova malo se onda pozabaviti nekim silama, onako kako se mogu vidjeti iz dostupnih podataka, ali uz dopunu nekim cinjenicama koje sam doznao ovako, sa strane, ne mogu otkriti i od koga. pocinjem jasno od pisaca ali to sto na listi kriticari ili neki urednici dolaze kasnije ne znaci da su manje utjecajni. popis dopuni po nahodjenju, ako mislis da sam nekog izostavio ili zelis nekog zajebati pa ga uvaliti, sve pustam i ne brisem komentare, osim onih sa rasistickim ili sovinistickim sadrzajima. takodjer, na blasfemicne karikature ante tomica ili velimira viskovica odgovorit cu valom nasilja.

Miljenko Jergovic: pisac, kolumnist u globusu, predsjednik zirija vebezea za roman godine, urednik jedne biblioteke u vebezeu, urednik casopisa fantom slobode, izdao zadnju knjigu u jutarnjem a i reizdao mamu leone, opet u jutarnjem, dobio nagradu jutarnjeg prije par godina, povremeno pise i u jutarnjem, a sad kao pizdi na jutarnji
Ante Tomic: pisac, kolumnist u jutarnjem, dio mocne gomilice utorkasa, to je za neupucene nesto kao pododbor faka u splitu
Jurica Pavicic: pisac, filmski kriticar i kolumnist jutarnjeg, utorkas, urednik casopisa fantom slobode, knjige objavljuje kod nenada rizvanovica u vebezeu
Boris Dezulovic: pisac, kolumnist u globusu, utorkas, dobio lani nagradu jutarnjeg iako je, i po opcem misljenju i po naknadnom priznanju zirija, sumski duh gorana samardzica bolja knjiga
Zoran Feric: pisac, fakovac, clan upravnog odbora hadepea, kolumnist u nacionalu, dobio nagradu jutarnjeg
Branko Cegec: vlasnik izdavacke kuce meandar koja katkad objavljuje mladje pisce, urednik casopisa tema, sef goranovog proljeca
Miroslav Micanovic: urednik casopisa quorum, vlasnik naklade md, koja je objavila cijelu silu mladjih pisaca
Roman Simic: pisac, fakovac, urednik casopisa quorum, nije nigdje kolumnist, ali je zato urednik u izdavackoj kuci profil, gdje i velimir viskovic, alfa i omega cijele scene
Renato Baretic: pisac, utorkas, kolumnist u slobodnoj dalmaciji, knjige izdaje kod krune lokotara u izdavackoj kuci agm
Robert Perisic: pisac, knjizevni kriticar u globusu, uredjuje knjige za Ghetaldus optiku koja je objavila Kresimira Pintarica, Damira Karakasa i ostale, nastupio na faku iako ih je kasnije nesto kritizirao
Borivoj Radakovic: pisac, jedan od osnivaca faka, urednik jedne biblioteke u vebezeu, povremeno pise za jutarnji gdje nas je sve izmorio svojom polemikom sa vedranom rudan
Edo Popovic: pisac, fakovac, urednik u izdavackoj kuci sysprint, cini se pomalo marginalan lik u cijeloj prici o strukturama moci, ali ostaje cinjenica da je zapoceo harangu protiv vedrane rudan, objavio ljetos knjigu u jutarnjem gdje i povremeno nesto pise pa mi se cini vise kao neki topnicki izvidjac nego dio zapovjednistva
Vedrana Rudan: knjizevnica, ima kolumnu u nacionalu, nastupala na faku iako se kasnije ispickarala sa organizatorima, knjige objavljuje u ageemu kod krune lokotara
Milana Vukovic Runjic: knjizevnica, urednica izdavacke kuce vukovic i runjic, kolumnistica u globusu, pise ubitacne knjige koje nitko od kriticara nije potaracao
Velimir Viskovic: predsjednik hrvatskog drustva pisaca, urednik casopisa knjizevna republika, urednik casopisa sarajevske biljeznice, clan zirija nagrade jutarnjeg lista, urednik u najvecoj izdavackoj kuci koja izdaje i nove hrvatske pisce tj profilu, predsjednik vijeca za knjigu pri ministarstvu kulture, pisao kritike u feralu i tako dalje
Jagna Pogacnik: kriticarka jutarnjeg lista, clanica zirija nagrade jutarnjeg
Zdravko Zima: kriticar novog lista, clan zirija nagrade jutarnjeg
Gordana Crkovic: kriticarka ferala, urednica na hrvatskom radiju, ocito preuzela gazu od viskovica, clanica zirija nagrade jutarnjeg
Ivica Buljan: urednik kulture u jutarnjem listu, predsjednik zirija nagrade jutarnjeg i urednik knjiga za kioske, ukljucujuci ove koje su usle u uzi izbor za nagradu
Drago Glamuzina: glavni urednik u profilu, uz bok viskovicu i romanu simicu, prije u nacionalu bio zamjenik glavnog urednika
Dalibor Simpraga: pomocnik glavnog urednika za reviju i kulturu u globusu, zamjenik glavnog urednika casopisa fantom slobode, prije bio u nacionalu, gdje i drago glamuzina, nastupao na faku
Nenad Rizvanovic: jedan od osnivaca faka, urednik u vebezeu, jednoj od izdavackih kuca koja izdaje nove hrvatske pisce, clan zirija vebezea za roman godine
Ivica Ivanisevic: pisac, utorkas, urednik kulture u slobodnoj dalmaciji koja je odnedavno u vlasnistvu eph, clan zirija vebezea za roman godine
Kruno Lokotar: jedan od osnivaca faka, urednik u izdavackoj kuci agm, nije ni u jednom ziriju, objavljuje grozne knjige tipa gori domovina
Ervin Jahic: urednik u izdavackoj kuci vebeze, clan zirija vebezea za roman godine, urednik casopisa poezija
Lebowski: pisac, kolumnist u cosmopolitanu, potpuno nevazan lik za ovu pricu ali ubacen ovdje kao kukavicje jaje da bi se njegove neprijateljice nasladjivale pa napisale koji komentar pa da udjem na listu cool blogova

Zahvaljujem knjiskom moljcu i miljenku na dopunama.

Napravit cu mali izuzetak, mozda ne zadnji put, pa se s papirnate literature prebaciti nacas na elektronicku. radi se o vec notornoj stvari da na webu ima bolje knjizevnosti nego u knjigama, barem sto se domace scene tice, sto je posljedica opet notorne cinjenice da je internet radikalno demokratizirao stvari i omogucio pristup u knjizevni commonwealth svima koji nisu u sistemu. primijetio sam da iako u favoritesima imam pun kurac blogova u posljednje vrijeme sve cesce otvaram najprije drustvo za zastitu filipa sovagovica sto marljivo popunjava tomislav cadez, poznatiji kao recenzent blogova na webu jutarnjeg. tog lika se moze vidjeti u limbu, dapace cini mi se da je jedan od aktivnijih clanova limberske zajednice, a ono sto je pokrenuo na svom blogu je stvar za koju u klasicnoj knjizevnosti obicno treba proci nekoliko desetljeca. radi se o tome da svako toliko neka birtija u zagrebu, rjedje u nekom drugom gradu, postane meeting point za stanovitu ekipu pisaca, glumaca itd. mozda je najpoznatiji slucaj tip top koji je ranko marinkovic u kiklopu transformirao u daj dam, gdje se sve vrtilo oko tina ujevica, a recentniji primjer je gasthaus dvije lipe na tresnjevackoj trznici, gdje se skupljala ekipa ivana slamniga. pa nakon nekog vremena ta birtija udje i u knjizevnost, redovito nakon sto je izgubila svoju privlacnu moc. u posljednje vrijeme takvo mjesto je svakako limb, a cadez je tu napravio presedan izvjestavajaci iz malog birca pokraj fera jos dok su stvari u toku, gotovo svakodnevno, kroz lik i djelo filipa sovagovica, cija je knjiga zalbe iz limba vec usla u hrvatski kanon, sto znaci da ce se za kojih tridesetak godina pojaviti i u citankama. a ti izvjestaji su cisti prvoklasni fiction, to jest beletristika, bolje od osam desetina onog smeca koje je uslo u konkurenciju za nagradu jutarnjeg. ne sumnjam da cadez nece moci u konkurenciju jutarnjeg, kad jednog dana svoj blog izda kao knjigu, iako je to sto pise totalno odvaljena stvar. prvo, koncept, drugo, posve prirodno prebacivanje iz zanra u zanr, iz diskurza u diskurz, trece, humor, cetvrto, relevantne teme, peto, jedan specifican duh koji mi tako fali kod domacih pisaca. tko je citao ili gledao filipove pticice i druge komade kod cadeza jasno moze osjetiti da je rijec o istoj, kako da kazem, poetici. kad se sjetim one otuzne logorejicne knjige marinka kosceca koju sam nedavno citao, tek tad u kontrastu posebno jasno vidim koliko ih je cadez sve prejebao. jasno da ovo pisem bez ikakvih zadnjih misli i da mi ne pada na pamet ovako privuci likovu paznju ne bi li me ovaj recenzirao na jutarnjem, kao sto sam primijetio da mnogi teze pa se u tu svrhu i sluze raznim prozirnim i poluprozirnim trikovima. razlog je vrlo jednostavan. zapravo me opasno boli kurac ko ce sta napisat ili mislit o ovom blogu, ionako ga ne pisem zbog javne promocije ili tzv statusa u blogerskoj zajednici. jer ta utrka za statusom, kao i svaka druga, vec primijetio sam ulazi u fazu gadnih devijacija, gdje neki sasvim prosjecni likovi vaze za neupitne zvijezde. zanimljivo cadez jos nije upao u taj star sistem iako ima jedan od najboljih blogova i unatoc tome sto pise recenzije na jutarnjem. mozda zato sto pise blog za inteligentne, a ne za subinteligentnu masu. kao npr tomic svoje romane.

Zanimljivost: * * * * *
Stil: * * * * *
Zamisao: * * * * *
Iritira: nista posebno.
Dobre strane: vidi glavni tekst.
Preporuke: ako ste kao i ja nadrkani na vecinu onoga sto izlazi pod firmom nove hrvatske knjizevnosti, ovo je literatura za vas. za dodatno usavrsavanje upucujemo vas na knjigu filipa sovagovica odnosno njegove drame, s napomenom da je trenutni postav pticica u gavelli donekle u kurcu
Posebne napomene: ako vas stvar zamara nakon nekoliko redaka ili postova, odustanite i vratite se anti tomicu i miljenku jergovicu