U raznim komentarima na katunaricev tekst o jergovicu nisam primijetio da je itko posebno spomenuo jedan dio koji mi se cini posebno zanimljiv jer uvodi potpuno novu dimenziju u nasu pricu, zapravo staru kao kamene sjekire iz willendorfa, ali nenacetu u govoru o aktualnoj knjizevnoj paradi tastina. radi se o nemilosrdnim izljevima bijesa, gnjeva, agresije, nazovite to kako hocete, u napadima naseg sljedeceg nobelovca na svoje izmisljene neprijatelje i konkurente, sto je inace u snaznom kontrastu od inace kurtoaznog ophodjenja medju piscima. ako je nakon krunidbene svecanosti miljenka jergovica, koja se po nekim suvremenicima i zivim svjedocima datira u prve godine novog tisucljeca, zavladao duh permanentnog obracuna kako kaze katunaric, zapravo zivimo u vremenu izvanrednog stanja u knjizevnosti, stanja na rubu neravnopravnog rata i neocekivanih cistki, jer svako malo okupacijske snage puskaranjem ili interventnim akcijama u sjedistima sijita podsjecaju na to da su mir, jednakost, pravda i dobre navade stvar nekih drugih vremena. zato je samo naizgled cudno kako bas nesto i nema knjizevnih polemika u nasim krajevima, osim kad se tako jergovic uskopiti pa dokaci nekoga pa mu ovaj odgovori, a i tada napadnuti vodi bitku sam, nitko se ne ukljucuje, nema siroke fronte otpora, stvar se ne razvija, nema suprotstavljenih strana i tako dalje. citao sam ne tako davno zbornik treba li spaliti kisa, sa tekstovima iz polemike oko grobnice za borisa davidovica. vidim tamo diglo se sve zivo i mrtvo, ustala kuka i motika, a ovdje niti ko pisnu niti zubi skrinu. i ne tice se to samo jergovica. pa i onih nekoliko prethodnih slucajeva, kao kad su borivoj radakovic i damir radic imali debatnu trakavicu u zarezu, sve samo covjek na covjeka, nitko se ne zeli umijesati, potom i vedrana rudan, branila se zena sasvim sama, nitko joj nije priskocio u pomoc osim njenog urednika krune lokotara, a to se skoro i ne broji jer je mozda bio branitelj po sluzbenoj duznosti. polemika je postala jos jedan od individualnih sportova u ovo vrijeme uspjeha nasih tenisaca i skijasa, a svi ostali sportasi su se povukli na tribine i pretvorili se u publiku koja nema potrebe cak ni za rekreacijom ili, s druge strane, za izazivanjem nereda na stadionu. zasto. zato sto tako nalaze nepisani zakon o oprezu i mentalnoj higijeni. zajebavam se, naravno. razmisljajuci o svemu vracaju mi se i sjecanja na neke ajmo to tako nazvati susrete s nekim drugim aktivnim likovima s knjizevne scene. primijetio sam zacudjujucu stvar u svim tim toboze neobaveznim kavama i sankovskim pricama. svi, ali svi s kojima sam razgovarao ili njihove price slusao, malo ih pobrajam u glavi i dolazim do brojke od petnaestak pisaca, inzistirali su na jednom ironicnom, neobaveznom, bolimekuraczasve tonu, a na pamet mi nije palo da oni uopce nisu to za sto se izdaju, jer sam naivno prihvatio stvari onakvima kakve jesu, mislio sam da je to neki opci modus komunikacije. mozda i jest, ali da, zasto, pitam se. zato sto je to drustveni imperativ u vremenu nestabilnih i poroznih pozicija, a nestabilnost je prisutna upravo zbog devastirajuce politike takvih kao sto je jergovic. jer, ako si ozbiljan, onda si pretenciozni streber. ako si cinican i direktan, onda si lud i treba te marginalizirati. ako si sutljiv i miran, onda si autisticni cudak. a svi zele biti unutra, u sistemu. kuzite. svi zele biti drustveno hiperintegrirani, svi zele biti jergovic. vjerojatno i on sam to zeli ostati, zato tako mlati sve oko sebe koji ga pokusavaju izgurati iz kruga. samo sto hiperintegriran znaci istodobno biti na vrhuncu piramide moci, to jest potpuna integriranost i nije neka milost za pisca, jer ovaj onda gubi svoje druge atribute, nezavisnost, relativnu slobodu djelovanja, sta ja znam sto sve ne, nastavi niz po slobodnoj volji do maksimalno deset odrednica.
Post je objavljen 05.04.2006. u 01:14 sati.