Komentari

knjiz.blog.hr

Dodaj komentar (26)

Marketing

  • inhibitor

    Promissa cadunt in debitum.

    avatar

    28.03.2006. (08:02)    -   -   -   -  

  • knjiški moljac

    ma nego šta, briši lijepo svaku kritiku ili drukčije mišljenje... još bolje, u buksu sa svima koji se ne slažu s tobom... ma kakva buksa, na kolac...

    avatar

    28.03.2006. (09:38)    -   -   -   -  

  • leb

    Moljče, terorist nije čovjek koji ne zna voditi polemiku, a kamoli čovjek koji bi brisao svakog tko se ne slaže s njim. Rekao je Koščec: Ako iz svojeg djela makneš 10% smeća, ono postaje 10% bolje. Recimo, i da ti makneš 10% glupih komentara sa svoje stranice, komentari bi ti postali 10% bolji, a samim tim i rasprava koja se tamo odvija. Umjesto da napadaš Teroristu, trebao bi ga poslušati. Zašto bi se gomili anonimaca trebalo dopuštati da habaju moj image loše ga oponašajući? Carveru i meni napravljena je najveća šteta upravo takvim pokušajima plagiranja. A moj jedini prigovor Teroristu jest da je previše tolerantan. Za blogove poput njegovog trebali bi postojati ulazni testovi inteligencije.

    avatar

    28.03.2006. (09:47)    -   -   -   -  

  • Jutarnji tornado

    dobro, a zašto si obrisao moje pitanje dragom blogu? pa tamo nema ništa što bi moglo narušiti tvoj mali ego. znači, uništio si mogućnost edukacije koju je upravo dragi blog dobro počeo objasnivši mi pojam ''flamea''. ponašaš se, dakle, kao seljačina i pretpostavljam da si porijeklom iz teških ruralnih krajeva, kao i to da ovo, dušo, ipak nije tehnologija za tebe.

    avatar

    28.03.2006. (10:07)    -   -   -   -  

  • Porto

    hmm, pa i spam je oblik terorizma... Miljenko Jergović, pisac i novinar: Svakoga jutra obiđem tržnicu u Utrini, pozdravim Albanca koji prodaje banane i naranče, gospodina s naočalama koji drži šampinjone i bukovače, Šibenčanina kod kojega dođu prva mlada blitva i mišanca te se upitam za zdravlje s najstarijim prodavačem na mojoj tržnici, finim i uščuvanim gospodinom koji u svome novozagrebačkom vrtu uzgaja razno povrće i začinsko bilje, pa prodaje od svega pomalo. Nakon što sam to obavio i kupio što mi je trebalo, odlazim u caffe Šport na prvu kavu. Tu čitam novine, naiđe netko od susjeda, najčešće Edo Popović, ili za stol sjedne vlasnik Športa, pa se jedan drugome žalimo na prilike u državi ili zimu. Tržnica Utrina je kao i svaka gradska tržnica ljepša u proljeće i ljeto. Zime i služe tomu da se radujemo kada prođu. Nakon jutarnjega tržničkog rituala slijedi radni dan. Obično ga provedem s druge strane Save, tamo gdje je grad na koji ljudi obično misle kada spomenu Zagreb. Nitko ne misli na ono što je s ove, moje strane Save. Na nebodere u Dugavama, Sloboštini, Utrini, Sopotu, Travnom i Zapruđu. Ljudi koji ovdje ne žive, ili oni koji bi željeli pobjeći preko rijeke, kažu da su tu samo ružne sive spavaonice, da se ništa ne događa i da je Zagreb negdje drugdje. Možda su u pravu. Jesu dok govore o svojim životima i željama. Meni je Novi Zagreb lijep i drag. Naročito u zoru i u predvečerje kada se zarumeni nebo iznad naših nebodera i ogleda se u tisuću stakala. Taj jutarnji i predvečernji kaleidoskop općenito je među najljepšim gradskim prizorima. U svakome gradu to postoji, reći će netko. Da, ali to ne znači da je prizor manje lijep. Popodne se odvezem do Merkatora, šetam tržnim centrom, kupujem i opet pijem kavu. Ljudi kojima se jako žuri ili u životu imaju pametnijega posla, u tržne centre idu samo subotom, a neki odlaze samo jednom mjesečno. Meni se ne žuri i zato idem svaki dan. Važno je držati se uvijek istih rituala. Navečer često pođem u BP, proćaskam s Boškom Petrovićem i uživam u riječima i naglascima koji su se u Zagrebu već skoro izgubili, a nekad su činili pretežiti govor grada. Pa onda odem do Sedmice i do Limba. U Limbu zaglavim s prijateljima, pijemo slovensko pivo i razmjenjujemo svoje očaje kao što djeca razmjenjuju sličice nogometaša. Tako se očaji pretvaraju u sitne male radosti. Eto, to je Zagreb koji svakodnevno volim: tržnica, tržni centar, nekoliko klubova i kafića i po jedan izlazak i zalazak sunca. Ima još toga, ali nije svakodnevno. I nije ritual. A gradovi se u pravilu vole zbog privatnih gradskih rituala. Miljenko Jergović stanovnik je Novog Zagreba, pretpostavljamo da ga je privukao duh njegovih stanovnika. Duh koji po webmaajkinu mišljenju ima i previše dodirnih točaka sa nekadašnjom dušom Sarajeva, dakle Miljenko Jergović je naš, mi smo njegovi....i neka tako bude :)

    avatar

    28.03.2006. (10:32)    -   -   -   -  

  • ena.z

    @knjiški- govoriš neistinu! nije izbrisao ni jednu kritiku ni drukčije mišljenje i očito to ne namjerava. Blogač je bio super dok nije počelo pravo pravcato flamanje i komentiranje koje nema nikakve veze s postovima,a ponekad ni s mozgom. @lebe- a po čemu to netko tko ima otvoren blog nije anonimac

    avatar

    28.03.2006. (10:33)    -   -   -   -  

  • ena.z

    @porto- mislim da ću dobiti proljev

    avatar

    28.03.2006. (10:38)    -   -   -   -  

  • Porto

    ah flejma mu, pronašao sam jedan lijepi tekstić jurice pavičića o jergovićevoj knjizi i moram gapodjeliti sa vama :))) Nakon četriju zbirki pjesama, zbirke novinskih eseja i jedne antologije, Miljenko Jergović ukoričio je i treću zbirku priča U četiri godine koje su prošle od Jergovićeve prethodne zbirke priča Karivani, sarajevsko-hrvatski je pisac promijenio troje novina kao novinar, počeo pisati i odbacio antiutopijski SF roman, izdao odličnu zbirku poezije te postao međunarodno ugledan pisac. Postao je to ponajviše svojim pričama: knjige Sarajevski Marlboro i Karivani prevedene su na glavne europske jezike i popraćene pozitivnim kritikama... Ako su postojale dvojbe kuda će se razvijati prozaik Jergović kad potroši bosanske i ratne teme, nakon Mame Leone one više i ne postoje. Ovom knjigom Jergović nije proširio svoje tematske obzore na nešto novo. Upravo obratno, svoju je tematologiju precizno i raskošno suzio na mikrosvijet: obitelj. Jer, glavninu knjige (točnije, blok od dvadeset jedne kratke proze pod nadnaslovom Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta) čine priče u kojima Jergović evocira rano djetinjstvo, bake i djedove, obiteljski ambijent i sebe sama kao dječačića. Nakon što se pozabavio svojom kulturnom pripadnošću (zavičajem, gradom i naraštajem), Jergović je tako opisao i svoju biološku pripadnost. Stavljajući opet kulturu u prvi plan: Mama Leone ponajviše je knjiga o starim hitovima, kompotima i likerima, blagdanima i igračkama, ljetovanjima i žalovanjima. U tom smislu Jergovićeva autobiografska zbirka nastavlja memoarsku produkciju hrvatskih devedesetih, produkciju koja je po mnogima i najbolje što se u nas pisalo devedesetih.... Možda je pretjerano reći da je Mama Leone "najbolja hrvatska prozna knjiga zadnjih petnaest godina" (N. Rizvanović), ali nema sumnje da je jedna od najboljih u ovom desetljeću i najbolja - pogotovo najujednačenija - između autorovih triju. Razlog je jednostavan: nimalo novoj temi Jergović je našao novu formu. Ne treba odviše dokazivati kako je pisanje o djetinjstvu itetako učestala rabota. Još je Julian Barnes u Flaubertovoj papigi u indeksu nedopustivih knjiga napisao kako su "takve knjige dopuštene", ali "samo jedna po svakom piscu". U Jergovića se nerijetko osjeti utjecaj takvog štiva. Onda kad čitamo o starom željezničaru koji pred sobom ima rastvoren mađarski rječnik i vozni red, pred čitateljem se nepogrešivo raskriljuje veliki djed ove knjige, čovjek koji je kod Jergovića potisnuo Carvera, Sidrana, Čehova i Andrića: Danilo Kiš... Svaka od dvadeset jedne priče iz prvog dijela knjige zapravo je smjesa novele, eseja i memoarskog fragmenta. Pisac asocijativno i bez čvrste narativne okosnice prebire po niski motiva sjećanja iz djetinjstva sidreći se uz središnji motiv u posljednjoj trećini teksta, na način koji unekoliko podsjeća na neorealističku dramaturgiju. Jergović priče-eseje obično završava reaktivirajući neki motiv sa samog početka, često ga podvlačeći začudnim naslovima (Ako vidiš da je to auto, reci mi). Poznavatelj kratke priče prepoznat će tu, dakako, odbljesak carverovskog iskustva. No, Carver je, baš kao i Joyce, pisac koji poante prepoznaje, promatrač koji ih nalazi u gesti, postupku, obratu radnje ili replici. Jergović poante radije izriče, one su točka na i asocijativnog toka. Zato Jergovićeve priče i sliče toliko na esejistiku. Zato su i posebne: udaljavaju se kudikamo više od središnjeg toka ovostoljetne novele nego one prethodnih zbirki. Treba, međutim, reći da Mama Leone sadrži i dosta običnih kratkih priča. Riječ je o jedanaest priča iz drugog dijela knjige pod nazivom Toga dana završila je jedna dječja povijest. I one se uklapaju u sjajan dojam o Mami Leone: riječ je o možda najujednačenijem i najdojmljivijem novelističkom ciklusu koji je Jergović napisao. Osobito je zanimljiva stroga tematska ekskluzivnost tog paketa. Većina se priča bavi iseljenim Sarajlijama, bivšim susjedima, ljubavnicima i šulkolegama koji su raspršeni od Kanade do Izraela. Sve su priče ujedno ljubavne, priče o sastancima, rastancima i puknutim srcima. Jergović u ovom bloku uvježbava svoje deklarativno nagnuće melodrami, iskazano izjavom kako je najsretniji kad čitatelja navede na suze. Osim jedne prvoloptaške a la Marquez varijacije (Drugi poljubac Gite Danon), ostale su priče zaista prvorazredna melodramska roba. Da je sentimentalnost zeznut književni zadatak, zna danas svatko, osim literarnih dogmata: taj zadatak Jergoviću uvijek ponajbolje uspjeva, kroz ove i one forme, žanrove i teme. To je možda i glavna vrlina njegove književnosti. Doduše, uvijek će biti ljudi koji mrze nositi papirnate maramice u kino i koji imaju poriv dobaciti nešto smiješno dok se drugima srce kida od gudača u offu. Mama Leone nije knjiga za takve. Ona je na svoj način strašno staromodna i obična onoliko koliko je običan i zalazak sunca. Jurica Pavičić

    avatar

    28.03.2006. (10:39)    -   -   -   -  

  • bejzik

    Porto, glupi majmunu, iz pouzdanih izvora saznao sam da je CRVENKAPICA omiljeni Miljenkov kolač. Ako ga želite otrovati priprepmite CRVENKAPAVICU Vrijeme pripreme: 45 min. Sastojci: BISKVIT: 5 jaja, 20 dag šećera, 10 dag margarina,1 kiselo vrhnje, 10 žlica brašna, prašak za pecivo, 1 staklenka višanja FIL: 60-70 dag svježeg sira, 5 žlica šećera, 2 vanilin šećera 6 listića želatine (ili 3 vrečice), 1/2 l slatkog vrhnja PRELJEV: 4 dl soka od višanja 3-4 žlice šećera 2 vrečice crvenog preljeva za torte Priprema: Za biskvit izraditi žumanke sa šećerom, pa dodati margarin ,kiselo vrhnje i brašno s praškom. Na kraju umiješati snijeg od bjelanjaka. Zapeći par minuta i onda pobacati ocijeđene višnje i ispeći do kraja. Ohladiti u tepsiji. Za fil prvo natopiti želatinu 10 minuta u hladnu vodu. Kad nabubri, ocijediti je i otopiti na laganoj vatri (ne smije vrijati). Pomiješati sir, šećer i vanilin šećer, pa u njega umiješati u tankom mlazu otopljenu želatinu, stalno miksajući. Dodati izlupan šlag i namazati preko biskvita. Za preljev: u soku od višanja skuhati preljev po uputama na vrečici. Preliti još vruče preko fila i dobro ohladiti.

    avatar

    28.03.2006. (10:54)    -   -   -   -  

  • Porto

    e vidiš bejzik, sad bi ja kao stručnjak za biskvite mogao uć s tobom u polemiku oko ovog recepta, ali ne želim. ja ovdje želim progovoriti o tome kako se glupo i prljavo osjećam nakog flejmanja i spamanja s tekstovima o jergoviću. ljudi proljeće je, ne spamajte po teroristovom blogu. okanite se te prljave rabote.

    avatar

    28.03.2006. (11:09)    -   -   -   -  

  • Vikkor Mallansohn

    Ove tekstove koje je Porto stavio nisam dosad vidio. I meni izazivaju istu reakciju kao i eni, ali su bas zato i vazni. Nije to flame. Ali, jest vidjeli Pavicicevu kolumnu u Jutarnjem. Zagreb moze postati, citiram: glavni grad bivse Juge; urbano srediste policentricnog prostora; ono sto je London za Commonwealth (?); kulturna centrala juznoslavenske pismenosti(!); srediste regionalne simbolicke proizvodnje (?!)... zahvaljujuci cinjenici da u birtiji u kojoj je Pavicic pio u Bg pustaju Grdovica, na telki pustaju Huljica, a juniori u Zgb vole Seku Aleksic. Ja mislim da on Lasica uopce nije razumio.

    avatar

    28.03.2006. (13:13)    -   -   -   -  

  • Knjizevni terorist

    hej, djagi blog tojnado. pogledaj me malo u oci. tako. sad budi malo mijan i poslusaj sto cu ti jeci. ne skaci po toj stolici. tako. da li slusas. dobjo. tojnado, pa skojo cijela nasa vjticka gjupa zna tko si. dobjo. mogu ponoviti ako tjeba. znaju tko si, i znaju da se volis igjati skjivaca. dobjo. zato nemoj te djage ljude i dalje pjaviti budalama, budalajlamo. znas, milo. zato sto ce netko od tih stjiceka izgubiti zivce i poslati malo jicinusa na tvoj gjadjanski mejl, u znak upozojenja, da se pjosejes do kjaja. tjebam li ponoviti. ne znam kako vec nisi skuzio da za jazliku od pticaja pola ljudi ovdje vec zna tko si. znaju svih tvojih 99 nickova. a znas kako. ocito ti je pjomaklo da je netko svojevjemeno postavio pitanje na pejatovic blog ha ej, i tamo dobio odgovoj.

    avatar

    28.03.2006. (14:20)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    Egzorcist - čovek je perfidan, mora mu se priznati (aplauz). Ali sad ti je valjda jasno otkud toliki jal prema tuđim blogovima kad nije u stanju išta napisati (osim, naravno, žući koju pljuje gdje stigne). Prema onome što sam iščitao iz njegovih komentara po blogovima, čovek je već u laganoj krizi srednjih godina, ne jebe redovito, pa ga mogu razumjeti. Znaš da je danas čak promijenio pozdravnu poruku na blogu kad sam ga linkao kao Nemanju i Mad Maxa Luburića. Joj, kako je to dobro.

    avatar

    28.03.2006. (14:32)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    Ispravak - opis bloga.

    avatar

    28.03.2006. (14:39)    -   -   -   -  

  • Nemanja

    @Inkubator, ne znam gdje si linkao Nemanju i Luburića, ali, Nemanja sine jebe redovito: tebe i ovog tvog morona. @ Teroristu, ne znam kome to prijetiš, no bez obzira o čijoj se građanskoj adresi radi moglo bi se dogoditi da ti se nakon ovakvih prijetnji ugasi blog. Što misliš o tome? Također, što se tiče gubitka živaca i stričeka te njihova upozorenja, stari, tebi očito nitko odavno nije opalio šamarčinu, pa, kad već inzistiraš, može se i to upriličiti. Možda ćeš onda prestati pričati besmislice, a zasigurno ćeš prijetnje i upozorenja izbaciti iz svog kretenskog repertoara. Toliko o građanskim adresama. @ Vikkore, a kaj se čudiš - pa kad sam ja prošli tjedan upozrorio na to središnje mjesto EPH-ideologije, podiglo se cijelo pleme! Jebiga, sad netko nije dosljedan, zar ne!?

    avatar

    28.03.2006. (16:44)    -   -   -   -  

  • Jadno, vaš Nemanja

    Jurica Pavičić je napisao da je Flannery O'Connor karika koja mu je nedostajala između Borgesa i Carvera! Da prevedem: Jurica Pavičić je nadrealistički ustvrdio da je je zigurat ono što mu je falilo između stola i pakla. Još jednom: kako bi Zrinka kazala, nekog bi se vraga o književnosti trebalo znati, kad se već o njoj govori. Recimo, priča s ovom generacijom književnika započinje njihovom zakletvom u Borgesa: oko dvadesete bili smo pod dojmom Borgesa, reči će! Lijepo je to, no upravo stoga jer su pod dojmom Borgesa bili jedino i samo u dvadesetoj - to ljeto kad su pročitavši dvije, tri Jorgeove priče zaključili kako je Borges nenadmašno načitan i pametan, i kako to oni nikada ne će biti - utjecaj se Borgesa na ovu generaciju ni ne primjećuje. Potom je, kao grom iz vedra neba, u sve naše Jegoviće, Pavičiće i Tomiće udario Carver! Otkud sad Carver, pisac koji je u svijetu gotovo nepoznat, a u nas ga je uglavnom na taj način adorirao prijatelj Kušan!? Pa, to je shvatljivo jedino iz prethodne mučne fascinacije Borgesom: samo onaj koji shvati da ništa nije pročitao (jer mu izgleda da je Jorge pročitao sve), u Carveru može pronaći literarni i egzistencijalni izlaz: U, jebote, gle, pa i ovo je dakle literatura, dakle i ja mogu biti književnik! Naime, u Carverovoj poetkoj lakoći i proznoj preciznosti dečki su krivo prepoznali mogućnost da i oni budu 'nesvjestan i zatečen prozaik', kako bi kazao prvi uzor, Borges. Samo, kazati : 'Pili su. Slušali ploču. Onda je čovjek promjenio ploču.", kao što to Carver zna reči, nije dovoljno da bi se bilo književnikom. Ta mogućnost minimiziranja svoga izraza nikako uopće ne koincidira s nemogućnošću razgovetnijeg ili raskošnijeg izražavanja. Taj se nesprorazum današnjih tzv. carverovaca s vlastitim medijem, tj. izražajnim sredstvima vlastite umjetnosti ponajbolje vidi usporedi li se ova generacija s bilo kojim književnikom ovih prostora okočije se literature možemo dogovoriti da je vrijedna čitanja: naspram Pekića, Pavića, Kiša, Marinkovića, Krleže, Andrića, Karahasana...etc.etc. ovu je skupinu gotovo preuzetno nazivati piscima. Stoga je Eni, s pravom, mučno i povraća joj se: jer, mada joj se sve to ne čita, ipak i u površnom susretu s tekstom prepoznaje usiljenost, nategnutost tumačenja: te neorealisitčki prosede, te melodramatika, pa onda tradicionalna novelistika koja je ipak odmaknuta od ukupnog korupusa novele druge polovice itd.itd., pa potom implicitne i ekplicitne poante, Carver i Joyce...bože sveti, kakva hrpa gluposti! Ovakav tekst još samo prije petnaestak godina profesori bi vratili i na prvoj godini fakulteta kao nedorečen i nesuvisao seminarski rad! Danas to Pavić reciklira i štampa, tiska i kopira, i raspačava i širi samo zato jer Pavičić ne propšta tekst a da ne iznese tezu poput one nečuvene o 'genetskoj hrvatskoj mržnji spram drveća'! (Da, Vikkore, i to je Jurica potpisao!) Sad, zapravo, kao i sve vas, ma i mene zaboli za to jesmo mi i Srbi najneiteligentniji narodi u Europi, ali, ono što ponovo tvrdim, sva ta ekipa još osamdesetih, za 'Starta' recimo, ne bi vidjela novina i javnosti samo da nema nasušne potrebe za reklamiranjem gotovo ilirskog panslavenstva, reginalizma, simboličkog jugoslavenstva ili zapadnobalkanizma. Sve to naravno nema veze s književnošću, ali, kao da Jergović i Pavičić imaju? Tko je jednom u životu pročitao 'Lolitu' tako da zna zašto je ona za Nabokova - i istinske čitatelje - autorova romansa s engleskim jezikom, jednostavno ne može čitati te pikzibnere koji obilaze ratišta Balkana i tako neponovoljivo melodramatski pljačkaju mrtve ratnike: svojim toplim ljudskim pričama (Jergović) ili neprikosnovinim humanističkim angažmanom (Pavičić). A, zapravo, riječ je o bleferima: u cijelom opusu te dvojce buzoranata nema niti jedne jedine riječi ili rečenice usporedive s onim Kiševim kapanjem mjesečine. Naprosto, on je bio pisac, ovo su pisari; čate, i to ne duha ni notari ideja - jednostavno, riječ je o javnim bilježnicima konjukturne zapadnobalkanske ideologije - ove naravno koja i Vikkora sluđuje. Dixi

    avatar

    28.03.2006. (19:35)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    Nešo, Danilo, kako bre čovek može da te mrzi?

    avatar

    28.03.2006. (20:11)    -   -   -   -  

  • Knjizevni terorist

    a nestasko mali, nemo from the slumberland. brrrrrrrr nemoj vise da me plasis. jer znas, ako mi ugasis blog, morat cu onda poput tebe gostovati kod drugih. inace koji kurac ovakve esejcice ne stavljas na svoj blog ili ne objavljujes u novinama nego ovako tu u komentar na nekom opskurnom blogu kao sto je moj. pa jebate nece to nitko procitati. govorim posve ozbiljno.

    avatar

    28.03.2006. (21:00)    -   -   -   -  

  • Che Guevara na kartama

    Ej, vas dvojca, sad ste me i grohotom nasmejali i nešto raznježili pa evo, reko, da budem čovek kad vidim da se Terorist počeo i sa mnome lijepo razgovarati: dobro, stari, može li ovako: ja zaista nemam ništa protiv tebe, dapače, trpiš me ovdje već desetak dana i svaka ti dala! No, silno me zabavlja koliko ti sve ovo shvaćaš ozbiljno i onda mi vrag ne da mira! Dapače, za ljubav muvane po ovom tvom blogu napao sam i svoju veliku slabost, Portiča, koji je na svu sreću pametan čovjek pa se uključio produktivno, s razumjevanjem i korisnim citatom. Evo, Teroristu, a i ti Kalkulatoru, ja vas zapravo strašno volim, a jedino što od vas tražim jest da mi priznate moje pravo na: a) mišljenje da Jergović i nije tako velik i značajan literat kakvim ga promovira EPH-pogon, i b) na ne manje važno mišljenje da EPH to čini zato i samo zato jer Jergović ispovijeda integralno jugoslavjanstvo. To je sve. To tvrdim od samoga početka i to je jedino što valja zapamtiti. Sve ostalo, poput one nesretne štorije o presađivanju mozgova, sasvim je efemerno: pa da je i istina, pa što? Koga uostalom briga što vi privatno radite!? Nego, posvetimo se mi važnijim stvarima: Ima li itko pismen tko zaista misli - jer Leb se zajebava, to vam je valjda jasno - da je Bukvovski relevantan pisac? Mato Lovrak je za njega Tolstoj: Mato je bolje razumio i ljude i likove, a mogao je i više popiti! Konačno: nisu ga jebali hemeroidi!

    avatar

    28.03.2006. (21:22)    -   -   -   -  

  • Knjizevni terorist

    a u kurac, opet najzanimljivije stvari moram citati po blogovima, istina sad to mogu ovdje, kod sebe, u papucama, a u jutarnjem ili novom listu umjesto ovog sjajnog eseja o ulozi raymonda carvera u samoinstaliranju hrvatskih pisaca opet moram citat pizdarije i intervjue s pobjednicima express lutrije vecerajte s houellebecqom odnosno ziminu konverzaciju s vjecnoscu nedjeljom popodne. sto se tice bukowskog i mate lovraka, ne bi se stel mesati, uvijek sam vise volio milivoja matoseca

    avatar

    29.03.2006. (00:31)    -   -   -   -  

  • Šiško

    Znači, ovaj Nemanja je Čadež. Ajde de.

    avatar

    29.03.2006. (00:38)    -   -   -   -  

  • Vikkor Malllansohn

    Mene stalno strah da ce, kad se ukljucim, opet krenuti ona bljuzga u kojoj je receno i da bi netko nekog gledao preko nisana, a da cu i ja izgubiti prisebnost. Multipseudonimni, to je tvoj glavni grijeh. A drugi, sto ne zelis prihvatiti da mozemo imati i drukcije misljenje. Ja zaista mislim da nije kljucno to sto "Jergović ispovijeda integralno jugoslavjanstvo" i da ga ne promovira EPH samo zato, kao ni Pavicica. Kad je vec rijec o nisanima, nije li Pavicic u polemici s Viktorom Ivancicem iskoristio svoje sudjelovanje u ratu. Mislim da je u cijeloj prici vaznije to sto su oni trivijalizaciju knjizevnosti nametnuli kao normu, tako da se moze reciklirat. I to prodaju kao "suvremeni trend", toboze sukladan razvitku medijske stvarnosti. Pa Baretic je na telki rekao da za njega biti pisac znaci i pisati pitanja za kviz i tv kritike. Oni bljuzgu zele proglasiti kvalitetom, tu je kvaka 22 i u tome im je medijski gigant potpora. A kad im se u pricu umijesa Rudanica, onda popizde. Ja, medjutim, mislim da je to sve pocelo vec u Startu i mozda cak kod Mandica i tu je kljucni nesporazum izmedju Lasica i Mandica u onoj polemici u kojoj Pavicic sad proglasava Mandica pobjednikom. Oni ne priznaju da postoji hrvatski kulturni krug i tradicija ne zato sto su protiv Hrvatske, nego zato sto ne priznaju da postoji kultura s velikim K kako bi to terorist napisao, a sad mislim da je jasnije sta bi to trebalo znacit. Eto, necu dalje, mislim da je i ovo dovoljno. Ali, zato mislim da su anonimni blogerski pokusaji i uopce blogerski pokusaji kudikamo poticajniji nego koristenje korporativne snage za agresivno nametanje stereotipa putem. Od onog sta sam ja malo u posljednje vrijeme citao cini mi se da im je pravi antipod Coetzee (Youth, Elizabeth Costello... ) koji nije elokventan kao Nabokov, koji je cak "humanist" kao i Pavicic, ali stilom cuva dostojanstvo. Covjek je naprosto temeljito obrazovan, nepretenciozan, ne nastoji sebe predstaviti kao bogomdani autoritet samo zato sto pise knjige, ne mistificira i postuje tradiciju.

    avatar

    29.03.2006. (00:59)    -   -   -   -  

  • ena.z

    Nemanjo, čita mi se čita, komentar u kojem si elaborirao "utjecaj" Carvera na hrvatske suvremene velikane je apsolutno genijalan, ali kad se počneš duriti i skreneš sve do fizike izgubim se i uzrujavam i jebi ga, to mi se ne čita. P.S. Priznajte Nemanji prava na mišljenja!

    avatar

    29.03.2006. (01:21)    -   -   -   -  

  • bejzik (0)

    nikako ne mislim da je jergovićeva ideologija ono zbog čega ga EPH gura, pa nije jedini takav u EPH. vec sam napisala (u onom obrisanom dijelu - hura za blogove koji preuzimaju metode mainstream medija) što ga čini jednakijim među jednakima: to što se najspretnije artikulirao prema novouspostavljenim masovnim (masa koja čita novine i kao zanimaju ju kultura) kriterijima. na tragu sam onog što Vikkor piše: Mandić jest još davno počeo brisati granicu između visokog i niskog, onda je to djelomično bilo potrebno, ali je u konačnici revolucija pojela vlastitu djecu po sličnom obrascu po kojemu je Rudanica dokrajčila FAK. Lasić je u polemici s Mandićem imao potpuno pravo, ali umjesto da razumiju (neću čitati srpske/hrvatske/bugarske pisce jer sam ih čitao 50 godina i preostalo vrijeme želim trošiti na ono što zaista valja - a to je sažeto u onoj Bellowljevoj fori sa Zulu plemenom i Tolstojem), čuli su da neće čitati srpske pusce zato što su srpski. A sva ta ekipa s Carverovom ima veze koliko i fantastičari s Borgesom, s tim što je Carver kao mogući okidač pogubniji. On je mogao utjecati samo na to da shvate da se može pisati i o pokvarenom frižideru (mislim da je baš taj frižider J. Pavičić negdje spomenuo kao preokret u poimanju književne tematike i vlastiti okidač pisanja). A kada su to shvatili, svi su navalili na tastaturu i postalo je prekasno. Usput, onaj vrijeđalački tip potpisan s bejzik, ne bijah ja, valjda je količina buke u slovima dovoljna diferencijacija.

    avatar

    29.03.2006. (05:25)    -   -   -   -  

  • King Hong Kong

    DAKLE HVALA! Sad kad je već tako, kad smo počeli svi uljuđeno i normalno razgovarati, dragi moj mlađi prijatelju Teroristu, i ti Inhibitoru, kapa dolje za sve što ste sa mnom morali istrpiti; naravno, chapeau prate i adekvatne isprike: u ime budućih dobrosusjedskih odnosa, dečki, sorry: nije to bilo ništa osobno! I JEDNOM ZA SVAGDA: NEMANJA, MAD MAX, STEVAN PRVOVENČANI etc., RJEČJU: LEGIJA, NIJE DAKLE NI ČADEŽ NITI ITKO OVDJE DO DANAS SPOMENUT. PUSTIMO SAD TKO SAM TO JA, JER, VAŽNIJE JE OVO O ČEMU GOVORIMO! Drago mi je - iznenađen sam i osupnut zapravo koliko se generacija mlađa od mene slaže s ovom mojom inicijalnom prosudbom vrste Carverova utjecaja na dio FAK-ovaca! - što je opaska o Carveru potakla novi krug razgovora. Još mi je naravno draže da toliko različitih ljudi ima sličnu perspektivu koju je najefektinije sažeo Leb: sredstva za legalizaciju banalnosti! Točno, Leb, bravo! Nadam se da će ostatak naše diskusije o Carveru, kao i ostatak našeg boravka na ovome blogu, biti početak jednog divnog prijateljstva. Uh, odvratne li melodramatike! Bit će da sam ja Miljenko Jergović. Glede Mede Jegovića, bejzik, kad se prestaneš potpisivati Bašićevim nickom odgovorit ću ti: za sada, O.K.: s godinama, vidjet ćeš da ti jugoslavenski kružoci (kao sinoćnji kod Maestra Rajka Grlića, koji je svoj ansambl za vjenčanja i sprovode poveo po glavnim gradovima ex-Juge, jer, jebiga, ako može Brega, što ne bi i Grlić! - usput, Pero, vadičepu, što sad kažeš na Grlića!?) što se šire igraju puno značajniju ulogu u našem društvenom, javnom pa i kulturnom i političkom životu no što sada misliš. Budući da mi se ne da stalno iznova potpisivati s Nemanja, i zato jer obožavam idiotske nadimke, ovaj vas put pozdravlja vaš

    avatar

    29.03.2006. (10:34)    -   -   -   -  

učitavam...