Evo jos jedne knjige na koju svrsavaju hrvatski kriticari. i kriticarke. procitao sam je tek ovih dana, punog trbuha i zedne duse, ispraznjene neprekidnim brbljanjem za natrpanim stolovima. i onda mi se upalio fenjer iznad glave. sam od sebe stvorio mi se odgovor na pitanje zasto novinskim kriticarima uglavnom ne treba vjerovati kada hvale pojedine knjige. a odgovor glasi, zato sto ih uporno, ko nasmrkani, hvale zbog necega sto je manje relevantno u romanesknoj odnosno pripovjedackoj knjizevnosti, a na sto oni pak briju. simiceva knjiga to dobro ilustrira. rijec je o fino, stilski cak zavodljivo i veoma poeticno pisanim pricama, koje teku, prelijevaju se, pletu neku precioznu vinjetu, ali. tri tockice. nema dalje. to je sve. medjutim to je kriticaru dovoljno. dokaz da pisac dobro pise. sto pise, drugo je pitanje, i njemu uglavnom nevazno. forma je tu, jebes sadrzaj. posljedice osjecam u vlastitom zivotu, u prisili da za faks citam sve te uredne forme irelevantnog sadrzaja. na primjer pavlicic i kravar svrsavaju na broj slogova u stihu. kao, stvar je za odvalit, u ovom stoljecu bilo ih je ovoliko, u onom onoliko. ili je pak vazno da su recenice lijepo pisane, a ako su price njezne i neprovokativne onda jos bolje, kako recimo pisu micanovic brothers i damir milos, pa nema veze sto se u njima ne govori o bogzna cemu. zato i janja pogacnik uredno stavlja simica na prvo mjesto u svom godisnjem izboru u jutarnjem listu. a onda ispod, na nize precke svoje ljestvice, nareda barem dva tri naslova koji su od simica razorno superiorniji. igor mandic je zbog slicnih izopacenja forme na ustrb supstance sibilu petlevski nazvao hrvatskom preciozom. analogno bismo simica mogli prozvati hrvatskim preciozom. jer sve je tu, svi instrumenti i sampleovi, bacaju neki lagani backsound uz koji se fino moze piti cokolada u nekom trendi kaficu, ali se uz tu muziku ne moze plesati. niti cete uz nju urlati dok ste sami u autu. hocu reci, ima kapilara ali u njima nema krvi. bio sam prije otprilike godinu i pol na jednom tulumu na kojem je bio i roman simic. tip je stvarno simpatican. zasluzeno ili ne nosi atribut najljepseg hrvatskog pisca, ali je napisao knjigu koja mucno zajebe citatelja. i da ne govorim vise u metaforama. vrlo konkretno, u sto se zaljubljujemo nije puno vise od ogromne zbirke poezije u prozi. pa ako mislite da je lirika primarna funkcija proznog teksta, udrite brigu na veselje jer ste nasli ono za cim ste tragali.
Zanimljivost: *
Stil: * * * *
Citljivost: * *
Iritira: u naporu da procitate ovu knjigu imat cete osjecaj kao kad hocete na silu drkati, pa vam bas ne ide, pa na kraju nesto iscjedite, ali od uzitka i nema puno. usporedba za njezniji spol bila bi sljedeca. to vam je kao kad pod unutrasnjom prisilom idete u shopping, ali nit znate sto biste kupile, ni zasto, pa na kraju potrosite novac na neki komad odjece koji cete staviti na sebe samo jednom. kao sto sam i ja ovu knjigu citao samo jednom, i necu nikad vise
Dobre strane: vidi glavni tekst
Preporuke: ako ste njezna dusica koja voli fine recenice koje ne zadiru puno pod povrsinu, na dobrom ste putu ako kanite procitati simica drugog
Posebne napomene: nemojte da vas zavede naslov. to je samo domisljat marketinski trik. knjiga nije kinder jaje u kojem vas ceka igrackica ili bar komad cokolade, nego ljustura kinder jajeta koja je ispunjena tek mirisom cokolade
Post je objavljen 04.01.2006. u 00:04 sati.