Precitavam donji post pa vidim da sam zapravo tek naceo temu s topicom sto je u knjizevnosti kljucno, ambalaza ili punjenje. a tema se otvara u dva bitna pravca koji strukturiraju danasnji atp poredak na knjizevnoj sceni. kad sam spomenuo pavlicica, kravara i suplje knjige koje moram citati na faksu, oznacio sam jedan pravac. a to je akademski pogled na stvari, koji misli da je dizajn ambalaze vrhunaravna vrijednost. kad sam spomenuo top listu janje pogacnik, oznacio sam drugi, zapravo opet jedan te isti, a tu mislim na ono na sto se pali danasnji kriticarski gremi. mozete ga vidjet na okupu svake godine u jutarnjem kad se odlucuje o nagradi za prozu. plus dva tri lika koji nisu dobili tu tezgu. svi oni puse umijece rijeci, malotko umijece price. na suprotnoj strani postoji ta neka postfakovska ekipa koja brani pozicije po novinama, ali medju njima mi se jedino jergovic i perisic s vremena na vrijeme cine relativno razloznima. jurica pavicic cesto zahiri u neki ekstremizam, kao i u vijestima iz liliputa prosle subote gdje ga opet obuzimaju katastroficne vizije koje nemaju puno veze sa stvarnim razvojem stvari. ante tomic pak pusta svom primitivizmu i glupim forama maha pa je potpuno nezanimljiv za raspravu, a i narcisoidnost mu nevjesto izbija iz svakog teksta. boro radakovic je militantan, edo popovic se tek sporadicno pojavljuje u medijima. tako da je spala knjiga na dva slova, i nemas puno knjizevnih klinika gdje utvrdjuju tocnu dijagnozu. zato je macanov blog velika stvar. pisan zdravorazumski i bez kalkuliranja zbog akademskih ili kakvih drugih ambicija. jer u protivnom, ako poput profesionalnih kriticara moras igrati ziheraskom kartom, najbolje ti se drzati umjetnosti rijeci, nes se zajebat. jer obratiti paznju na pricu mozda bi znacilo i koji put ideoloski se kompromitirati braneci neki jak i mozda subverzivan tekst. objasnit cu na primjeru. s jedne strane mlakicev roman zivi i mrtvi. jaka prica a formalna strana ful klasicna, kompozicija poremecena samo retrospektivama, nista posebno, povrh svega stil potpuno u banani. i sta kaze kriticarsko prorociste. kaze, jebes tamo nekog mlakica iz tamo nekog uskoplja, vidis da covjek ne zna ni pisati. lose recenice nisu nobl. i sto se desi. nagradu jutarnjeg dobijaju lijeporjecivi tipovi kao jergovic ili davor slamnig. price bezvezne ali ufino pisane. slican slucaj s romanom simicem. opisuje neke emocijice i na najboljem je putu da ove godine pobere 50.000 kuna. ali damira karakasa svi su uredno zaboravili. jer nije najljepsi hrvatski pisac i pise price zbog kojih se navodno ne smije vratiti u liku.
Post je objavljen 04.01.2006. u 00:18 sati.