petak, 16.08.2013.
Ostavljam te .. jer me nikada nisi tražio da ostanem ….
Nisam nikada mislila da ću te ostaviti. Ja tebe. Jer uvijek sam ja bila ta koja je više voljela, koja je više ljubila, kojoj je bilo više stalo, koja se više davala i jedina patila… Ja sam bila ona koja je čekala. Strepila. Nadala se. Ponekad plakala. Radovala se mrvicama. Tješila se sitnicama. Ali najednom je sve nestalo, rasplinulo se kao sapunica od jeftinog deterdženta, za par sekundi nestala… Odjednom si mi prestao biti važan. I nisam ti se više radovala kao prije. Nestalo je svega među nama .
I evo gledam te tako ostavljenog i vidim da se ne snalaziš u mom ostavljanju. Nisi se tome nadao, nikad to nisi očekivao jer si znao da sam voljela. U svim onim trenucima kad sam te razumjela, čekala, tješila, znao si da sam voljela pa makar se k'o mrav borila protiv toga. Znao si i čekao si da prođe. I ljubav. I snovi .
I evo , prošlo je sve. Što sada ?!
Raduješ li se ?
Znam da nisi . I znam da ti je žao. Ako ništa drugo. Navikao si na mene, na moje povremene dolaske, nečujne odlaske. Na moja ne-smetanja u tvome životu, na moje tihe korake, pažljive pozive. Navikao si se na moje dodire. I na moju ljubav. Navikao si se na sve što sam ti kroz protekle godine nudila, bez pitanja, bez pogovora, bez komplikacija… Na gluposti koje sam radila zbog tebe. Na sve one besane noći gdje smo goli pod zvijezdama griješili , na smrt ranjavali ljude do kojih nam je bilo stalo… Navikao si se na moju tišinu.
I ne znaš bez svega toga. Tek sad vidiš koliko ne znaš .
Nisi ni svjestan da si ostavljen. Ovdje. I sada .
