subota, 30.05.2009.
Sve si moje,,i radost i sreća,,,
Sjetim te se često. Pamtim te po dobroti. Možda jedino iskreno , razumno, vrijedno što je prošlo mojim stazama. Nije samo prošlo. Ostao si uvijek dio mog puta, dio mojih snova, molitvi i mojih misli. Ne dam zaboravu da mi te otme.
Nije mi trebalo dugo da mi se uvučeš pod kožu, i tamo ostaneš zauvijek , ugnijezdiš se pod kapom mojih pokušaja, pogrešaka, lutanja bez ciljeva... jedino si vrijedno bio oduvijek sam to znala. Sad kad zbrojim svoje pogreške, kad realno pogledam poražavajuću sumu koja se godinama skupljala ,,,shvaćam da sam ih sve platila tobom.
Mislila sam da te nisam bila vrijedna, bila sam svjesna svega toga. Jer nakon brodoloma na svim mojim morima ,,došao si kao utočište, mir i spokoj , meni i mojoj duši... Nisam bila vrijedna ni jednog tvog pogleda, podrške, poljupca,,ni jedne tvoje minute... moj život te nije zaslužio.
Zavoljela sam tvoj dječački pogled, zelene oči u kojima sam jasno gledala sebe, i dno svog života, sve boli , poniženja, razočarenja,,koje sam skupljala godinama,,i donijela ih na tvoj prag. Znao si sa mojim greškama,,i sa mnom.
Bio si ono što sam se najmanje nadala da ćeš biti meni i mojemu svemu. Svakim danom u tebi sam vidjela sve manje djeteta a sve više čovjeka .
Bože, kako se lako može zavoljeti netko za koga sam oduvijek mislila da je iluzija, da ne postoji, ali razuvjerio si me,,, postojao si ,,,do mene,,
Nisam te bila vrijedna,,samo ja znam zbog čega. Ne saznao nikada. Ne prozreo moje laži. Ne shvatio moje trzaje.
Sretna sam žena. Zbog tebe. I jedino zbog tebe u svom životu. Prešao si u glavi i mene i mnogo starije od sebe,,i mene,, sretna sam što mi postojiš. Što te se sjetim. I nasmijem se. I radujem se.
Sretna sam jer te poznajem i volim. Jedino tebe. Za cijeli život. Budi sretan! !
Sebi od sebe
I da zadrhtim pod tvojim dahom , da izgorim pod tvojim usnama, da zaplešem pod tvojim rukama… Da smirim vulkane u sebi, zaustavim lavinu od tebe, da se zaklonim od tvojega sunca,,a na mom nebu,,,
Da te ljubim pod plaštem noći,,,, da osjetim tople ruke na sebi pred svitaj zore,,, da mi ljubiš vrat , da mi grizeš uho,,, da mi lažeš umiljato, i obećavaš nerealno. Da umirim čežnju , smirim strasti, razbistrim misli od stvarnosti. Da me budiš tiho, i šaputaš nerazumno…
Da te ne očekujem nego imam. Za sebe, pored sebe, za uvijek.
petak, 29.05.2009.
Gradila sam mostove od sna...
Želim se riješiti ovog nemira kojeg si unio u mene, u moj život, u moj spokoj… Jednostavno želim mir. Konačno ,,neku oazu u svojoj glavi u kojoj ću utonuti i biti svoja, sama ali slobodna.
Slobodna od očekivanja, razočaranja, od tebe..
Jer od tebe nema ništa. Znam to, nisam glupa. Ali sam se pogubila u svojim mislima , u svojim vizijama, i idealima. Ti jebeni ideali, koje sam cijeli život gradila u svojoj glavi me i jesu uništili. Svaki bih razradila do te mjere da bi stvorio iluziju stvarnosti,,, i svaki bi mi iz tog istog razloga donio razočarenje kada bih shvatila,,da ideal ostaje ideal i da ga u snovima trebam ostaviti.
I od tebe polako počinjem graditi svoj ideal. A nemam od čega. Podižem te u svojim očima, pravim od tebe lik vrijedan mene. A nisi to. Znam.
Krivo mi je što sam te tako lako pustila da uđeš u moj životni prostor, i što ti dopuštam da ostavljaš svoje tragove svuda po meni i oko mene. U mojem prostoru.
Mrzim činjenicu da mi je tijelo prepuno otisaka tvojih ruku,, da su mi usne modre od tvojih ugriza, da mi je glava prepuna misli na tebe. I nekako se ne želim boriti protiv svega toga. A znam da ništa od toga ne pripada meni. Ni tvoje ruke, ni usne, ni misli…
Slaba sam na tebe , priznajem. A čim priznam preslaba sam,,,,
I tako prokleto želim da izgorim u tvom zagrljaju, da se utopim u tvoje noći,, želim sve tvoje i još mnogo više.
Tako prokleto želim da iluzija u mojoj glavi postane stvarna,,da je mogu zagrliti kada to poželim,,,
Želim dvije kontradiktorne stvari; jednu da te zaboravim , i drugu da te imam. I tako se i osjećam.
Vidiš li što si uradio od mene??
Nemoj mi molim te opet golim rukama smrviti moj mali ideal. Da si tu. Kad te poželim. A želim te uvijek.
ponedjeljak, 25.05.2009.
Ona ... ipak je tu...
Baš se osjećam nekako jadno. Kao da je cijeli svijet na njenoj strani,,a protiv mene. Tako izgleda. Jadno.
I ti. Ti na njenoj strani. Boli.
Koliko god sebi ne htjela priznati bole me ovi porazi,,toliko da se ne mogu pomiriti s njima. Ne još.
Ne izgledaš sretan. I ja znam da to nisi. Ne smiješ se s njom, kao sa mnom što si se smijao. Ne gledaš je žarom kakvim mene gledaš. Imam osjećaj da si tu – da odradiš!? Ne izgledate mi sretno! K vragu!! Nisam se nadala da ću ovo osjećati, ovu momentalnu nemoć u sebi. Nisi vrijedan tog osjećaja.
Pustila sam te dan, dva da vidim, da provjerim, da se uvjerim. I jesam. U ono što oduvijek znam. Imam ličnost preko puta sebe. A nisam se još odlučila za borbu. Ne znam što čekam , ali čekam… prokleto čekanje!
Želim te za sebe. Samo za sebe. Nisam te spremna dijeliti. A nemam se snage boriti za tebe. Nekako imam osjećaj da bih izgubila. Ne zbog toga TKO sam ja nego zbog toga ŠTO je ona.
Danas se osjećam poraženo. Ali danas će proći. Prošlo je sve pa će i danas.
„Same mi ruke krenu u noci
da zovu poznati broj
i sve tisinom glasnije oci
da tebe traze u njoj…“
subota, 23.05.2009.
..poljubi ih pa ih baci igraj se sa svima...
A njega je u moj život dovela monotonija, očaj, potreba da se negdje ispušem , da ne mislim više na ljude i stvari koje su mi se vrzmale glavom predugo vremena. Došao je one noći kad sam kupile mrvice svog života i pokušala sastaviti bar jedan komadić koji bi sličio na nešto,,i nisam uspjela,,, očaj me nadvladao i odveo u njegov zagrljaj. Mislila sam samo jednom, slučajno. Dogodilo se opet, opet sam mislila slučajno. Ali ponovilo se,,, i opet… Tražila sam ga samo onda kada je on meni trebao. Konačno sam milila da vladam svojom glavom i osjećajima. Danas znam da sam vladala, svime time, i njime… Ponosna sam na sebe što sam ostala hladna, što sam ga imala samo onda kada sam ja to htjela, što sam ga zvala samo onda kada su mi se želje , ideali i snovi na nekim drugim poljima, i s nekim drugim ljudima rušili pred očima,,, Vrelim noćima s njim prebolijevala sam godine i godine plakanja i razočarenja. Konačno sam vladala situacijom. Imala sam samo strast ,,to sam jedino i tražila, bilo mi je sasvim dovoljno. Više tražila nisam.
Nudio mi se na dlanu, kako sam željela i htjela. Uzimala sam koliko mi je trebalo. Ostalo sam ostavljala njoj… Nije ni znala koliko malo joj je ostalo. Bezbroj naših noći služili su mi kao obrambeni mehanizam za sve moje izgubljene bitke, za sve promašaje… Svaki put kada bih se razočarala tražila sam utjehu u njemu. Bio je svjestan toga. I nje se bunio. Od frajera sam napravila luzera. Uspjela ga je slomiti žena iz svog vlastitog očaja….
Danas ga više ne želim, ne trebam. Bar za sada. Poslužio je svojoj svrsi. Pomogao mi je da zaboravljam. I moram priznati , uživala sam s njim. Radio je sve što sam trebala i htjela. Uživala sam u činjenici da imam svoj obrambeni mehanizam,,koji mi ponekad tako napuni baterije….
I danas ga čuvam pod „ možda zatreba“… dao bi mi sve, radio bi mi sve, ali momentalno nema potrebe,,,sasvim mi je dobro i bez njega.
Uživam ga gledati kako plazi. Kako me moli. Kako ga palim . uživam u činjenici da sam bar jednom u životu odigrala prljavo, samo razumom, i da bar jednom osjećajima nisam naplatila svoje cehove…
Uživam što znam koliko ga imam , koliko ga njoj fali, i kolika sam vladarica njegove glave…
„ Što su tebi , sad ti radi njima“….
petak, 22.05.2009.
Igra kojoj nisam bila dorasla...
Drugi je ušao u moj život onda kada sam mu se najmanje nadala... Nije tražio dopuštenja, nije postavljao pitanja, nije tražio odgovore...sve je sam znao. Kako me najbrže osvojiti, najlakše zavesti, najbolnije iskoristiti i najtužnije ostaviti...Smatrala sam ga zrelim, sposobnim da me nauči sve ono što o životu nikad nisam znala a htjela sam naučiti, htjela sam naučiti od njega... I učio me. Svemu. A najviše me naučio kako nekoga uzeti, koristiti i precrtati kao da ti nikad u životu nije ništa predstavljao,,kao ja njemu.
Trajali smo skoro 3 godine. Išlo je dok je išlo. On je odlučio koliko je točno išlo. I tada je pokazao koliko je dijete bio,,, tada je dokazao koliko je puta pogriješio dok je meni govorio: ne budi dijete... Nakon tri godine prekinuti sve što si gradio godinama, srušiti sve u 25 riječi SMS poruke bilo je prejadno...Odlučio je , shvatio je, skontao je, zaključio je.... Gdje sam ja bila u svemu tome?? Moje želje , moji planovi, gdje sam ja bila jebote????
Ostavio me kako se ljudi ne ostavljaju. Osjećala sam se tako jadnoi bespomoćno. Ko malo dijete samo u noći,,, Bila sam dijete , jesam priznajem. Koje je palo na njega, koje mu se davalo i koje je očekivalo mnogo. I nije bilo spremno na tako okrutnu igru u kojoj je ostavljanje, ignoriranje, i prešućivanje sastavni dio. Željela sam pošteno. Pošteno postojati i pošteno biti ostavljena,,ako sam to već morala biti... Previše me boljelo,,,o Bože, mnogo previše. Milioni pitanja, osjećaj nemoći, bespomoćnost, tuga , depresija, rušenje iluzija...
Najviše me boljelo to ignoriranje, pitanja koja su i dan danas ostala viseći u zraku... Nikada više ništa. SMS poruka bila je kraj jednog perioda života , za kojeg danas ponekad pomislim kako se nikada nije ni dogodio... Bili smo dio istog društva, previše smo ljudi upetljali u naš odnos,,, Danas se sve raspalo,,nema nas više, nema ništa, apsolutno ništa... Trebalo mi je dugo da prebolim činjenicu da se nisam snašla, da sam zaigrala igru kojoj nisam bila dorasla,,, davala sam se previše,,, a nisam trebala. Danas mi je samo žao što se nisam ogradila, i dio sebe ostavila za sebe...
Njemu želim samo ono što jei zaslužio... Mislim da on to već ima. Ništa.
...moje male mrvice sreće...
„Ti možeš sve što hoćeš“… trebala mi je samo jedna mala rečenica koja bi me učinila sretnom. I dovoljne su mi male stvari, uvijek su i bile. Sasvim male, običnom čovjeku nebitne sitnice tkale su moju sreću godinama. Hvatala bih se za slamke , činila od njih čvrste konope svoje prividne sreće. Moja sreća, gledajući na nju očima laika kad je o sreći riječ, bila je iluzija koju sam sama godinama stvarala i njegovala.
Ostala sam gladna ljubavi. I danas.
Imala sam muška tijela koja su me noćima grijala, vrele poljupce, vruće ljetne noći,,imala sam strasti, požude, strahove, ,,, ali sve bi to s jutrom nestalo. Kad noć donese dan…
Prvi je bio sve moje prvo; poljubac, zagrljaj, seks, ljubav,,, sve moje prvo i najdraže. Bože , kako sam voljela tog momka. Koliko sam molila za njega, plakala, uzdisala i nadala mu se svaki put kada bi otišao , a odlazio je često,, i vraćao se… Danas žalim sebe iz tih vremena, jer vidim koliko sam se davala za ljubav ( mislila sam ) , koliko sam izgorila za ništa. Jer ništa mi nikad nije dao. Sve one suze i razočarenja koja mi je priređivao trebalo je pokopati i preboljeti. Prešla sam ga negdje na drugoj godini faxa, kada sam konačno progledala nekim drugim očima, vidjela neke nove svjetove , susrela neke nove ljude… godine su mi trebale da se otrijeznim od te bolesne i nadasve zamorne i bezuvjetne ljubavi u kojoj sam ja jedina davala, trudila se i znala,,, u kojoj sam se prodavala za zrno sreće.
Mnogo vremena nakon našeg konačnog kraja klečao je ispred mene, molio me poput malog djeteta da mu budem sve, da pristaje na sve, da sam mu sve… te noći , značio mi je tako malo, bio je tako jadan u mojim očima, a opet tako sam ga voljela negdje u dubini svoje duše, voljela kao što se voli netko tko ti je jednom bio sve na svijetu. Te noći u svojoj glavi sam razbistrila misli vezane za njega, odbila sam njega, sve njegovo što sam nekad tako htjela, odbila sam mogućnost da mi prošlost opet tako nemilosrdno zakuca na vrata i vrati me godinama unazad…
Sve njegovo i danas nosim u srcu , i unatoč svemu prepuna sam ljubavi za njega, molim za njega, njegovu obitelj i sve njegovo…
Nemoj tuđe - prokleto je!!
Osvojio me , ne znam kako bih to drugačije opisala? ! jednostavno sam pala na njegovu upornost i samouvjerenost. Nisam nikad mislila da će me netko nekada na taj način osvojiti ali eto. Nikad nisam mislila da će to i biti netko poput njega, koji nikada nije imao ništa što sam ja tražila…sad znam da tražiti ne treba,,samo sačekati da ti dođe ono što ni ne znaš da želiš…
I sad sam tu gdje jesam, viđam se s njim, opet ne toliko koliko bih htjela,,a htjela bih stalno. I želim ga. Precrtala sam sve stvari, sve svoje uvjete, sve sam to izbrisala, one prve večeri kad sam bila s njim. Sad želim samo njega, samo za sebe. A ne znam kako se boriti za to?? Kojim načinom? I imam li se zašto boriti??
Uspio je od mene koja sam u početku bila plijen, i za sebe sam mislila težak i neosvojiv, bar što se njega tiče, napraviti lovca , očajnog, željnog svega njegovoga…
Zaljubila sam se, ludo … izgubila sam glavu , razum i granicu…
