PTIČJE MLIJEKO
Počelo je još jučer, u petak.
Hodam ja okolo i obavljam razne poslove, kad opet mobitel. Halo, ja ću ne prepoznavši broj, evo mene kraj uha tvoga. Ja sam, Marica, javlja se prijateljica iz Poljske. Sutra dolazim u Zagreb, pa ako imaš vremena, možemo se naći i popiti kavu. Nema problema, ja ću, jer za prijatelje uvijek imam vremena, osobito ako su prijateljice. I danas ti ja, razumiješ ti mene, okolo bauljam, još svega deset dana do početka velike avanture. Odem ujutru na kavu kod Laleta, blizu Kvatrića, svega dva-tri kilometra od moga stana. Laleta nije bilo. Lale je negdašnji igrač Dinama, Lalić. U Zagreb je došao iz Zenice. Bio je sjajan vezni igrač, koji je, osim izvanredne tehnike, mogao trčati od jutra do jutra. Danas baš i nije neki igrač, zapravo, odavno je u mirovini, a ni zdravlje njegovih izubijanih kostiju nije baš najbolje. Teško hoda, ali ga duh nije napustio, pa često odem kod njega u kafić na kavu i bosansko zekanje. Naravno i kod Laleta je druženje prekidao mobitel. I, ne pogađate, opet se javila Marica, ovaj put iz Zagreba. Dogovorismo kavicu u Gradskoj kavani, to mi je nekako najsigurnije mjesto. Malo sam se družio s Tabom, a onda sam morao na sastanak s Anderlonom i Dariom. Bla, bla, bla... Na sastanak s Maricom stigoh na vrijeme, u 13 sati. Lijepo se upoznasmo i popričasmo. Naravno, i nasmijasmo se. Jer Marica je vedra i dražesna debeljuca, pa smo se baš lijepo družili. Dogovorismo novi čvenk za nekoliko dana, kad opet bude u Zagrebu, a na rastanku dama mi pokloni nekakav ukusan balzam, piće s malo alkohola, vrlo ukusno i, kaže, ljekovito. U vrećici bijaše i kava, koja je završila kod Anderlona i - kako reče Marica - na tvome putu ništa ne smije nedostajati, pa ni ptičjeg mlijeka. Mišljah da se šali, jer tko uopće drži bilo kakvo mlijeko u kartonskoj kutiji. Ali, bogami , baš je u toj kutiji, onoj koja je na slici s Darijem, Ptičje mlijeko. Naime, tako su Poljaci dali ime svome proizvodu, želeći i naslovom istaknuti rijetkost te delicije. Eto, to je ptičje mlijeko, zbog koje neki misle da sam prolupao. Poslije Marice, opet odoh do Anderlona i Darija. Usput, u Jurišićevoj, sretoh Milčeca u njegovu lokalu. Lokal je odmah do onogu ružnog Mek Donalda. - Evo meni Mek Milčeca, našalih se sa starim prijateljem. - Kemo, moj, brzo će Milčec, još nije mek! Malo popričasmo, uglavnom o Blogu i mome putu. On još nije otvorio svoj Blog, ali je obećao da će to do moga polaska učiniti. Ispričah mu sve o svome putu, a on me zamoli da mu mailam sve što sam pričao, pa će od toga napraviti kolumnu u Jutarnjem. Poslije nam se pridružila i gđa Tvrdog Milčeca, malo se pošalismo, upoznah mu i ljupku unučicu i odoh u uvjerenju da ćemo uskoro imati novog prijatelja, koji će se skrivati iza nicka Blog s Bukovca! Anderlon i Dario su me čekali u lokalu gdje je nastala fotografija. Dario nije htio ptičje mlijeko, ali sam Anderlona nagovorio da uzme paket kave. I krenuh, oko pet, kući. Naravno, pješice. Sve nogu pred nogu do Gradske vijećnice. Tamo u parku vidjeh momka kako se nagnuo nad gola leđa nekog zgodnog komada. Nisam vjerovao. To moj sin Amba razgledava mjesto svoje drage, tamo između struka u sjedalačkog mjesta. Oboje se nasmijaše kad povikah: Lakše, momče, lakše! Uglavnom, što? Draga mu je čuvala neku slatku malu dječicu i dok ju je jedno dijete zabavljalo sprijeda, drugo se prišuljalo i nešto joj napisalo na rečeno mjesto. Danas cure nose kratke bluze ili kako se to već zove, pa nam prkosi ona fina mlađahna koža, malo niže pupka i malo više od park-zone. Popričasmo onako s nogu. Ambina djevojka je vrlo ljupka i simpa. Pitam je fali li joj što, a Amba se požuri s odgovorom da ništa ne fali. - Ništa, i ona će, osim ptičjeg mlijeka. - E, ako je to, evo ja ću ti to dati. I dadoh im Maričin poklon. Oni otvoriše, baš nam fali nešto slatko, i pojedoše. Jer je to ptičje mlijeko valjda čokaladni bombom, veličine kraće napolitanke. Okolo čokolada, a unutra smjesa od mlijeka. Ja vjerujem - ptičjeg. Naravno, ponudili su i meni, ali sam im vjerovao, bez da sam kušao, da je taj poljski specijalitet izvrstan. E, sad prosudite, jesam li prolupao ili nisam. Dan sam začinio sa slatkim od Ptice Trkačice. Naime, nazvao sam je i sve ispričao ovako kako sam to ispričao i vama. Ona se samo veselo nasmijala i rekla - Vraže stari! |
KORUPCIJA
Evo, ovako izgleda klasična korupcija na naš rodoljubno-hrvatski način. Ja, kao stari olinjali KemoTerapija potkupljujem ptičjim mlijekom našeg Darija, e ne bi li iskamčio koju kunu više za put onoga nasilnika Blogomobila. To je imala biti tajna transakcija ptičjeg mlijeka, ali nas je iznenadio Anderlon, čije fotoaparat nema ni subote ni nedjelje.
Jedino mi je žao što sam tako olako potrošio poklon, jer sam ptičje mlijeko dobio od svoje prijateljice iz Poljske, i to kao stimulans za lako hodanje. Prokletstvo, neću valjda zbog toga u hapsanu! |
NEDIPLOMATSKI NESKANDAL
Još jedanaest dana.
To se samo meni može dogoditi. To da idem ulicom, a da Nepoznat Netko izgovora iza mene moje prvo blogovsko ime. Okrenem se i vidim mladića, visokog kao ja i barem 20 kg lakšeg i 40 godina mlađeg. Nije moja kategorija. U ruci drži mobitel i govori onome s druge strane, tu je, ispred mene, da KemoTerapija… dobro Vibi, dovest ću ga. Dovest ću ga, a ne privest ću ga! Premda bi meni bila draža rečenica – zamolit ću ga da dođe k tebi na kavicu. Morali biste me osobno poznavati, pa da zaključite da me zaista ništa ne može iznenaditi. Pa čak i kad u liftu nekog njujorškog hotela, sredinom osamdesetih, ugledam prijatelja iz djetinjstva, Bebana iz Bosanske Dubice, koji valjda još živi u Beogradu, a kojega sam posljednji put vidio u liftu banjalučkog hotela kad sam, negdje osamdesetih godina, gostovao u tom nekad lijepom i gostoljubivom gradu na nekakvoj književnoj večeri. Oba susreta su bila slučajna, i oba sam puta reagirao tako što sam ga upitno pogledao, ispružio ruke s okrenutim dlanovima - i malo podignutim ramenima, onako kao kad kažete nekom, izvoli - i rekao: Kamo ćemo na piće? Ovom sam mladiću, s istim upitnim pogledom i nešto starijim okrenutim dlanovima i upitnijim ramenima, rekao: A gdje je to Viborovo poduzeće. Taj mladić bio je jedan od gazda konkurentskog Mojbloga, čist i uredan mladić u svjetlo-sivom - možda malo, ali samo malo plavkastom – odijelu. Nije simpa kao naš Dario, ali nije ni tip koji bi vas ostavio ravnodušnim, osobito zato što mu je lice vedro, a gleda vas bez imalo straha. Na svome Mojblogu potpisuje se kao plavisan.mojblog.com. Dobro ne izgleda baš kao plavi san. Naravno, ja brzo kopčam, ne treba mi ni mjesec dana. Prepoznao me po crvenoj majici na kojima piše b l o g, a koju svakodnevno nosim. Navečer je operem, a ujutro obučem dok je još malo vlažna, tako da je ne moram peglati, oliti glačati, kako bi rekao Scorpy. I tako se mi upoznasmo i krenusmo u Viborovo poduzeće, tamo u Vukovarsku, bliže Trešnjevačkom placu. Vibor je onaj diplomatski skandal. Već sam ovdje pisao da Vibija nisam vidio mali milijun godina. Mamica i tatica doveli su mi ga u posjetu prije dvadesetak i nešto godina, roštilj, bla/ bla/ bla, mali se malkice uneredio, pa mi je za uspomenu ostavio prilično rabljenu pelenu. Sad moram reći da bih ga prepoznao, da smo se koji slučajem sreli negdje u gradu, tko zna kom, možda i u Washingtonu. Hoćeš/nećeš toliko me podsjeća i na oca, i na majku. Živ je, nasmijan, vedar i, ono što posebno cijenim, brzo misli. Popismo kavu, popričasmo, dadoh mu broj telefona, uslikah se s njim za Mojblog, štoviše, čak se i javih Čarobnoj Ptici i rekoh joj s kim sam u društvu. Vibi mi je poklonio časopis pc chip, broj 120, koji za temu broja ima dosje Blog. Onaj o kojem Ptica piše u svome današnjem postu. Je, istina je. Tamo su predstavljeni najuspješniji blogeri, a s našeg Bloga tu su predstavljeni, osim Ptice neuhvatljive Trkačice, s nekoliko riječi teksta i fotografijom naslovne stranice i ovi naši prijatelji: Zrinkino pismo, Dax blog, Život u Dubaiju, Last Broadacts, Svinje u blatu, Seks and the Usidjelica, Poliglotna Od do, Motorom po Africi, Mitologija, Linux, Wolfwoods crowd, La Woman, Hrvatski svjetionici, Dnevnik ulice, Bushman, Bitke kroz povijest, Veliki brat, Redpen, The Cronicles of Zombix, Hot blog, Anarhija Weekly, Jesus Quintana, Flapper Girl, Borg, Modest Blejz, Megi, Novac, Dalibor, Afrikanci, Drito Konj, Iračani, Annie de Svimma Nammie i Mennie, Action Girl, Plodovi zemlje, Mi (vaš dragi Kemić i onaj odurni Blogomobil), Scorpy, Knjiški moljac, TV kritičar, Buddha u supermarketu, i Fahrenheit 15/11, Autor prikaza o najboljim hrvatskim blogovima je Boris Ličina. U uvodu svoga izbora rekao je da su mu sigurno promakli još mnogi odlični blogovi, s čime se potpuno slažem. Vjerojatno zbog ograničenog prostora nije mogao objaviti prikaz svih onih koji to zaslužuju, uključujući mnoge s Cool i Almost liste, moju dragu Ifkicu i druge dame i gospodu, uz neke nove blogerice i blogere s Fresh liste, te meni dragih Keš pičkica, Šumske Republike… s onog drugog bloga. Ostadoh vam dužan masu drugih susreta, ali i to ću prije ili prije odraditi. I, eto, noć je, a svuda oko mene petak. Što je pisac htio reći, baš me zanima! |
WALT DISNEY IMAO JE DRVENE ZUBE!
Još dvanaest dana!
Naravno, ni današnji dan nije prošao bez užurbanih priprema za put dug godinu dana. Ali, danas ne bih o tome. Možda bih spomenuo tri telefonska razgovora s meni dragom Pticom Trkačicom. Dan je bio lijep i mislio sam ga završiti, prije povratka kući, na kavI s uvijek nasmijanom i vedrom Pticom. Tako sam ja mislio, ali Ptica nije. Kupila je naša slatka dama nove cipele, pa je žurila, valjda, pokazati ih svome dragome, što je u redu. Kavu ćemo popiti neki drugi dan. Dakako, bilo je i brojnih susreta. Kako rekoh, danas neću o tome. Kao ni o putu. Listao sam doma po brojnim tekstovima koje imam u kompjutoru. I zadržah se na nekim bizarnim podacima koje godinama skupljam i koje sam već odavno zaboravio. Iznenadilo me što sve imam u kompjutoru, pa odlučih to danas podijeliti s vama. Nije bogzna kakvo blago, ali poklonjenom zubu ne gleda se konj ili tako nekako. Pa, krenimo u svijet bizarnih, odnosno čudnovatih, odnosno, neobičnih, odnosno nastranih, odnosno hirovitih podataka, kojima pripada i moj današnji naslov: * Ako ženka tigrastog morskog psa nosi više od jednog ploda, oni će se još u embrionalnoj fazi međusobno boriti sve dok ne preostane jedan koji će se roditi. * Samuel Clemens, poznatiji kao Mark Twain, rođen je 1835. na dan kad je Haleyjev komet bio najvidljiviji, a umro je 1910. kad u danu kad se sa zemlje opet vidio Hleyjev komet. * Obična vrtna gusjenica ima u glavi 248 mišića. * Ptice ne mogu biti putnici u svemirskim brodovima jer bi - zato što im je za gutanje potrebna gravitacija - uginule, ne gutajući hranu. * Da žaba može povratiti, otkriveno je tek na jednom od svemirskih letova, a pokazalo se i da to čini - spektakularno. Žaba, naime, najprije povrati cijeli želudac i on joj - visi iz usta. Zatim prednjim nogama jednostavno iskopa iz njega sav sadržaj i odbaci ga, a onda proguta vlastiti želudac i vrati ga na mjesto. * Kažiprst je najosjetljiviji prst. * Nemoguće je kihnuti otvorenih očiju. * Od prostornog metra drvne mase može se proizvesti 250 primjeraka novina sa stotinjak stranica. * Prema strogim propisima ortodoksnog židovstva, sumrak je onda kad se ne mogu razlikovati crni i crveni konac. * Prije 1800. godine cipela za lijevu i cipela za desnu nogu nisu se nimalo razlikovale. * Mačka koja pada sa sedmoga kata ima trideset posto manje izgleda da preživi nego mačka koja pada sa dvadesetog kata, zato što joj treba oko osam katova da bi uopće shvatila što se događa, opusti se i pripremi tijelo za sudar s tlom, a kad ga dotakne, njezin prsni koš amortizira najveći dio udara. * Trivija je ime starorimske božice vračanja, hulja i prometnih križanja. * Buhe su ubile više ljudi nego svi ratovi zajedno i tako krojile povijest: prenoseći kugu, usmrtile su više od trećine europskog pučanstva u pomoru u XIV. stoljeću. * Otprilike u vrijeme Kristova rođenja grčki je pronalazač Hero izumio primitivni parni stroj, a danas se takva naprava upotrebljava kao vodena vrtna prskalica. * Samo jedna od tisuću životinja rođenih u moru doživi da odraste. * Pijetao ne može kukurikati ako posve ne ispruži vrat. * Meursault, glavni lik slavnoga Camusova romana "Stranac", imao je i krsno ime - Patrice - no ono je zapisano samo u Camusovim bilješkama. * Španjolsko žensko ime Marijuana izgovara se: marihuana. * Prije nego što se udala za Freda Kremenka (Flintstone), Vilma se prezivala Slaghoopal (Nabitroskić), a Betty, žena Barneyja Kamenka, djevojački se prezivala McBricker (Sabiugljić). * Od samog početka britanskog parlamentarnog sustava srednje skupštinske klupe bile su duge - a i danas su - dvije i pol dužine mača, zato da - zakuha li se atmosfera - članovi vladajuće i oporbene stranke ne mogu dosegnuti jedni druge. * Jedini član grupe ZZ Top koji nije imao bradu prezivao se Beard (Bradić). * Na 60 stupnjeva južne geografske širine može se ploviti oko svijeta ne zaobilazeći otoke ni kontinente. * Ime poluotoka Yucatan dolazi od majanskog "u"+"u"+"uthaaan", što znači "čuj kako govore", a Maye su za to rekli kad su čuli jezik prvih Španjolaca koji su se ondje iskrcali. * Izreka - "Sve je dobro i zabavno dok netko ne izgubi oko" nastala je u drevnome Rimu zbog jedinog pravila koje je postojalo za hrvačke borbe: "Bez kopanja očiju!" * Badem pripada porodici bresaka. * U svakom uhu mačka ima 32 mišića. * Američki predsjednik James Garfield mogao je istodobno pisati lijevom rukom na latinskom, a desnom na grčkom jeziku. * Prva bomba koju su Saveznici bacili na Berlin u Drugome svjetskom ratu ubila je jedinog slona u berlinskom zoološkom vrtu. * Sirova se nafta vadila u drevnoj Kini, a od šestog stoljeća zabilježeno je i iskorištavanje prirodnog plina. * John Wilkies Booth ubio je američkog predsjednika Lincolna u kazalištu, a uhvaćen je u jednom skladištu. Lee Harvey Oswald ubio je američkog predsjednika Johna Kennedyja pucajući iz jednog skladišta, a uhvaćen je u kazalištu. * Dubrovačka Republika prva je priznala Sjedinjene Američke Države, 1776. godine. * Tijekom prosječnog ljudskog života srce otkuca 3 milijarde puta. * Sva spiralna stubišta u srednjovjekovnim dvorcima uspinju se u smjeru kazaljke na satu, jer su ljudi i tada bili većinom dešnjaci. Napadači su zato - penjući se uz stube - tek uz velike poteškoće mogli potegnuti mač, a branitelji su s lakoćom zamahivali mačevima u desnoj ruci. S ljevorukima bi sve to izgledalo posve drukčije, no u srednjom je vijeku ljevorukost smatrana đavoljim pečatom i bila prepreka svakom da sudjeluje u prvim redovima bilo napada, bilo obrane. * Slavni slikar Leonardo da Vinci izumio je, uz ostalo, i škare. * Meksički predsjednik Antonio de Santa Anna, koji se proslavio u bitci kod Alamoa, priredio je pogreb za svoju nogu. Kad je ranjen u borbi s francuskim trupama u prosincu 1838. noga mu je amtutirana ispod koljena. Taj je dio čuvao na svojoj hacijendi četiri godine, tijekom kojih se uspio nametnuti kao glavna figura političke scene i postao - omiljeni diktator. Dvije godine pošto je svoju nogu pohranio, uz veliku pogrebnu pompu i povorku u nacionalnom svetištu Panteon Svete Paule, ona je ukradena, a on svrgnut sa vlasti. Možda vas je sve ovo obveselilo! |
PODSTANAR I VRAG
Još trinaest dana i rješavam se podstanara na ovoj stranici. Naime, Blogomobil, nadam se, uskoro kupi svoje krpice i seli se na znatno raskošniju stranicu, a ja ću, napokon, opet ovdje gospodariti onako kako hoću, a ne onako kako zahtijeva podstanar koji, ako ćemo pravo, ne plaća ni stanarinu.
Evo i današnji je dan uzurpirao ovu stranicu. Najprije je jutros na Televiziji iskoristio moje prijateljstvo s nekim uglednim televizijskim djelatnicima i nametnuo se nekim svojim planovima. Tako je, recimo, moga prijatelja Nedjeljka Žderu pozvao na kavu, a sam nije imao ni lipe u džepu. Naravno, Ždero je to znao, pa je elegantno odbio ponudu i tako mi spasio sedam kuna. Ali, to nije sve. Počeo se ulizivati mome prijatelju, predlažući da će on (ne mogu vjerovati!) slati Televiziji razne snimljene priloge s puta, nekakve medaljone, zapravo TV vinjete, a o tome nema pojma. Naš zajednički tata, Kemo, sjedio je za drugim stolom, sam samcijat, kao u nekoj zabavnoj pjesmi, i onim svojim začuđenim pogledom promatrao što mu sve taj mali, taj grozni Blogomobil radi. Štoviše, pravio se da čita novine, ali ja sam vidio da su mu novine okrenute naopako, a na nosu nije imao ni očale. A bez naočala on doista ne može gotovo ništa pročitati. Poslije nas je gazda Kemo odveo u svoju redakciju, zajedno s Nenom Žezlinom, koji je u ovome projektu zadužen za video-produkciju. Bilo je grozno gledati kako se, taj blogovski skorojević i vlasnik najatraktivnijeg Bloga a da nije još napisao ni jedan tekst, upucava Branku Uvodiću i Vladi Felkeru. Oni su se samo blijedo pogledavali i namigivali jedan drugom, onako, u smislu – tko je ovaj? Poslije smo Neno i ja zbrisali sami na kavu, a on je lutao hodnicima obećavajući svima brda i doline, kao da su njegova baština. Vrhunac svega je bio kad je Kemo susreo svoga starog prijatelja, skladatelja Nikicu Kalogjeru. Nisu se dugo vidjeli i bio je to zaista srdačan susret. Kemo je zamolio Nikicu da se pridruži Blogomobilu u hodanju, što je Nikica oduševljeno prihvatio, ali se opet umiješao taj vrag i počeo Doktoru, kojemu se očito žurilo, detaljno objašnjavati što ON, zamislite, hoće od njega. Gotovo sam umro od stida. Kalogjera je samo žmirkao, oprostite, nemam vremena, budem se sve sa Kemom dogovorio, ah, evo lifta. Lift nas je spasio od još veće sramote. Kad sam stigao doma, obradovao me mail moje najstarije kćerke. Priča je dobra pa je objavljujem u cijelosti: Na filozofskom fakultetu morali su napisati pričicu sa što manje riječi, ali je morala sadržavati slijedeće pojmove: 1. religija 2. seks 3. tajna Samo jedna pričica je dobila peticu, a glasi: "O, Bože, trudna sam! Da barem znam tko je?" |
RUŽNI I LIJEPI LJUDI
Bauk zločestoće kruži posvuda oko nas. I tamo gdje se najmanje nadaš, eto ti nekakvog novog druga Šime Bruta i oštrica zlobe zabija nam se u leđa. Ta oštrica zlobe ovih se dana zabila u leđa TV ekipe s kojom godinama radim. Evo o čemu je riječ.
Jučer mi prijatelj Branko Uvodić pokazao tri pisma koja ovih dana kruže glazbenim tamburaškim nebom i televizijskim kuloarima. Uglavnom, autor pisama na pasja je usta, kako bi rekli ljudi iz naših krajeva, izvrijeđao HTV, Uvodića i sve koga je stigao, e ne bi li sebe promovirao kao spasitelja tradicijske kulture u Hrvata. A autor pisma je Šima Jovanovac, pisac glupavih tamburaških tekstova, skladatelj lakog tamburaškog notnog štiva, producent i proizvođač nosača novo-skladanog tamburaškog tamburanja, direktor i jedan od onih koji su pokrenuli Festival hrvatskih domoljubnih pjesama i pjesmuljaka. Pa je Baja Šima, osmislio kampanju protiv HTV i moga prijatelja Uvodića. I to samo zato što HTV nije zainteresirana da izravno, ili bilo kako drukčije, prenosi Brodfest, festival kojim Šima, ili Šimo kako se u ovim pismima potpisuje, manipulira već godinama. Pak je Šima Bećarina smislio kako će napakostiti prijateljima. Napisao je nekakvo protestno pismo i poslao ga na razne adrese, tražeći da se to pisamce potpiše. Uglavnom sadržaj pisma nije ni tako loš, jer potpisnici traže da HTV posveti više pažnje (i programa) hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Pismo potpisaše Institucije i ljudi i tu bi priči bio kraj, ali nije. Naime, Bećarina se zaigrao pa je napisao sasvim nova pisma, prilično nepismena, u kojima vrlo vulgarno blati sve oko sebe. Ispod tih pisama stoje potpisi vrlo uglednih ljudi, štoviše gradonačelnika nekoliko slavonskih gradova, pa je nastala strašna frka. Naravno, slova sve govore. Pročitao sam pisma i rekao da ne vjerujem da su ga, u takvom obliku, potpisali svi ti uglednici. Naime, te gradonačelnike znam i osobno. Sve su to pismeni ljudi i, siguran sam, ne bi potpisali pismo koje bi dobilo jedinicu od učitelja u osnovnoj školi. Toliko je nepismeno, nedorečeno, a da pritom ne spominjem i bezobrazne insinuacije. Kad smo pismima tako prišli, Uvodić je nazvao gradonačelnike i druge ugledne potpisnike i vrlo se brzo razotkrila Šimina rabota. Naime, oni su Uvodiću poslali originalan tekst koji su potpisali, pa je naš Šima tako izgubio čak i ono što nije imao – ugled! Uh, baš sam se raspisao o tome. I to zato što me ljuti kad se lažima i petljancijama pokušava manipulirati čak i prijateljima. Jer Uvodić je Šimi uvijek bio prijatelj. Srećom, ja nisam. Nije mi bio simpatičan kad sam ga upoznao 1993. godine. Imao je nešto u sebi od nadimka kojim ga označiše njegovi znanci, dakle ljudi koji ga bolje poznaju, iz iste branše. Ne volim ružne nadimke, pa zato i Šimin nadimak neću spominjati. Inače na HTV mi je danas bilo sjajno. Susreo sam dragog mi prijatelja Egona Šoštarića, režisera s kojim sam surađivao punih 35 godina, a možda i više. Egon je u mirovini, ali je vrlo vitalan, zdrav… kad biste ga vidjeli rekli biste da je čovjek u najboljim srednjim godinama, toliko je uščuvan. I odmah se počeo zezati. Uhvatio me ispod ruke i kao nas dvojica već hodamo Lijepom našom. Morate znati da je Egon pravi pješak, pa smo se tako zezali, hodajući dugim HTV-ovskim hodnicima. Potom me odveo u redakciju Darije Marijanović, Dobro jutro Hrvatska, i tamo dogovorio da me cijela redakcija, u izravnom prijenosu, isprati na dug put. Naravno, ja sam stara sentimentalna budaletina, pa su mi se suze spustile niz neobrijano lice zbog toliko pažnje. Inače o mome se putu puno priča među mojim prijateljima i prijateljicama. Eto, jutros, s Vesnom Spinčić sam se dogovarao gdje ćemo se sresti i pješačiti. Ja inzistiram na kući pokraj mora, u kojoj je svojedobno imala zaista ugodno ljeto, a to ljeto je Arsen Dedić ovjekovječio pjesmom Kuća pokraj mora. Ne znam kako vi, ali ja Vesnu volim godinama. Znam je još kao 19-ogodišnju nevjerojatno lijepu djevojku, zbog koje sam, na trenutak, bio izgubio i ono malo razuma kojeg sam tada imao. I s Joškom Martinovićem sam dogovorio da me povremeno prati. Joško radi u sobi do naše sobe i često navraćam k njemu. Ima vrlo dobru mladu ekipu i volim s njima popričati. Naravno, i oni će mi se povremeno pridružiti u pješačenju. Ima jedan zanimljiv komentar kojeg mi je uputio Sidranov Malik. Savjetuje me, jaran, da učinim nemoguće. Naime, uz obveze koje imam na putu, a to je svakidašnje pješačenje, pisanje, fotografiranje, snimanje, druženje itd., Malik me savjetuje da put potpuno komercijaliziram, kao da ja to znam i kao da ću i to moći raditi, naime, prodavati se okolo kao blogovska kurva. Neće ići, moj jarane! |
POHITI POLAHKO!
Dakle, još svega 14 dana i – odoh ja iz Zagreba u Zagreb.
E, sad je frka. Prema nekom svome planu, trebao sam svakoj županiji posvetiti 14 dana, a otocima još mjesec dana. I tako proizlazi da ću na putu provesti ravno 329 dana. Ali, ali…javljaju se mali problemi s brojkama. Naime, županije nisu iste. Neke su veće, a neke manje. Naravno, najveća je županija Ličko-senjska, površine 5350 km˛, a najmanja je Međimurska sa svega 730 km˛. Naravno, grad Zagreb je najmanji, jer se prostire na 640 km˛. Nisu iste ni po broju stanovnika. Tu prednjači Zagreb sa 779.145 stanovnika, dok najmanje stanovnika ima Ličko-senjska županija sa svega 53.667 stanovnika. Još dvije županije imaju manje od 100.000 stanovnika. To su Požeško-slavonska, sa 85.831 stanovnika, i Virovitičko-podravska sa 93.389 žitelja. Županije se razlikuju i po broju naselja. Tako, recimo, Zagrebačka županija ima 698 naselja, Karlovačka 649 i Istarska 648 naselja. Najmanje naselja ima grad Zagreb, svega 70, zatim Vukovarsko-srijemska sa 85 naselja i Međimurska sa 129 naselja. Hrvatska ima točno 6743 naselja, pa ako me pitate – volio bih proći kroz svako naselje, svako snimiti i o svakom ispričati neku svoju priču. Međutim, to u zadanom roku najvjerojatnije neću moći učiniti. Ne najvjerojatnije, nego sigurno. Jer je nemoguće u tako kratkom roku proći toliki broj naselja, ako se hoda. A za trčanje sam prestar. Ako izračunamo, onda bi to bilo 29,5 naselja dnevno, što bi bilo moguće jedino ako su naselja smještena u zadanoj kilometraži koju moram dnevno proći 20 – 25 km, a to negdje jest moguće, a drugdje doista nije. Anderlon je predložio da put produžim toliko da stignem sve snimiti i tako bismo na Blogu imali snimljeno svako naselje u Hrvatskoj. Ne znam koliko je to realno. Naime, ipak valja voditi računa o godinama koje mi baš i ne daju da se osjećam kao 66-godišnji omladinac. Bojim se da u meni ima i nekog inata, a sve što se radi iz inata nije dobro. Često te inat znade odvesti u krivom smjeru. Dakle, moram sačuvati hladnokrvnost i ne smijem žuriti, Moja bi nana/baka znala reći: „Sine, ščap u ruke i pamet u glavu. Pa onda pohiti polahko!“ Blogomobil je tu, a ni pamet nije daleko od njega. Sad samo još valja pronaći pravi ritam koraka. Davno mi je jedna dama govorila: "Kemo, ako budeš žurio brzo ćeš stići. A što ću ja onda?! Ostat ću sama na cesti." Zato sam uvijek čekao da me svaka dama stigne. Ostaviti damu samu na cesti nije baš neki odgoj, ne? Naravno da sam zabrinut. Jedino što me čini sretnim je sloboda da učinim nešto što odavno sanjam i gotovo plebiscitarna vaša podrška, što mi daje posebnu snagu! I, ako ćemo pravo za zdravo, nijedan put nije loš po svome svršetku osim onoga koji vodi na vješala, rekao je Cervantes. Ali, odmah poslije toga, veliki pisac kaže: Nema tako utrta puta na kojem ne bi bila barem jedna zapreka ili rupčaga. Preostaje mi samo da tu zapreku obiđem, a rupčagu, ako budem mogao, preskočim. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (31)
(Nastavak)
Čovjek je naprosto građen egocentrično. Sebastijan, očito, nije sebičan u onim prirodnim ljudskim razmjerima. On će, koji put, razmišljati i raditi na svoju štetu. Dobra je to osobina, naročito u ovome, pomalo otuđenom, modernom načinu življenja. Pisac će to, eventualno, promisliti u jednoj drugoj knjizi. Zasad bi se zadržao samo na jednom, možda na nevažnom, doživljaju svoje kćerke Nataše, rođene 1967. godine. Dakle, Nataša je u osnovnoj školi doživjela jednu vrlo neugodnu priču. (A tko nije, čujem mrmljanje sa svih strana?!) S njom je u razred išao dječak, otac kojega je, zbog grabežnog umorstva, bio osuđen na petnaestak godina strogog zatvora. Pisac neće spominjati imena, drži da za tezu, koju upravo pokušava razviti, imena nisu bitna. Zato će čak i neke činjenice promijenite. Otac-ubojica imao je dvoje djece. Novine su o tom prljavom i mučnom zločinu opisale sve ružne detalje, opisujući strastveno krv do posljednje kapljice. Pisac se usuđuje napisati da su građani grada Zagreba tih mjeseci živjeli od prepričavanja i analiziranja tog grabežnog ubojstva. Gotovo se u svakoj kući barem jednom raspravljalo o zločinu. Naravno, uz kavicu, gemištece ili vinjačiće. Dakako, prepričavanjima, do u sitnice, i amaterskom analiziranju zločina prisustvovala su i djeca. Tako i ona djeca koja su išla u isti razred s ubojičinim sinom. A djeca su, uostalom, djeca. Nisu primjećivala ogromnu tugu u očima svoga suučenika. Zafrkavali su se na njegov račun tako da je sve boljelo od zafrkancije. Trajalo je to danima sve dok se piščeva kćerka nije pobunila protiv te vrste maltretaže. Digla se na sastanku razredne zajednice i, bez imalo izmotavanja, osudila vrlo oštrim riječima ponašanje svojih kolega i kolegica. Njena je razrednica bila neugodno zatečena. Shvatila je da nije na vrijeme poduzela ništa što bi, eventualno, spriječilo mrak zlobe što se nezaustavljivo širio u neiskusnim mozgovima nedužne, često i brzoplete djece iz njena razreda. A mrak taj izaziva ona zloguka radost nad tuđim nesrećama. Natašine kolege i kolegice bili su, također, zatečeni njenom reakcijom. Oni su se samo šalili! Nakon što je razrednica rastumačila tu vrst bolne šale, shvatili su. Djeca inače brže shvaćaju od odraslih. Od istine što ih je prigrlila, možda ipak pregrubo, oči su im se zasuzile. Njihov drug je sin ubojičin! Samo sin, a ne ubojica. Zato mu je potrebna pomoć i razumijevanje, a ne osuda. Oh, pisac će, upravo sada, zastati da bi se još jednom pročitao posljednjih nekoliko rečenica. I dok se dan, tamo daleko, polako pretvara u noć južine, pisac pokušava pronaći izlaz iz teme u koju je, bojim se, početnički upao. Kad bih pušio, napisao bi: cigareta polako dogorijeva, mila moja, već bi je valjalo ugasiti, a izlaza niotkuda. Međutim, pisac ne puši i nigdje u sobi ne nazire se plavičasti dim cigarete. Naime, mila moja, Raskoljnikov je imao svoje razloge za zločin. Gledajući tako, svaki bi razlog imao biti posljedica nečega, dakle – opravdan. U sudnici su uvijek svi u pravu. Pisac je često znao pronaći sebe kako mirno sjedi na strani slabijega, premda je znao da je taj, na čijoj je strani, kriv za ono zbog čega mu sude. Ne razmišljajući dovoljno logično, pisac se zatekao u pokušajima opraštanja svih krivica. E, upravo je sada u takvim pokušajima uhvatio Sebastijana Pukšeca. Samo je zbog toga prestao prepisivati roman. Mladi je Pukšec, braneći krivca, počeo osuđivati sve što se giblje na ovoj neravnoj i nemirnoj korici još uvijek nam tople majčice Gee. Bla, bla, bla… Valja biti oprezan, jer Opreznost je majka Mudrosti. Ali da je gospodična Opreznost bila oprezna ne bi nikada postala majka i Mudrost se možda ne bi nikad rodila! Što sada? Pisac je upao u zamku moralizatorsku, nema sumnje. A te se stupice plašio. Još od prvoga dana, kad se upustio u ovaj posao, pokušava je izbjeći. Bježi već nekoliko mjeseci. Pisac je jak, uporan trkač, pun kondicije, ali klopka nije živo biće. Ne umara se. Vreba iza svakog slova. Umiri se kao mačka pred mišjom rupom. Samo što je stupica još upornija. Može vas čekati mjesecima, godinama. A pisac piše u neizmjernom strahu. Odjednom, poslije desetak ispisanih stranica, shvati da ga je zamka okrutno i čvrsto uhvatila u svoje bezosjećajne željezne kandže. I sve što je pisac napisao, nekoliko desetak stranica, morao je baciti u smeće. Valja krenuti ispočetka. Likovi su poprimili osobine živih bića, uplašili su se za svoju egzistenciju, pak bi da se povuku. Pisac ih moli, preklinje, kleči na koljenima pred njima, a oni ništa. Ni da bi ga pogledali. Kaže im, nervoznim glasom, da povratka nema, da je roman, moglo bi se reći, gotov, da je postao živo zainteresiran za njihovu sudbinu, da piščeva sudbina ovisi od njih, upravo kao što je njihova ovisila o piscu, neka se vrate na stranice knjige, tu je toplije, pisac će naložiti vatru, prirediti ražanj, ako je to uvjet, ohladiti vino u prebučnom hladnjaku, proširiti stan, svima povisiti plaće, sve nezaposlene zaposliti, upoznati ih, ako hoće, i sa samim Bogom, samo da budu tu do kraja knjige, ali mu oni okreću leđa. I jedan po jedan, vidi ih, napuštaju knjigu. Zasad neorganizirano, ali nije daleko dan kad, no dobro, ne ćemo o tome misliti. Što raditi, mila, s takvim ljudima? Raskoljnikov je imao svoje razloge za zločin, kaže jedan od likova piscu, mi nemamo. Svi imaju razloge, odgovara pisac. Lako je uzeti sjekiru i napraviti razdjeljak po sredini glave nemoćnoj starici. To baš nije neki izlaz, čak ni u slučaju nužde. Premda nužda zakon mijenja. Raskoljnikov nije, definitivno, moj tip. A u svakom od nas, draga okrutnice, živi jedan neostvareni Raskoljnikov. Sad vidim, ubili biste pisca! Samo zbog toga što je ovaj pisao priču o vama, ali ne onu priču kakvu o sebi pričate godinama. Ogledalo, ogledalce! Čvor bi pisac morao polako razriješiti. Aleksandar Makedonski učinio je to jednim zamahom oštrog mača. Mač je bio njegova sjekira. Međutim, pisac baš i ne bi oponašao čuvenog vojskovođu i osvajača. A znade, ipak, da uzao mora razriješiti. Pisac je pokušao raditi sustavom montaže. To je već zahtijevalo promjenu stila. A zato bi morao imati dobre razloge. Valjalo bi uvesti novi lik, a pisac jedva izlazi na kraj s ovima što mu se šeću knjigom nekontrolirano. Možda bi najlakše bilo podariti ulogu spasitelja ljepuškastoj Mirjani? Ona je vrlo pogodna, ali, kao što znate, Mirjana se zaljubila. U sedmom je nebu. Poslije će se spustiti na zemlju, ali pisac nije taj koji će to spuštanje obaviti. Zato će je ostaviti u tom nježnom raspoloženju. Ne može joj upravo sada, kad plovi na plavičastim sentimentalnim oblacima, utrpavati previše pameti u zaljubljenu glavicu. Nitko piscu ne bi vjerovao, sav bi trud bio uzaludan. Prokleto molariziranje! Možda bi najbolje bilo nekoga ubiti? Krenuti tim putem i što bude! Ali, ubojstvo, bilo koga, zahtijeva također promjenu stila. Dakle, opet novi lik koji bi to, sve skupa, na kraju romana razjasnio. Ja sam u pravu, ti si u pravu, svi smo u pravu. Čisti Pravaši. Starčevićanci. Harambašić & co. d.o.o! Pisanje je vrlo ozbiljan posao. Goethe nije ni sanjao što će u čitalačkoj publici izazvati roman Patnje mladog… Morao je napisati dodatno objašnjenje, budući da je val samoubojstava zahvatilo cijelu Njemačku. U razgovoru s Eckermanom priča upravo o tome. Što li mu se sve motalo po glavi. Biti ili ne biti, pitanje je sad, jedna je od ključnih Shakespearovih rečenica. Upravo bi tu rečenicu trebalo sad parafrizirati, izvući se dobrim štosom i eto na nas na Buridanovu magarcu dok on okreće glavu od jednog plasta sijena drugom, mjerkajući koji je veći. Hajdemo odmah na štos, pa da vidimo, kaže vrag u piscu. Dobro, vragu je teško odoljeti. Zato pisac brzo piše: Pustiti ili ne pustiti blažene čitatelje iz okrutnih piščevih kandži? Naime, čitatelj ima svojih problema. On bi da mu roman pomogne da zaboravi svoje brige, on bi slađahnu pričicu u kojoj se sve lijepo završava. Ili okrutnu pričetinu iz koji bučno izvire užas, strah, jeza, krv… Ali samo da to ne bude u današnjem, realnom vremenu. Jedni bi rado pobjegli u budućnost. Drugi bi se vratili u prošlost. Treći bi spavali. Gotovo da nema čovjeka koji bi upravo danas živio. Zato je pisac odlučio pustiti svoje čitatelje u blagoj neizvjesnosti. Krikovi pisca slični su završnim krikovima Marloweova Fausta. Sve će učiniti da spasi dušu iz pakla na koji je dragovoljno pristao. Štoviše, dragovoljno i radosno, jer doktor je pametan i zna on znanje. Mefisto je nemoćan. On plače zajedno s Faustom, ali suze njegove, premda iskrene, ne mogu ugasiti požar koji je zahvatio egocentričnog doktora. A što bi se, zapravo zbilo da ugasi požar? Ništa, ama baš ništa. Faust bi okajao svoje grijehe, bili bi mu oprošteni u ime lažne humanosti, ali bi njegova sudbina uhvatila u klopku samog Mefista. Zato Mefisto plače. Htio bi pomoći, a znade da bi Faustov spas značio njegov definitivni poraz. Između sebe i Fausta, on, sav u suzama, izabire sebe. Dorian Gray je ubivši nakaznu sliku spasio ljepotu. Ah… (Nastavit će se) |
KEMOTERAPIJA I BLOGOMOBIL POTPISALI SPORAZUM
Nekako mi baš ne pašu obveze koje me pritišću ovih dana. Malo je vremena ostalo do skidanja pelena s Blogomobila, a još je puno posla.
Zapravo, jedva čekam da prokleti Blogomobil krene na put. Ove dnevne njegove obveze - kao što je učenje na novom laptopu, snimanje digitalnom kamerom, snimanje nekim najnovijim digitalnim mobitelom i slanje slika na Blogomobil, razgovori s novinarima, pa i poziranje fotoreporterima i televizijskim snimateljima – idu mi polako na živce. Znate, ja sam cijeli život uspio izbjeći svako uslikavanje, jer sam tip koji je uvijek iza kamere, a ne ispred. Baš mi je pasala ta hladovina. Pisao sam za druge, a sad moram gledati Blogomobil kako stoji pred okom kiklopa, pravi se važan i brblja razne budalaštine. No, dobro, i to će proći i ja ću napokon biti slobodan, dok on korača ko raca s onim svojim smiješnim štapom, digitalnim kamerama, laptopom i ruksakom na leđima. I tako nekoliko dana nisam ništa stigao napisati. Čini mi se da bi mi bilo lakše bez nogu, nego bez pisanja. I to baš ovih dana kad je Blogomobil počeo trenirati ulicama našeg grada (Blogomobili hodaju!). Ja ga redovno pratim na tim treninzima u nadi da će slomiti šiju ili barem obje noge. Ja, naime, volim hodati gradom. Tada susrećem brojne prijatelje. Pet koraka i stop: evo nekog od prijatelja. Dobro, znam da čovjek u životu stekne jednog ili dva prijatelja, ali ja sam izuzetak. Naime, prijateljstvo je davanje bez obveza. Nešto slično ljubavi. Budući da je mene tako odgojilo, ja sam uvijek spreman pomoći ne samo znancima nego i neznancima. Naravno, bez obveza. Neki kažu da sam zato budala, ali meni to ne smeta. Ako jesam budala, u što ne sumnjam, onda sam vrlo obrazovana budala. Pametna budala, kako mi je davno nježno šaptala u uho jedna predivna dama. Rekla bi: Ti si moja pametna budala, ali ja moram misliti i na budućnost. I ostavila me. Budućnost je odavno došla, mislim da je čak i prošla. Moja je davna prijateljica pokopala dva muža, a sve su moje žene još žive i zdravije od mene. Evo anegdote o starosti. Odavno upokojeni novinar, i to dobar novinar, Košutić, davno je razgovarao za novine, mislim Izbor, s nekim vrlo starim muslimanskim svećenikom. Taj je svećenik imao 93 godine, a mome se Košutiću naprosto otelo pitanje: - Što očekujete od budućnosti. - Smrt, kratko je odgovorio taj mirni starac. A kad smo već kod smrti, eto neki je dan umro moj nešto stariji kolega Jozo Grbelja. Dobro smo se znali, a poštovao sam ga kao suradnika. Nema tome ni dvadest dana, kad smo ga Majetić i ja sreli ispred Vjesnikova nebodera. Pričali smo o nekim njegovim novinarskim istraživačkim temama, kojima se posljednjih mjeseci bavio. A sad je mrtav. Što potvrđuje moju teoriju po kojoj novinar nikad ne može napisati najnoviju vijest. Budući da su sve vijesti, koje bi napisao, već za njegova ukopa - stare. E, moj Josina! Ne mogu a da ne spomenem susret s Nedjeljkom Fabrijem. Prekjučer, tamo kod Cibonina nebodera. Posljednji sam naš susret opisao na ovome mjestu. Tada mi je obećao, sav oduševljen, da će otvoriti Blog. Naravno, kad smo se susreli, odmah sam ga upitao je li ispunio obećanje. Nije. Joj, žao mi je, ali kćerka mi je tek nedavno dobila Internet, znaš kako je. On kao redovno prati što radim, pa ga zanima kako napreduje Blogomobil. Malo smo se šalili i svatko svojim putem. On pravo doma, a ja isto doma, samo desetak kilometara okolo. To što se neki moji prijatelji ne znaju služiti kompjutorom, raspravio sam s De Bellym za naših prošlih šetnji. Naime, ja mislim da se ti momci jednostavno boje upitati svoju djecu ili unuke, kako se služi tom vražjom spravom. Oni su pametni tatice ili djedice, pa im je neugodno da ne znaju nešto čime se igraju mala djeca u vrtićima ili čak u jaslicama. Mene nikad nije bilo sram neznanja. Kad nešto ne znam, pitam. Svakom normalnom je jasno da kompjutor nije moja generacija. Zato ono što ne znam pitam kompjutorsku generaciju. A ta generacija često ima i pedesetak godina manje od mene. Recimo, moja virtualna unučica Ifa. Ona sve kuži, a tek joj je nešto više od šesnaest. Da ne govorim o mojoj pravoj djeci, koji se kompjutorom služe lako, kao što sam se ja nekada lako služio krednom pisaljkom i školskom pločicom, svojom prvom bilježnicom, one davne 1946. godine kad sam krenuo, bosonog, u prvi razred osnovne škole. Znam da je Fabriju neugodno pitati kćerku. Ništa, obećao sam mu da ću ga ja naučiti kad bude hodao sa mnom. No, dobro, sutra, u petak, imam još dvije velike obveze. Intervju za Jutarnji list i snimanje priloga za Red Carpet TV Nove. A onda sam slobodan. Zato jedva čekam da Blogomobil krene na put. Danas sam s njim potpisao sporazum po kojem će mi, taj skorojević!, ostavljati dnevno četiri sata za obavljanje svih KemoTerapijskih obveza. Koje me, ako ćemo pravo za zdravo, raduju. Eto tako. |
TKO DOMA NE SIDI I NE HAJE TRUDA,/ PO SVITU TAJ VIDI I NAUČI SVIH ČUDA
Tako je u Tireni napisao Marin Držić, pisac i veliki putnik, kojemu čak ni grob nije u domovini.
Malkice sam se, u subotu i nedjelju, družio s liječnicima. Naime, za dvadesetak dana krećem na putovanje koje bi, u duhu Spartanaca imalo završiti – s Blogomobilom ili na njemu! I prijatelji liječnici mi rekoše da sam zdrav. Bilo mi je baš neugodno. Nije normalno da čovjek mojih godina bude zdrav. Danas sam pozvao sina Ambu i nesina Darija Markuša na doručak. Imali smo se naći u devet ujutro, ispod sata na Glavnom zagrebačkom trgu. Svi smo došli nešto ranije. Ambu sam odmah primijetio jer mu je glava baš u visini sata. Rekao sam mu da sam zdrav, na što je rekao da to nije u redu. Mladi, kaže, boluju, a ti se razmećeš krvnim slikama i zdravom bojom lica. Složio sam se s njim. Dario je stigao pet do devet i povedoh ih na ćevapčiće s kajmakom. Naravno, Amba i ja smo sve smazali, a Dario je ostavio najbolje – kajmak. Kao ne voli! Onda smo Amba i ja odlučili odvesti ga na pusti otok. I da ćemo tamo ponijeti samo kajmaka. Kad uhvatimo kakvog skakavca, guštera ili pauka, premazat ćemo ga kajmakom, pa da vidimo hoće li iza sebe ostavljati takvu delikatesu! Inače, Amba i on su se odmah skužili. Naime, kao što znate, Amba je završio školovanje za pilota našeg zrakoplovstva (ostao mu je još samo diplomski), te dane u Zemuniku provodi vozeći Pilatusa. A Dario bi letio i snimao. Pa su se oko toga njih dvojica zabavljali. Obećao sam Dariju da ću mu uspostaviti vezu u Zapovjedništvu zrakoplovstva, pa onda da ga vidimo! Dario će snimati sve ono dolje, a Amba će se zabavljati praveći njegove blijede portrete i snimajući mu ustrašene oči! Poslije smo otišli u Zapovjedništvo Bloga, gdje smo se našli s Anderlonom i Livijom. Upoznao sam ih sa Tabom, koji se, uz Uvodića, Jordanića i Žezlinu, također nalazi u mome logističkom timu. Bio je to dobar razgovor, nadam se s pozitivnim rezultatima. Taba me je htio voziti kući, ali sam ga odbio, budući da sam danas kući (u Trnju) išao nešto lakšim putom: preko Maksimira, Bukovačkom, na Rebro, a onda Zajčevom dolje do Kvatrića, pa Martićevom, Jurišićevom, Ilicom i Frankopanskom, gdje sam zastao u Gavelli na kavi. Malo sam popričao sa šankerom Vladom i nogometu i komadima. Baš na odlasku susreo sam Kikija Kapora. Sjajni glumac interesirao se kako napreduju moje pripreme za put. Znaš, reče mi, sin mi redovito prati što pišeš na Blogu, pa sam se pitao jesi li to ti ili nisi. Po svemu, rekao sam sinu, to je Kemo. Naravno da sam ja. Zatim se zanimao kojim ću putem hodati i gdje njega planiram kao suputnika na nekoj kraćoj dionici. Ostali smo pri tome da ćemo se dogovoriti, ali on bi volio da to bude na samom početku. Raziđosmo se, on ode u kafić, a ja prema kući. I to Frankopanskom, Savskom, nekim malim trešnjevačkim ulicama do Crvenog mosta na Savi, pa južnim dijelom nasipa do Mosta mladosti, te sjevernim nasipom do Kockice i lijepo doma. Nakon što nahranih malo dijete, to jest mamicu, bacih se na proučavanje karata, e ne bi li sve ono što tamo vidim utisnuo u taj prokleti zakrečeni mozak. Do maloprije sam se bavio i čitanjem što su o putovanjima ispisali meni dragi ljudi. I evo nekih baš lijepih rečenica: Zasad je čovjeku najveći cilj sretno stići što dalje i još sretnije se vratiti. (Nikola Šop) Obično odgovaram onima koji me pitaju za razlog mojim putovanjima da dobro znam pred čim bježim, ali ne znam što tražim. (Michel Eyquem, seigneur de Montaigne) Čovjek bi morao znati nešto o vlastitoj zemlji prije nego što ode u inozemstvo. (Laurence Sterne) Bolje je smrznuti se putujući nego sagnjiti sjedeći na jednom mjestu. (Maksim Gorki) Badava: i putovati, i to je – gubiti iluzije. (Antun Gustav Matoš) Čudna je stvar da ljudi, kad putuju morem, pišu dnevnike iako nemaju što vidjeti osim mora i neba; a kad putuju kopnom, i imaju tako mnogo da vide, najčešće propuštaju da to učine. (Francis Bacon) Što se mene tiče ne poduzimam putovanje da bih samo nekamo stigao, već da bih putovao. Putujem radi putovanja. Velika je stvar kretati se. (Robert Louis Stevenson) Moja putovanja, to je bio moj posljednji ludo potraćen novac! Trebalo je da upoznam svijet, a otkrio sam da je on upravo takav kakav sam zamišljao. (Johann Nestroy) Putovanje je život, kao što je, obratno, život putovanje. (Paul Jean) Ne čeznemo za određenim mjestima, nego za osjećajima što ih ona u nama bude. (Sigmund Graff) To bi bilo to za danas. Što vi, stanovnici Republike Blog, mislite o putovanjima? |
JUNACI BLOGOVE ULICE (30)
(Nastavak)
Iduća su dva dana prošla kao u snu. Događaji su krenuli meni neprepoznatljivim pravcem. Sve se poremetilo. Jedino moju švestericu ništa nije moglo izbaciti iz njena svakodnevnog reda. A to znači biti u kupaonici pedesetak sati dnevno. Mirica nam je, naime, upoznala nekog tipa, pa nikako da se sredi. Činila se, valjda, samoj sebi neprekidno prljavom. Stotinu je sapuna dnevno trošila. Petsto puta presvlačila. Osamsto puta šminkala. Tri tisuće puta ogledavala u ogledalu ogledalcu. U subotu su nam na ručku bili Trputeci i – Obradovići. Da, mili moji – Obradovići. Mišini roditelji. Stari Obradović bio je bucmast tip, a žena mu živahan i nervozni kostur. Usta bez usana. Kao da ju je netko nožem prerezao. Zato se doimala i gore od kostura. Pravi tip zločeste žene. Bradavica u korijenu nosa, tik do ruba oka, samo je njezin izgled činila još strašnijim. Moja je stara izgledala, pokrej nje, kao najljepša mačkulja na svijetu, što je ona uostalom i bila, ako na trenutak zaboravimo Amaliju. Čak je u krupna Biba, Štefova žena, izgledala pokraj gospođe Kostur kao vrlo ženstveno stvorenje. Dakle, to je bio ručak! Da se ubiješ od silna uživanja. Svi su šutjeli, samo je Obradovićka pričala i pričala. Očaj božji. Uopće mi nije bilo jasno gdje je držala onu dugačku i debelu jezičinu. Debelu kao slonova surla. I dugu isto toliko. Mislim da jezik nikad nije držala u ustima. Nije joj mogao stati. Držala ga je, po svoj prilici, u ogromnoj torbetini od koje si nikad nije odvajala. Za takvu dužinu i debljinu jezik joj je bio neobično brz. Kao u žabe. Mogla je izgovoriti kompletan Tolstojev Rat i mir za ciglih petnaestak sekundi. Obradović je bio sasvim drukčiji tip. Šutio je, mislim, mjesecima. Usta u njenom društvu nije otvarao. Ni kad je jeo. Valjda je zalogaje ubacivao u želudac kroz one široke nosnice, tko će ga znati?! Kad bi kao nešto progovorio, čuo bi se zvuk, ali riječi nisu izlazile iz usta. Kao da su se zaustavljale na stisnutim usnama. I uvijek bi gledao svoju Penelopicu. Brbljavu Julijicu. Koja mu je znala jezikom opaliti šamarčinu, ako nešto krivo učini. Baš sam vidio kako mu je u jednom trenutku jezikom zviznula takvu šljagu da sam se skoro strovalio sa stolca. Točno kao kad žaba svojim brzim jezikom dohvati kakvog neopreznog kukca. U njegovim smeđim i žmirkajućim očima ogledava se gospođa Nespokojnost. Mali, debeli, nervozni prsti, slični malim debelim kranjskim kobasicama, gnječili su rub, čini se, ipak predugačkog zelenog kaputa. U gornjem džepu tog istog kaputa nije nosi kemijske olovke, ako ste slučajno to pomislili. Moj stari zvao je na ručak i Piblerove, ali nisu mogli doći zbog rođaka koji su im pristigli iz Petrinje. Tek poslije ručka vodio se normalan razgovor. Muškarci su pušili u dnevnom boravku, a žene disale u kuhinji. Obradovići su došli u Zagreb na poziv direktora Trputeca. A kad su već stigli u Zagreb, moj je stari iskoristio prigodu i pozvao ih na ručak. Siguran sam da ih ne bi zvao da je poznavao Obradovićku. Međutim, stara dobra Adela izvadila je stvar iz vrućeg lonca servirajući muškarcima kavu u dnevnom boravku, a ženama u kuhinji. Baš je znala stvari dovesti u red, ta divna, vražja Adela! - Sve mi je drug direktor objasnio. Nemam dovoljno riječi da se ispričam, druže Pukšec. Moj sin! Tko bi to očekivao? I taj Šumonja! O njemu sam zaista imao izvanredno mišljenje, začudo Obradovićev glas zvučao je sasvim u redu. Normalan. Čak i ugodan. On izgleda ne govori samo u ženinu društvu. Uostalom, kao i mnogi drugi muževi. - Meni se ne sviđa to što se dogodilo s Šumonjom. Čini mi se da je to jako pogodilo Sebastijana… - Ali, druže Pukšecu, pa on je kriminalac! Najobičniji švercer. Zašto bi to pogodilo vašeg sina? Taj isti Šumonja predlagao je da ga se isključi iz škole! - Mislim da Šumonja nije običan kriminalac. On je, naprosto, takav tip čovjeka. Nije krao da bi se okoristio, nego da obogaćuje svoje profesionalno znanje. - Naprotiv, krao je iz koristoljublja… - Čovječe dragi, on uopće nije krao! Švercao je… - Isto je to, zar nije druže direktore? - Nije isto, ako mene pitate, odgovorio je Trputec. A i meni je, ako hoćete znati, žao Šumonje. Gdje ću sad, pod konac školske godine, naći tako dobrog profesora? - Oh, nemojte, molim vas, posumnjat ću u vaše pedagoške sposobnosti. Zar da nam djecu uče šverceri? - Jeste li vi ikad švercali, druže Obradoviću? - Jaaa?! Oslobodi bože! Što vam pada na pamet? - Ozbiljno vas pitam. - Nikad. - Nikad? Uvijek sam mrzio pisce koji svaku stvar razvodne do kapljica. Zašto da vam prepričavam njihov razgovor i trošim dragocjen prostor i vrijeme. Direktor je vrlo pametno vodio razgovor. I tako je došlo je do priznanja. Obradović je, napokon, priznao da je tu i tamo prešvercao nešto preko granice. Kad je išao u Njemačku, recimo, nosio je dobru šljivovicu poslovnim partnerima, a kad se vraćao nešto bi sitnica prenio preko granice bez carinskih, je li, deklaracija. Ali nije, poput Šumonje, od toga živio ni putovao. Putovao je putnim nalozima. Direktor ga je oborio na leđa rečenicom koja vrlo precizno objašnjava da ni Šumonja nije od toga živio. Sad bih tu rečenicu morao navesti, ali nisam je upamtio. Oni dobrodušniji oprostit će mi, a o onim drugima ionako nikad nisam vodio računa. Hoću reći da su ljudi takvi. Svoje pogreške nikad ne vide. Tuđe mogu veličali ne znam na koju potenciju, a svoje bi minimizirali do nevidljivosti. Carinik vas, na primjer, debelo odreže na carini, a u kući mu bezbroj neocarinjenih sitnica i krupnica. Pisac je dužan na ovome mjestu jednostavno prekinuti pripovjedača. Stvari su se počele ponavljati, a osim tog ponavljanja, pisac će reći da mu je polahko išlo na tanahne živce bezvezno moraliziranje pripovjedača. Pisac zna da mladić Sebastijanovih godina ne može drukčije razmišljati. Ti klinci uvijek traže idealne situacije, a pisac, nažalost, zna da idealnih situacija nema toliko koliko bi i sam htio. Pisac neće upasti u grješku i reći da je Sebastijanova rečenica – Svoje pogreške nikad ne vide – puka besmislica. Naprotiv. Možda pisac, bolje nego itko drugi, razumije što je Sebastijan mislio. A to što je mislio nikome ne bi trebalo biti tajna, budući da je svoju misao razvio vrlo precizno i neobično kratko. (Nastavit će se) |
TKO SE TUŽI NEBU, TAJ NEMA ODLUČNOSTI
(Poštovani dingospo Moke, veliki naklon jer ste, ono, "nema dalje". Plafon! Razlog: Pa malo je ljudi koji posjeduju određeno znanje, a da pri tom nisu sujetni, da im je dovoljna nagrada to kakvi su. Da li biste u nekim od svojih narednih postova mogli napraviti listu Vama najboljih romana sa prostora ex-Yu i listu iz svjetske književnosti. Ono što je Vašem srcu najbliže. Pozdrav iz sunčanog, ali hladnog Sarajeva. (rajvoSa 16.04.2005. 11:48)
I odmah odgovor: dobar je štos, ono "nema dalje". Držim da su upućeni na drugu adresu; možda su komplimenti primjereniji Ladanu ili Sidranu! Nemam nekih određenih ranglista. Pročitao sam dosta toga, ali ima nekih tisuću knjiga, iz različitih područja, kojima se redovito vraćam. Ima tu i našijenaca, ali ne odvajam jedne od drugih. Svatko od tih autora, zapravo, zaslužuje prvo mjesto na nekoj mojoj imaginarnoj tablici. Zato su svi prvi, nema drugih ni trećih. Od svakoga sam nešto naučio i od svakog od njih i danas učim, pa bio to Čuang Tse, Čapek, Lukrecije, Puškin, Salinger, Šklovski, Hajjam, Shakespeare, Dante, Škvorecki, Borges, Mažuranić, Goethe, Tagore, Eriugena, Marinković, Dragojević, Joyce, Majetić, Gogolj, Seneka, Poe, Sidran, Krleža, Konfucije, Tisuću i jedna noć (ali ne kao dječja literatura), Sapfa, Dostojevski, Hesse, Avicenna, Sedam grčkih mudraca, Šimić, Zarathuštra, Strindberg, Bašo, Nietsche, Averroes, Andrić, Heraklit, Camoes, Bacon, Sever, Majakovski, Čehov, Mencije, Cesarić, Erazmo, Petronije Arbiter, Machiavelli, Racionalisti, Atomisti, Lederman, Ladan, Plotin, Cervantes, Ezop, Rabelais, Držić, Voltaire, Mickiević, Kundera, Milton, Ljermontov, Ibsen, Pirandelo, Shaw, Rilke, Kafka, Elliot, Brecht, Gilgameš, Dizdar, Aristofan, Vergilije… i tako dalje, zaista im se ne zna broja. Kako jednoga od njih izdvojiti? Nikako. Nekim sam se slučajem danas bavio malkice indijskim materijalizmom. I tamo u prijevodu Čedomila Veljačića pronašao ovu sjajnu pjesmu Madhave Acharya, indijskog filozofa koji je živio u 13. stoljeću. A sad evo te pjesme. Nadam se da će se i vama svidjeti. IZ SARVA-DARŠANA-SAMGRAHA Nema raja, ni krajnjeg oslobođenja, niti duša na drugom svijetu, A ni djela četiriju kasta, ni redovi pustih isposnika ne vode stvarnom cilju. Žrtve i tri Vede, asketski trostruki štap i pepeo za skrušene glave Djelo su prirode, da se održe oni koji su glupi i slabi. Ako će čak životinja, zaklana za obred, doći u nebo, Zašto onaj tko žrtvuje bogu, ne prinosi vlastita oca? Ako vjera dijeli darove bićima na putu poslije smrti, Onda ni ovdje ne treba putniku kad pođe davati zalihu za put… Nek čovjek bude sretan za života, nek obilno jede, iako je dužan žrtvu! Kad se tijelo u pepeo spali, otkud može da se vrati natrag? Ako onaj tko napušta tijelo ide na drugi svijet, zašto se ne vraća više, zašto ga ljubav svojima ne vuče? Brahmani su samo da održe sebe zaveli obred i žrtvu Za mrtve, a nekog drugog ploda iz svega toga nema. Tri pisca Veda zbijala su šalu, ili su bili mangupi il' đavli. Sve su te slavne izreke pandita _ „gjarphari“, „turphari“ i tako dalje, Čitav sabljažnjivi obred za kraljicu pri žrtvi konja,, Sve su to mangupska posla, a najviše darovi za popa! Ti demoni, što kroz noć tumaraju, zaveli su i to, da žrtvi pojedu meso. I ne mogu da ne završim sa Šankarom ili ako više volite Šankaraćuryaiem, koji je sam sebe nazivao Učitelj Š. Bijaše bio, kažu bolji poznavatelji, najveći indijski filozof, dakako poslije Buddhe. Neki kažu da je živio između 788. i 820. godine, dok drugi, kojima sam i sam sklon, drže da je živio 200 godina ranije. O svemu ostalome potražite podatke u meritornim knjigama. A evo što nam govori Učitelj Š.: Inteligencija, utjelovljena u prilagođenim oblicima elemenata koji nemaju inteligencije, nastaje na isti način, kao što crvena boja nastaje iz mješavine četiriju organskih sastojaka. Ne znam jesam li ti ispunio želju, moj sarajevski prijatelju, ali bolje, zaista ne znam. |
HVALA NA PITANJU, NE ŽURIM!
Zaista mi nije namjera nagovarati bilo koga na pješačenje.
Recimo, ja volim pješačiti. Moj dobar prijatelj Vlado Šimenc, jedan od naših najboljih humorista, koliko znam, voli bicikl. Često ga srećem na Savskom nasipu, s one južne strane, kako uvijek žuri, kao da vozi biciklističke utrke. Joj, bok, žurim… dalje se ništa ne čuje, jer je kod četvrte riječi već dvadesetak metara daleko. Vlado ima sjajan običaj da gotovo svakodnevno odlazi plivati na Jarun. Nije važno koje je godišnje doba. Dugo mi je trebalo da skužim njegovu žurbu: naime, vodu na Jarunu još ne griju, pa poslije kupanja juri biciklom da bi se zagrijao. Pokraj mene, a još sam uvijek na Savskom nasipu, znaju protrčati oni koji zdravlje traže u laganom ili nešto jačem trčanju. Lijepo je vidjeti mlade i lijepe djevojke kako, već lakše odjevene, projure pokraj vas, onako jedre i zdrave. Drugi se igraju sa psima dolje na livadi uza Savu. Često viđam kompletne obitelji kako se zekaju sa djecom, igrajući se lovice. Netko voli vožnju automobilom. Naime, dok prelazim preko Mosta Slobode, mnogi me prijatelji znaju pozdraviti trubljenjem. Rijetko kad vidim tko trubi, budući da brzo projure. Prepoznajem ih po automobilima. Sve ima svojih prednosti. A ja volim, eto, pješačiti. Sve obavljam pješke. Ujutro iz Poljana, gdje stanujem, odlazim na HTV. Potom, ako nemam nekoga posla idem na hodanje, uglavnom desetak kilometara. Kad moram, odlazim na sastanke u središte Zagreba. Eto, danas sam imao sastanak u središtu Bloga s Velikom trojkom, Anderlonom, Dariom i Liviom. Zato sam krenuo ranije s HTV. I, od HTV do Šubićeve susreo mnoge prijatelje. Tako sam se, poslije dugo vremena susreo s Otokarom Levajom, glumcem. Oto i ja drugujemo godinama. Ali, eto, zgodilo se da ga nisam vidio otkad se oženio s dugogodišnjom djevojkom Rutom Knežević. Ruta je kostimografkinja, krasna žena, kćerka izvrsnog hrvatskog slikara, nažalost pokojnoga, Joke Kneževića. I s Rutom drugujem godinama. Otkad se udala nisam je vidio. Zapravo ih uopće ne poznajem kao bračne partnere, premda zajedno žive već tridesetak godina, otkada ih i znam. Zato sam se danas obradovao kad sam susreo Levaja. Zagrlio sam ga, a onda odmaknuo i razgledavao kao da ga prvi put u životu vidim. Što ti je, što me razgledavaš, hoćeš li mi i zube pregledati?, smijao se dok sam ga, tamo kod spomenika kralju Tomislavu pipkao i okretao. Čuj, nikad te nisam vidio oženjena. Gledam ima li kakvih promjena. Nasmijao se. A zatim uzvratio: Pratim i ja tvoj bračni život. Evo, već nekoliko subota ni ti, ni Ivica Vidović niste se oženili, odvratio je i požurio na posao. Do Šubićeve susreo sam se s desetak prijatelja. Hoću reći, to je prednost pješačenja. Kad ste u autu prijatelja možete susresti samo u slučaju ako se sudarite. A onda baš i niste raspoloženi za neke srdačne razgovore! S Velikom blogovskom trojkom danas sam upoznao Nenada Žezlinu. Neno radi na HRT-u kao glavni producent u Orfeju. Sjajan dečko. Ima izvrsnih ideja, pa sam ga zamolio da mi pomogne u organiziranju pješačenja. Naravno, kao svaki pametan čovjek, Neno je skužio da je Blogomobil dobra ideja, pa je pristao. S Anderlon, Dariom i Livio brzo je našao zajednički jezik. Tu je i Branko Uvodić, izuzetno sposoban menadžer. Očekujem da će svoj dio posla odraditi i Sulejman Tabaković. On je vrstan pravnik, radi u državnoj upravi, a na ovom sam mjestu znao ispisivati hvalospjeve njemu u čast. Uglavnom svi u Blogu izvrsno rade i imam dojam da jedva čekaju 10. svibnja da već jednom krenem. A nisu u pravu. Naime, ja bih, da se mene pitalo, već bio danas na putu. I već bi sjedio u Samoboru, u Lavici i odatle se dopisivao s Blogerima. Upoznao bih možda Maju i njenu baku, a u Samoboru bi se družio s Lampašima, izvrsnim samoborskim tamburašima, Dragom Celezićem, spikerom na HTV, možda s Plečkom, Sanoborkama i mnogim drugim. Ovako, no dobro… Na povratku kući, prošao sam ulicama u središtu grada i opet susreo mnogo znanaca i prijatelja. Posebno me obradovao susret s Branko Jordanićem, negdašnjim državnim inspektorom. Smijenilo ga lani zbog neke izmišljene afere. Ja sam tu aferu tada nazvao uzaludnim spašavanjem Žužula, jer Žužula nitko ne može spasiti od njega samog. Naravno, Branko ovih dana ponosno hoda svojim rodnim gradom. Naime, sve sudske presude su u njegovu korist, ali to više nikoga ne zanima, osim nas, njegovih prijatelja, koji smo i bez svih ovih presuda znali da je Branko nedužan. Da su ga upucali kao veliku ribu, e da bi spasili onu gramzljivu giricu, koja je pokušala odglumiti morskog psa. Naravno, bez zuba! Inače, ne čudim se tome što Jordanićevih oslobađajućih presuda nema na naslovnim stranicama. Takvi smo mi, spremni popljuvati čovjeka i nespremni mu se ispričati. |
UGODNA ŠUTNJA I DRAGI SUSRETI
Poslije meni ugodne šutljive šetnje, negdje oko 5-6 km, svratih u redakciju, jer mi je Uvodić javio da ima nekih izmjena u scenariju za trogirsku emisiju Domovnice, koju snimamo u srijedu 20. travnja. I već kad sam bio u redakciju obavih dva-tri brza telefonska razgovora. Kad sam prolazio pokraj studija 10, neki mi vrag nije dao mira i svratih da vidim što se tamo radi.
Snimala se emisija 100 % ja. I prvoga koga spazih bio je Boško Petrović. Budući da se nismo dugo vidjeli, pozdravismo se uobičajenim pozdravom. Ja još pozdravu dometnuh da mi je uvijek lijepo susresti ljude naših godina tako čile i – žive. Popričasmo malo o njegovu ljetu, u kojem će se uglavnom odmarati u istarskom Novigradu i svirati po Europama. Naravno, pozdravih se i s Duškom Ćurlićem, ali kad pažljivije osmotrih visokog i prosijedog gospodina s njim u društvu, shvatih da je to Goran Štrok. Najprije smo se, Goran i ja, jedno vrijeme prepoznavali, a onda smo se i prepoznali. Naime, nismo se vidjeli gotovo trideset godina. Svojedobno smo se dobro družili. On je vozio automobilske trke, a ja sam pisao i o tome. Naravno, bio je to radostan susret. Podijeli smo si sasvim muške komplimente. Pritom sam ja bio vrlo iskren, jer Goran sjajno izgleda, a on je ipak samo komplimentirao. No, bilo kako bilo, pozvao me da ga posjetim u njegovu novom uredu u hotelu Opera, ili kako se već zove negdašnji Intercontinental, hotel koji je izrastao preko puta moje negdašnje osnovne škole u ulici Našičana Izidora Kršnjavoga, na prostoru gdje je nekad bila, dobro se sjećam, vojarna. Dok smo malo časkali o starim dobrim vremenima, pohvalih njegov hotel Bonaviu u Rijeci u kojem sam proboravio nekoliko lijepih noći. Naravno, kad susretneš nekoga koga nisi tako dugo vidio, onda odjednom ožive neka zatomljena sjećanja. Prvo čega sam se prisjetio u susretu sa Štrokom to su autoutrke na cesti iza Mosta slobode. Cijeli bi se Zagreb, onih davnih godina (1969., 1970., 1971…) na trenutak preselio uz tu improviziranu auto-pistu, a dečki su vozili da se i s asfalta prašilo. A onda se prisjetih i vožnje s Goranom do Rijeke. Krenuli smo iz Zagreba u 11.30 sati, a stigli u 11.15. To se sada čini nemogućim, ali meni se to tada tako učinilo. Budući da sam bio vrlo žedan, svratih za šank u Intim baru. A za šankom meni posebno dragi prijatelji, Nedjeljko Ždero, Vinko Grgin i Božo Jovanović. Počastih se s mineralnom, a Boži kazah da mu prijatelj snima u desetki. Koji prijatelj, Bože će. Štrok, kratko odgovorih. I lijepo uzeh Božu za ručetinu i odvedoh ga do studija. Naravno, i taj je susret protekao u dragim emocijama. Vratismo se za šank i tamo strusih još nekoliko mineralnih. Pridružio nam se i Branko Matutinović, producent, i ja iskoristih prigodu da mu zahvalim što mi je, ionako malen honorar, smanjio za tristo kuna. Znam da se drugi žale i viču. Ja se zahvaljujem, jer znam da od vike nema koristi. Na izlasku susretoh i negdašnjeg šefa Informativnog programa Marčinka. Dogovorismo se naći na kavi i jedva stigoh doma. Popodne provedoh uz zemljopisne karte, jer se približava vrijeme kad će se gusjenica Kemoterapija pretvoriti u šarenog leptira – Blogomobila. I, evo, već je sada. Znam da sam ostao dužan opis susreta s Pticom Trkačicom. Kakva je, već čujem Uda Kvadrofoničnog, je li zgodna? Jest, moj Udoslave Kemoterapijski, vrlo je lijepa. Oči su joj duboke kao Svemir, i tople kao Mediteran. A usne?, takve usne odavno ne vidjeh. Svježe i rumene, kao da ih nikad nitko nije ljubio. Ima je i za oči i za ruke, kako je volio govoriti Ivo Štivičić. Ptica je elegantna i ugodna žena-djevojčica, baš onakva kakvu je sama sebe definirala. Eh, da sam barem tri minute mlađi! |
TAKO JE ZBORIO ORSON WELLES
Možda to nikoga neće zanimati, kao što ni mene sada ne zanima sve ono što se u posljednje vrijeme piše i govori na temu antifašista. Srećom, naša država, nama najdraža Lijepa naša, odavno je prepoznata kao antifašistička, pa o tome ne bih razglabao. Jer bi mi se moglo dogoditi ono što se dogodilo nekolicini saborskih zastupnika u TV emisiji Otvoreno, kad im je jedna mlada i lijepa djevojka u bebu (u lice) rekla da se bave glupostima kad raspravljaju o tome jesu li partizani bili antifašisti ili fašisti kako neki to nastoje, mimo svake pameti, dokazivati. Naime, držim da je drugi svjetski rat daleko i da je važnije da nam takozvani dužnosnici osmišljavaju današnjicu i domišljavaju sutrašnjicu nego da nas zamaraju novim viđenjima starih nesporazuma.
Međutim, kad sam pregledavao neke svoje stare intervjue s nekad živim uglednicama (koji su danas, slijedom prirodnih promjena – mrtve legende), naišao sam na razgovor sa slavnim sineastom Orsonom Wellesom. Razgovarali smo u njegovu apartmanu hotela Palace u Zagrebu, a intervju je objavljen u Oku, 17. svibnja 1979. godina na 9. stranici. Uglavnom smo razgovarali o filmu. Međutim, mene je zanimao i jedan manje poznat podatak iz života slavnog glumca i režisera. Da ne prepričavam, evo kako je taj dio razgovora objavljen: PITANJE: Vi ste još 1942. godine, kao prvi američki javni djelatnik, napisali u američkim novinama tekst u kojem ste se založili za partizanski pokret, a protiv Draže Mihailovića. Što ste tada pisali? Zašto ste se opredijelili za partizanski pokret i na osnovu čega? ODGOVOR: Meni se činilo, koliko sam to mogao na daljinu procjenjivati, da je bilo mnogo logičnih razloga zašto je partizanski pokret morao biti pravi saveznik i zašto je na kraju Mihailovića morao izdati njegov suštinski položaj. Ja nisam znao da li je Mihailović dobar ili loš čovjek, kako bi to mogao znati u Americi? On je bio veliki junak, bio je na naslovnoj stranici časopisa Time. Ali, znajući njegovo podrijetlo, znajući kamo on pripada, meni se činilo da postoji LOGIČNA FATALNOST koja se tu javljala. Znao sam da je on oficir kraljevske vojske. Znao sam da se direktno ne bori s neprijateljem. S partizanima je bilo obratno. Zato sam napisao taj tekst. Poslije toga, mnogi su se kolege sa mnom prepirali. I to vrlo energično. Govorili su mi da slijedim komunističku liniju, a ja nikada nisam bio član Komunističke partije. To je bio čist i jasan stav o onome kako je to meni izgledalo. Partizani su mi se učinili neizbježnim. Oni su bili prava antifašistička snaga. PITANJE: Kako je Amerika reagirala na vaš tekst? ODGOVOR: Ne loše. To je bilo vrijeme medenog mjeseca. Uopće ne loše. Ja sam se prepirao s vlastitim kolegama, koji su bili novinari, ali su Amerikanci bili vrlo otvoreni (u značenju – prijemljivi za ideje). To je bilo prije Dullesa, prije hladnog rata… Znate, Dulles i Molotov i sve one gluposti... |
BUDUĆNOST JE IZA NAS
Kad sam nedavno u Sveučilišnoj biblioteci listao stare brojeve Oka, tražeći pjesme Karola Wojtile, pronašao sam nekoliko dugih razgovora koje sam u to davno doba vodio s vrlo poznatnim i uglednim umnicima (Orson Welles, Dobriša Cesarić, Novak Simić, Joža Horvat…), a među brojnim tekstovima u okogled mi je uletjelo davno proročanstvo Miroslava Krleže, napisano 1967. godine, a koje sam (proročanstvo) objavio 1988. godine, u broju koji sam uredio u njegovu čast. Od Krležina proročanstva proteklo je svega 38 godina, pa možemo provjeriti što se ostvarilo, a što je na putu da se ostvari, budući da je 21. stoljeće tek počelo. Ako se sjećate, nedavno sam objavio i dio govora Vesne Parun, također iz davne prošlosti. Tada su se Vesni svi smijali, a ona je, gotovo dvadeset godina poslije Krleže, samo predvidjela takve računalne programe koji su danas naša najobičnija svakodnevica!
Krležino proročanstvo je znatno šire i ide dalje od Vesnina. Krležin tekst objavio sam pod naslovom DVADESET I PRVO STOLJEĆE, i podnaslovom PROGNOZE. Pročitajte tekst koji slijedi i pokušajte naznačiti gdje je veliki pisac već sad u pravu: Desalinizacijom morska voda pretvorit će se u slatkovodno piće, i prema tome, pitanje zagađivanja kontinentalnih voda ne dolazi više u obzir. Plodnost tla bit će edenska: na sve strane klijat će banane i dinje, a plug i brana ostat će u muzeju kao svjedočanstvo na davna trogloditska vremena kada je čovjek još obrađujući zemlju, rujući po njoj kao nerast kljovama i kad je bio vezan uz brazdu (glebae adscriptius), kao kmet u feudumu, kao rodoljub u građanskoj eri, kad je svoju oranicu obožavao kao domovinu i za ovu svoju bijednu i zaostalu agrarnu produkciju ubijao i dao se ubijati lijevo i desno u masama. Čovjek će, dakle, prestati da obrađuje zemlju, hranit će se sintetičkim bjelančevinama i ugljikohidratima, i kao što danas može da se napije vode gdje i kako hoće, tako će se i hraniti. Imat će hljeba i ruha, stan i toplinu, slobodu kretanja i putovanja a discretion. Imat će sve što mu srce želi po individualnom izboru i ukusu, ne će trebati da kupuje, jer robe u trgovinama biti ne će, pošto će zagarantirano obilje raznih produkata isključiti bilo kakvu konkurenciju. Biokemija zagarantirat će porast novih organa, meteorologija i regulacija nataliteta osigurat će čovjeku punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema. Oduvijek zagonetno pitanje karaktera novorođenčadi bit će već u začetku riješeno u ženskoj utrobi, a nadljudi stvarat će se po poznatom faustovskom receptu. Od najranijeg djetinjstva ljudi bit će sveznadari, jer će na ljudsku svijest djelovati sinkrono ogromna masa najraznovrsnijih znanja i vještina od najranijih dana. Današnji način komuniciranja takozvanog masmedija spada među sasvim primitivne metode odgoja u polupismenom začetku. Određivat će se tjelesna građa, tako sudbonosna po udes čovjeka: od ciklotimika (ciklotimija = duševna neuravnoteženost koja se očituje u naizmjeničnim jačim ili slabijim stanjima vedrine) postat će flegmatik, od abuličara voluntaristi, već prema potrebi, po načelu ravnoteže medicinskih tipova, da ne bi došlo do poremećenja između genija i kretena. Termonuklearna energija bit će svrstana u prethistoriju i sve će zamijeniti laseri sa zrakama iks i gama. In vitro stvarat će se razni živi oblici od najprimitivnijih do najsavršenijih bića. Primitivno oplođivanje molekula, koje se danas reklamira kao grandiozan izum, bit će kronološki svrstano u sasvim primitivne početne, gotovo medijevalne metode naučnih pokusa iz druge polovine 20. stoljeća. Ukoliko netko neće da se hrani sintetičkim ugljikohidratima, hranit će se faunom i florom morskom po izboru i po specijalno ukusnim jelovnicima, koji će po svome bogatstvu nadvisiti sva čudesa barbarske kuhinje 20. stoljeća. Genijalnost gajit će se u epruvetama, kao danas orhideje u staklenicima. Kompjutori prodavat će se na sajmu buha kao stara krama, jer kome bi uopće palo na pamet da se služi ovim staromodnim klepetalima od računara u vrijeme kad će čiste sublimne ideje vladati mislima i djelom. Elektromagnetski interfaktori uspostavit će direktnu vezu između mozga i nagomilanog znanja. Trajanje ljudskog života produžit će se u beskonačnost. Stogodišnjaci igrat će tenis, a narodi ljubavnika, jahača, ratnika i mesoždera bit će promatrani sa sarkastičnim prezirom kao trogloditne preživjelosti iz jadnog 20. stoljeća. Razne religije, bogovi, ideologije, revolucije i kontrarevolucije, revolucionari i kontrarevolucionari, kapitalisti, biskupi, generali, banke, sindikalni borci za pravilno reguliranje odnosa radne snage i zlata, kontrolori i profiteri kretanja robe na tržištu, privatno pravo i posjed, sve će to biti svrstano u grupu idiotskih pojmova iz davne historijske prošlosti kad su Sjekira i Vaga bile simbolom pravde. Prevladavat će čovjek brzinu svjetlosti i vremena, tako da će konačno postati ravan bogovima, a kao besmrtnik zaputit će se u intergalaktičke strateški planirane izlete za konačno osvajanje Svemira. (1967.) |
JUNACI BLOGOVE ULICE (29)
(Nastavak)
Ne bih više navodio što su drugi govorili. Ni u snu ne bih pomislio da je Gabrek takav tip. To što je izgovorio pred Nastavničkim vijećem, premda je govorio istinu, predstavlja vrlo hrabar čin. Ja se ne bih usudio tako govoriti. Plašio bih se profesorske solidarnosti. Ti su vragovi, mislio sam, ipak solidarni. Štite jedan drugoga, što me, ako ćemo pravo za zdravo, nije nimalo iznenađivalo. Teško je s nama klincima. Kad nešto naumimo, onda profesorima zaista nije lako. Zato su solidarni. Međutim, da ne biste svašta pomislili, nisam sumnjao u njihovo poštenje. Oni solidarnošću štite svoje zdravlje Treba izdržati generacije i generacije maminih i tatinovih sinova i kćeri! Treba izdržati sve do one male mirovine! Ja bih, da sam profesor, već poslije tri-četiri godine tražio mirovinu. Živci bi mi otišli k vragu u Stenjevec. Zamislite samo da ste vi, nepoznati viritelji u moj jebeni život, slučajno profesori tipu kakav je Sebastijan Pukšec? A takvih kao ja ima na tisuće. Ne bih baš moralizirao, čak mi se gadi i sama pomisao na moraliziranje, ali, svejedno ne bih govorio kao Gabrek. Ja uvijek za ljude tražim takozvane olakšavajuće okolnosti. Ne mislim da se čovjek rađa sa zločestoćom ili dobrotom. To dolazi poslije. Naročito zlo. Zlo se postupno uči od malih nogu i to baš od starijih. Zato mi je žao razrednika. Imali smo mi s njim divnih uspomena. Dakako, ako odbijemo sve one ružne. Volio je svoj predmet, od njega smo puno naučili o zemljopisu. Nije nam predavao suhoparno, ono – ta i ta zemlja ima toliko i toliko stanovnika i ostala sranja. O, ne! Znao je pričati kao malo tko. Bilo je pravo uživanje slušati njegova predavanja. Čitao bi nam putopise i svašta. Prikazivao filmove. Govorio o običajima. O kulturi pojedinih naroda. Bio je pravi zaljubljenik u svoj predmet. Volio je putovanja, a razumjet ćete, s profesorskom plaćom nije si mogao priuštiti bozna kakav život, a kamoli putovanja. Mogao je, recimo do Andautonije, ne, ili do Hušnjakova brega kod Krapine, ali već do Varaždina ili Pule, Dubrovnika i Vukovara, bilo bi mu frka. O Madridu i Barceloni ne smije čak ni misliti. A dosad je potrošio nekoliko putovnica. Toliko je putovao na maturalne ekskurzije! S tih se putovanja vraćao s vrlo bogatom literaturom, s razglednicama, filmovima... Mislim da je pročitao sve značajnije putopise. Ja s putopisima nisam baš osobito stajao. Mislim, nisam ih pročitao bogzna koliko. To je jedan od razloga zašto sam obožavao njegova predavanja. I, napokon, zato, ponavljam, ne bih govorio kao Gabrek. Pokušao bi pronaći olakšavajuće okolnosti za razrednika, ne bih ga ukopavao u crnicu zemljicu do grla i svega. Svi smo u razredu znali da Šumonja pomalo šverca. Satovi, nakit, bijela tehnika, devize itd. Kao i stara Milčekica. Zapravo smo mnogo toga znali iz privatnoga života naših profesora. To nam nisu mogli zatajiti. Postupci i raspoloženja su ih otkrivali. Ponašali bi se drukčije. Profesor iz filozofije, Andrija Demirović primjerice, kad god bi bio šikaniran od bračne družice, a ona je voljela isprobavati i neke druge postelje osim bračne, znao bi nam na satovima filozofije govoriti kao da nije filozof. Kao da je pjesnik. Recimo, Nitzsche filozof i Nitzsche pjesnik. Zagledao bi se deprimirani Andrija kroz prozor i govorio, govorio, a ja sam uvijek imao dojam da ne govori nama nego svojoj ženi, koja ga, dolje ispod prozora slušala. Ili profesor tjelovježbe Igor Galić. Bio je bivši sportaš. Ljubimac atletske publike. Ozljeda Ahilove tetive udaljila ga je s atletske staze i velike karijere, pa nikad nije doživio one prave zvjezdane trenutke u karijeri. Zato se propio. Imao je običaj da za vrijeme sata potegne iz pljoske jednom ili dvaput. Kad nije imao pića, onda nas je nervozno tjerao da trčimo stotinjak krugova oko zemaljske kugle. I to po ekvatoru, gdje je najšira. Naravno, mi bismo trčali, ali već negdje oko pedesetog kruga neki su počeli padati od umora. Dosad još nitko nije izdržao sedamdeseti krug. Ili Emilija Trčak, kemičarka. Mora da je u mladosti bila vrlo zgodna žena za kojom su se ubijali. Imala je nešto više od pedeset godina, a lice joj je krasio ukras ženskog lica – gusti crni brkovi. Redovito je išla u salon za njegu lica, ali ipak bi se znalo dogoditi da kadšto na nastavu dođe – neobrijana. Tad bi nas gnjavila kemijom da se sve oko nas atomiziralo. Ili profesor engleskog Ljudevit Trnojević. Volio je, no, dobro, dječake. Ne, tetkica. Bilo nam je pomalo neugodno gledati ga kako valja bokovima dok hoda između klupa, kako prstićima na rukicama elegantno lista rječnikom, kao da pleše u Labuđem jezeru. Itd. Sjetite se svojih profesora, pokušajte si predočiti njihovo ponašanje. I sve će vam ovo biti jasno. Kao što je nama bio jasan Branko Jurjević. Imao je sina sitnog kriminalca. Dilao je drogu po školama dok ga nisu čopili. Bijaše bio nešto stariji od nas, a mladost je provodio uglavnom po zatvorima. Profesor Jurjević bio je vrlo nježan prema nama. Kao da smo mu sinovi koji ne dilaju drogu. Nikad se nije ljutio. Nikada galamio, ni otresao se po nama. Matematiku smo voljeli upravo zbog njega. Htjeli smo mu pomoći u njegovoj tuzi, pa smo matematiku svi učili kao mutavi. Kao da će svaki od nas riješiti sve neriješene matematičke teoreme. Željeli smo mu zamijeniti sina, eto. Šumonjin šverc nismo uzimali kao zlo. Čak smo mu u toj raboti i pomagali, na neki način. Ja sam od njega kupio narukvicu švesterici za rođendan. Takva je narukvica u prodavaonici bila četiri puta skuplja. Pa zašto ne bih uštedio, molim vas lijepo?! A pritom smo svi bili zadovoljni: Švesterica s narukvicom, Šumonja s lovom, a ja sam uštedio priličnu količinu DM. Naime, kinta nam je svakodnevno devalvirala, pa smo sve računali u njemačkim markama. I, eto, sad mu Gabrek to nakalemljuje kao neku predpotopnu novost! Otkriva mlaku vodu. A za tu su mlaku vodu znali svi u zbornici, pa i sam direktor. Ali ni on Gabreku tada nije zamjerao. Gabrek je govorio u najboljoj namjeri. Mene da spasi. Jer Šumonja je, kako to već biva izgubio sve zadane koordinate. Uplašio se i zbog tog straha učinio onu kobnu grešku. Utopljenik se hvata za slamku, kaže stara narodna poslovica. A ja baš i nisam bio neka priručna slamka. Tu se prešao. Poslije Gabrekove govorancije nastala je u zbornici ona meškoljujuća nelagoda. Šumonja je sjedio bez riječi, odjednom je sve shvatio. Milčekica je skočila na Gabreka, branila se, ali je nitko nije slušao. Tu galamu, naravno, prekinuo je direktor. Rekao je Šumonji i Milčekici da ga pričekaju u njegovoj sobi. A tamo su ih, odmah smo saznali, čekali neki strogi drugovi s kojima su otišli u pravcu prema Petrinjskoj. U istražnu bajbukanu. Naime, direktor je još u utorak počeo mjerkati Milček-Šumonja Gordijski čvor, a danas ga je samo presjekao. I tako je akcija spašavanja Sebastijana Pukšeca, to jest mene, privedena kraju. Mene to, ako me već pitate, nije radovalo. Zbog svoga dobra ne želim nikome zlo. Uostalom, što bi se zbilo da su mene uhitili, a Šumonju zadržali u školi? Ništa. Ništa se značajno ne bi dogodilo. Sve bi bilo kao što je bilo. Mišo bi ozdravio, kao što je i ozdravio. Na mladom organizmu sve brzo zarasta. Samo što je svima nama u ustima ostao gorak okus nezrele oskoruše. Hoćemo li 13. lipnja vući kroz cijeli život kao mrlju koja se ne može ukloniti nikakvim kemijskim čišćenjem? Naime, još nisu izmislili čistionice u kojoj bismo prali i peglali savjest. (Nastavit će se) |
MARICA I BOŽICA
Marica je moja nova prijateljica. Ona nije Blogerica, ali redovito prati što se sve nosi i živi na Blogu. Jednoga me dana iznenadila vrlo lijepim pismom koje je stiglo na moju blogovsku internetsku adresu. Budući da odgovaram i na neljubazna pisma, odgovorio sam dami i tako je nastalo još jedno lijepo virtualno druženje. Marica živi u Poljskoj i naših je, sunjskih, gora listica. Udana je. Muž joj iz Podravine. Oboje sretno žive i rade u Poljskoj.
I, tako, dopisujemo se zahvaljujući elektronskoj pošti, koja je, nota bene, daleko brža od bilo koje dosadašnje. Što bi i sama Marica rekla, divno je što ti sad napišem pismo, a odgovor dobijem tijekom istog dana. Nedavno je Marica bila u domovini i, još puna podravskih motiva, napisala mi jedno lijepo pismo koje završava opisom druženja s jednom našom pjesnikinjom. Sve bi bilo normalno, da ta pjesnikinja nije i moja davna prijateljica. Božica Jelušić! Božicu Jelušić upoznao sam davnih godina na Goranovu proljeću. Mladu i vrlo talentiranu pjesnikinju uočilo je cijelo moje tadašnje društvo: Majetić, Sever, Reinhofer, Bilopavlović, Bošnjak… Već njena prva zbirka, Golubica i pepeo, navijestila je da je riječ o vrlo darovitoj poetesi. U međuvremenu, Božica je postala, barem što se mene tiče, nova poetska božica. Baš i ne volim na ovome mjestu pričati nepotrebne mudroslovne priče. Valja mi tek reći da je Božica dama s izuzetnim pamćenjem. A kad sam već to napisao, onda vam je sigurno jasno da ću se i ja pohvaliti barem sličnim pamćenjem. I ne biste pogriješili, osim u tome što sam ja odavno prestao dobro pamtiti, a Božica, siguran sam, još i danas znade iznenaditi svoje sugovornike sjajnom memorijom pamćenja, kako smo se znali svojedobno šaliti. Elem, u mojoj srednjoj mladosti moj glavati hard disk dobro je pamtio. Pamtio je svašta, zaista nepotrebno. Ali, gdjegdje bi znao ugodno iznenaditi kojeg prijatelja govoreći, na nekoj pijanki, poneku pjesmu ili čak prozni ulomak. Time sam, ne treba kriti, znao ostavljati dojam i na mlade pjesničke dame. Ne krijem da je znalo među nama biti i nešto niže od recitiranja, ali to nešto niže nikad se nije zbilo s Božicom. Čini se da nisam bio njen tip, a ja sam to poštovao. Prošle su mnoge godine. Prije sedam-osam godina, u Društvu književnika ponovo sam sreo Božicu. U međuvremenu je ona postala vrlo/vrlo uvažena pjesnikinja. Zaista sjajno piše, štogod napisala. Čini mi se da svaka riječ kod nje dobiva iznimnu vrijednost. Kad biste čitali njene eseje, putopise, priče za djecu ili prijevode s engleskoga, a da i ne spominjem poeziju, onda bi vam to bilo jasno. I tako, družimo se mi u Društvu, kad ona odjednom reče, ničim izazvana, da dobro pamti neka moja dva davna soneta objavljena u novosadskim Poljima. Naravno, ja se tih soneta nisam sjećao, ali ona ih je, oba, vrlo lijepo izgovorila. Toliko lijepo kao da ih je sama napisala. To sam htio reći. Marica me podsjetila na Božicu i zato me je malo sram. Odavno nisam imao njene stihove u rukama, premda mi znaju katkada zazvoniti u glavi. Možda sam ja stara sentimentalna konjina, ali, vjerujte mi, Božica zaista to zaslužuje. Zato sam odlučio zašutjeti i dati njoj riječ. Ali što izabrati iz njena zaista kvalitetnog pjesništva? Odlučih se za pjesmu koja slijedi. Da je neka druga pjesma na njenom mjestu, vjerujte, bila bi isto tako dobra. Sad se posvetite Maloj Podravki, kako smo je znali od milja šaptati. Božica JELUŠIĆ TRIDESET I PET STIHOVA ZA POST SCRIPTUM "O moja krasna ljubavi, pomiluj me i voli." (Vidrić) O, moja krasna ljubavi, pomiluj me i voli jer ima jedno pusto mjesto, jer ima jedan mračni kut u kome dijete piše po zidu heksametre mlijeko kipi u kuhinji, međuvrijeme se zgušnjava (traje komorna glazba) u pjesmama se našim ne može stanovati već cijelo jedno stoljeće. O, moja krasna ljubavi, narodi tonu bez sjaja zemlja je postala hladna i gruba, bez memorije jezik na kome pišem ima četiri stotine tisuća dobrih riječi, i to je nedovoljno da me trajno nastani tvojom svetom blizinom jer nisi drugo nego hladni ud, kiša, NEVERMORE uđi u moje tijelo, padni u polju pelina o, moja krasna ljubavi, pomiluj me i voli. O, moja krasna ljubavi, sve ide prema kraju i vrijeme prvih knjiga i vrijeme prvih uzdaha mi živimo i dalje gubeći pravo oprosta drhtimo kožom uz kožu stisnuti, svijetu nasuprot prijatelji nas hrabre, iskustvo nas se odriče iz tvoga rebra raste metafizička kuća pijetao, orah i vjeran pas (očaj u zrcalu mijenja bezglasna obličja). O, moja krasna ljubavi, govorim DOSTA mislim JOŠ grana se poziva na svoj korijen, čovjek na uspomene sužnjevi tvoji ulaze u noć od NE VRAĆAJ SE pomične slike nestaju sve razbijeno u meni nosi otiske tvojih prstiju zmijo na suncu, pusti me umrijeti, oprosti ljubljenima mojim srce je svjetiljka, stijenj joj podigni i malo ulja dolij da sveprisutnu mogu te naći u vodi, zraku, kruhu i soli kad me izdahneš kroz smrtna usta prašino zlatna, uza me budi pomiluj me i voli. |
ŽALOST JE, GOSPODINE, VRSTA DOKONOSTI
U meni je netko. Ja sam u njegovoj moći. Kad o njemu govorim, osjećam ga u glavi, kako nečim lupa zahtijevajući tišinu. On će me uništiti.
Javlja se, pisao je, da je nekoliko posada ruskih kozmonauta izgubljeno; mora se pretpostaviti raspad letjelica. Uhvaćena je poruka "SOS, svijet SOS". Sovjetske vlasti nisu potvrdile tu vijest. Draga mama, što se tiče toga zašto me tako dugo nije bilo na tvom grobu… Draga Wando, Draga Zinko, Draga Libbie, Draga Ramono, Draga Sono, potrebna mi je u najvećoj mjeri pomoć. Bojim se potpunog sloma. Dragi Edvig, činjenica je da mi je i ludilo uskraćeno. Ne znam uopće zašto treba da vam pišem. Poštovani gospodine Predsjedniče, porezni propisi pretvorit će nas u narod knjigovođa. Život svakog građanina postaje biznis. To je, meni se čini, jedno od najlošijih tumačenja ljudskog života koje je povijest ikada vidjela. Čovječji život nije biznis. Eto tako, Draga Bestijice, Draga Ptico, Draga Annie, Draga Doktorice, Draga Bridge, Draga Bugenvilijo, Draga Bitangina Princezo, Draga Opaljena, Draga Celeste, Mile Kešpičkice, Draga Lucyferko, Draga Kupusice, Draga Zrinka, Draga Misery, Draga Megi, Drage Sve Hrvatice U SAD, Draga Juliere, Voljena Big Mamice, Drage Sve Blogerice, a naročito Unučice Ifa i Napolitankice Na Ražnju, tako je pisao Saul Bellow, nobelovac, u romanu Herzog. Dragi Konte i Nemirni Udo, taj njegov lik, Moses E. Herzog, sredovječni intelektualac, pokušava uglavnom nedovršenim pismima pronaći odgovor na sva pitanja koja muče i njega, a bormeč i mene. Bellow je neki dan umro. Nisam siguran, ali čini mi se da je jučer pokopan. Bellow pripada onim piscima koje nikad neću dočitati, pa živio i sto godina. Jer kad se god dohvatim njegovih knjiga uvijek ih čitam prvi puta. Naročito Herzoga. Eto, nema tome ni dva mjeseca kako sam Uda nagovarao da pročita tu meni dragu knjigu, dakle nema tome ni dva mjeseca kako sam Herzoga ponovo prvi put čitao. Kad je neki dan umro, dohvatio sam ga opet prvi put. I, evo, sad gledam u tu izlistanu kupusaru od knjige. I ne mogu a da ne mislim na Bellowa, na Mosesa E. Herzoga, i ne mogu ne misliti o svima vama. Čini mi se da je Bellowljev Herzog tipičan blogovski roman, pun sjajnih komentara. Zato sam ovaj svoj dojam htio danas podijeliti s vama. I ne mogu vas ne upitati, kao Herzog: Je li J. S. Bach navlačio crne rukavice kad je skladao misu rekvijem? |
OTVARANJE PJESME
U ciklusu pjesama Majka, u III. dijelu, Karol Wojtyla ima dvije pjesme. Svojedobno sam pjesmu, koju ću sada uredno prepisati onako kako sam je odavno objavio, znao naizust. Kad sam je onda čitao činilo mi se da me pjesma našla negdje na svom putu, među mnogim različitim ljudima, i uselila se u mene jer joj je tu, valjda, bilo najtoplije. I sve do sada, ni pjesma, ni ja nismo promijenili mišljenje jedno o drugome. Evo te pjesme u prijevodu moga davnog prijatelja Đorđa Sudarskog Reda. Pjesmom se opraštam od zemaljskih ostataka Pjesnika, gotovo na sam dan njegova ukopa.
Karol Wojtyla: 1. OTVARANJE PESME Nisam sebe znala takvom, kakvom sam se pronašla u pesmi. Šetala sam među ljudima ne odvajajući njihove brige od mojih jednostavnih postupaka, od mojih misli ženskih izrečenih uvek glasno. A kada se pesma rasprsnula i obujmila me kao zvono, onda sam videla da reči Tebe iznose iz skrovišta kao svetlo zaronjeno u dubini misli – A kad opet pesma utihne, onda ćeš moje misli bolje čuti. I dugi protiču dani među mnogim različitim ljudima, u kojima će Te posećivati moje krvi neizmenjen ritam. A drukčiju pesmu neću da ti dam. Ona pak pre nego što mi se vrati, ehom će odjeknuti dubokim u čitavom biću - da bi se opet sakupila u tihom šapatu mojih usana, na kojima ostaje najduže – i najjednostavnije traje. |
SVE ŠTO MOŽEŠ DANAS, OSTAVI ZA SUTRA!
Može se reći da je danas bio dobar dan, barem kad je riječ o poslovnom dijelu dana.
Jedino što nisam napravio, a obećao sam sebi, je to što nisam bio u Sveučilišnoj knjižnici i potražio pjesme Karola Wojtyle. No, dobro, sutra ću to učiniti, premda mi baš nije sve bistro. Zapravo, zaboravio sam sve pjesme, čak i onu koju sam svojedobno znao izgovoriti naizust. Naravno, pratio sam ja i dalje Wojtylin književni rad. Štoviše, gledao sam i dramu koju je postavio Jakov Sedlar, ali baš se ne mogu sjetiti prvih njegovih pjesama koje su objavljene na ovome prostoru. No, dobro, vidjet ću to sutra. Danas sam imao dogovoren sastanak s Dariom. Naime, trebali su me slikati u Večernjaku kao Blogomobila. To smo ostavili za idući tjedan. Poslije smo Dario i ja bili kod mene u redakciji na HTV. Upoznao sam ga s Brankom Uvodićem, koji je moj dobar prijatelj i kojeg sam zamolio da Blogu i meni pomogne i realizaciji Blogomobila, što je Branko vrlo rado prihvatio. Kad je riječ o poslu, i Branko i Dario se brzi i malorjeki. Znaju što hoće i znaju kako će to što hoće učiniti. Na HTV-eu brojni susreti s prijateljima. Čak sam susreo pospanog Darka Janeša, glumca koji radi na radiju i danas je imao ranojutarnju šihtu. Nije baš za neko druženje, premda smo se svojedobno znali vraški dobro družiti. Sjedili smo, Dario i ja, u takozvanom Intim baru na HTV i napijali se hladnim čajem bez ruma, pa čak i bez limuna. Razgovarali smo o mogućnostima mojega puta. Naravno, ideje su frcale kao iskre. Kad, odjednom tamo vidim dobrog prijatelja, Srđana Marangunića. Nismo se odavno vidjeli i baš me iznenadilo njegovo prisustvo na HTV. Sjeo je uz Darija i mene i mi smo popričali o starim danima. Điđi, kako smo ga zvali, bio je odličan šahist. Velemajstor. Štoviše, bio je čak i prvak Jugoslavije. Doduše ne sam, nego u društvu Ljubojevića. Ljubo je služio vojsku u Zagrebu i u to doba bio jedan od najboljih svjetskih šahista. Titula prvaka bila je za njega rezervirana. I sve bi bilo tako, da u predzadnjem kolu nije igrao sa Điđijem. Pratio sam to prvenstvo, onako prijateljski, budući da sam imao među šahistima dosta prijatelja, Od Dražena Marovića, Marija Bertoka, do Cebala i Hulaka, a da o pokojnom pjevaču i šahistu Milanu Babiću i ne govorim. Negdje oko 20 poteza, Điđi se digao i prišao mi, trljajući ruke. Nutra je, samo mi je rekao. U šahista je se kaže da je netko nutra, kad mu se smiješi poraz. Prišao sam njihovu stolu, ali nisam prepoznao poziciju izgubljenu za Ljubojevića. Zaboga, imali su jednak broj figura i pješaka!, glasno je rekao pacer u meni. No, dobro, Ljubojević je zaista izgubio i tako je Điđi podijelio titula prvaka s njim. Šahovski savez se nije s time mirio, pa su htjeli organizirati dvoboj između njih dvojice. Ali Điđi nije pristao. Rekao je Ljubanu, dobro se sjećam: Kaj je tebi? Pa nisam lud da igram i izgubim. Ovako će uvijek ostati zapisano da sam bio prvak, s tobom, doduše, ali prvak! Štoviše, pobijedio sam te! Dok ovo pišem, smijem se, jer mi je pred oči došlo Ljubanovo ljuto lice, dok mu se Điđi šeretski smješkao direktno u obrijani brk! Toj se priči smijao i Dario, pa nisam izdržao da vam je ne ispričam. Poslije svakodnevna jadikovka, to jest šetnja s Majetićem. Odvalismo dobar krug, a da ni jednom nismo povisili glas jedan na drugoga. Danas sam ga poštedio. Naime, jučer je bio u kinu, neću reći s kim, i gledao film o Hitleru. Zato sam ga poštedio zezanja. Radujem se sutrašnjem danu. Najprije zato što će valjda sutra Una dobiti Ifin i moj tekst s Bloga. Potom se radujem Sveučilišnoj. Tamo je uvijek prava galicija (dobro). Listam dobre knjige ili stare novine, a ispod oka pogledavam još bolje proljetnice, mlade, mirisne i propupalih pupoljaka studentice (Pedofilu jedan!, čujem De Bellog. Pa valjda mogu gledati, moj Debellysimo!). Ako bude bilo sreće popit ću kavu s Anderlonom, a tamo iza četvorke ili nešto ranije popodne, radujem se susretu s Pticom. Baš me ovo proljeće mazi! |
JUNACI BLOGOVE ULICE (28)
(Nastavak)
Sjednica Nastavničkog vijeća protekla je prilično burno. Izvješće o incidentu u razredu osobno je izgovorio sam razrednik, profesor Marko Šumonja. Što li mi je taj nalijepio raznih naljepnica! Uglavnom, ja sam u odnosu na mirisno razredno cvijeće, pravi korov. Štetočina. Biljožder, mesožder i ljudožder u jednom liku. Zato predlaže da se štetočina, dakle ja, likvidira, to jest isključi iz, jer djelujem negativno na sve, pa i na same klupe, ploču i zidove škole. Već su se za vrijeme tog nazovi izvješća, neki profesori počeli pogledavati na svojim mjestima. A neki su i negodovali. Bilo je čak i duhovitih primjedbi, što me prilično iznenadilo. Fosili + duhovitost = nemoguća kombinacija, dakle = duhoviti fosili! Prvi koji je javno osporio razrednikove ocjene, glede moga karaktera i svega, bijaše bio Stjepan Ocwirk. Upravo on: profesor hrvatskoga. Došlo je do maloga, ali vrlo žestokog verbalnog duela između Šumonje i Ocwirka. Šumonja mu je spomenuo moj nemoguć odnos prema hrvatskom jeziku i njemu, kao predavaču i profesoru tog jezika, ali – srce staro Oswirkovo! – ovaj je sve to demantirao. Na ovome mjestu poslužit ću se slatkim od Zapisnika. Ne zbog želje da montažom pojedinih tekstova nabacim kod čitatelja bezbroj pozitivnih bodova, nego naprosto zato što mojim riječima ne biste, kažem vam, vjerovali. Evo tog dijela Zapisnika: "Ne, ne, kolega Šumonja, taj je mladić moj najbolji učenik! Vi niste u pravu. On je jedini u školi s kojim mogu razgovarati o književnosti. Dakako, mlado – ludo! Zar to nije normalno? Mladić i ja imali smo često konflikte, ali sukobi nisu bili, dopustite da kažem, na ravni profesora i učenika. Bili su, ponosno izjavljujem pred cijelim uvaženim Nastavničkim vijećem, teoretski sukobi dvojice ravnopravnih partnera. Kamo sreće da su svi učenici takvi. Možda bi u meni ponovo oživio onaj entuzijazam koji me je uputio na studij književnost?! Mladi je Pukšec razmišljao o mome predmetu. Ja mislim, a vi me svi pokušajte demantirati, da je on razmišljao o svakom predmetu. Jest da se suprotstavljao nekim mojim ocjenama. Koliko sam čuo, i s vama je imao sličnih konflikata, dakle – pažljivo je pratio što predajete. Što i kako! Zar to dovoljno ne govori o kakvom je izuzetnom učeniku riječ? Točno, stoji primjedba da Pukšec nije odlikaš. I nije. Ali nije, dopustite, ni negativan. Za razliku, ova će vas usporedba vjerovatno začuditi, od Gustava Krkleca ili Miroslava Krleže koji su, svojedobno kao učenici u nižim razredima gimnazije, imali jedinicu iz hrvatskoga jezika, a ipak su postali uvaženi književnici i akademici! Ili Alberta Einsteina, ispravite me ako griješim, koji je imao jedinicu iz matematike. I tako dalje, da ne nabrajam primjere koji potvrđuju pravila! Dakle, Pukšec nije odlikaš po ocjenama. Ne zato što ne zna, nego zato što misli o onome što mu mi namećemo kao znanje. Mislim da bi se s mojom ocjenom složio i profesor psihologije, a, ako hoćete da budem iskren, i svi vi biste se složili s oovom ad hoc analizom, pa i vi, profesore Šumonja. Meni se gdjegdje činilo da namjerno traži slabije ocjene, e da bi se izdvajao od drugih svojih kolega. Ili, što bi također mogla biti istina, da bi se razlikovao od svoga brata, našeg bivšeg učenika, a sada vrlo uvaženog novinara. Mladi Pukšec jednostavno ne želi da ga poistovjećujemo sa starijim bratom, a mi smo to, upravo nepadogoški, radili! Mogao si se ugledati na brata – bila je često naša nemoćna reakcija kad bismo se, u sukobu s njim i njegovim ishitrenim reakcijama, željeli izvući, ne shvaćajući da tom rečenicom priznajemo svoj poraz. U jednu riječ, kolega, ne slažem se s vašim ocjenama. Vi ste na problem u svome razredu gledali prilično jednostrano. U razloge vaše jednostranosti ne bih ulazio, ali tražim od svih nas, dakle Nastavničkog vijeća, da pažljivo ispitamo uzroke zbog kojih je došlo do neugodnog incidenta. Stojim čvrsto na stanovištu da fizički sukob između Pukšeca i Obradovića nije izazvao učenik Sebastijan Pukšec. Njegova je reakcija samo posljedica, a mi smo ovdje, uvjeravam vas, da ispitamo uzroke. Druže direktore, molim vas da moju diskusiju uvažite i otvorite postupak koji bi se imao baviti uzrocima, a ne posljedicama! Inače se nismo trebali ni sastajati..." Vidi ti njega! Tko bi to očekivao od derutnog Pravopisa! Pa on ima mozak i znade ga, bogami, i upotrebljavati! Prema Zapisniku nastaja je strašna svađa među profesorima. Svadili su se kao babe na placu. Sve dok ih direktor nije umirio. A umirio ih je tako što je u zbornicu pozvao Šteficu Crnković. Ona je pročitala svoj zapisnički uradak i nastala je grobna tišina. Direktor je tu tišinu iskoristio da u Zbornicu uvede delegaciju učenika iz moga razreda. Delegaciju je predvodio Boris Gabrek. Taj vražji nogometant! On se nikoga nije plašio. Što na umu, to na drumu! Znalo se da je nogomet izabrao kao svoju buduću profesiju, pa su ga često podcjenjivali i nisu ga dirali. Svi su ga držali po strani – kaj taj nogometaš zna osim loptu udariti?! A to je njemu najviše odgovaralo. Ni u što se nije miješao, jebalo mu se za sve! U školu je ipak išao redovito, nije izostajao neopravdano, ali ga škola nije osobito zanimala. Mislim, svi oni brojni predmeti. Jedino što ga je zanimalo, od školskih predmeta, bio je zemljopis i jezici. Bio je naprosto lud za stranim jezicima. U latinskom je bio maher one prve dvije godine. Engleski je govorio tečno, a ni njemački mu nije bio nimalo stran. Učio je privatno španjolski, francuski i talijanski. Mi smo svi znali da jezike uči samo zato što će mu trebati kad bude igrao u nekom inozemnom timu. Kad se ono dogodilo, prvi je ustao u moju obranu. Zato su ga i izabrali za predsjednika delegacije. Da on govori, jer njega nije bilo frka. Svi su ostali samo mudro klimali glavama, a Gabrek je na svoj specijalni način rekao: "Ne bi se štel mešati, gosponi profesori, ali mi tu, sve skup, nekaj smrdi. Sebić nije loš tip. Mišo je negativac u filmu. On furt nekaj zanovijeta. Furt opstruira igru, ne. Bi štel voditi glavnu reč, a tup je kak golštanga. Dobro, ne velim da ga je Sebić trebal tak zbubati, ali kaj da dela? Mulca nemreš drukče neg mu dati crveni karton. Ne, po bulji! Batine jedino dobro razme. Ja bi bil na mulčevoj strani, ne, Mišekovoj, samo da nije malu Malču nazval kurvom. Je, dobro ste čuli, kaj se snebivate, kurvom. Prilježnica je isto kaj i kurva. Isto, ne? A mala Malča nije kurva. To pak nemre reći nitko, pa ni dragi bog, ak se on uopće meša u to ko je kurva i ko nije. Ono kaj je sigurno, Malča nije Marija Magdalena, ne? Kaj nije tak? Sebić voli Malču, jebi ga, kaj ćeš, uvek netko nekoga voli i tu se nemre niš. I Malča voli Sebića, samo kaj je on kripl pa niš ne kuži. Pa kaj? Da pusti koga god da mu sere po ljubavi. Da je Mišek za moju mačkulju to rekel, danas bi bil pokojni. Da se razmemo, moja mačka nije nevina, a Malča je. Mislim da je jedina u razredu kaj nikome nije dala, a bormeč nikome nije ni pušila. Morti ima još koja takva u razredu, ali ja vam to ne znam. Niti me to zanima. Nek se deca ševe, rekel bi moj trener, to je bolje neg da piju il se drogiraju. Ne, da je Mišek moju mačku nazval kurvom, dobil bi isto po pički, samo puno jače A ja svoju mačku baš i ne volim, mislim, ne bum se s njom ženil i delal decu. I, uopće, je li, zakaj se gužva zakuhala? Sebić je zdriblal Mišu i ovaj ga je fauliral. Sudac nije ništ fućkal, pak ga se Sebić zdrmal u tintaru. Mišek nemre skužit da njega Sebić ni diral, ne. Da je loptu kroz noge proturil razredniku. Kaj ne, drug Šumonja, vas je Sebić zdriblal. Šteli ste u Espanju na maturalac, ne? Bil sam tam prošlo leto kad smo išli na turneju. O, morem vam reći, da nije bogzna kaj. Lepše je u Dubrovniku. Ili u Puli. A da ne govorim našem dobrom starom Agramu, ne. Je, je, gospon razrednik, Sebić vas je lepo zdriblal. Ali i on i druge dribla. Mene je par puta tak provozal da nis znal gde mi je glava, a gde dupe. Svejedno mislim da je najbolji kompa u razredu. Uopće se na pravi važan, a znamo kaj more. Sa svima je dobar. A vi, gospon razrednik, vi niste dobri. I mi smo to došli sim reći. Direktno u brk. Da niste dobar. Da ste sve zakuhali. Mi smo se došli izjasniti. Ak netko treba frknuti van z škole, onda bumo vas frknuli. Ili ja više ne bum pikal loptu. Časna reč. Šumonja, gosponi profesori, nije pravi. On je lažnjak. Isto, kak profa Milčekica. Ista je to muštra. Furt nekaj švercaju. Pitajte Julču, ovog tu, Julijana Kneževića, ne. On bu vam puno toga rekel, ako mu se jezik ne pretvori u dasku. Njemu starci kopaju u Švabiji. Ne, na neprivremenom radu. Nek samo rekne kaj se sve delali za Šumeka. Devize, automobili, mikseri, telkaći i kaj ja znam kaj sve ne. Eto, gosponi profesori, to vam je tak. Mi ne ćemo da Sebića frknute van z škole. Nije kriv, ne. Mišo je dobil kaj je iskal, ali ni tatin Mišek nije kriv. Sve je to zakuhal Šumonja i njegova ideja da se na maturalac ide u Espanju. Ja sam svoje rekel, a vi delajte pošteno, ili bum vam mam poslal Bebeovce. Ti bokca, nikad nis tak puno govoril. Jezik bu mi dobil musklfiber! (Nastavit će se) |
PJESNIK KAROL WOJTYLA
Valjda zasićen čestim vijestima o zdravstvenom stanju Ivana Pavla II., na svim hrvatskim televizijskim postajama, noćas sam sanjao Papu.
Zapravo, nisam ga sanjao nego mi je poštar donio neko preporučeno pisamce. Bilo je to gotovo obično preporučeno pismo u žutoj kuverti. Moje ime i prezime bijaše bilo ispisano krasopisom. Bože, pomislih, što li je to toliko važno u pismu da me poštar budi u kasne noćne sate? Zato brzo otvorih kuvertu i unutra nađoh kratko pisamce na Vatikanskom memorandumu A5 formata. U pismu mi se Karol Wojtyla osobno zahvaljuje što sam mu objavio pjesme na 13. stranici Oka, negdašnjih novina za kulturu. Moli me da honorar, koji spominjem u svome pismu njemu, uplatim u dobrotvorne svrhe. Naravno, bio je to san. Nije me probudio poštar, nisam dobio pismo koje sam, ako me pitate, očekivao još u studenome 1978. godine. Zato će biti bolje da ispričam o svome prvom susretu s Karolom Wojtylom. Dakle, u rujnu 1978. godine dobio sam, kao urednik u Oku, oveću kuvertu od novosadskog prijatelja i pjesnika Reda Sudarskog. Budući da sam od Reda rijetko dobivao takva debela pisma, odmah sam tu pošiljku otvorio nadajući se da je poslao svoje pjesme. Sudarski je i prije slao svoje pjesničke uratke, ali u manjim kuvertama. Zato sam se iznenadio kad u rečenoj kuverti nisu bile njegove pjesme, nego njegov prijevod pjesama meni tada nepoznatog poljskog pjesnika Karola Wojtile. Pjesme su bile duhovnoga sadržaja, ali ni sadržaj nije mogao sakriti dobrog pjesnika. Odmah sam nazvao Reda u Novi Sad i pitao ga tko je Wojtila. - Pjesnik, naravno, odgovorio je red. - Dobro, vidio sam, ali nikad se dosad nisam susretao s njegovom poezijom. - Nisi ni mogao, rekao je Red. On je svećenik. Kardinal. - O, zato su mu pjesme duhovnoga sadržaja. - Hoćeš li objaviti?, pitao je. - Naravno da hoću. - Ali, on je kardinal? - Jebe mi se što je kad su pjesme dobre. - Znao sam da ćeš ih objaviti. Zato sam ih i poslao tebi. I pozdravismo se. Sjeo sam za radni stol u redakciji i ponovo pažljivo pročitao cijelu pošiljku. Pjesme sam zatim odnio doma i tamo ih proučavao nekoliko dana. Kad sam bio siguran da su dobre, predložio sam svome šefu Goranu Babiću, tadašnjem glavnom uredniku, da objavim Wojtyline pjesme, u prijevodu Reda Sudarskog – dakle na ekavici. Za razliku od mene, Goran je znao da je Wojtyla kardinal. - Hoćeš da me smijene?, rekao je i odmahnuo rukom. Ja sam bio uporan, a Goran još uporniji. Kad, rano ujutro 20. listopada, eto ti Babića k meni doma. I odmah me s vrata napao: - Gdje su ti one pjesme? - Koje pjesme? - Ivana Pavla Drugog! - Nemam ja tih pjesama. A tko ti je taj Ivan Pavao Drugi? - Budalo, zar ne znaš. On ti je od jučer Papa. - Koji Papa, zaboga? - Vojtyla! I nas dvojica požurismo u redakciju. Pronađosmo pjesme već opremljene za tisak. Goran ih je pročitao i rekao da su zaista dobre. I tako objavih Wojtiline pjesme u Oku, koncem listopada ili početkom studenoga 1978. godine, ne mogu se točno sjetiti datuma. Nakon što su se pjesme pojavile tiskane na 13. stranici Oka, spakirah tri primjerka novina, napisah pismo Pjesniku i sve to poslah njemu doma u Vatikan. U pismu sam mu napisao povijest objavljivanja prijevoda njegovih pjesama i molim ga da mi odgovori što da radim s njegovim honorarom. S obzirom na tralalala, predlažio sam da honorar uplatimo u dobrotvorne svrhe. Nikad nisam dobio odgovor na to pismo, ali pošiljka se nije vratila. Eto, kakve uspomene može izazvati jedan bezazlen san. |
VRIJEME ROBOVLASNICA
Evo njega, vratio se. Zadovoljan jer je tri dana bio u sjajnom društvu: kćerka Una i Blaškovićeva obitelj, mirisne Banjole, toplo sunce, rascvjetane voćke, bistro more, šetnje s djetetom lijepim plažama i borovim šumama.
Naravno, malo smo močili noge u moru, a ja sam se jedva svladao da ne skočim u tu plavu bistrinu. Da sam otvorio sezonu kupanja, siguran sam da bi mi se priključila i Una, a more je ipak bilo prehladno. Zato sam se svladao i samo močio noge. U Zagreb smo se vraćali preko Rijeke. Onom cestom preko Raše, Labina, Plomina, Brseča... Ispod nas, dolje, beskrajno morsko plavetnilo Kvarnerskog zaljeva, šumoviti Cres i daleki Krk. I, naravno, milijun puta opjevana ljepota priobalja. U Rijeci nas je dočekala unučica Ifa. Moram vam reći da Ifa zaista lijepo izgleda na slikama, ali je, što se čini nemogućim, puno ljepša kad sjedi ispred vas i gleda vas lijepim okicama. Ona i Una se se odmah skompale. Našle su se u Coli i u mome srcu. Proveli smo jedan nevjerojatno brz sat. Mislim da smo u tom satu druženja postavili novi svjetski rekord u brzini proticanja vremena. Gotovo da ni jednom nismo trepnuli, a već je bilo pet popodne. Una i ja smo morali nastaviti putovanje, jer autobus ima neki smiješan red vožnje. Mora krenuti da bi stigao na cilj. Izljubismo se s Ifom i nevoljko uđosmo u autobus. I dok je Ifa zamicala u riječku svakodnevicu, Una je rekla: Baš ti je lijepa unučica. Žao mi je što je malo starija od mene i što živi u Rijeci, a ne s nama. Mogu ti reći, dragi tatica, da bismo sigurno bile dobre prijateljice. Pogledao sam je. Samo se nasmijala i nastavila čitati Allana Forda. Još je dijete, ali u njoj već živi buduća vragoljasta ljepotica. Momci, neće vam biti lako. Ni s Unom, ni s Ifom. Jer obje su krasotice koje morate uočiti, a pritom su dovoljno ženski vragoljaste da vam zarobe srce i drže vas pokorne u valjda najslađem ropstvu! |
< | travanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv