UGODNA ŠUTNJA I DRAGI SUSRETI
Poslije meni ugodne šutljive šetnje, negdje oko 5-6 km, svratih u redakciju, jer mi je Uvodić javio da ima nekih izmjena u scenariju za trogirsku emisiju Domovnice, koju snimamo u srijedu 20. travnja. I već kad sam bio u redakciju obavih dva-tri brza telefonska razgovora. Kad sam prolazio pokraj studija 10, neki mi vrag nije dao mira i svratih da vidim što se tamo radi.
Snimala se emisija 100 % ja. I prvoga koga spazih bio je Boško Petrović. Budući da se nismo dugo vidjeli, pozdravismo se uobičajenim pozdravom. Ja još pozdravu dometnuh da mi je uvijek lijepo susresti ljude naših godina tako čile i – žive. Popričasmo malo o njegovu ljetu, u kojem će se uglavnom odmarati u istarskom Novigradu i svirati po Europama. Naravno, pozdravih se i s Duškom Ćurlićem, ali kad pažljivije osmotrih visokog i prosijedog gospodina s njim u društvu, shvatih da je to Goran Štrok. Najprije smo se, Goran i ja, jedno vrijeme prepoznavali, a onda smo se i prepoznali. Naime, nismo se vidjeli gotovo trideset godina. Svojedobno smo se dobro družili. On je vozio automobilske trke, a ja sam pisao i o tome. Naravno, bio je to radostan susret. Podijeli smo si sasvim muške komplimente. Pritom sam ja bio vrlo iskren, jer Goran sjajno izgleda, a on je ipak samo komplimentirao. No, bilo kako bilo, pozvao me da ga posjetim u njegovu novom uredu u hotelu Opera, ili kako se već zove negdašnji Intercontinental, hotel koji je izrastao preko puta moje negdašnje osnovne škole u ulici Našičana Izidora Kršnjavoga, na prostoru gdje je nekad bila, dobro se sjećam, vojarna. Dok smo malo časkali o starim dobrim vremenima, pohvalih njegov hotel Bonaviu u Rijeci u kojem sam proboravio nekoliko lijepih noći. Naravno, kad susretneš nekoga koga nisi tako dugo vidio, onda odjednom ožive neka zatomljena sjećanja. Prvo čega sam se prisjetio u susretu sa Štrokom to su autoutrke na cesti iza Mosta slobode. Cijeli bi se Zagreb, onih davnih godina (1969., 1970., 1971…) na trenutak preselio uz tu improviziranu auto-pistu, a dečki su vozili da se i s asfalta prašilo. A onda se prisjetih i vožnje s Goranom do Rijeke. Krenuli smo iz Zagreba u 11.30 sati, a stigli u 11.15. To se sada čini nemogućim, ali meni se to tada tako učinilo. Budući da sam bio vrlo žedan, svratih za šank u Intim baru. A za šankom meni posebno dragi prijatelji, Nedjeljko Ždero, Vinko Grgin i Božo Jovanović. Počastih se s mineralnom, a Boži kazah da mu prijatelj snima u desetki. Koji prijatelj, Bože će. Štrok, kratko odgovorih. I lijepo uzeh Božu za ručetinu i odvedoh ga do studija. Naravno, i taj je susret protekao u dragim emocijama. Vratismo se za šank i tamo strusih još nekoliko mineralnih. Pridružio nam se i Branko Matutinović, producent, i ja iskoristih prigodu da mu zahvalim što mi je, ionako malen honorar, smanjio za tristo kuna. Znam da se drugi žale i viču. Ja se zahvaljujem, jer znam da od vike nema koristi. Na izlasku susretoh i negdašnjeg šefa Informativnog programa Marčinka. Dogovorismo se naći na kavi i jedva stigoh doma. Popodne provedoh uz zemljopisne karte, jer se približava vrijeme kad će se gusjenica Kemoterapija pretvoriti u šarenog leptira – Blogomobila. I, evo, već je sada. Znam da sam ostao dužan opis susreta s Pticom Trkačicom. Kakva je, već čujem Uda Kvadrofoničnog, je li zgodna? Jest, moj Udoslave Kemoterapijski, vrlo je lijepa. Oči su joj duboke kao Svemir, i tople kao Mediteran. A usne?, takve usne odavno ne vidjeh. Svježe i rumene, kao da ih nikad nitko nije ljubio. Ima je i za oči i za ruke, kako je volio govoriti Ivo Štivičić. Ptica je elegantna i ugodna žena-djevojčica, baš onakva kakvu je sama sebe definirala. Eh, da sam barem tri minute mlađi! |
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv