JUNACI BLOGOVSKE ULICE (37)
(Nastavak)
- Što je sad tebi? Da i ti nisi tužna zbog Mirjane i Zlatka? - Ti se, Seb, u stanju sve pokvariti, rekla je. Što ti je trebalo da prisluškuješ razgovor starice sa starcem? I da to, napokon, kažeš najzaljubljenijoj djevojci na svijetu. Zar ti nije jasno da će ona sve učiniti za Zlatka? Isto kao što bih ja sve učinila za tebe. Zar misliš da me moja starica samo tako pustila samu cijelo ovo ljeto? O, imali smo teških i vrlo glasnih diskusija, kako voliš reći za svađe. I da starac nije uskočio, znaš da me stari drži kao kap vode na dlanu, da mu se kojim slučajem na izlijem, ja bih se izlila ravno tebi. Već sam kufere pakirala... - A meni si rekla da, stara... rekla si... muž i žena... - Jesam. Ali to nije rekla stara, nego stari. Stara bi htjela da sam još djevojčica. Da me oblači u haljinice, drndilice, mašnice, soknice i slične dječje pelenice. Zar ne kužiš da se ona tako bori protiv svojih godina. Kao da ona nešto gubi što ja rastem. Kad sam joj rekla za prvu mengu, imala sam trinaest godina, cijelu je božju noć slinila. Kao da menstruacija nije nešto najnormalnije na svijetu za svaku zdravu ženu?! Pazila me, tih dana, kao najbolesnije dijete u svemiru. Nije mi dala ni posuđe prati, tanjure i to... I stalno je slinila. Zatekla sam je pred ogledalom kako pegla bore oko očiju. Počela je gimnasticirati. Vježbati trbušne mišiće. Nabavila utege. I ne samo to, nego tjera i starog da vježba. Trče savskim nasipom tri puta tjedno. Upisala se u teniski klub za rekreativce. Pa se ne odvaja od reketa. I na plac ga nosi! Stari Stjepan samo dahće i koluta očima kao diša ušima. Jer bi madam Katarina, zamisli više nije ni Katica ni Kate, nego Katarina. Katarina Prva ili Stota, ne znam! Jer bi, dakle, Madam Katarina, Ketty ili tako nekako, zaustavila svoje godine. I to samo zato što joj je kćerka, njeno slatko malo nevino stvorenjce, dobila prvu mengicu! Ne mengu, nego mengicu! Eto, dragi moj, takve su naši mamice i tatice. I ti to ideš govoriti Mirjani! Totalno si posenilio! - Nema veze, moji starci nisu kao tvoji. Oni... - Što su oni, dečko, što? Zar misliš da se grofica Adela imalo razlikuje od kontese Katarine? Pa ti si slijepac. Slijepac Sljepko Sebeatijan Sljepić! Pogledaj samo kako ti se stara oblači. Kad izađe s Mirjanom i vama trojicom, čini se da je tvoj stari izveo u šetnju četvero svoje djece. A stari ti je fenomenalac. Mogla bih se u njega zaljubiti, tako je zgodan. I zna se ponašati. A stara je... lari/fari... upravo tako: lari/fari. Troši na šminku cijelu plaću. Frizeri. Maseri. Razne dijetalne prehrambene maltretaže. Dizajneri žnjiranaca, frizura, nokata, peglači bora... Zato je stalno nervozna. Od gladi i brige kojim lakom ofarbati nokte da bi ih upasirala s torbicom i cipelama. Moš mislit! Zadnji se put naklopala još u osnovnoj školi, prije puberteta. I baš kad se sprema pojesti nešto konkretno, neku bečku ili grah sa finim suhim špekom, odjednom iz čista mira počne izračunavati kalorije. Vaditi im treći korijen. Špek logaritmi... - A Mirjana je rekla da je stara sretna što će se udati za tog prokletog Zlatka. - Normalno da je rekla. I, da ti i ovo kažem, bit će sretna kad se Mira uda i otpiri van iz kuće. Što je Mira starija, to grofici više smeta. Jer je i ona starija. Uz Miru vidi svoje godine. Kad ove ne bi bilo kod kuće, ona bi sasvim promijenila ponašanje. Ne bi imala konkurenciju, razumiješ. Ne biste vidjeli da stara prirodno stari. I odumire. Kao dinosaurica. Uostalom, pitaj Alojzija. Zašto se on nije oženio s Irenom? Pitaj ga. Što si se zagledao? - Otkud ti sad Alojzije i Irenka. Irenkino se ime u ovoj kući nije glasno izgovorilo pune dvije godine! - Adela je bila protiv Irene. Sutra će biti protiv mene. Ili bilo koje druge. Ona u ovo gnijezdo, vidjet ćeš, neće pustiti nikoga. Nijedna žena mlađa od nje, ne daj bože da bude još i ljepša, neće moći kročiti u ovu kuću... - Ali ona tebe baš voli... - Da, sad kad smo još klinci. Ali kad sutra prestanemo to biti, razumiješ, kad budemo u godinama da treba misliti o, znaš, ona će jednostavno okrenuti leđa... Nema mjesta u stanu. A u vaš bi se stan moglo smjestiti pedeset bračnih parova da se danima ne susretnu! Kao da Irena nije mogla ovdje živjeti s Lojzekom? Mogla je, mogla... Njeni su prilično siromašni. Nisu mogli k njenim. U onom jednosobnom stanu već je s njima živio njen brat sa ženom i bebačem. Njih šestero u 42 kvadrata. Sedam kvadrata po osobi! Hej, pa gdje ti živiš?! A vas petero na gotovo dvjesto kvadrata. Zato je Ireni namjestila pušku. Začudio me tvoj pametni brat. Imao je finu plaću, mogao je negdje pronaći neki sobičak! A grofica je zakukala – ljubav će brzo proći, ostat će brige, a brige ubijaju svaku ljubav i svašta! Jebote, koje gluposti! Malo suzica, malo prigovaranja, cijeli sam život posvetila tebi... sinček se lijepo povukao, a Irena otprhnula... - Odakle sve to znaš? Da ti nisi prisluškivala? - Jesam, vrapce u ulici... Pa to svi znaju... - Ja nisam znao. - Ti! Tebe zanimaju samo te silne knjižurine. Stalno si u njima. Sav si prašnjav od njih. Čitaš, čitaš i samo čitaš... kao da si drug Lenjin! Kad ne čitaš, onda maštaš. I to, zamisli, na satu povijesti! - Ali, ja sam... - Ništa ti nisi! Ja sam sve naštimala da provedemo ljeto zajedno. A ti ne bi na radne akcije. Bude mamin sinček dobil žuljeve na dlanovima. Kao da ih već nemaš od drugih stvari... listanja, što si pocrveni... Naša milena generacija crnči na radnim akcijama, samo mali grofičin sin, Sebastijan Prvi, plaši se dva-tri-žulja! A, osim toga, to uopće nije crnčenje. Svatko vuče onoliko koliko može. Na radnim se akcijama druži. Prijateljuje. Pali logorska vatra. Svira najbolja mjuza. Ni klopa nije loša, još se nitko nije otrovao. Dizanje i spuštanje zastave. A ti o svemu tome nemaš pojam. E, da znaš, ja ove godine idem na radne akcije. S tobom ili bez tebe. Na štitu ili sa štitom! Pa makar te više nikada u životu ne vidjela! - Čekaj malo! Tko je uopće rekao da neću ići? Ja sam samo htio vidjeti što sve možemo učiniti. A ne – radne akcije i gotova stvar. - Pa uopće nije riječ o tim akcijama, kaj ne kužiš? Pruža nam se mogućnost da budemo bez staraca cijelo ljeto! A ti dvoumiš. Mudruješ. Ja bih s tobom otišla i na sjeverni pol. Među Eskime, morževe i sjeverne medvjede, samo da si rekao. - Mirjana je rekla da je sve već popunjeno... - Mirjana je rekla, Mirjana nije rekla... Ona te je samo htjela pokrenuti iz mrtvila. Otkud znaš da je popunjeno, ha? Jesi li možda nekog upitao? Nisi. A ako ćemo pravo, Mirjana uopće nije rekla da smo zakasnili. Ti si rekao, a ona je odgovorila da se to uvijek može riješiti. - Dobro, dobro, ne moraš toliko galamiti... Sutra se idemo raspitati, pa ako bude mjesta, e onda ćemo ići na te tvoje famozne radne akcije. Makar se cijeli svijet prevrnuo. - Zašto sutra, kad to možemo već danas? Važi? - Važi... Samo, ja sam gladan, nisam jutros još ništa jeo. - Dogovoreno. Ti se spremi, a ja ću, za to vrijeme, pripremiti palačinke. - To će potrajati... mislim na palačinke... - Neće... sad ću ja to... - Još samo nešto, Malča. Zašto si mi sve ovo ispričala? Adela, Katarina, Alojzije, Irena i svi... zašto? - Zar nisi rekao da si ovih dana poprilično odrastao. Pa kad si već odrastao, mislila sam, hajde da do kraja odrasteš. Eto, zato sam ti to sve ispričala. A sad požuri! Palačinke i janjetina se jedu dok su vrući. - Koja janjetina sad... - Budalo... pa ja! (Nastavit će se) |
JUNACI BLOGOVSKE ULICE (36)
(Nastavak)
Sad se nemojte iznenaditi. Prišla mi je s leđa i pomilovala po kosi. Pritom je zanosno šaptala moje ime. Onda me onim vrelim prstima milovala po vratu i leđima. Tako da sam se gotovo onesvijestio od neke milote. Kad me poljubila u vrh uha, samo što se nisam stropoštao sa stolice u nekakav nepoznat bezdan. A onda mi je sjela u krilo i sva mi se unijela u lice. Disao sam njen mirisni dah. Ruke su mi bespomoćno visile niz tijelo To vam je tako kad imate preduge ruke. Htio sam skočiti sa stolice, ali svi su mi se mišići pretvorili u onaj jedan, a ni taj me nije slušao. A ona mi je i dalje nešto šaptala, pa me ljubila u uho i u nos, zatim u oči i – u usta! To je bilo grozno. Kao da ste zatvoreni u neki prostor u kojem vam je lijepo, a opet, voljeli biste van, jer... znate, Mirjana samo što nije ušla u sobu. Međutim, ona nije ništa čula. Samo me ljubila, a onda su se moje ruke, same od sebe, podigle i zagrlile to divno stvorenje. I tek što sam to uradio, kad eto nje – Mirjane. - Ohohohohooo... oooprostite. Nisam znala da si došla, Malča. Kako si? Kako si? Tipično za Mirjanu. To što Amalija sjedi u (ili na?) mojem krilu, njoj je sasvim normalno, to ne pita. Ponašala se kao da je Malča rođena na tom, je li, krilu; to što sam je zgužvao kao budala novine, to se nje uopće ne tiče, pravi se kao da je sve u redu i glupo pita – Kako si? Mene ne pita. Valjda se po mome licu-izdajici vidjelo da baš i nisam u naročito ugodnoj situaciji. Zapravo, kako čovjeku malo vremena treba da iz stanja ugode prijeđe u ono drugo – neugode. Sad što je Mirjana takva, nema veze. Ali Amalija! Totalno je poludjela. Raširila je ruke koliko je god mogla, samo što nije srušila zidove kuhinje. A morate znati da je naša kuhinja prilično velika – 6 X 4 metra. Onda je skočila kao hitra srnica, pristisnula mi tim rukama glavu točne na one njene čvrste grudi, tako da sam čuo kako joj srce uzbuđeno lupa, upravo bubnja, samo što prozore to treskavo lup/lupkanje nije razbilo. Zatim je uskliknula koliko je god glasnije mogla: - Fantastično, Miro, fantastično sam! Ovaj tvoj brat je nešto najbolje što je do sada hodalo ovim gradom! I luda je Amalija upravo skočila na Mirjanu i počela je ljubiti i skakati po njoj. Gotovo je ubila milu mi švestericu. - Nije loš mali, ha?, Mirjana je bljesnula očima, a ja samo što nisam potonuo kat niže. - Mala je prvi liga!, glupirala se Malča. Idemo skupa na radne akcije, a onda poslije na more. S ferijalcem, s ferijalcem, s ferijalcem... Ono s ferijalcem je pjevala. Mirjana je sjela za stol i izvadila iz one svoje crvene torbice milijun raznih bojica i šminku. Učinio mi se da će kroz vrata stana početi ulaziti sve što se šminka u bijelom Zagrebu. Toliko je toga bilo na stolu. - A ti, Mirice, kako si ti? Vidjela sam te u subotu s onim tvojim momkom. Blistala si. - Oh, sa Zlatkom. Gdje si me vidjela? - Dovezao te kući. Ja sam sjedila na prozoru i gledala prolaznike. Mislila sam da će Seb naići. - Sviđa li ti se Zlatko? - Nisam ga dobro pogledala. Ti si tako blistala, da se pokraj tebe nije ni vidio. - Udat ću se za Zlatka. Sad je to sigurno. - Zar si... - Jesam. - A što on kaže na to? - On nema pojma, još mu nisam rekla. - Kad ćeš mu reći? - Još ne znam. Mislim za desetak-petnaestak dana. Kad budem potpuno sigurna. - Znaju li starci? - Samo mama. Znaš kakav je stari. Razgovarala sam s njom. Zabrinuta je kako ću završiti faks, ali u principu je sretna. - O čemu vi to vas dvije?, upetljao sam se u razgovor budući da nikako nisam uspio skužiti o čemu razgovaraju. Mira bi se udala, ali još nije sigurna, Adela je sretna, a nije, i što to treba reći Zlatku? One su me pogledale i prasnule u smijeh. Uvrijeđeno sam se digao i krenuo prema svojoj sobi. Na vratima me sustigao Mirjanin glasić. - A što kažeš na Malčin ljetni plan? - Radne akcije i pučina? S pučinom se slažem, a za radne akcije, e to ćemo još vidjeti. - Što imaš gledati? Zar ti nije jasno da ćeš jedino tako provesti cijelo ljeto s ovom divnom i pametnom djevojkom? - Mogli bismo nešto iskombinirati i bez radnih akcija. Zar ne bi bilo bolje da mjesec dana radimo kao kolporteri? Više bismo zaradili. Bolje bismo se proveli na moru. A, osim toga, mislim da smo na radne akcije zakasnili. Što misliš da će nas čekati? Ako bih i krenuo, mislim, ako ne bismo našli nešto bolje, zakasnili smo. Čuješ: z a k a s n i l i ! - Ah, to se da riješiti. Uvijek se netko razboli. Ili odustane. Ili jednostavno ne dođe. - A zašto si se ti tako dotjerala? Ponedjeljak je ujutro, a ti si obučena kao da ideš na svečani prijem, a ne na faks. - Na faks idem, stari moj, na faks! A poslije predavanja čekat će me Zlatko. Hoću da mu i u ponedjeljak budem lijepa. - Da znaš, meni se tvoj Zlatko nimalo ne sviđa. Nikad čovjeku ne gleda u oči. Ponaša se kao neki zadrti krivac. - Zašto bi, oprosti, uopće gledao tebe u oči. Tebe neka gleda Malča. Meni je dovoljno što mene gleda. - Ni stari nije s njim zadovoljan. - Ni stari! Otkud ti samo to? - Stari kaže da izgleda kao napuhani balon koji će jednog dana splasnuti sam od sebe. Kaže još da te profesionalno mota oko prsta... - Stari nema pojma, stari je kreten. Što on uopće zna o Zlatku? Smeta ga što Zlatko ima tridesetsedam godina i što se nije nikada ženio. Stari momak! Koji još ima svoju mamicu i svašta. Navike i budibogsnama što sve nema. Znaš, mogu ti reći, stari je ljubomoran. Razgovarala sam s njim. I s Alojzijem. Alojzije se ne želi miješati. Kaže da ću ja s njim živjeti, a ne on. Ako je meni dobar, onda je i njemu. Stari je čas dobar, čas zločest. Prvo kaže da je sve u redu, a onda ubaci ono svoje čuveno – samo. Meni padne mrak na oči. Nisam znala da je s tobom razgovarao. - Pa i nije. To sam čuo kad je rekao Adeli. Nije imao pojma da sam čuo sve što su razgovarali o tome. - Uostalom... oh, zar je već toliko sati... zakasnila sam. Slušaj dobro Sebastijane Pukšecu: udat ću se za Zlatka, pa htio to stari Mirek Pukšec ili ne htio. Jesi li čuo? To mu slobodno reci, ti... ti... prokleti pubertetski prisluškavaču! Zalupila je vratima tako da se čaša na stolu prevrnula. Pogledao sam Amaliju. Sjedila je, čini se, nezadovoljna. (Nastavit će se) |
JUNACI BLOGOVSKE ULICE (35)
(Nastavak)
- Jednom si mi rekao, ne znam točno kad, ali pamtim što si rekao, da sam ja sasvim drukčiji tip od Baukide. Tada sam te pitala: Tko je ta prokleta Baukida?Hoćeđ li mi napokon odgovoriti na to pitanje? - Filemonova žena. Baukida i Filemon su živjeli u grčkoj mitologiji. Bili su idealan bračni par. Jednom su, kaže legenda, ugostili Zeusa. I bili su tako dobri domaćini da ih je Zeus nagradio. Poslije smrti nju je pretvorio u mirisnu lipu, a njega u snažan hrast. Tebe bi Zeus pretvorio u kuštravu breskvu, a mene, sve mi se čini, u kvrgavu mrkvu. Ili oguljenu šparogu. - Baš si nesnosan. Zašto od nas djevojaka tražiš da ama baš u svakoj situaciji budemo idealne. Što će ti ta vražja idealna lipa Baukida? Zar nije sto puta idealnija neka filmska ljepotica, ne znam kako se sve ne zovu? Zašto vi momci uvijek tražite da izgledamo drukčije. Ako te čopim za ruku, u gradu ili bilo gdje drugdje, na izletu ili u kući, onda to znači da volim osjećati tvoju blizinu, da volim osjetiti snažan stisak tvoje velike šake, a ne nekakav glupi hrast. A ti odmah brišeš. Kao, vidjet će netko i što ja znam kakve si sve isprike u stanju izmisliti - Jesi li se došla svaditi? Što da te držim za ruku, ne ćeš valjda odletjeti? - Ako ipak odletim? - Ne ćeš ti odletjeti. Ti si moja ptica. To sam tek skužio u prošli utorak. Cijelo te vrijeme gledam, već sedamnaest godina, a tada sam progledao. S vama ženama čovjek nikada ne zna na čemu je. Jednom ste u stanju učiniti sve za svoga čovjeka, a drugi ga put znogirate da se sve praši. Kad smo lani išli u kazalište, znaš ono kad nas je stari Pravopis vodio u Gavellu, ja te uhvatim za ruku, a ti je povučeš. Opet te čopim, a ti opet zbrišeš. Zašto? Zato da neki prokleti glumac ne bi vidio da upravo tebe držim za ruku. Da mu daš znak da si slobodna, ovaj me klinac, je li, maltretira, ali ja ga ignoriram. Uopće ste se, sve cure iz razreda, usrano ponašale kad smo, poslije predstave razgovarale s glumcima i režiserom. Ti bokca, ubijale ste se zbog onog Zlatka Viteza i Steve Krnjaića. Dok su govorili vi ste im se utrpavali direktno u usta i svuda. Ti misliš da sam ja slijepac? Totalni ćoro? Da ne vidim, kad hodamo gradom, kako pažljivo odmjeravaš svakog zgodnijeg prolaznika? Što će ti ta šminka? Kao da i bez nje nisi najljepša mačka u gradu! Ali, mačkulja se šminka. Hoće biti upadljiva. Starija. Ne znam kako uopće uspijevaš ući u tu prokletu usku majicu. Grudi samo što ti ne iskoče. A tek trapke! Moraš ih oblačiti, i svlačiti, ležeći. Zar ne vidiš da si postala seks granata?! Svi se okreću za tobom, fućkaju kao da si na stadionu, dobacuju razne nedvosmislene riječi, a ja sve to gledam i slušam. I još te držim za ruku. Pa ti si s pala Marsa! Ili čak sa Plutona! Ti si ovamo došla iz druge galaksije! - Seb... - A, opet, kad bolje promislim, nikoga ne fermaš. Non-stop si sa mnom. Kao da smo pismo i marka. Kupuješ mi knjige, tražiš da ti čitam Ujevića, i Jesenjina, i što ja znam koje sve ne sentimentalne limunadice; kad govoriš o meni uvijek upotrebljavaš zamjenicu moj; na sastancima razredne zajednice sjedimo skupa; kad idemo na izlete spavaš na mome ramenu, kupuješ mi sladoled, praviš klopu, a nemaš pojma da ja na sve to drukčije gledam. Kad te pozovem da slušamo nove ploče, ti ne ćeš, kao mama te ne pusti. Fol te ne pusti, a ovamo govoriš kako je ona rekla da ćemo biti idealni muž i žene. Filemon i Baukida. Lipa i hrast. Sebastijan i Amalija. Mrkva i breskva! - Seb, što ti je? - Ništa, čini mi se da sam ovih dana prokleto odrastao. I, mogu ti reći, nije to nimalo lijep osjećaj. - Kako znaš? - Što, kako znam? - Kako znaš da si odrastao? - Po problemima. Kad čovjek odraste odmah ima sasvim druge probleme. Nikad nisam imao ovakvih problema. Šumonja je završio u buhari. Milčekica također. Mišo mora praviti nove zube. Moj brat odbija na redakcijskom sastanku da od mene pravi temu broja. Oni bi, naime, da optuže školski sustav, a taj je sustav uvijek isti. Za katedrama će uvijek sjediti profesori, a u klupama đaci. Sad smo to mi, sutra će biti naša djeca, kao što su jučer bili naši starci, a prekjučer njihovi. I tako je bilo sve od Adama i Eve, a bit će do Sudnjega dana, koji se neće nikad dogoditi, jer Život je neuništiv, tkogod štogod mislio! I, sad, evo, napokon ti. Čekam te još od utorka, a tebi je dosta da te moja stara otpravi s ulaznih vrata jer sam ja, navodno, deprimiran. Ili depiliran. Kao, treba bi mira. Ti mi trebaš, prokletstvo! Ovako kako s tobom razgovaram ne mogu razgovarati ni s kim. Čak ni sa Alojzijem. Mogla si doći ujutro, kao danas, kad su svi na nekom jebenom poslu. Za koji ćeš dana zbrisati rođacima u Petrinju, onda sa starcima na more, a ja se ovdje mogu ubiti čekajući neku bezveznu razglednicu s tvojim potpisom. Ili nešto slično. - Neću ići u Petrinju. To sam ti došla reći. Neću ići ni u Petrinju, a ni na more sa starcima. Mama misli da sam dovoljno odrasla i ne moram više s njima. Napokon, neka i oni malo ljetuju, neka se malo opuste. Ovako su uvijek brinuli o meni, što ću, kamo ću, hoće li me neki tip povaliti na brzinu. Mama kaže da si ti dovoljno pametan da me zaštitiš, pa ako hoćeš možemo skupa negdje na ferijalac. - Skupa! Nas dvoje?! U ferijalac?! I to sve skupa da je rekla tvoja stara! Zafrkavaš, jelda? - Ne zafrkavam. Stara je rekla da je razgovarala sa tvojom starom i da su se njih dvije složile da odemo negdje dvadesetak dana. Na more. Negdje gdje će biti jeftino. Tvoja je stara rekla da je možda bolje da odemo na nekakve radne akcije. Kao, nikad nismo bili, pa hajde da sad negdje nešto radimo. Ona misli da bih te ja mogla nagovoriti. - To je rekla Adela? - Pa to i nije tako loša ideja. Mogli bismo otići na ORU, a poslije u ferijalac... - Adela nije normalna. Pa kud ću ja, ovakav, na radne akcije? Tamo treba crnčiti, krvavi plikovi, disciplina i sve, a ja baš i nisam neki naročiti ljubitelj svega toga. Ja bih radio nešto u Zagrebu. Čuj, mogli bismo prodavati novine, kao kolporteri. Zaradili bismo dosta love i onda bismo išli na pučinu. Ha? - Ja bih ipak poslušala starce i išla na ORU, a onda u ferijalac. - Ne dolazi u obzir... - Seb... Prokletnica se digla i prišla mi. (Nastavit će se) |
DVA RODILIŠTA
Vidim da je moj alter ego, Blogomobil, točno u 11 sati snimio u Ilici fotografiju zgrade koja se nalazi ispred Likovne akademije.
Naravno, slika puno govori ako znaš čitati. Eto, ta me slika prisjetila na doba kad je kralj Aleksandar Karađorđević bio u Zagrebu 1932. godine. Domaćini mu pokazaše grad vozeći ga u automobilu. Tako su ga provezli kroz Petrovu i pokazali rodilište, a potom i kroz Ilicu i tamo mu pokazaše zgradu koju je Blogomobil snimio, također - rodilište. - Uh, bre, kralj će, pa šta će vam dva rodilišta? - Jedno je za mušku, a drugo za žensku djecu, snađe s brzo domaćin, ondašnji zagrebački gradonačelnik. |
NAPOKON!
Evo, dočekasmo i taj dan i Blogomobil kreće na put.
Moš misliti koliko je to važan događaj, kad mu HTV daje toliko pažnju da izravno prenosi onaj prvi starački korak. Samo zato ću sutra ujutro, utorak, već u 7,30 sati biti na Krešimirovom trgu u Zagrebi i ispratit mrskog mi podstanara. Bilo bi lijepo da nas dođe što više. Te da mu poželimo da što prije slomije nogu, kad mu je već glava tako tvrda. On je kliknuo - Hajmo curice, hajmo dječaci! Ja sam stariji pa ću šapnuti: Hajmo penzionerke, hajmo penzioneri! Očekujem Borgovce i sve ostale ljupke milosnice i tvrde probojnike. Naravno, možda je krajnje vrijeme da upoznam i Scorpija. Ako mu nije prerano. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (34)
(Nastavak)
Bile su to Slamnigove pjesme u izboru Slobodana Novaka. Mora se reći da je S. Novak izabrao prave Slamnigove pjesme, što i nije neki posao, barem kad je Slamnigu riječ. Što god staviš kao svoj izbor – pogodio si. Jer je Slamnig takav pjesnik. Kad bih morao tu knjigu strpati u jednu rečenicu, onda bih napisao: vrstan prozaik, Slobodan Novak, napravio je fenomenalan odbir još vrsnijeg pjesnika, Ivana Slamniga, a najvrsnije Amalija kupila mi je i poklonila tu knjigu u skromnom sivom, gotovo plavičastom omotu. Amalija je imala običaj da mi na kraju svake školske godine pokloni neku knjigu. Ne znam zašto Alojzije nije imao Novakovog Slamniga u svojoj bogatoj biblioteci. Sjećam se da su pisci, u Klubu književnika, pričali o toj knjizi u superlativima. Rekoh već da je Slamnig takav tip pisca, što ga dulje čitaš, to ti je bolji, hoću reći – nije to poezija na prvi pogled. Dobro, jest i na prvi, ali i na one druge poglede koje slijede taj prvi, rekao bih, šeretski pogled. Da mi je donijela bilo koju drugu knjigu, Tibetansku knjigu mrtvih, ili Egipatsku, recimo, ne bi me toliko obradovala. Slamniga sam doista volio. Znao je napisati pjesmu kao malo tko. Najviše bih volio pred vaše tople oči podastrijeti neku cvjetnu livadu, na nekom pašnjaku, recimo u Gorskom kotaru, možda čak tamo kod Lukovdola, i između šarenih proljetnih planinskih cvjetova porazbacati sve Slamnogove pjesme. Kunem se da se ne bi razlikovale od cvijeća. I vi ne biste znali što je cvijetak, a što Slamničak! Sjedili smo u kuhinji i protrčavali tim poetskim vrtom. Ja sam joj oduševljeno čitao, a ona me je, za divno čudo, pažljivo slušala. Gledala je u mene i činilo se kao da je mirisala svaki stih koji sam pročitao. Oči su joj bile zelene, nježne i sve, a ja sam uzbuđeno čitao Barbaru. To vam je pjesma o jednom brodu. Ljubavna pjesma brodu, meni jedna od najdražih. - Izvanredno čitaš poeziju, rekla je. - To se tebi samo čini jer su pjesme fenomenalne, svatko bi ih dobro čitao, odgovorio sam. - Neee, ne, kažem ti. Ti izvanredno čitaš. Kao da si sve ove pjesme sam pisao. Taj brod osjećaš kao svoj. "U kakvim olujama imadoh sreću..." Imala sam osjećaj da čujem valove kako se razbijaju o vitke bijele bokove Barbare. Ili: "more je gusti stari plavac". Nisam znala da u Slamnigu živi takav tankoćutni lirik. Kad si izgovorio "gusti strari plavac", vidjela sam debelo, dobro i gusto more, krhku barku i nas u njoj. More je dobro i gusto, a dobro je i gusto da ne bismo nas dvoje potonuli. - Šališ se... - Ne, nimalo. Slamnig se šali. Koja golema razlika između njega i lirskih patetičara! Prevert je svoju Barbaru ostavio na kiši, samu. Slamnig nije u stanju ni brod ostaviti da kisne. "Bijela jedra i bijela bedra." To je čista erotika. - Dobro si to rekla, ali, molim te, čuj još samo ovo: "Te djevojke, kolega, imaju nešto zajedničko s onim ponorima..." - Što si radio ovih dana? - Molim? - Što si radio ovih dana? - Ne znam, čekaj da pogledam u kazalo. - Ne govorim o pjesmu, tupane jedan, nego o tebi! - Ah, to, meni... a ja sam mislio da spominješ naslov neke Slamnigove pjesme... Ništa. Smucao se bez veze. Čitao i slušao mjuzu. Tako... - Bila sam ovdje u srijedu... popodne. Tvoja me stara nije pustila. Kao, rekla je, bolje da budeš sam nekoliko dana. Depresija i sve. - A ti si je poslušala, je l’? Što stara Adela uopće zna? Nisi je trebala slušati... depresija. Kaj god. Depresija u njenoj usvaštasemiješa glavi! - Mislim da je tvoja stara bila u pravu. A što kažeš za Šumonju? - Vraga u pravu... Žao mi je, nije bio loš profesor. - I meni je žao. Znaš, Gabrek je bio sjajan. On je prvi skužio da si mene branio. - Oh, rasplakat ću se... - Ozbiljno ti kažem. I moja stara veli da si ti, vjerojatno, posljednji romantičar na kugli zemaljskoj i da ćemo biti izvanredni kao muž i žena. - Što??? Muž i žena?! - Da, žena i muž. Što ima čudnog u tome? - Ti nisi normalna, eto to je čudno. Nismo ni školu zavr... - Pa nije ni ona mislila da ćemo se vjenčati ove subote. Onako je rekla, razumiješ, kad dođe vrijeme za to. - Ni u vojsci ni... - A zar bi ti smetalo da ti žena dođe u posjetu? - Ja mislim, ako hoćeš znati, da se ti nikada nećeš udati za mene. - A zašto se ne bih udala za tebe, ako smijem pitati? Valjda imam pravo izabrati vlastitog muža, ne? Otkud ti to da se ja ne bih uda... - Znam. Djevojke se nikad ne udaju za klince. One se udaju za starije frajere koji imaju plaću i sve... stan... i to... razumiješ? Sva ta sranja. Namještaj. Lustere. Trokrilne ormare. Kristalne čaše. Sudopere... Teniske rekete... razumiješ. Ja nemam ni odijelo za vjenčanje. - Ti si budala. - Što misliš da se moja stara udala za nekog kripla iz razreda? Kad bih je upitao sjeća li se koga, kako se sve zovu ti momci, ona se, zamisli ti nje, nije mogla sjetiti ni jednog imena. Ili... tvoji starci. Da nisu slučajno išli u isti razred? - Oni su se voljeli. I mi se... - Ja mislim da se tvoja stara samo šalila. Zezala te... - Jebote, pa ti si pravi kripl... baš si nesnosan... nes...nosan! - Malča... Okrenula mi je leđa. Opet sam stvar zabrljao. - Malča... htio bih ti nešto reći. - Ti samo govoriš muške gluposti. - Ozniljno ti hoću nešto reći. Znaš, u utorak, kad me ono stari Ludva digao, sjećaš li se? - Sjećam. Što hoćeš s tim? - Sanjao sam tebe. - Kad? Na satu povijesti?! - Upravo tada. Kao da smo bili u Kuparima na ljetovanju. Sa starcima i svima. I da smo se sunčali goli. I da sam pobijedio na Olimpijadi. I da sam ti donio pregršt zlatnih medalja... - Na povijesti? Sanjao? - I onda me stari Ludva probudio i ja nisam znao što je govorio. To je da umreš. Uopće, u posljednje vrijeme non-stop stanjam. Tebe i onog crvenog konja. - Crvenog konja? Kaštelanovog? Kakvog crvenog konja? - Konja, pravog konja. Samo što je crven i fantastično dobro pjeva... - Konj koji pjeva, što se s tobom događa Seb? - Ništa. Sanjam normalno. Normalnog konja koji je prirodno crven i pritom izvrsno pjeva. Pjeva plave pjesme. I ti sjediš u travi i slušaš tu plavu pjesmu i sva si ružičasta. I sretna. I ozbiljna. I zaljubljena. I kad te god hoću poljubiti, razumiješ netko bi me probudio i ja bih tada pucao od bijesa. - Nisi me nikad poljubio. -Jesam. Kad smo se vraćali s izleta. Onda kad smo bili sa školom u Varaždinu, sjeća li se. Bila si umorna i zaspala si naslonjena na moje rame. Tad sam te poljubio. - U Varaždinu si se držao kao Drvena Marija. Svi su bili normalni, samo si se ti pravio važan. Uopće me nisi držao za ruku. Ni zagrlio me nisi kad smo šetali i razgledali stari grad. - Nisam, jer su svi buljili u nas. Kad sam te zvao da prošećemo onim nevjerojatno urednim i lijepim varaždinskim grobljem, nisi htjela. A ja sam samo htio da se odvojimo od rulje. - Ne volim groblja. - Ne volim ni ja, ali varaždinsko groblje je nešto posebno. To je park, a ne groblje. - Vidjela sam, poslije smo svi išli. - Ah, poslije... poslije više nije bilo važno. (Nastavit će se) |
IZDAJICE
Nekako još uvijek ne mogu bez svoga podstanara, ali ne zato što ne mogu živjeti bez njega, nego zato što sam danas otkrio da se nimalo ne razlikujem od njega.
Naime, Blogomobil je imao zakazan TV intervju na Z 1, Televiziji na kraju grada. Nisam imao živaca, pa sam se otputio s njim, e ne bi li se zlobno smijuljio njegovim odgovorima. Našem su svjedočenjem prisustvovali još i Dario i Neno Žezlina. I dok su se njih dvojica dovezli u Neninom Porscheu, Blogomobil i ja smo lijepo pješačili tih 5-6 kilometara, zajedno s našim taticom, Kemalom Mujičićem (što taj čovjek sve ne trpi od nas dvojice!). Dobro, bilo je kako je bilo, to ćete moći vidjeti u nedjelju poslije podne. Možda je zanimljivo bilo što se naš tatica susreo sa starim prijateljima, Veljkom Đorđevićem i Sinišom Crmrkom. Odmah je, po običaju, razvezao priču, ali mi smo otišli na kavu s Kuzeleom, a on je ostao sam na parkiralištu. Pričao je valjda mnoštvu parkiranih automobila, kao da mu oni nešto znače u životu. I kao da ga automobili uopće mogu čuti. Kad je intervju završio, Žezlina nas je htio odvesti u Zagreb. Malo je falilo da nismo pristali. Proljetna kišica je sipila. I kad smo nas dvojica, Blogomobil i ja, ulazili na ono stražnje usko sjedište, iznenadio nas je tatica koji je otišao pješke i to još onim daljim putem. Znali smo da voli šetati po kiši, ali nismo znali da je toliko luckast da odbije ponuđeni kišobran. Mi mislimo, Blogomobil i ja, da neke darove treba odbijati, recimo kad ti netko hoće pokloniti neki oštri nož, pa ga smjesti između šestog i sedmog rebra, ili kad ti neki frizer pokušava, sjekirom ili čak bradvom, napraviti razdjeljak na glavi. Ali kišobran?! I to još kad pada kiša! E, to smo prvi put vidjeli, doživjeli i, kako će se poslije vidjeti, preživjeli. Ali, ako on hoće kisnuti, onda, hajde da to i nas dvojica probamo. Ali, sve što smo išli dalje, kiša je jače padala, a naš se tatica uopće nije osvrtao na autobuse gradskog prometa. Nadali smo se da će u jedan uskočiti, ali ne. On je šuteći koračao dalje. A onda smo ga nas dvojica izdali. Naime, on je u njedra sakrio novine, mobitel i GPS da ne kisnu, kad već on kisne, a mi smo se stisli kraj ta dva aparata. Priznajemo da je u njegovim njedrima bilo toplo i suho. A i lijepo je mirisao, onako okupan i uredan. Kad smo stigli kući, on je bio sav mokar, a mi suhi. Gledali smo se, Blogomobil i ja, KemoTerapija, i bilo nam je neugodno. Osjećali smo se, oprostite, kao dvije suhe pizde! |
NAPOKON: SLOBODAN!
Vrlo vesel javljam svim znanim i neznanim, svim zaljubljenim i nezaljubljenima, svim stanarima i podstanarima, da je danas, 4. svibnja 2005. godine po jednom od brojnih kalendara, iz ove rubrike iselio onaj čudni pješak koji se nazvao Blogomobilom.
Eno ga, povlaštenog, kako na onim štakama, bez glave, tijela i ostaloga, šepesa u pravcu prema. Samo kliknte na tu karikaturu i on će izletiti s nekakvim svojim smiješnim objašnjenima. Kao, ovo ono. Sad kad ga nema, kao da je sobom odnio i dio mene. Onaj bolji dio, ako bilo koji čovjek ima bolji i gori dio. I kao da ne znam što ću. Ništa. Danas ću se malo odmoriti, a sutra nastaviti - napokon slobodan! A do sutra, svim damama poklanjam buket mirisnih jorgovana ili još mirisnijih đurđica, a dečkima - pivo! |
MIRNO TEKU RIJEKE, A JA SAM NEMIRAN
Danas sam se iskušao u brzom hodu od stana do Televizije na kraju grada, kako sam svojedobno nazvao Z 1, odnosno TV Sljeme, odnosno TV, Obiteljski radio i Narodni radio, kojega je gazda Jura Hrvačić.
Ali, hajdemo redom. Najprije, nervoza. Ona čini svoje. Radio sam jutros do pet, te kao malo prilegao, jer sam Uni obećao da ću je telefonski probuditi u 6,30. Naravno, obećanje nisam održao, jer sam se probudio tek u osam, a ona je tada već bila u školi. Jedva sam čekao da se vrati iz škole da joj se ispričam i obećam da se to više zaista neće dogoditi. Ona je dobra djevojčica i oprostila mi je. Ali, dok mi nije oprostila u poslijepodnevnom razgovoru, baš sam bio našpanan. Na HTV sam razgovarao s Darijom Marjanović koja je nama Blogerima, otvorila vrata svoje emisije, Dobro jutro Hrvatska. Njena će redakcija izravno snimiti početak Blogomilskog hodanja, pa sam se otišao dogovoriti. Razgovarali smo i o tome što ću NA PUTU snimati SVA HRVATSKA NASELJA, pa kad je čula da ću raditi TV medaljone, to jest male televizijske priče do dvije minute dužine, rekla mi je da slobodno napišem da je živo zainteresirana za tu formu. Poslije sam se našao i s Nedjeljkom Žderom, sjajnim producentom i pravim prijateljem, pa je i on rekao da su Medaljoni forma koju bi trebalo vratiti na TV. Imao sam vremena, pa sam svratio na četvrti kat do Marije Nemčić. Naravno, nenajavljen i nedogovoren. Mare je imala Kolegij u svojoj sobi, a ja sam zamolio tajnicu da joj da broj moga mobitela, pa kad bude imala vremena da me nazove. Njena tajnica je inzistirala na tome da kažem zašto mi Mare treba, odnosno što hoću od nje. Pokušao sam joj reći da se to nje ne tiče, jer da je se tiče, rekao bih joj odmah ili bi poručio Mari da mi osigura sastanak sa svojom znatiželjnom tajnicom. Nekako je pristala napisati broj moga mobitela, ali… Potom sam nazvao Hrvačića i on je rekao da dođem k njemu. Odnio sam doma kruh i mlijeko i lijepo se uputio put juga. Pješke na jug. Asocijacija na film Vlakom na jug. Kod Hrvačića sve štima. On za svakoga ima vremena. Dočekao me na portirnici i pokazao mi sve što je nabavio od prošlih put. To je doista prava moderna informatička tvornica. Svi rade, programi oba radija teku normalno, mirno kao rijeke, neki urednici koje znam mašu mi rukama na pozdrav. Razgovarali smo o Blogomobilu i začas smo se dogovorili. Oba radija, Obiteljski i Narodni pratit će moj put i ja ću se tamo svakodnevno javljati. Dogovorit ćemo fiksni i nefiksni termin. Isto je i s njegovom televizijom. Hrvačićeva soba više mi je ličila na promenadu, nego na sobu gazde tako moćnih informativnih sustava. Ljudi ulaze i izlaze, a Hrvačić sve rješava nevjerojatnom lakoćom. Nismo se dugo družili, a sve smo dogovorili. Još smo se stigli našaliti na moj račun, budući da obožavam takve šale. Stigao sam se pozdraviti i s Brankom Kuzeleom. S njim sam svojedobno radio na OTV, kad sam tamo bio savjetnik direktora programa. Ma, meni je Kuzele sasvim u redu. Nismo nikad imali nikakvih nesporazuma. Naravno, Jura me upoznao i sa šefom Deska Ivo Kozarčaninom. I, eto ti vraga. Ivo Kozarčanin, književnik koji je ubijen početkom veljače 1941. godine, pri pišanju, ako baš hoćete znati, išao je u osnovnu školu s mojim ocem. Naime, oba su rođena 1911. Budući da u to doba u Hrvatskoj Dubici nije bilo osnovne škole, Kozarčanin je školu završio u Bosanskoj Dubici, u istom razredu s mojim ocem. U Antologiji polemika u hrvatskoj književnosti, Protivnici, rugači, zabavljači, koju sam uredio davne 1975. godine, motiv cijele knjige čini nekoliko završnih rečenica polemike, vrlo lirskih, Ive Kozarčanina s Ivanom Goranom Kovačićem. Kad sam s Hrvačićem obilazio njegov TV i radio pogon, susreo sam starog znanca i sjajnog režisera, Edu Galića. E, baš je Edo Galić dramatizirao roman Sam čovjek, Ive Kozarčanina, te od romana napravio izvrsnu TV seriju. Što biste vi rekli na sve te slučajnosti? Ovaj Ivo Kozarčanin je unuk književnika Ive Kozarčanina. S njim sam dogovorio razgovor za TV Sljeme, Z1, u četvrtak. Naravno, neću biti sam. Sa mnom će biti Dario i još netko. Dogovorit ćemo tko. Osim toga, i oni će izravno pratiti prvi dan hodanja. Sad opet proučavam karte, ali ovaj ću probuditi Unu točno u 6.30. A meni, ako što vidite, sat otkucava. Jebote, pa taj će utorak doći za čas! |
RASTU LJUDI, AL RASTU I TOPOLE
Nekako kao da sam postao sentimentalan. Ujutro odem na HTV, onda hodam gradom, bauljam kao što kaže Vlado Felker, i već sam poslijepodne doma. I nigdje mi se ne izlazi. Proučavam zemljopisne karte, one specijalne, gledam gdje ću se sve zateći, ali kao da sam odsutan.
Promatram uredno poslagane knjige. Sve one su mi prijatelji. Naime, nekome je pas najbolji prijatelj, a meni su – knjige. Bože, godinu dana neću sjediti ovdje za stolom, okrenut prozoru. Godinu dana neću slušati omiljene vrane. Sedam bračnih parova crnih vrana smjestilo se na svoje tri novogradnje-topole i tamo godinama rađaju i odgajaju svoju mladež. Rano jutrom, otvorim prozore i gledam ih u njihovu vrtiću. Najprije ih mame i tate hrane, onda ih uče sjediti na gnijezdu, potom skakuću oko gnijezda, a onda polako uče letjeti. Ova generacija već se usuđuje poletjeti do zgrade nasuprot meni. Tamo slavodobitno grakću, udobno smještene na grane TV antena. Rano ujutro ja im kadšto čitam glasovitu gavransku himnu E. A. Poa. Tada se umire. Kad završim, uzbude se i jako grakću. Kao da kljunovima plješću. I pjesmi i meni. Ipak, najžalosniji sam što moram ostaviti knjige. Navikao sam, evo već više od podrug stoljeća, svakodnevno uživati u čitanju po nekoliko sati. Te sate otkidam od sna. Navikao sam na malo sna. Spavam dnevno najviše četiri sata, a ostalo vrijeme, ono u krevetu, dijelim s knjigama. Imam u svom laptopu dosta knjiga, neke su tako dobre da sam ih sam prepisivao, a neke sam kupio kao CD. Ipak, još se nisam oslobodio onoga lijepog osjećaja kad, prije spavanja, biram desetak knjiga, desetak čednih ljubavnica, s kojima ću podijeliti noć i krevet. Moje bivše žene su mi to najviše zamjerale. Nije bilo ono – Ili ja, ili knjiga! – ali nije im bilo pravo kad sam u našu intimu uvodio brojne svoje literarne prijatelje. Držim da im je najviše smetalo svjetlo. Kad sam ovdje doselio, 1951. godine, upravo na mjestu gdje je sad moj radni stol, bio je krevet na kojem sam spavao s ocem. U drugom je krevetu spavala mama s mojom dvije godine mlađom sestrom. Stari se rano dizao, pa smo rano išli na spavanje. Ja bih se pokrio po glavi, upali baterijsku lampu i tako čitao, često i do zore. Stari je to znao, ali se nije bunio. Možda bi svi moji brakovi uspjeli (i ja bih sad sretno živio s tri žene), da sam imao baterijsku lampu, a ne one proklete noćne svjetiljke? Zato sam volio, i volim, da svatko ima svoju sobu. I zbog hrkanja, jer hrčem da me je lijepo čuti. Jednom je, na nekom od brojnih putovanja, u hotelskoj sobi do moje spavala Jasna Zlokić. Ujutro, za doručkom, zabavljala me oponašajući zvukove koje su se čuli iz moje sobe. Činilo mi se, rekla je Jasna, kao da upjevavaš! Evo, pripremio sam se da opišem današnje brojne susrete. Sjedim ispred kompića, a pogled mi luta po naslovima knjiga. Upravo sam prije pola sata ugledao Sarajevsku Hagadu, koje mi je pretisak poklonio Hamo, prijatelj iz Medulina. Ne mogu izdržati da njegovu posvetu ne podijelim s vama. Evo što mi piše Hamo: Dragi Kemo, kažu da riječi nisu dokaz misli i da pisana riječ nije odraz govora. Mislim da slike Sarajevske hagade govore da ono u gore rečenoj poslovici nije, jest. Šta ti misliš? Mislim, moj Hamo na tebe, a morao bi misliti kako ću iduću godinu živjeti bez ovih lijepih slika te divne židovske knjige. Jer nju, za razliku od Biblije i Kur'ana, nemam u kompjutoru. Oni koji me duže prate na ovome mjestu znaju koliko će mi nedostajati, na primjer, Salinger. Ili Uspenski. Ili itd. I, nevoljko se, vraćam današnjem danu. Družio sam se sa mnogim prijateljima, odgovarao na njihova znatiželjna pitanja. Štoviše, susreo sam i neke koje godinama nisam susretao. Oni su se dali u politiku, pa ih više nema u negdašnjim zajedničkim lokalima, osim ako to nije službeno. Protokolarno. Tako sam danas, kod HNK susreo Nevena Juricu. On je sad veleposlanik u SAD, ali ja ga pamtim kao mladića koji je uredno donosio tekstove za svoju kolumnu u novinama u kojima sam tada radio. Inače, to su bile novine za kulturu i u Juričinom društvu nisu bile, polije u demokraciji, omiljene. Jer su bile onakve kakve su bile. Kao socijalističke. Koje nisu objavljivale tekstove, recimo, vjernika kakav je Jurica bio. A jesu. On i njegova generacija bili su momci iz katoličkog lista MI. Moje tekstove njegove novine nisu objavljivale, pa sam mu znao reći da smo mi u Oku - MI, a oni u MI su oni. Ali to nije važno. Nemam ništa protiv. Zapravo, fućkam ja na sve religije. Ja volim ljude. I dok smo nas dvojica obnavljali neke uspomene, eto ti Bože Biškupića. Jurica, koji pomalo zaboravlja, upoznaje nas, a Božo i ja se smijemo, jer se znamo odavno. Obojicu zanima moj štap – Blogomobil. Objašnjavam im što je to, a Jurica se smije. Nije valjda da ćeš zaista Hrvatsku prohodati? Hoću, moj Nevene. Pitam Božu bi li njegovo Ministarstvo dijelom financiralo moj put, budući da ću na putu doista napraviti golem posao. Božo se našalio, ali mu šala baš i nije uspjela. To sam mu i rekao, pa smo dogovorili da ga prije puta svakako posjetim. Baš i nisam raspoložen za ovu vrst lamentacije. Volio bih da sam Valent Žganec, ali nisam. Ovo je pretposljednji ponedjeljak koji ću ove godine provesti u stanu u kojem živim, s nekoliko bračnih prekida, od 1951. godine. Tada su ove topole ispred kuće bile vrlo male. I one su bile djeca. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (33)
(Nastavak)
Jednom je pisac bio nevjerojatno sentimentalno raspoložen. Htio je napisati svojoj ondašnjoj ljubljenoj najljepše pismo. Pismo koje bi zračilo njegovom beskonačnom ljubavlju, isijavalo svjetlost i toplinu koju ta ljubav širi Svemirom i okolicom, a da pritom pismo ne bude baš ljiga, u smislu onih suza, nesreća, nepotrebnih uvjeravanja i sličnih sranja. Valjalo je napisati duhovito, a ipak zaljubljivo pisamce. Pisac je pismo lijepo naslovio, stavio sve što treba, gotovo je živo srce izvadio i stavio umjesto datuma, nek joj srce otkucava ono Mila moja i ono Ljubavi moja. I još k tome tri uskličnika. Bilo ih je u prvoj verziji desetak, ali pisac je došao do zaključka da je tri sasvim dovoljno: !!! Naravno, poslije takva uvoda, sa srcem i svim drugim, do uskličnika, pisac je odmah zastao. Kao da se uhvatio u nespretno prikrivenoj laži. Dio koji slijedi najbolje će razjasniti u kakvoj se dilemi pisac našao. Napisano je odmah ispod naslova. Sve što slijedi, naravno bez elegantnog kurziva, čak i zagrada, koje su J. D. Salinger i Milivoj Slaviček znali poklanjati svojim nikad dovoljno dragim čitačima. Citat: (Ne znam čemu ova tri uskličnika. Jedan do drugoga, ukočeni, uspravni, tako da ih se gotovo i ne primjećuje. Kao – želim nešto jako naglasiti. U šahu, kad se obilježava odličan potez, koristi se jedan uskličnik. Ako je potez izuzetan, koriste se dva uskličnika. Ako je, pak, onaj odlučujući, neviđen po originalnosti, duhovit i što ja znak kakav sve ne potez, koriste se tri oznake za usklik. Nikad nisam volio uskličnike. Znalo bi se dogoditi da taj interpunkcijski znak ne koristim nekoliko mjeseci. Mislim da nije uopće potrebno upotrebljavati taj znak. A naročito bi ga valjalo izbjegavati u ljubavnim pismima ili porukama. Kao i velika slova, tipa: DRAGA, VOLIM TE! Čini mi se da su slova veća od ljubavi. I još uskličnik na kraju. U toj poruci nema neke posebne pismenosti, a, bormeč, nema ni ljubavi. Čini mi se da je previše ljubavi uloženo u samu poruku, tako da gotovo ništa nije ostalo onome ili onoj kome je poruka upućena na tako ambiciozan način. Uopće, interpunkcija nije potrebna u ljubavnim porukama. Valjalo bi, zapravo, pisati sve malim slovima, bez točaka, zareza, uskličnika, ucrtanih srdašaca, nespretno narisanim raznobojnim cvijećem… Iz same bi se poruke izdvajalo ono što je istina, ono što je bitno. A to je i svrha onoga što se ljubavno poručuje, ako ćemo pravo za zdravo. I kad sam već kod tih neposrednih razmišljanja, da kažem i ovo: u porukama se ne bi smjelo upotrebljavati označnice kao što su volim, ljubim, živote moj i tome slično. Prava bi poruka, recimo, glasila: vidio sam jedno drvo koje čudnim stjecanjem okolnosti nije urezano tvoje ime. I bez potpisa. Da sam ti ikada napisao takvo što, siguran sam da bi znala tko je napisao. Zato te molim da izbaciš iz naslova pisma, sve riječi, onaj nepotrebni zarez i tri glupava uskličnika.) pojma nemam kako sam tako jako snužden i mokar od kiše kad vani sja sunce Kraj citata. Pisac ima nevjerojatnu sreću što mu je draga izuzetno inteligentna i što je razumjela što je pisac htio reći. Poljubila ga je u hladnu resicu uha, upravo u ono mjesto koje voli najviše ljubiti. To je posebna počast, ako baš hoćete i to znati. Oh, pisac zaista ne očekuje da će mu čitalac pomoći, ako ste to pomislili. Pisac je želio izaći iz zamke u koju su ga, lukavo, uvukli likovi, a ovim razmišljanjem pokušao je pomoći čitaču-ici, da i on/ona rastvori željeznu klopku i krene dalje u avanturu čitanja, zaboravljajući da je bezbolno oslobođen nepotrebnog moraliziranja mladog Sebastijana Pukšeca koji bi, da bi izbjegao Puškinovu sudbinu, pozvao na dvoboj nenaoružanog čitača s jednom jedinom namjerom: u-biti da ne bi bio u-bijen. Piscu je neobično drago što ste ga svojim nepovjerenjem, natjerali na ovo rješenje, pak vas poziva na čitalačku gozbu u čardak ni na nebu, ni u knjizi. Što bi jezikom simbola trebalo značiti: makni se olinjali pišče i pusti Sebića da priča. Mene biste ocarinili, zar ne? Što da ne? Stojim vam na usluzi, otvaram glavu, kad već želite, pogledajte dobro unutra, no, zavirite, što se plašite, nije moja glava Tutankhamonova grobnica, nitko neće nastradati, nikoga stići faraonovo prokletstvo. Gle, čujem glas najhrabrijeg, pa unutra nema ničeg naročitog! A to što je, najhrabrijem, ništa naročito nije drugo do bezbroj sivih moždanih vijuga što krivudaju kao serpentine. U grudi biste mi zavirili, možda tamo skrivam tajno oružje koje je u stanju uništititi cijeli Sunčani sustav? Pa, ni u grudima ničeg posebnog. Splet drhtavih žila što izlaze iz prilično uzbuđenog mišića. Ništa za carinu. Ta to se tijelo ne razlikuje od milijardu sličnih tijela! Pogledajte, ima dvije ruke! Zar je moguće? Ima i dvije noge! Oh, bože, pet prstiju na svakom udu! Rebra! Rešetke iza kojih robuje srce osuđeno na doživotnu tamnicu. Zatvorite, mladiću, organizam, oprostite, mislili smo, rekli su nam, shvaćate nas valjda, mora da je nesporazum, pokvareni telefoni, mobiteli i slični megafoni, griješiti je ljudski, ta svi smo krvavi ispod kože… Najlakše bi bilo priču završiti. Bla, bla, bla… Marko Šumonja završio je u istražnom zatvoru, zajedno sa starom Milčekicom. Bla, bla, bla… prošao sam treći razred s dobrim uspjehom. Bla, bla, bla… Amalija me posjetila u ponedjeljak 16. lipnja. Što ste zinuli? Pa i prije me Amalija posjećivala. Često smo znali učiti zajedno. Za jedno. I za drugo. Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam joj otvorio vrata. Mirjana je opet okupirala kupaonicu, pak sam se, na zvuk zvonca, morao iskobeljati iz brloga i pogledati tko to tamo spava na gumbiću zvonca. Ne moram vam ni govoriti da sam osjećao, na rubu gornje usnice, tu sa lijeve strane lica, njene vrele usnice, što su me poljubile kod Pravnog faksa. I, sad, ja lijeno, moglo bi se reći i prilično nervozno, otvaram vrata, a pred otvorenim vratima Ona. Amalija. Ama lija! Kao da je znala, vidjeh joj po očima, da sam je i noćas sanjao. Moje krakate noge paralizirale su se. Stajao sam naslonjen na dovratak, glupav itd. Mislim da su mi usta bila širom otvorena. Kao vrata. A ona stoji pred otvorenim vratima i ustima i smješka mi se. U ruci drži knjigu umotanu u plavičasti omot-papir. - Bok, donijela sam ti knjigu. (Nastavit će se) |
| < | svibanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv