Nekako još uvijek ne mogu bez svoga podstanara, ali ne zato što ne mogu živjeti bez njega, nego zato što sam danas otkrio da se nimalo ne razlikujem od njega.
Naime, Blogomobil je imao zakazan TV intervju na Z 1, Televiziji na kraju grada. Nisam imao živaca, pa sam se otputio s njim, e ne bi li se zlobno smijuljio njegovim odgovorima. Našem su svjedočenjem prisustvovali još i Dario i Neno Žezlina. I dok su se njih dvojica dovezli u Neninom Porscheu, Blogomobil i ja smo lijepo pješačili tih 5-6 kilometara, zajedno s našim taticom, Kemalom Mujičićem (što taj čovjek sve ne trpi od nas dvojice!).
Dobro, bilo je kako je bilo, to ćete moći vidjeti u nedjelju poslije podne.
Možda je zanimljivo bilo što se naš tatica susreo sa starim prijateljima, Veljkom Đorđevićem i Sinišom Crmrkom. Odmah je, po običaju, razvezao priču, ali mi smo otišli na kavu s Kuzeleom, a on je ostao sam na parkiralištu. Pričao je valjda mnoštvu parkiranih automobila, kao da mu oni nešto znače u životu. I kao da ga automobili uopće mogu čuti.
Kad je intervju završio, Žezlina nas je htio odvesti u Zagreb. Malo je falilo da nismo pristali. Proljetna kišica je sipila. I kad smo nas dvojica, Blogomobil i ja, ulazili na ono stražnje usko sjedište, iznenadio nas je tatica koji je otišao pješke i to još onim daljim putem. Znali smo da voli šetati po kiši, ali nismo znali da je toliko luckast da odbije ponuđeni kišobran. Mi mislimo, Blogomobil i ja, da neke darove treba odbijati, recimo kad ti netko hoće pokloniti neki oštri nož, pa ga smjesti između šestog i sedmog rebra, ili kad ti neki frizer pokušava, sjekirom ili čak bradvom, napraviti razdjeljak na glavi. Ali kišobran?! I to još kad pada kiša! E, to smo prvi put vidjeli, doživjeli i, kako će se poslije vidjeti, preživjeli.
Ali, ako on hoće kisnuti, onda, hajde da to i nas dvojica probamo.
Ali, sve što smo išli dalje, kiša je jače padala, a naš se tatica uopće nije osvrtao na autobuse gradskog prometa. Nadali smo se da će u jedan uskočiti, ali ne. On je šuteći koračao dalje.
A onda smo ga nas dvojica izdali. Naime, on je u njedra sakrio novine, mobitel i GPS da ne kisnu, kad već on kisne, a mi smo se stisli kraj ta dva aparata. Priznajemo da je u njegovim njedrima bilo toplo i suho. A i lijepo je mirisao, onako okupan i uredan.
Kad smo stigli kući, on je bio sav mokar, a mi suhi.
Gledali smo se, Blogomobil i ja, KemoTerapija, i bilo nam je neugodno.
Osjećali smo se, oprostite, kao dvije suhe pizde!
Post je objavljen 05.05.2005. u 21:35 sati.