(Nastavak)
- Što je sad tebi? Da i ti nisi tužna zbog Mirjane i Zlatka?
- Ti se, Seb, u stanju sve pokvariti, rekla je. Što ti je trebalo da prisluškuješ razgovor starice sa starcem? I da to, napokon, kažeš najzaljubljenijoj djevojci na svijetu. Zar ti nije jasno da će ona sve učiniti za Zlatka? Isto kao što bih ja sve učinila za tebe. Zar misliš da me moja starica samo tako pustila samu cijelo ovo ljeto? O, imali smo teških i vrlo glasnih diskusija, kako voliš reći za svađe. I da starac nije uskočio, znaš da me stari drži kao kap vode na dlanu, da mu se kojim slučajem na izlijem, ja bih se izlila ravno tebi. Već sam kufere pakirala...
- A meni si rekla da, stara... rekla si... muž i žena...
- Jesam. Ali to nije rekla stara, nego stari. Stara bi htjela da sam još djevojčica. Da me oblači u haljinice, drndilice, mašnice, soknice i slične dječje pelenice. Zar ne kužiš da se ona tako bori protiv svojih godina. Kao da ona nešto gubi što ja rastem. Kad sam joj rekla za prvu mengu, imala sam trinaest godina, cijelu je božju noć slinila. Kao da menstruacija nije nešto najnormalnije na svijetu za svaku zdravu ženu?! Pazila me, tih dana, kao najbolesnije dijete u svemiru. Nije mi dala ni posuđe prati, tanjure i to... I stalno je slinila. Zatekla sam je pred ogledalom kako pegla bore oko očiju. Počela je gimnasticirati. Vježbati trbušne mišiće. Nabavila utege. I ne samo to, nego tjera i starog da vježba. Trče savskim nasipom tri puta tjedno. Upisala se u teniski klub za rekreativce. Pa se ne odvaja od reketa. I na plac ga nosi! Stari Stjepan samo dahće i koluta očima kao diša ušima. Jer bi madam Katarina, zamisli više nije ni Katica ni Kate, nego Katarina. Katarina Prva ili Stota, ne znam! Jer bi, dakle, Madam Katarina, Ketty ili tako nekako, zaustavila svoje godine. I to samo zato što joj je kćerka, njeno slatko malo nevino stvorenjce, dobila prvu mengicu! Ne mengu, nego mengicu! Eto, dragi moj, takve su naši mamice i tatice. I ti to ideš govoriti Mirjani! Totalno si posenilio!
- Nema veze, moji starci nisu kao tvoji. Oni...
- Što su oni, dečko, što? Zar misliš da se grofica Adela imalo razlikuje od kontese Katarine? Pa ti si slijepac. Slijepac Sljepko Sebeatijan Sljepić! Pogledaj samo kako ti se stara oblači. Kad izađe s Mirjanom i vama trojicom, čini se da je tvoj stari izveo u šetnju četvero svoje djece. A stari ti je fenomenalac. Mogla bih se u njega zaljubiti, tako je zgodan. I zna se ponašati. A stara je... lari/fari... upravo tako: lari/fari. Troši na šminku cijelu plaću. Frizeri. Maseri. Razne dijetalne prehrambene maltretaže. Dizajneri žnjiranaca, frizura, nokata, peglači bora... Zato je stalno nervozna. Od gladi i brige kojim lakom ofarbati nokte da bi ih upasirala s torbicom i cipelama. Moš mislit! Zadnji se put naklopala još u osnovnoj školi, prije puberteta. I baš kad se sprema pojesti nešto konkretno, neku bečku ili grah sa finim suhim špekom, odjednom iz čista mira počne izračunavati kalorije. Vaditi im treći korijen. Špek logaritmi...
- A Mirjana je rekla da je stara sretna što će se udati za tog prokletog Zlatka.
- Normalno da je rekla. I, da ti i ovo kažem, bit će sretna kad se Mira uda i otpiri van iz kuće. Što je Mira starija, to grofici više smeta. Jer je i ona starija. Uz Miru vidi svoje godine. Kad ove ne bi bilo kod kuće, ona bi sasvim promijenila ponašanje. Ne bi imala konkurenciju, razumiješ. Ne biste vidjeli da stara prirodno stari. I odumire. Kao dinosaurica. Uostalom, pitaj Alojzija. Zašto se on nije oženio s Irenom? Pitaj ga. Što si se zagledao?
- Otkud ti sad Alojzije i Irenka. Irenkino se ime u ovoj kući nije glasno izgovorilo pune dvije godine!
- Adela je bila protiv Irene. Sutra će biti protiv mene. Ili bilo koje druge. Ona u ovo gnijezdo, vidjet ćeš, neće pustiti nikoga. Nijedna žena mlađa od nje, ne daj bože da bude još i ljepša, neće moći kročiti u ovu kuću...
- Ali ona tebe baš voli...
- Da, sad kad smo još klinci. Ali kad sutra prestanemo to biti, razumiješ, kad budemo u godinama da treba misliti o, znaš, ona će jednostavno okrenuti leđa... Nema mjesta u stanu. A u vaš bi se stan moglo smjestiti pedeset bračnih parova da se danima ne susretnu! Kao da Irena nije mogla ovdje živjeti s Lojzekom? Mogla je, mogla... Njeni su prilično siromašni. Nisu mogli k njenim. U onom jednosobnom stanu već je s njima živio njen brat sa ženom i bebačem. Njih šestero u 42 kvadrata. Sedam kvadrata po osobi! Hej, pa gdje ti živiš?! A vas petero na gotovo dvjesto kvadrata. Zato je Ireni namjestila pušku. Začudio me tvoj pametni brat. Imao je finu plaću, mogao je negdje pronaći neki sobičak! A grofica je zakukala – ljubav će brzo proći, ostat će brige, a brige ubijaju svaku ljubav i svašta! Jebote, koje gluposti! Malo suzica, malo prigovaranja, cijeli sam život posvetila tebi... sinček se lijepo povukao, a Irena otprhnula...
- Odakle sve to znaš? Da ti nisi prisluškivala?
- Jesam, vrapce u ulici... Pa to svi znaju...
- Ja nisam znao.
- Ti! Tebe zanimaju samo te silne knjižurine. Stalno si u njima. Sav si prašnjav od njih. Čitaš, čitaš i samo čitaš... kao da si drug Lenjin! Kad ne čitaš, onda maštaš. I to, zamisli, na satu povijesti!
- Ali, ja sam...
- Ništa ti nisi! Ja sam sve naštimala da provedemo ljeto zajedno. A ti ne bi na radne akcije. Bude mamin sinček dobil žuljeve na dlanovima. Kao da ih već nemaš od drugih stvari... listanja, što si pocrveni... Naša milena generacija crnči na radnim akcijama, samo mali grofičin sin, Sebastijan Prvi, plaši se dva-tri-žulja! A, osim toga, to uopće nije crnčenje. Svatko vuče onoliko koliko može. Na radnim se akcijama druži. Prijateljuje. Pali logorska vatra. Svira najbolja mjuza. Ni klopa nije loša, još se nitko nije otrovao. Dizanje i spuštanje zastave. A ti o svemu tome nemaš pojam. E, da znaš, ja ove godine idem na radne akcije. S tobom ili bez tebe. Na štitu ili sa štitom! Pa makar te više nikada u životu ne vidjela!
- Čekaj malo! Tko je uopće rekao da neću ići? Ja sam samo htio vidjeti što sve možemo učiniti. A ne – radne akcije i gotova stvar.
- Pa uopće nije riječ o tim akcijama, kaj ne kužiš? Pruža nam se mogućnost da budemo bez staraca cijelo ljeto! A ti dvoumiš. Mudruješ. Ja bih s tobom otišla i na sjeverni pol. Među Eskime, morževe i sjeverne medvjede, samo da si rekao.
- Mirjana je rekla da je sve već popunjeno...
- Mirjana je rekla, Mirjana nije rekla... Ona te je samo htjela pokrenuti iz mrtvila. Otkud znaš da je popunjeno, ha? Jesi li možda nekog upitao? Nisi. A ako ćemo pravo, Mirjana uopće nije rekla da smo zakasnili. Ti si rekao, a ona je odgovorila da se to uvijek može riješiti.
- Dobro, dobro, ne moraš toliko galamiti... Sutra se idemo raspitati, pa ako bude mjesta, e onda ćemo ići na te tvoje famozne radne akcije. Makar se cijeli svijet prevrnuo.
- Zašto sutra, kad to možemo već danas? Važi?
- Važi... Samo, ja sam gladan, nisam jutros još ništa jeo.
- Dogovoreno. Ti se spremi, a ja ću, za to vrijeme, pripremiti palačinke.
- To će potrajati... mislim na palačinke...
- Neće... sad ću ja to...
- Još samo nešto, Malča. Zašto si mi sve ovo ispričala? Adela, Katarina, Alojzije, Irena i svi... zašto?
- Zar nisi rekao da si ovih dana poprilično odrastao. Pa kad si već odrastao, mislila sam, hajde da do kraja odrasteš. Eto, zato sam ti to sve ispričala. A sad požuri! Palačinke i janjetina se jedu dok su vrući.
- Koja janjetina sad...
- Budalo... pa ja!
(Nastavit će se)
Post je objavljen 29.05.2005. u 23:36 sati.