(Nastavak)
Bile su to Slamnigove pjesme u izboru Slobodana Novaka. Mora se reći da je S. Novak izabrao prave Slamnigove pjesme, što i nije neki posao, barem kad je Slamnigu riječ. Što god staviš kao svoj izbor – pogodio si. Jer je Slamnig takav pjesnik. Kad bih morao tu knjigu strpati u jednu rečenicu, onda bih napisao: vrstan prozaik, Slobodan Novak, napravio je fenomenalan odbir još vrsnijeg pjesnika, Ivana Slamniga, a najvrsnije Amalija kupila mi je i poklonila tu knjigu u skromnom sivom, gotovo plavičastom omotu.
Amalija je imala običaj da mi na kraju svake školske godine pokloni neku knjigu. Ne znam zašto Alojzije nije imao Novakovog Slamniga u svojoj bogatoj biblioteci. Sjećam se da su pisci, u Klubu književnika, pričali o toj knjizi u superlativima. Rekoh već da je Slamnig takav tip pisca, što ga dulje čitaš, to ti je bolji, hoću reći – nije to poezija na prvi pogled. Dobro, jest i na prvi, ali i na one druge poglede koje slijede taj prvi, rekao bih, šeretski pogled.
Da mi je donijela bilo koju drugu knjigu, Tibetansku knjigu mrtvih, ili Egipatsku, recimo, ne bi me toliko obradovala.
Slamniga sam doista volio. Znao je napisati pjesmu kao malo tko. Najviše bih volio pred vaše tople oči podastrijeti neku cvjetnu livadu, na nekom pašnjaku, recimo u Gorskom kotaru, možda čak tamo kod Lukovdola, i između šarenih proljetnih planinskih cvjetova porazbacati sve Slamnogove pjesme. Kunem se da se ne bi razlikovale od cvijeća. I vi ne biste znali što je cvijetak, a što Slamničak!
Sjedili smo u kuhinji i protrčavali tim poetskim vrtom. Ja sam joj oduševljeno čitao, a ona me je, za divno čudo, pažljivo slušala.
Gledala je u mene i činilo se kao da je mirisala svaki stih koji sam pročitao.
Oči su joj bile zelene, nježne i sve, a ja sam uzbuđeno čitao Barbaru. To vam je pjesma o jednom brodu. Ljubavna pjesma brodu, meni jedna od najdražih.
- Izvanredno čitaš poeziju, rekla je.
- To se tebi samo čini jer su pjesme fenomenalne, svatko bi ih dobro čitao, odgovorio sam.
- Neee, ne, kažem ti. Ti izvanredno čitaš. Kao da si sve ove pjesme sam pisao. Taj brod osjećaš kao svoj. "U kakvim olujama imadoh sreću..." Imala sam osjećaj da čujem valove kako se razbijaju o vitke bijele bokove Barbare. Ili: "more je gusti stari plavac". Nisam znala da u Slamnigu živi takav tankoćutni lirik. Kad si izgovorio "gusti strari plavac", vidjela sam debelo, dobro i gusto more, krhku barku i nas u njoj. More je dobro i gusto, a dobro je i gusto da ne bismo nas dvoje potonuli.
- Šališ se...
- Ne, nimalo. Slamnig se šali. Koja golema razlika između njega i lirskih patetičara! Prevert je svoju Barbaru ostavio na kiši, samu. Slamnig nije u stanju ni brod ostaviti da kisne. "Bijela jedra i bijela bedra." To je čista erotika.
- Dobro si to rekla, ali, molim te, čuj još samo ovo: "Te djevojke, kolega, imaju nešto zajedničko s onim ponorima..."
- Što si radio ovih dana?
- Molim?
- Što si radio ovih dana?
- Ne znam, čekaj da pogledam u kazalo.
- Ne govorim o pjesmu, tupane jedan, nego o tebi!
- Ah, to, meni... a ja sam mislio da spominješ naslov neke Slamnigove pjesme... Ništa. Smucao se bez veze. Čitao i slušao mjuzu. Tako...
- Bila sam ovdje u srijedu... popodne. Tvoja me stara nije pustila. Kao, rekla je, bolje da budeš sam nekoliko dana. Depresija i sve.
- A ti si je poslušala, je l’? Što stara Adela uopće zna? Nisi je trebala slušati... depresija. Kaj god. Depresija u njenoj usvaštasemiješa glavi!
- Mislim da je tvoja stara bila u pravu. A što kažeš za Šumonju?
- Vraga u pravu... Žao mi je, nije bio loš profesor.
- I meni je žao. Znaš, Gabrek je bio sjajan. On je prvi skužio da si mene branio.
- Oh, rasplakat ću se...
- Ozbiljno ti kažem. I moja stara veli da si ti, vjerojatno, posljednji romantičar na kugli zemaljskoj i da ćemo biti izvanredni kao muž i žena.
- Što??? Muž i žena?!
- Da, žena i muž. Što ima čudnog u tome?
- Ti nisi normalna, eto to je čudno. Nismo ni školu zavr...
- Pa nije ni ona mislila da ćemo se vjenčati ove subote. Onako je rekla, razumiješ, kad dođe vrijeme za to.
- Ni u vojsci ni...
- A zar bi ti smetalo da ti žena dođe u posjetu?
- Ja mislim, ako hoćeš znati, da se ti nikada nećeš udati za mene.
- A zašto se ne bih udala za tebe, ako smijem pitati? Valjda imam pravo izabrati vlastitog muža, ne? Otkud ti to da se ja ne bih uda...
- Znam. Djevojke se nikad ne udaju za klince. One se udaju za starije frajere koji imaju plaću i sve... stan... i to... razumiješ? Sva ta sranja. Namještaj. Lustere. Trokrilne ormare. Kristalne čaše. Sudopere... Teniske rekete... razumiješ. Ja nemam ni odijelo za vjenčanje.
- Ti si budala.
- Što misliš da se moja stara udala za nekog kripla iz razreda? Kad bih je upitao sjeća li se koga, kako se sve zovu ti momci, ona se, zamisli ti nje, nije mogla sjetiti ni jednog imena. Ili... tvoji starci. Da nisu slučajno išli u isti razred?
- Oni su se voljeli. I mi se...
- Ja mislim da se tvoja stara samo šalila. Zezala te...
- Jebote, pa ti si pravi kripl... baš si nesnosan... nes...nosan!
- Malča...
Okrenula mi je leđa. Opet sam stvar zabrljao.
- Malča... htio bih ti nešto reći.
- Ti samo govoriš muške gluposti.
- Ozniljno ti hoću nešto reći. Znaš, u utorak, kad me ono stari Ludva digao, sjećaš li se?
- Sjećam. Što hoćeš s tim?
- Sanjao sam tebe.
- Kad? Na satu povijesti?!
- Upravo tada. Kao da smo bili u Kuparima na ljetovanju. Sa starcima i svima. I da smo se sunčali goli. I da sam pobijedio na Olimpijadi. I da sam ti donio pregršt zlatnih medalja...
- Na povijesti? Sanjao?
- I onda me stari Ludva probudio i ja nisam znao što je govorio. To je da umreš. Uopće, u posljednje vrijeme non-stop stanjam. Tebe i onog crvenog konja.
- Crvenog konja? Kaštelanovog? Kakvog crvenog konja?
- Konja, pravog konja. Samo što je crven i fantastično dobro pjeva...
- Konj koji pjeva, što se s tobom događa Seb?
- Ništa. Sanjam normalno. Normalnog konja koji je prirodno crven i pritom izvrsno pjeva. Pjeva plave pjesme. I ti sjediš u travi i slušaš tu plavu pjesmu i sva si ružičasta. I sretna. I ozbiljna. I zaljubljena. I kad te god hoću poljubiti, razumiješ netko bi me probudio i ja bih tada pucao od bijesa.
- Nisi me nikad poljubio.
-Jesam. Kad smo se vraćali s izleta. Onda kad smo bili sa školom u Varaždinu, sjeća li se. Bila si umorna i zaspala si naslonjena na moje rame. Tad sam te poljubio.
- U Varaždinu si se držao kao Drvena Marija. Svi su bili normalni, samo si se ti pravio važan. Uopće me nisi držao za ruku. Ni zagrlio me nisi kad smo šetali i razgledali stari grad.
- Nisam, jer su svi buljili u nas. Kad sam te zvao da prošećemo onim nevjerojatno urednim i lijepim varaždinskim grobljem, nisi htjela. A ja sam samo htio da se odvojimo od rulje.
- Ne volim groblja.
- Ne volim ni ja, ali varaždinsko groblje je nešto posebno. To je park, a ne groblje.
- Vidjela sam, poslije smo svi išli.
- Ah, poslije... poslije više nije bilo važno.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 08.05.2005. u 19:03 sati.