Danas sam se iskušao u brzom hodu od stana do Televizije na kraju grada, kako sam svojedobno nazvao Z 1, odnosno TV Sljeme, odnosno TV, Obiteljski radio i Narodni radio, kojega je gazda Jura Hrvačić.
Ali, hajdemo redom.
Najprije, nervoza. Ona čini svoje. Radio sam jutros do pet, te kao malo prilegao, jer sam Uni obećao da ću je telefonski probuditi u 6,30. Naravno, obećanje nisam održao, jer sam se probudio tek u osam, a ona je tada već bila u školi. Jedva sam čekao da se vrati iz škole da joj se ispričam i obećam da se to više zaista neće dogoditi. Ona je dobra djevojčica i oprostila mi je.
Ali, dok mi nije oprostila u poslijepodnevnom razgovoru, baš sam bio našpanan.
Na HTV sam razgovarao s Darijom Marjanović koja je nama Blogerima, otvorila vrata svoje emisije, Dobro jutro Hrvatska. Njena će redakcija izravno snimiti početak Blogomilskog hodanja, pa sam se otišao dogovoriti. Razgovarali smo i o tome što ću NA PUTU snimati SVA HRVATSKA NASELJA, pa kad je čula da ću raditi TV medaljone, to jest male televizijske priče do dvije minute dužine, rekla mi je da slobodno napišem da je živo zainteresirana za tu formu.
Poslije sam se našao i s Nedjeljkom Žderom, sjajnim producentom i pravim prijateljem, pa je i on rekao da su Medaljoni forma koju bi trebalo vratiti na TV.
Imao sam vremena, pa sam svratio na četvrti kat do Marije Nemčić. Naravno, nenajavljen i nedogovoren. Mare je imala Kolegij u svojoj sobi, a ja sam zamolio tajnicu da joj da broj moga mobitela, pa kad bude imala vremena da me nazove. Njena tajnica je inzistirala na tome da kažem zašto mi Mare treba, odnosno što hoću od nje. Pokušao sam joj reći da se to nje ne tiče, jer da je se tiče, rekao bih joj odmah ili bi poručio Mari da mi osigura sastanak sa svojom znatiželjnom tajnicom. Nekako je pristala napisati broj moga mobitela, ali…
Potom sam nazvao Hrvačića i on je rekao da dođem k njemu. Odnio sam doma kruh i mlijeko i lijepo se uputio put juga. Pješke na jug. Asocijacija na film Vlakom na jug.
Kod Hrvačića sve štima. On za svakoga ima vremena. Dočekao me na portirnici i pokazao mi sve što je nabavio od prošlih put. To je doista prava moderna informatička tvornica. Svi rade, programi oba radija teku normalno, mirno kao rijeke, neki urednici koje znam mašu mi rukama na pozdrav.
Razgovarali smo o Blogomobilu i začas smo se dogovorili. Oba radija, Obiteljski i Narodni pratit će moj put i ja ću se tamo svakodnevno javljati. Dogovorit ćemo fiksni i nefiksni termin. Isto je i s njegovom televizijom.
Hrvačićeva soba više mi je ličila na promenadu, nego na sobu gazde tako moćnih informativnih sustava. Ljudi ulaze i izlaze, a Hrvačić sve rješava nevjerojatnom lakoćom. Nismo se dugo družili, a sve smo dogovorili. Još smo se stigli našaliti na moj račun, budući da obožavam takve šale.
Stigao sam se pozdraviti i s Brankom Kuzeleom. S njim sam svojedobno radio na OTV, kad sam tamo bio savjetnik direktora programa. Ma, meni je Kuzele sasvim u redu. Nismo nikad imali nikakvih nesporazuma.
Naravno, Jura me upoznao i sa šefom Deska Ivo Kozarčaninom.
I, eto ti vraga.
Ivo Kozarčanin, književnik koji je ubijen početkom veljače 1941. godine, pri pišanju, ako baš hoćete znati, išao je u osnovnu školu s mojim ocem. Naime, oba su rođena 1911. Budući da u to doba u Hrvatskoj Dubici nije bilo osnovne škole, Kozarčanin je školu završio u Bosanskoj Dubici, u istom razredu s mojim ocem.
U Antologiji polemika u hrvatskoj književnosti, Protivnici, rugači, zabavljači, koju sam uredio davne 1975. godine, motiv cijele knjige čini nekoliko završnih rečenica polemike, vrlo lirskih, Ive Kozarčanina s Ivanom Goranom Kovačićem.
Kad sam s Hrvačićem obilazio njegov TV i radio pogon, susreo sam starog znanca i sjajnog režisera, Edu Galića. E, baš je Edo Galić dramatizirao roman Sam čovjek, Ive Kozarčanina, te od romana napravio izvrsnu TV seriju.
Što biste vi rekli na sve te slučajnosti?
Ovaj Ivo Kozarčanin je unuk književnika Ive Kozarčanina. S njim sam dogovorio razgovor za TV Sljeme, Z1, u četvrtak. Naravno, neću biti sam. Sa mnom će biti Dario i još netko. Dogovorit ćemo tko.
Osim toga, i oni će izravno pratiti prvi dan hodanja.
Sad opet proučavam karte, ali ovaj ću probuditi Unu točno u 6.30.
A meni, ako što vidite, sat otkucava.
Jebote, pa taj će utorak doći za čas!
Post je objavljen 03.05.2005. u 20:50 sati.