Nekako kao da sam postao sentimentalan. Ujutro odem na HTV, onda hodam gradom, bauljam kao što kaže Vlado Felker, i već sam poslijepodne doma. I nigdje mi se ne izlazi. Proučavam zemljopisne karte, one specijalne, gledam gdje ću se sve zateći, ali kao da sam odsutan.
Promatram uredno poslagane knjige. Sve one su mi prijatelji. Naime, nekome je pas najbolji prijatelj, a meni su – knjige.
Bože, godinu dana neću sjediti ovdje za stolom, okrenut prozoru.
Godinu dana neću slušati omiljene vrane. Sedam bračnih parova crnih vrana smjestilo se na svoje tri novogradnje-topole i tamo godinama rađaju i odgajaju svoju mladež. Rano jutrom, otvorim prozore i gledam ih u njihovu vrtiću. Najprije ih mame i tate hrane, onda ih uče sjediti na gnijezdu, potom skakuću oko gnijezda, a onda polako uče letjeti. Ova generacija već se usuđuje poletjeti do zgrade nasuprot meni. Tamo slavodobitno grakću, udobno smještene na grane TV antena.
Rano ujutro ja im kadšto čitam glasovitu gavransku himnu E. A. Poa. Tada se umire. Kad završim, uzbude se i jako grakću. Kao da kljunovima plješću. I pjesmi i meni.
Ipak, najžalosniji sam što moram ostaviti knjige. Navikao sam, evo već više od podrug stoljeća, svakodnevno uživati u čitanju po nekoliko sati. Te sate otkidam od sna. Navikao sam na malo sna. Spavam dnevno najviše četiri sata, a ostalo vrijeme, ono u krevetu, dijelim s knjigama. Imam u svom laptopu dosta knjiga, neke su tako dobre da sam ih sam prepisivao, a neke sam kupio kao CD. Ipak, još se nisam oslobodio onoga lijepog osjećaja kad, prije spavanja, biram desetak knjiga, desetak čednih ljubavnica, s kojima ću podijeliti noć i krevet. Moje bivše žene su mi to najviše zamjerale. Nije bilo ono – Ili ja, ili knjiga! – ali nije im bilo pravo kad sam u našu intimu uvodio brojne svoje literarne prijatelje.
Držim da im je najviše smetalo svjetlo. Kad sam ovdje doselio, 1951. godine, upravo na mjestu gdje je sad moj radni stol, bio je krevet na kojem sam spavao s ocem. U drugom je krevetu spavala mama s mojom dvije godine mlađom sestrom. Stari se rano dizao, pa smo rano išli na spavanje. Ja bih se pokrio po glavi, upali baterijsku lampu i tako čitao, često i do zore. Stari je to znao, ali se nije bunio. Možda bi svi moji brakovi uspjeli (i ja bih sad sretno živio s tri žene), da sam imao baterijsku lampu, a ne one proklete noćne svjetiljke?
Zato sam volio, i volim, da svatko ima svoju sobu.
I zbog hrkanja, jer hrčem da me je lijepo čuti. Jednom je, na nekom od brojnih putovanja, u hotelskoj sobi do moje spavala Jasna Zlokić. Ujutro, za doručkom, zabavljala me oponašajući zvukove koje su se čuli iz moje sobe. Činilo mi se, rekla je Jasna, kao da upjevavaš!
Evo, pripremio sam se da opišem današnje brojne susrete. Sjedim ispred kompića, a pogled mi luta po naslovima knjiga. Upravo sam prije pola sata ugledao Sarajevsku Hagadu, koje mi je pretisak poklonio Hamo, prijatelj iz Medulina. Ne mogu izdržati da njegovu posvetu ne podijelim s vama. Evo što mi piše Hamo: Dragi Kemo, kažu da riječi nisu dokaz misli i da pisana riječ nije odraz govora. Mislim da slike Sarajevske hagade govore da ono u gore rečenoj poslovici nije, jest. Šta ti misliš?
Mislim, moj Hamo na tebe, a morao bi misliti kako ću iduću godinu živjeti bez ovih lijepih slika te divne židovske knjige. Jer nju, za razliku od Biblije i Kur'ana, nemam u kompjutoru.
Oni koji me duže prate na ovome mjestu znaju koliko će mi nedostajati, na primjer, Salinger. Ili Uspenski. Ili itd.
I, nevoljko se, vraćam današnjem danu. Družio sam se sa mnogim prijateljima, odgovarao na njihova znatiželjna pitanja. Štoviše, susreo sam i neke koje godinama nisam susretao. Oni su se dali u politiku, pa ih više nema u negdašnjim zajedničkim lokalima, osim ako to nije službeno. Protokolarno.
Tako sam danas, kod HNK susreo Nevena Juricu. On je sad veleposlanik u SAD, ali ja ga pamtim kao mladića koji je uredno donosio tekstove za svoju kolumnu u novinama u kojima sam tada radio. Inače, to su bile novine za kulturu i u Juričinom društvu nisu bile, polije u demokraciji, omiljene. Jer su bile onakve kakve su bile. Kao socijalističke. Koje nisu objavljivale tekstove, recimo, vjernika kakav je Jurica bio. A jesu. On i njegova generacija bili su momci iz katoličkog lista MI. Moje tekstove njegove novine nisu objavljivale, pa sam mu znao reći da smo mi u Oku - MI, a oni u MI su oni. Ali to nije važno. Nemam ništa protiv. Zapravo, fućkam ja na sve religije. Ja volim ljude.
I dok smo nas dvojica obnavljali neke uspomene, eto ti Bože Biškupića. Jurica, koji pomalo zaboravlja, upoznaje nas, a Božo i ja se smijemo, jer se znamo odavno.
Obojicu zanima moj štap – Blogomobil. Objašnjavam im što je to, a Jurica se smije. Nije valjda da ćeš zaista Hrvatsku prohodati? Hoću, moj Nevene. Pitam Božu bi li njegovo Ministarstvo dijelom financiralo moj put, budući da ću na putu doista napraviti golem posao. Božo se našalio, ali mu šala baš i nije uspjela. To sam mu i rekao, pa smo dogovorili da ga prije puta svakako posjetim.
Baš i nisam raspoložen za ovu vrst lamentacije. Volio bih da sam Valent Žganec, ali nisam.
Ovo je pretposljednji ponedjeljak koji ću ove godine provesti u stanu u kojem živim, s nekoliko bračnih prekida, od 1951. godine.
Tada su ove topole ispred kuće bile vrlo male. I one su bile djeca.
Post je objavljen 02.05.2005. u 20:51 sati.