(Nastavak)
Jednom je pisac bio nevjerojatno sentimentalno raspoložen. Htio je napisati svojoj ondašnjoj ljubljenoj najljepše pismo. Pismo koje bi zračilo njegovom beskonačnom ljubavlju, isijavalo svjetlost i toplinu koju ta ljubav širi Svemirom i okolicom, a da pritom pismo ne bude baš ljiga, u smislu onih suza, nesreća, nepotrebnih uvjeravanja i sličnih sranja.
Valjalo je napisati duhovito, a ipak zaljubljivo pisamce.
Pisac je pismo lijepo naslovio, stavio sve što treba, gotovo je živo srce izvadio i stavio umjesto datuma, nek joj srce otkucava ono Mila moja i ono Ljubavi moja. I još k tome tri uskličnika. Bilo ih je u prvoj verziji desetak, ali pisac je došao do zaključka da je tri sasvim dovoljno: !!!
Naravno, poslije takva uvoda, sa srcem i svim drugim, do uskličnika, pisac je odmah zastao. Kao da se uhvatio u nespretno prikrivenoj laži. Dio koji slijedi najbolje će razjasniti u kakvoj se dilemi pisac našao. Napisano je odmah ispod naslova. Sve što slijedi, naravno bez elegantnog kurziva, čak i zagrada, koje su J. D. Salinger i Milivoj Slaviček znali poklanjati svojim nikad dovoljno dragim čitačima.
Citat:
(Ne znam čemu ova tri uskličnika. Jedan do drugoga, ukočeni, uspravni, tako da ih se gotovo i ne primjećuje. Kao – želim nešto jako naglasiti. U šahu, kad se obilježava odličan potez, koristi se jedan uskličnik. Ako je potez izuzetan, koriste se dva uskličnika. Ako je, pak, onaj odlučujući, neviđen po originalnosti, duhovit i što ja znak kakav sve ne potez, koriste se tri oznake za usklik. Nikad nisam volio uskličnike. Znalo bi se dogoditi da taj interpunkcijski znak ne koristim nekoliko mjeseci. Mislim da nije uopće potrebno upotrebljavati taj znak. A naročito bi ga valjalo izbjegavati u ljubavnim pismima ili porukama. Kao i velika slova, tipa: DRAGA, VOLIM TE! Čini mi se da su slova veća od ljubavi. I još uskličnik na kraju. U toj poruci nema neke posebne pismenosti, a, bormeč, nema ni ljubavi. Čini mi se da je previše ljubavi uloženo u samu poruku, tako da gotovo ništa nije ostalo onome ili onoj kome je poruka upućena na tako ambiciozan način. Uopće, interpunkcija nije potrebna u ljubavnim porukama. Valjalo bi, zapravo, pisati sve malim slovima, bez točaka, zareza, uskličnika, ucrtanih srdašaca, nespretno narisanim raznobojnim cvijećem… Iz same bi se poruke izdvajalo ono što je istina, ono što je bitno. A to je i svrha onoga što se ljubavno poručuje, ako ćemo pravo za zdravo. I kad sam već kod tih neposrednih razmišljanja, da kažem i ovo: u porukama se ne bi smjelo upotrebljavati označnice kao što su volim, ljubim, živote moj i tome slično. Prava bi poruka, recimo, glasila: vidio sam jedno drvo koje čudnim stjecanjem okolnosti nije urezano tvoje ime. I bez potpisa. Da sam ti ikada napisao takvo što, siguran sam da bi znala tko je napisao. Zato te molim da izbaciš iz naslova pisma, sve riječi, onaj nepotrebni zarez i tri glupava uskličnika.)
pojma nemam kako sam tako jako snužden i mokar od kiše kad vani sja sunce
Kraj citata.
Pisac ima nevjerojatnu sreću što mu je draga izuzetno inteligentna i što je razumjela što je pisac htio reći. Poljubila ga je u hladnu resicu uha, upravo u ono mjesto koje voli najviše ljubiti. To je posebna počast, ako baš hoćete i to znati.
Oh, pisac zaista ne očekuje da će mu čitalac pomoći, ako ste to pomislili. Pisac je želio izaći iz zamke u koju su ga, lukavo, uvukli likovi, a ovim razmišljanjem pokušao je pomoći čitaču-ici, da i on/ona rastvori željeznu klopku i krene dalje u avanturu čitanja, zaboravljajući da je bezbolno oslobođen nepotrebnog moraliziranja mladog Sebastijana Pukšeca koji bi, da bi izbjegao Puškinovu sudbinu, pozvao na dvoboj nenaoružanog čitača s jednom jedinom namjerom: u-biti da ne bi bio u-bijen.
Piscu je neobično drago što ste ga svojim nepovjerenjem, natjerali na ovo rješenje, pak vas poziva na čitalačku gozbu u čardak ni na nebu, ni u knjizi. Što bi jezikom simbola trebalo značiti: makni se olinjali pišče i pusti Sebića da priča.
Mene biste ocarinili, zar ne? Što da ne? Stojim vam na usluzi, otvaram glavu, kad već želite, pogledajte dobro unutra, no, zavirite, što se plašite, nije moja glava Tutankhamonova grobnica, nitko neće nastradati, nikoga stići faraonovo prokletstvo. Gle, čujem glas najhrabrijeg, pa unutra nema ničeg naročitog! A to što je, najhrabrijem, ništa naročito nije drugo do bezbroj sivih moždanih vijuga što krivudaju kao serpentine.
U grudi biste mi zavirili, možda tamo skrivam tajno oružje koje je u stanju uništititi cijeli Sunčani sustav? Pa, ni u grudima ničeg posebnog. Splet drhtavih žila što izlaze iz prilično uzbuđenog mišića. Ništa za carinu.
Ta to se tijelo ne razlikuje od milijardu sličnih tijela! Pogledajte, ima dvije ruke! Zar je moguće? Ima i dvije noge! Oh, bože, pet prstiju na svakom udu! Rebra! Rešetke iza kojih robuje srce osuđeno na doživotnu tamnicu.
Zatvorite, mladiću, organizam, oprostite, mislili smo, rekli su nam, shvaćate nas valjda, mora da je nesporazum, pokvareni telefoni, mobiteli i slični megafoni, griješiti je ljudski, ta svi smo krvavi ispod kože…
Najlakše bi bilo priču završiti.
Bla, bla, bla… Marko Šumonja završio je u istražnom zatvoru, zajedno sa starom Milčekicom.
Bla, bla, bla… prošao sam treći razred s dobrim uspjehom.
Bla, bla, bla… Amalija me posjetila u ponedjeljak 16. lipnja. Što ste zinuli? Pa i prije me Amalija posjećivala. Često smo znali učiti zajedno. Za jedno. I za drugo.
Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam joj otvorio vrata. Mirjana je opet okupirala kupaonicu, pak sam se, na zvuk zvonca, morao iskobeljati iz brloga i pogledati tko to tamo spava na gumbiću zvonca. Ne moram vam ni govoriti da sam osjećao, na rubu gornje usnice, tu sa lijeve strane lica, njene vrele usnice, što su me poljubile kod Pravnog faksa. I, sad, ja lijeno, moglo bi se reći i prilično nervozno, otvaram vrata, a pred otvorenim vratima Ona. Amalija. Ama lija! Kao da je znala, vidjeh joj po očima, da sam je i noćas sanjao. Moje krakate noge paralizirale su se. Stajao sam naslonjen na dovratak, glupav itd. Mislim da su mi usta bila širom otvorena. Kao vrata. A ona stoji pred otvorenim vratima i ustima i smješka mi se. U ruci drži knjigu umotanu u plavičasti omot-papir.
- Bok, donijela sam ti knjigu.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 01.05.2005. u 19:55 sati.