Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kemoterapija

Marketing

JUNACI BLOGOVSKE ULICE (36)

(Nastavak)
Sad se nemojte iznenaditi. Prišla mi je s leđa i pomilovala po kosi. Pritom je zanosno šaptala moje ime. Onda me onim vrelim prstima milovala po vratu i leđima. Tako da sam se gotovo onesvijestio od neke milote. Kad me poljubila u vrh uha, samo što se nisam stropoštao sa stolice u nekakav nepoznat bezdan. A onda mi je sjela u krilo i sva mi se unijela u lice. Disao sam njen mirisni dah. Ruke su mi bespomoćno visile niz tijelo To vam je tako kad imate preduge ruke. Htio sam skočiti sa stolice, ali svi su mi se mišići pretvorili u onaj jedan, a ni taj me nije slušao.
A ona mi je i dalje nešto šaptala, pa me ljubila u uho i u nos, zatim u oči i – u usta! To je bilo grozno. Kao da ste zatvoreni u neki prostor u kojem vam je lijepo, a opet, voljeli biste van, jer... znate, Mirjana samo što nije ušla u sobu.
Međutim, ona nije ništa čula. Samo me ljubila, a onda su se moje ruke, same od sebe, podigle i zagrlile to divno stvorenje. I tek što sam to uradio, kad eto nje – Mirjane.
- Ohohohohooo... oooprostite. Nisam znala da si došla, Malča. Kako si?
Kako si? Tipično za Mirjanu. To što Amalija sjedi u (ili na?) mojem krilu, njoj je sasvim normalno, to ne pita. Ponašala se kao da je Malča rođena na tom, je li, krilu; to što sam je zgužvao kao budala novine, to se nje uopće ne tiče, pravi se kao da je sve u redu i glupo pita – Kako si?
Mene ne pita. Valjda se po mome licu-izdajici vidjelo da baš i nisam u naročito ugodnoj situaciji. Zapravo, kako čovjeku malo vremena treba da iz stanja ugode prijeđe u ono drugo – neugode.
Sad što je Mirjana takva, nema veze. Ali Amalija! Totalno je poludjela. Raširila je ruke koliko je god mogla, samo što nije srušila zidove kuhinje. A morate znati da je naša kuhinja prilično velika – 6 X 4 metra. Onda je skočila kao hitra srnica, pristisnula mi tim rukama glavu točne na one njene čvrste grudi, tako da sam čuo kako joj srce uzbuđeno lupa, upravo bubnja, samo što prozore to treskavo lup/lupkanje nije razbilo. Zatim je uskliknula koliko je god glasnije mogla:
- Fantastično, Miro, fantastično sam! Ovaj tvoj brat je nešto najbolje što je do sada hodalo ovim gradom!
I luda je Amalija upravo skočila na Mirjanu i počela je ljubiti i skakati po njoj. Gotovo je ubila milu mi švestericu.
- Nije loš mali, ha?, Mirjana je bljesnula očima, a ja samo što nisam potonuo kat niže.
- Mala je prvi liga!, glupirala se Malča. Idemo skupa na radne akcije, a onda poslije na more. S ferijalcem, s ferijalcem, s ferijalcem...

Ono s ferijalcem je pjevala.
Mirjana je sjela za stol i izvadila iz one svoje crvene torbice milijun raznih bojica i šminku. Učinio mi se da će kroz vrata stana početi ulaziti sve što se šminka u bijelom Zagrebu. Toliko je toga bilo na stolu.
- A ti, Mirice, kako si ti? Vidjela sam te u subotu s onim tvojim momkom. Blistala si.
- Oh, sa Zlatkom. Gdje si me vidjela?
- Dovezao te kući. Ja sam sjedila na prozoru i gledala prolaznike. Mislila sam da će Seb naići.
- Sviđa li ti se Zlatko?
- Nisam ga dobro pogledala. Ti si tako blistala, da se pokraj tebe nije ni vidio.
- Udat ću se za Zlatka. Sad je to sigurno.
- Zar si...
- Jesam.
- A što on kaže na to?
- On nema pojma, još mu nisam rekla.
- Kad ćeš mu reći?
- Još ne znam. Mislim za desetak-petnaestak dana. Kad budem potpuno sigurna.
- Znaju li starci?
- Samo mama. Znaš kakav je stari. Razgovarala sam s njom. Zabrinuta je kako ću završiti faks, ali u principu je sretna.
- O čemu vi to vas dvije?
, upetljao sam se u razgovor budući da nikako nisam uspio skužiti o čemu razgovaraju. Mira bi se udala, ali još nije sigurna, Adela je sretna, a nije, i što to treba reći Zlatku?
One su me pogledale i prasnule u smijeh.
Uvrijeđeno sam se digao i krenuo prema svojoj sobi. Na vratima me sustigao Mirjanin glasić.
- A što kažeš na Malčin ljetni plan?
- Radne akcije i pučina? S pučinom se slažem, a za radne akcije, e to ćemo još vidjeti.
- Što imaš gledati? Zar ti nije jasno da ćeš jedino tako provesti cijelo ljeto s ovom divnom i pametnom djevojkom?
- Mogli bismo nešto iskombinirati i bez radnih akcija. Zar ne bi bilo bolje da mjesec dana radimo kao kolporteri? Više bismo zaradili. Bolje bismo se proveli na moru. A, osim toga, mislim da smo na radne akcije zakasnili. Što misliš da će nas čekati? Ako bih i krenuo, mislim, ako ne bismo našli nešto bolje, zakasnili smo. Čuješ: z a k a s n i l i !
- Ah, to se da riješiti. Uvijek se netko razboli. Ili odustane. Ili jednostavno ne dođe.
- A zašto si se ti tako dotjerala? Ponedjeljak je ujutro, a ti si obučena kao da ideš na svečani prijem, a ne na faks.
- Na faks idem, stari moj, na faks! A poslije predavanja čekat će me Zlatko. Hoću da mu i u ponedjeljak budem lijepa.
- Da znaš, meni se tvoj Zlatko nimalo ne sviđa. Nikad čovjeku ne gleda u oči. Ponaša se kao neki zadrti krivac.
- Zašto bi, oprosti, uopće gledao tebe u oči. Tebe neka gleda Malča. Meni je dovoljno što mene gleda.
- Ni stari nije s njim zadovoljan.
- Ni stari! Otkud ti samo to?
- Stari kaže da izgleda kao napuhani balon koji će jednog dana splasnuti sam od sebe. Kaže još da te profesionalno mota oko prsta...
- Stari nema pojma, stari je kreten. Što on uopće zna o Zlatku? Smeta ga što Zlatko ima tridesetsedam godina i što se nije nikada ženio. Stari momak! Koji još ima svoju mamicu i svašta. Navike i budibogsnama što sve nema. Znaš, mogu ti reći, stari je ljubomoran. Razgovarala sam s njim. I s Alojzijem. Alojzije se ne želi miješati. Kaže da ću ja s njim živjeti, a ne on. Ako je meni dobar, onda je i njemu. Stari je čas dobar, čas zločest. Prvo kaže da je sve u redu, a onda ubaci ono svoje čuveno – samo. Meni padne mrak na oči. Nisam znala da je s tobom razgovarao.
- Pa i nije. To sam čuo kad je rekao Adeli. Nije imao pojma da sam čuo sve što su razgovarali o tome.
- Uostalom... oh, zar je već toliko sati... zakasnila sam. Slušaj dobro Sebastijane Pukšecu: udat ću se za Zlatka, pa htio to stari Mirek Pukšec ili ne htio. Jesi li čuo? To mu slobodno reci, ti... ti... prokleti pubertetski prisluškavaču!

Zalupila je vratima tako da se čaša na stolu prevrnula. Pogledao sam Amaliju. Sjedila je, čini se, nezadovoljna.
(Nastavit će se)

Post je objavljen 23.05.2005. u 10:23 sati.