Može se reći da je danas bio dobar dan, barem kad je riječ o poslovnom dijelu dana.
Jedino što nisam napravio, a obećao sam sebi, je to što nisam bio u Sveučilišnoj knjižnici i potražio pjesme Karola Wojtyle. No, dobro, sutra ću to učiniti, premda mi baš nije sve bistro. Zapravo, zaboravio sam sve pjesme, čak i onu koju sam svojedobno znao izgovoriti naizust. Naravno, pratio sam ja i dalje Wojtylin književni rad. Štoviše, gledao sam i dramu koju je postavio Jakov Sedlar, ali baš se ne mogu sjetiti prvih njegovih pjesama koje su objavljene na ovome prostoru. No, dobro, vidjet ću to sutra.
Danas sam imao dogovoren sastanak s Dariom. Naime, trebali su me slikati u Večernjaku kao Blogomobila. To smo ostavili za idući tjedan.
Poslije smo Dario i ja bili kod mene u redakciji na HTV. Upoznao sam ga s Brankom Uvodićem, koji je moj dobar prijatelj i kojeg sam zamolio da Blogu i meni pomogne i realizaciji Blogomobila, što je Branko vrlo rado prihvatio. Kad je riječ o poslu, i Branko i Dario se brzi i malorjeki. Znaju što hoće i znaju kako će to što hoće učiniti.
Na HTV-eu brojni susreti s prijateljima. Čak sam susreo pospanog Darka Janeša, glumca koji radi na radiju i danas je imao ranojutarnju šihtu. Nije baš za neko druženje, premda smo se svojedobno znali vraški dobro družiti.
Sjedili smo, Dario i ja, u takozvanom Intim baru na HTV i napijali se hladnim čajem bez ruma, pa čak i bez limuna. Razgovarali smo o mogućnostima mojega puta. Naravno, ideje su frcale kao iskre. Kad, odjednom tamo vidim dobrog prijatelja, Srđana Marangunića. Nismo se odavno vidjeli i baš me iznenadilo njegovo prisustvo na HTV. Sjeo je uz Darija i mene i mi smo popričali o starim danima. Điđi, kako smo ga zvali, bio je odličan šahist. Velemajstor. Štoviše, bio je čak i prvak Jugoslavije. Doduše ne sam, nego u društvu Ljubojevića. Ljubo je služio vojsku u Zagrebu i u to doba bio jedan od najboljih svjetskih šahista. Titula prvaka bila je za njega rezervirana. I sve bi bilo tako, da u predzadnjem kolu nije igrao sa Điđijem. Pratio sam to prvenstvo, onako prijateljski, budući da sam imao među šahistima dosta prijatelja, Od Dražena Marovića, Marija Bertoka, do Cebala i Hulaka, a da o pokojnom pjevaču i šahistu Milanu Babiću i ne govorim. Negdje oko 20 poteza, Điđi se digao i prišao mi, trljajući ruke. Nutra je, samo mi je rekao. U šahista je se kaže da je netko nutra, kad mu se smiješi poraz. Prišao sam njihovu stolu, ali nisam prepoznao poziciju izgubljenu za Ljubojevića. Zaboga, imali su jednak broj figura i pješaka!, glasno je rekao pacer u meni.
No, dobro, Ljubojević je zaista izgubio i tako je Điđi podijelio titula prvaka s njim. Šahovski savez se nije s time mirio, pa su htjeli organizirati dvoboj između njih dvojice. Ali Điđi nije pristao. Rekao je Ljubanu, dobro se sjećam: Kaj je tebi? Pa nisam lud da igram i izgubim. Ovako će uvijek ostati zapisano da sam bio prvak, s tobom, doduše, ali prvak! Štoviše, pobijedio sam te! Dok ovo pišem, smijem se, jer mi je pred oči došlo Ljubanovo ljuto lice, dok mu se Điđi šeretski smješkao direktno u obrijani brk!
Toj se priči smijao i Dario, pa nisam izdržao da vam je ne ispričam.
Poslije svakodnevna jadikovka, to jest šetnja s Majetićem. Odvalismo dobar krug, a da ni jednom nismo povisili glas jedan na drugoga. Danas sam ga poštedio. Naime, jučer je bio u kinu, neću reći s kim, i gledao film o Hitleru. Zato sam ga poštedio zezanja.
Radujem se sutrašnjem danu. Najprije zato što će valjda sutra Una dobiti Ifin i moj tekst s Bloga. Potom se radujem Sveučilišnoj. Tamo je uvijek prava galicija (dobro). Listam dobre knjige ili stare novine, a ispod oka pogledavam još bolje proljetnice, mlade, mirisne i propupalih pupoljaka studentice (Pedofilu jedan!, čujem De Bellog. Pa valjda mogu gledati, moj Debellysimo!). Ako bude bilo sreće popit ću kavu s Anderlonom, a tamo iza četvorke ili nešto ranije popodne, radujem se susretu s Pticom. Baš me ovo proljeće mazi!
Post je objavljen 04.04.2005. u 18:26 sati.