Još trinaest dana i rješavam se podstanara na ovoj stranici. Naime, Blogomobil, nadam se, uskoro kupi svoje krpice i seli se na znatno raskošniju stranicu, a ja ću, napokon, opet ovdje gospodariti onako kako hoću, a ne onako kako zahtijeva podstanar koji, ako ćemo pravo, ne plaća ni stanarinu.
Evo i današnji je dan uzurpirao ovu stranicu. Najprije je jutros na Televiziji iskoristio moje prijateljstvo s nekim uglednim televizijskim djelatnicima i nametnuo se nekim svojim planovima.
Tako je, recimo, moga prijatelja Nedjeljka Žderu pozvao na kavu, a sam nije imao ni lipe u džepu. Naravno, Ždero je to znao, pa je elegantno odbio ponudu i tako mi spasio sedam kuna. Ali, to nije sve. Počeo se ulizivati mome prijatelju, predlažući da će on (ne mogu vjerovati!) slati Televiziji razne snimljene priloge s puta, nekakve medaljone, zapravo TV vinjete, a o tome nema pojma. Naš zajednički tata, Kemo, sjedio je za drugim stolom, sam samcijat, kao u nekoj zabavnoj pjesmi, i onim svojim začuđenim pogledom promatrao što mu sve taj mali, taj grozni Blogomobil radi. Štoviše, pravio se da čita novine, ali ja sam vidio da su mu novine okrenute naopako, a na nosu nije imao ni očale. A bez naočala on doista ne može gotovo ništa pročitati.
Poslije nas je gazda Kemo odveo u svoju redakciju, zajedno s Nenom Žezlinom, koji je u ovome projektu zadužen za video-produkciju. Bilo je grozno gledati kako se, taj blogovski skorojević i vlasnik najatraktivnijeg Bloga a da nije još napisao ni jedan tekst, upucava Branku Uvodiću i Vladi Felkeru. Oni su se samo blijedo pogledavali i namigivali jedan drugom, onako, u smislu – tko je ovaj?
Poslije smo Neno i ja zbrisali sami na kavu, a on je lutao hodnicima obećavajući svima brda i doline, kao da su njegova baština.
Vrhunac svega je bio kad je Kemo susreo svoga starog prijatelja, skladatelja Nikicu Kalogjeru. Nisu se dugo vidjeli i bio je to zaista srdačan susret. Kemo je zamolio Nikicu da se pridruži Blogomobilu u hodanju, što je Nikica oduševljeno prihvatio, ali se opet umiješao taj vrag i počeo Doktoru, kojemu se očito žurilo, detaljno objašnjavati što ON, zamislite, hoće od njega. Gotovo sam umro od stida. Kalogjera je samo žmirkao, oprostite, nemam vremena, budem se sve sa Kemom dogovorio, ah, evo lifta. Lift nas je spasio od još veće sramote.
Kad sam stigao doma, obradovao me mail moje najstarije kćerke. Priča je dobra pa je objavljujem u cijelosti:
Na filozofskom fakultetu morali su napisati pričicu sa što manje riječi, ali je morala sadržavati slijedeće pojmove:
1. religija
2. seks
3. tajna
Samo jedna pričica je dobila peticu, a glasi:
"O, Bože, trudna sam! Da barem znam tko je?"
Post je objavljen 27.04.2005. u 20:36 sati.