(Nastavak)
Ne bih više navodio što su drugi govorili. Ni u snu ne bih pomislio da je Gabrek takav tip. To što je izgovorio pred Nastavničkim vijećem, premda je govorio istinu, predstavlja vrlo hrabar čin. Ja se ne bih usudio tako govoriti. Plašio bih se profesorske solidarnosti. Ti su vragovi, mislio sam, ipak solidarni. Štite jedan drugoga, što me, ako ćemo pravo za zdravo, nije nimalo iznenađivalo. Teško je s nama klincima. Kad nešto naumimo, onda profesorima zaista nije lako. Zato su solidarni. Međutim, da ne biste svašta pomislili, nisam sumnjao u njihovo poštenje. Oni solidarnošću štite svoje zdravlje Treba izdržati generacije i generacije maminih i tatinovih sinova i kćeri! Treba izdržati sve do one male mirovine! Ja bih, da sam profesor, već poslije tri-četiri godine tražio mirovinu. Živci bi mi otišli k vragu u Stenjevec.
Zamislite samo da ste vi, nepoznati viritelji u moj jebeni život, slučajno profesori tipu kakav je Sebastijan Pukšec? A takvih kao ja ima na tisuće.
Ne bih baš moralizirao, čak mi se gadi i sama pomisao na moraliziranje, ali, svejedno ne bih govorio kao Gabrek. Ja uvijek za ljude tražim takozvane olakšavajuće okolnosti. Ne mislim da se čovjek rađa sa zločestoćom ili dobrotom. To dolazi poslije. Naročito zlo. Zlo se postupno uči od malih nogu i to baš od starijih. Zato mi je žao razrednika. Imali smo mi s njim divnih uspomena. Dakako, ako odbijemo sve one ružne. Volio je svoj predmet, od njega smo puno naučili o zemljopisu. Nije nam predavao suhoparno, ono – ta i ta zemlja ima toliko i toliko stanovnika i ostala sranja. O, ne! Znao je pričati kao malo tko. Bilo je pravo uživanje slušati njegova predavanja. Čitao bi nam putopise i svašta. Prikazivao filmove. Govorio o običajima. O kulturi pojedinih naroda. Bio je pravi zaljubljenik u svoj predmet. Volio je putovanja, a razumjet ćete, s profesorskom plaćom nije si mogao priuštiti bozna kakav život, a kamoli putovanja. Mogao je, recimo do Andautonije, ne, ili do Hušnjakova brega kod Krapine, ali već do Varaždina ili Pule, Dubrovnika i Vukovara, bilo bi mu frka. O Madridu i Barceloni ne smije čak ni misliti. A dosad je potrošio nekoliko putovnica. Toliko je putovao na maturalne ekskurzije! S tih se putovanja vraćao s vrlo bogatom literaturom, s razglednicama, filmovima... Mislim da je pročitao sve značajnije putopise.
Ja s putopisima nisam baš osobito stajao. Mislim, nisam ih pročitao bogzna koliko. To je jedan od razloga zašto sam obožavao njegova predavanja. I, napokon, zato, ponavljam, ne bih govorio kao Gabrek. Pokušao bi pronaći olakšavajuće okolnosti za razrednika, ne bih ga ukopavao u crnicu zemljicu do grla i svega.
Svi smo u razredu znali da Šumonja pomalo šverca. Satovi, nakit, bijela tehnika, devize itd. Kao i stara Milčekica. Zapravo smo mnogo toga znali iz privatnoga života naših profesora. To nam nisu mogli zatajiti. Postupci i raspoloženja su ih otkrivali. Ponašali bi se drukčije.
Profesor iz filozofije, Andrija Demirović primjerice, kad god bi bio šikaniran od bračne družice, a ona je voljela isprobavati i neke druge postelje osim bračne, znao bi nam na satovima filozofije govoriti kao da nije filozof. Kao da je pjesnik. Recimo, Nitzsche filozof i Nitzsche pjesnik. Zagledao bi se deprimirani Andrija kroz prozor i govorio, govorio, a ja sam uvijek imao dojam da ne govori nama nego svojoj ženi, koja ga, dolje ispod prozora slušala.
Ili profesor tjelovježbe Igor Galić. Bio je bivši sportaš. Ljubimac atletske publike. Ozljeda Ahilove tetive udaljila ga je s atletske staze i velike karijere, pa nikad nije doživio one prave zvjezdane trenutke u karijeri. Zato se propio. Imao je običaj da za vrijeme sata potegne iz pljoske jednom ili dvaput. Kad nije imao pića, onda nas je nervozno tjerao da trčimo stotinjak krugova oko zemaljske kugle. I to po ekvatoru, gdje je najšira. Naravno, mi bismo trčali, ali već negdje oko pedesetog kruga neki su počeli padati od umora. Dosad još nitko nije izdržao sedamdeseti krug.
Ili Emilija Trčak, kemičarka. Mora da je u mladosti bila vrlo zgodna žena za kojom su se ubijali. Imala je nešto više od pedeset godina, a lice joj je krasio ukras ženskog lica – gusti crni brkovi. Redovito je išla u salon za njegu lica, ali ipak bi se znalo dogoditi da kadšto na nastavu dođe – neobrijana. Tad bi nas gnjavila kemijom da se sve oko nas atomiziralo.
Ili profesor engleskog Ljudevit Trnojević. Volio je, no, dobro, dječake. Ne, tetkica. Bilo nam je pomalo neugodno gledati ga kako valja bokovima dok hoda između klupa, kako prstićima na rukicama elegantno lista rječnikom, kao da pleše u Labuđem jezeru. Itd.
Sjetite se svojih profesora, pokušajte si predočiti njihovo ponašanje. I sve će vam ovo biti jasno. Kao što je nama bio jasan Branko Jurjević. Imao je sina sitnog kriminalca. Dilao je drogu po školama dok ga nisu čopili. Bijaše bio nešto stariji od nas, a mladost je provodio uglavnom po zatvorima. Profesor Jurjević bio je vrlo nježan prema nama. Kao da smo mu sinovi koji ne dilaju drogu. Nikad se nije ljutio. Nikada galamio, ni otresao se po nama. Matematiku smo voljeli upravo zbog njega. Htjeli smo mu pomoći u njegovoj tuzi, pa smo matematiku svi učili kao mutavi. Kao da će svaki od nas riješiti sve neriješene matematičke teoreme. Željeli smo mu zamijeniti sina, eto.
Šumonjin šverc nismo uzimali kao zlo. Čak smo mu u toj raboti i pomagali, na neki način. Ja sam od njega kupio narukvicu švesterici za rođendan. Takva je narukvica u prodavaonici bila četiri puta skuplja. Pa zašto ne bih uštedio, molim vas lijepo?! A pritom smo svi bili zadovoljni: Švesterica s narukvicom, Šumonja s lovom, a ja sam uštedio priličnu količinu DM. Naime, kinta nam je svakodnevno devalvirala, pa smo sve računali u njemačkim markama.
I, eto, sad mu Gabrek to nakalemljuje kao neku predpotopnu novost! Otkriva mlaku vodu. A za tu su mlaku vodu znali svi u zbornici, pa i sam direktor. Ali ni on Gabreku tada nije zamjerao. Gabrek je govorio u najboljoj namjeri. Mene da spasi. Jer Šumonja je, kako to već biva izgubio sve zadane koordinate. Uplašio se i zbog tog straha učinio onu kobnu grešku. Utopljenik se hvata za slamku, kaže stara narodna poslovica. A ja baš i nisam bio neka priručna slamka. Tu se prešao.
Poslije Gabrekove govorancije nastala je u zbornici ona meškoljujuća nelagoda. Šumonja je sjedio bez riječi, odjednom je sve shvatio. Milčekica je skočila na Gabreka, branila se, ali je nitko nije slušao.
Tu galamu, naravno, prekinuo je direktor. Rekao je Šumonji i Milčekici da ga pričekaju u njegovoj sobi. A tamo su ih, odmah smo saznali, čekali neki strogi drugovi s kojima su otišli u pravcu prema Petrinjskoj. U istražnu bajbukanu.
Naime, direktor je još u utorak počeo mjerkati Milček-Šumonja Gordijski čvor, a danas ga je samo presjekao. I tako je akcija spašavanja Sebastijana Pukšeca, to jest mene, privedena kraju.
Mene to, ako me već pitate, nije radovalo. Zbog svoga dobra ne želim nikome zlo. Uostalom, što bi se zbilo da su mene uhitili, a Šumonju zadržali u školi? Ništa. Ništa se značajno ne bi dogodilo. Sve bi bilo kao što je bilo. Mišo bi ozdravio, kao što je i ozdravio. Na mladom organizmu sve brzo zarasta. Samo što je svima nama u ustima ostao gorak okus nezrele oskoruše.
Hoćemo li 13. lipnja vući kroz cijeli život kao mrlju koja se ne može ukloniti nikakvim kemijskim čišćenjem? Naime, još nisu izmislili čistionice u kojoj bismo prali i peglali savjest.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 10.04.2005. u 15:12 sati.