(Nastavak)
Iduća su dva dana prošla kao u snu. Događaji su krenuli meni neprepoznatljivim pravcem.
Sve se poremetilo. Jedino moju švestericu ništa nije moglo izbaciti iz njena svakodnevnog reda. A to znači biti u kupaonici pedesetak sati dnevno. Mirica nam je, naime, upoznala nekog tipa, pa nikako da se sredi. Činila se, valjda, samoj sebi neprekidno prljavom. Stotinu je sapuna dnevno trošila. Petsto puta presvlačila. Osamsto puta šminkala. Tri tisuće puta ogledavala u ogledalu ogledalcu.
U subotu su nam na ručku bili Trputeci i – Obradovići. Da, mili moji – Obradovići. Mišini roditelji. Stari Obradović bio je bucmast tip, a žena mu živahan i nervozni kostur. Usta bez usana. Kao da ju je netko nožem prerezao. Zato se doimala i gore od kostura. Pravi tip zločeste žene. Bradavica u korijenu nosa, tik do ruba oka, samo je njezin izgled činila još strašnijim. Moja je stara izgledala, pokrej nje, kao najljepša mačkulja na svijetu, što je ona uostalom i bila, ako na trenutak zaboravimo Amaliju. Čak je u krupna Biba, Štefova žena, izgledala pokraj gospođe Kostur kao vrlo ženstveno stvorenje.
Dakle, to je bio ručak! Da se ubiješ od silna uživanja. Svi su šutjeli, samo je Obradovićka pričala i pričala. Očaj božji. Uopće mi nije bilo jasno gdje je držala onu dugačku i debelu jezičinu. Debelu kao slonova surla. I dugu isto toliko. Mislim da jezik nikad nije držala u ustima. Nije joj mogao stati. Držala ga je, po svoj prilici, u ogromnoj torbetini od koje si nikad nije odvajala. Za takvu dužinu i debljinu jezik joj je bio neobično brz. Kao u žabe. Mogla je izgovoriti kompletan Tolstojev Rat i mir za ciglih petnaestak sekundi.
Obradović je bio sasvim drukčiji tip. Šutio je, mislim, mjesecima. Usta u njenom društvu nije otvarao. Ni kad je jeo. Valjda je zalogaje ubacivao u želudac kroz one široke nosnice, tko će ga znati?!
Kad bi kao nešto progovorio, čuo bi se zvuk, ali riječi nisu izlazile iz usta. Kao da su se zaustavljale na stisnutim usnama. I uvijek bi gledao svoju Penelopicu. Brbljavu Julijicu. Koja mu je znala jezikom opaliti šamarčinu, ako nešto krivo učini. Baš sam vidio kako mu je u jednom trenutku jezikom zviznula takvu šljagu da sam se skoro strovalio sa stolca. Točno kao kad žaba svojim brzim jezikom dohvati kakvog neopreznog kukca.
U njegovim smeđim i žmirkajućim očima ogledava se gospođa Nespokojnost. Mali, debeli, nervozni prsti, slični malim debelim kranjskim kobasicama, gnječili su rub, čini se, ipak predugačkog zelenog kaputa. U gornjem džepu tog istog kaputa nije nosi kemijske olovke, ako ste slučajno to pomislili.
Moj stari zvao je na ručak i Piblerove, ali nisu mogli doći zbog rođaka koji su im pristigli iz Petrinje.
Tek poslije ručka vodio se normalan razgovor. Muškarci su pušili u dnevnom boravku, a žene disale u kuhinji.
Obradovići su došli u Zagreb na poziv direktora Trputeca. A kad su već stigli u Zagreb, moj je stari iskoristio prigodu i pozvao ih na ručak. Siguran sam da ih ne bi zvao da je poznavao Obradovićku. Međutim, stara dobra Adela izvadila je stvar iz vrućeg lonca servirajući muškarcima kavu u dnevnom boravku, a ženama u kuhinji. Baš je znala stvari dovesti u red, ta divna, vražja Adela!
- Sve mi je drug direktor objasnio. Nemam dovoljno riječi da se ispričam, druže Pukšec. Moj sin! Tko bi to očekivao? I taj Šumonja! O njemu sam zaista imao izvanredno mišljenje, začudo Obradovićev glas zvučao je sasvim u redu. Normalan. Čak i ugodan. On izgleda ne govori samo u ženinu društvu. Uostalom, kao i mnogi drugi muževi.
- Meni se ne sviđa to što se dogodilo s Šumonjom. Čini mi se da je to jako pogodilo Sebastijana…
- Ali, druže Pukšecu, pa on je kriminalac! Najobičniji švercer. Zašto bi to pogodilo vašeg sina? Taj isti Šumonja predlagao je da ga se isključi iz škole!
- Mislim da Šumonja nije običan kriminalac. On je, naprosto, takav tip čovjeka. Nije krao da bi se okoristio, nego da obogaćuje svoje profesionalno znanje.
- Naprotiv, krao je iz koristoljublja…
- Čovječe dragi, on uopće nije krao! Švercao je…
- Isto je to, zar nije druže direktore?
- Nije isto, ako mene pitate, odgovorio je Trputec. A i meni je, ako hoćete znati, žao Šumonje. Gdje ću sad, pod konac školske godine, naći tako dobrog profesora?
- Oh, nemojte, molim vas, posumnjat ću u vaše pedagoške sposobnosti. Zar da nam djecu uče šverceri?
- Jeste li vi ikad švercali, druže Obradoviću?
- Jaaa?! Oslobodi bože! Što vam pada na pamet?
- Ozbiljno vas pitam.
- Nikad.
- Nikad?
Uvijek sam mrzio pisce koji svaku stvar razvodne do kapljica. Zašto da vam prepričavam njihov razgovor i trošim dragocjen prostor i vrijeme. Direktor je vrlo pametno vodio razgovor. I tako je došlo je do priznanja. Obradović je, napokon, priznao da je tu i tamo prešvercao nešto preko granice. Kad je išao u Njemačku, recimo, nosio je dobru šljivovicu poslovnim partnerima, a kad se vraćao nešto bi sitnica prenio preko granice bez carinskih, je li, deklaracija. Ali nije, poput Šumonje, od toga živio ni putovao. Putovao je putnim nalozima. Direktor ga je oborio na leđa rečenicom koja vrlo precizno objašnjava da ni Šumonja nije od toga živio. Sad bih tu rečenicu morao navesti, ali nisam je upamtio. Oni dobrodušniji oprostit će mi, a o onim drugima ionako nikad nisam vodio računa. Hoću reći da su ljudi takvi. Svoje pogreške nikad ne vide. Tuđe mogu veličali ne znam na koju potenciju, a svoje bi minimizirali do nevidljivosti. Carinik vas, na primjer, debelo odreže na carini, a u kući mu bezbroj neocarinjenih sitnica i krupnica.
Pisac je dužan na ovome mjestu jednostavno prekinuti pripovjedača. Stvari su se počele ponavljati, a osim tog ponavljanja, pisac će reći da mu je polahko išlo na tanahne živce bezvezno moraliziranje pripovjedača. Pisac zna da mladić Sebastijanovih godina ne može drukčije razmišljati. Ti klinci uvijek traže idealne situacije, a pisac, nažalost, zna da idealnih situacija nema toliko koliko bi i sam htio. Pisac neće upasti u grješku i reći da je Sebastijanova rečenica – Svoje pogreške nikad ne vide – puka besmislica. Naprotiv. Možda pisac, bolje nego itko drugi, razumije što je Sebastijan mislio. A to što je mislio nikome ne bi trebalo biti tajna, budući da je svoju misao razvio vrlo precizno i neobično kratko.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 17.04.2005. u 22:43 sati.