Možda to nikoga neće zanimati, kao što ni mene sada ne zanima sve ono što se u posljednje vrijeme piše i govori na temu antifašista. Srećom, naša država, nama najdraža Lijepa naša, odavno je prepoznata kao antifašistička, pa o tome ne bih razglabao. Jer bi mi se moglo dogoditi ono što se dogodilo nekolicini saborskih zastupnika u TV emisiji Otvoreno, kad im je jedna mlada i lijepa djevojka u bebu (u lice) rekla da se bave glupostima kad raspravljaju o tome jesu li partizani bili antifašisti ili fašisti kako neki to nastoje, mimo svake pameti, dokazivati. Naime, držim da je drugi svjetski rat daleko i da je važnije da nam takozvani dužnosnici osmišljavaju današnjicu i domišljavaju sutrašnjicu nego da nas zamaraju novim viđenjima starih nesporazuma.
Međutim, kad sam pregledavao neke svoje stare intervjue s nekad živim uglednicama (koji su danas, slijedom prirodnih promjena – mrtve legende), naišao sam na razgovor sa slavnim sineastom Orsonom Wellesom. Razgovarali smo u njegovu apartmanu hotela Palace u Zagrebu, a intervju je objavljen u Oku, 17. svibnja 1979. godina na 9. stranici.
Uglavnom smo razgovarali o filmu. Međutim, mene je zanimao i jedan manje poznat podatak iz života slavnog glumca i režisera. Da ne prepričavam, evo kako je taj dio razgovora objavljen:
PITANJE: Vi ste još 1942. godine, kao prvi američki javni djelatnik, napisali u američkim novinama tekst u kojem ste se založili za partizanski pokret, a protiv Draže Mihailovića. Što ste tada pisali? Zašto ste se opredijelili za partizanski pokret i na osnovu čega?
ODGOVOR: Meni se činilo, koliko sam to mogao na daljinu procjenjivati, da je bilo mnogo logičnih razloga zašto je partizanski pokret morao biti pravi saveznik i zašto je na kraju Mihailovića morao izdati njegov suštinski položaj. Ja nisam znao da li je Mihailović dobar ili loš čovjek, kako bi to mogao znati u Americi? On je bio veliki junak, bio je na naslovnoj stranici časopisa Time. Ali, znajući njegovo podrijetlo, znajući kamo on pripada, meni se činilo da postoji LOGIČNA FATALNOST koja se tu javljala. Znao sam da je on oficir kraljevske vojske. Znao sam da se direktno ne bori s neprijateljem. S partizanima je bilo obratno. Zato sam napisao taj tekst. Poslije toga, mnogi su se kolege sa mnom prepirali. I to vrlo energično. Govorili su mi da slijedim komunističku liniju, a ja nikada nisam bio član Komunističke partije. To je bio čist i jasan stav o onome kako je to meni izgledalo. Partizani su mi se učinili neizbježnim. Oni su bili prava antifašistička snaga.
PITANJE: Kako je Amerika reagirala na vaš tekst?
ODGOVOR: Ne loše. To je bilo vrijeme medenog mjeseca. Uopće ne loše. Ja sam se prepirao s vlastitim kolegama, koji su bili novinari, ali su Amerikanci bili vrlo otvoreni (u značenju – prijemljivi za ideje). To je bilo prije Dullesa, prije hladnog rata… Znate, Dulles i Molotov i sve one gluposti...
Post je objavljen 12.04.2005. u 22:17 sati.