(Nastavak)
Čovjek je naprosto građen egocentrično. Sebastijan, očito, nije sebičan u onim prirodnim ljudskim razmjerima. On će, koji put, razmišljati i raditi na svoju štetu. Dobra je to osobina, naročito u ovome, pomalo otuđenom, modernom načinu življenja. Pisac će to, eventualno, promisliti u jednoj drugoj knjizi. Zasad bi se zadržao samo na jednom, možda na nevažnom, doživljaju svoje kćerke Nataše, rođene 1967. godine.
Dakle, Nataša je u osnovnoj školi doživjela jednu vrlo neugodnu priču. (A tko nije, čujem mrmljanje sa svih strana?!) S njom je u razred išao dječak, otac kojega je, zbog grabežnog umorstva, bio osuđen na petnaestak godina strogog zatvora. Pisac neće spominjati imena, drži da za tezu, koju upravo pokušava razviti, imena nisu bitna. Zato će čak i neke činjenice promijenite. Otac-ubojica imao je dvoje djece. Novine su o tom prljavom i mučnom zločinu opisale sve ružne detalje, opisujući strastveno krv do posljednje kapljice. Pisac se usuđuje napisati da su građani grada Zagreba tih mjeseci živjeli od prepričavanja i analiziranja tog grabežnog ubojstva. Gotovo se u svakoj kući barem jednom raspravljalo o zločinu. Naravno, uz kavicu, gemištece ili vinjačiće. Dakako, prepričavanjima, do u sitnice, i amaterskom analiziranju zločina prisustvovala su i djeca. Tako i ona djeca koja su išla u isti razred s ubojičinim sinom.
A djeca su, uostalom, djeca. Nisu primjećivala ogromnu tugu u očima svoga suučenika. Zafrkavali su se na njegov račun tako da je sve boljelo od zafrkancije. Trajalo je to danima sve dok se piščeva kćerka nije pobunila protiv te vrste maltretaže. Digla se na sastanku razredne zajednice i, bez imalo izmotavanja, osudila vrlo oštrim riječima ponašanje svojih kolega i kolegica. Njena je razrednica bila neugodno zatečena. Shvatila je da nije na vrijeme poduzela ništa što bi, eventualno, spriječilo mrak zlobe što se nezaustavljivo širio u neiskusnim mozgovima nedužne, često i brzoplete djece iz njena razreda. A mrak taj izaziva ona zloguka radost nad tuđim nesrećama. Natašine kolege i kolegice bili su, također, zatečeni njenom reakcijom. Oni su se samo šalili! Nakon što je razrednica rastumačila tu vrst bolne šale, shvatili su.
Djeca inače brže shvaćaju od odraslih. Od istine što ih je prigrlila, možda ipak pregrubo, oči su im se zasuzile. Njihov drug je sin ubojičin! Samo sin, a ne ubojica. Zato mu je potrebna pomoć i razumijevanje, a ne osuda.
Oh, pisac će, upravo sada, zastati da bi se još jednom pročitao posljednjih nekoliko rečenica. I dok se dan, tamo daleko, polako pretvara u noć južine, pisac pokušava pronaći izlaz iz teme u koju je, bojim se, početnički upao.
Kad bih pušio, napisao bi: cigareta polako dogorijeva, mila moja, već bi je valjalo ugasiti, a izlaza niotkuda.
Međutim, pisac ne puši i nigdje u sobi ne nazire se plavičasti dim cigarete. Naime, mila moja, Raskoljnikov je imao svoje razloge za zločin.
Gledajući tako, svaki bi razlog imao biti posljedica nečega, dakle – opravdan. U sudnici su uvijek svi u pravu. Pisac je često znao pronaći sebe kako mirno sjedi na strani slabijega, premda je znao da je taj, na čijoj je strani, kriv za ono zbog čega mu sude.
Ne razmišljajući dovoljno logično, pisac se zatekao u pokušajima opraštanja svih krivica. E, upravo je sada u takvim pokušajima uhvatio Sebastijana Pukšeca. Samo je zbog toga prestao prepisivati roman. Mladi je Pukšec, braneći krivca, počeo osuđivati sve što se giblje na ovoj neravnoj i nemirnoj korici još uvijek nam tople majčice Gee. Bla, bla, bla…
Valja biti oprezan, jer Opreznost je majka Mudrosti. Ali da je gospodična Opreznost bila oprezna ne bi nikada postala majka i Mudrost se možda ne bi nikad rodila! Što sada?
Pisac je upao u zamku moralizatorsku, nema sumnje. A te se stupice plašio. Još od prvoga dana, kad se upustio u ovaj posao, pokušava je izbjeći. Bježi već nekoliko mjeseci. Pisac je jak, uporan trkač, pun kondicije, ali klopka nije živo biće. Ne umara se. Vreba iza svakog slova. Umiri se kao mačka pred mišjom rupom. Samo što je stupica još upornija. Može vas čekati mjesecima, godinama. A pisac piše u neizmjernom strahu. Odjednom, poslije desetak ispisanih stranica, shvati da ga je zamka okrutno i čvrsto uhvatila u svoje bezosjećajne željezne kandže.
I sve što je pisac napisao, nekoliko desetak stranica, morao je baciti u smeće.
Valja krenuti ispočetka. Likovi su poprimili osobine živih bića, uplašili su se za svoju egzistenciju, pak bi da se povuku. Pisac ih moli, preklinje, kleči na koljenima pred njima, a oni ništa. Ni da bi ga pogledali. Kaže im, nervoznim glasom, da povratka nema, da je roman, moglo bi se reći, gotov, da je postao živo zainteresiran za njihovu sudbinu, da piščeva sudbina ovisi od njih, upravo kao što je njihova ovisila o piscu, neka se vrate na stranice knjige, tu je toplije, pisac će naložiti vatru, prirediti ražanj, ako je to uvjet, ohladiti vino u prebučnom hladnjaku, proširiti stan, svima povisiti plaće, sve nezaposlene zaposliti, upoznati ih, ako hoće, i sa samim Bogom, samo da budu tu do kraja knjige, ali mu oni okreću leđa. I jedan po jedan, vidi ih, napuštaju knjigu. Zasad neorganizirano, ali nije daleko dan kad, no dobro, ne ćemo o tome misliti.
Što raditi, mila, s takvim ljudima? Raskoljnikov je imao svoje razloge za zločin, kaže jedan od likova piscu, mi nemamo.
Svi imaju razloge, odgovara pisac. Lako je uzeti sjekiru i napraviti razdjeljak po sredini glave nemoćnoj starici. To baš nije neki izlaz, čak ni u slučaju nužde. Premda nužda zakon mijenja. Raskoljnikov nije, definitivno, moj tip. A u svakom od nas, draga okrutnice, živi jedan neostvareni Raskoljnikov.
Sad vidim, ubili biste pisca! Samo zbog toga što je ovaj pisao priču o vama, ali ne onu priču kakvu o sebi pričate godinama.
Ogledalo, ogledalce!
Čvor bi pisac morao polako razriješiti. Aleksandar Makedonski učinio je to jednim zamahom oštrog mača. Mač je bio njegova sjekira. Međutim, pisac baš i ne bi oponašao čuvenog vojskovođu i osvajača. A znade, ipak, da uzao mora razriješiti.
Pisac je pokušao raditi sustavom montaže. To je već zahtijevalo promjenu stila. A zato bi morao imati dobre razloge. Valjalo bi uvesti novi lik, a pisac jedva izlazi na kraj s ovima što mu se šeću knjigom nekontrolirano.
Možda bi najlakše bilo podariti ulogu spasitelja ljepuškastoj Mirjani? Ona je vrlo pogodna, ali, kao što znate, Mirjana se zaljubila. U sedmom je nebu. Poslije će se spustiti na zemlju, ali pisac nije taj koji će to spuštanje obaviti. Zato će je ostaviti u tom nježnom raspoloženju. Ne može joj upravo sada, kad plovi na plavičastim sentimentalnim oblacima, utrpavati previše pameti u zaljubljenu glavicu. Nitko piscu ne bi vjerovao, sav bi trud bio uzaludan. Prokleto molariziranje!
Možda bi najbolje bilo nekoga ubiti? Krenuti tim putem i što bude! Ali, ubojstvo, bilo koga, zahtijeva također promjenu stila. Dakle, opet novi lik koji bi to, sve skupa, na kraju romana razjasnio. Ja sam u pravu, ti si u pravu, svi smo u pravu. Čisti Pravaši. Starčevićanci. Harambašić & co. d.o.o!
Pisanje je vrlo ozbiljan posao. Goethe nije ni sanjao što će u čitalačkoj publici izazvati roman Patnje mladog… Morao je napisati dodatno objašnjenje, budući da je val samoubojstava zahvatilo cijelu Njemačku. U razgovoru s Eckermanom priča upravo o tome. Što li mu se sve motalo po glavi.
Biti ili ne biti, pitanje je sad, jedna je od ključnih Shakespearovih rečenica. Upravo bi tu rečenicu trebalo sad parafrizirati, izvući se dobrim štosom i eto na nas na Buridanovu magarcu dok on okreće glavu od jednog plasta sijena drugom, mjerkajući koji je veći.
Hajdemo odmah na štos, pa da vidimo, kaže vrag u piscu. Dobro, vragu je teško odoljeti. Zato pisac brzo piše: Pustiti ili ne pustiti blažene čitatelje iz okrutnih piščevih kandži? Naime, čitatelj ima svojih problema. On bi da mu roman pomogne da zaboravi svoje brige, on bi slađahnu pričicu u kojoj se sve lijepo završava. Ili okrutnu pričetinu iz koji bučno izvire užas, strah, jeza, krv…
Ali samo da to ne bude u današnjem, realnom vremenu. Jedni bi rado pobjegli u budućnost. Drugi bi se vratili u prošlost. Treći bi spavali. Gotovo da nema čovjeka koji bi upravo danas živio.
Zato je pisac odlučio pustiti svoje čitatelje u blagoj neizvjesnosti.
Krikovi pisca slični su završnim krikovima Marloweova Fausta. Sve će učiniti da spasi dušu iz pakla na koji je dragovoljno pristao. Štoviše, dragovoljno i radosno, jer doktor je pametan i zna on znanje. Mefisto je nemoćan. On plače zajedno s Faustom, ali suze njegove, premda iskrene, ne mogu ugasiti požar koji je zahvatio egocentričnog doktora. A što bi se, zapravo zbilo da ugasi požar? Ništa, ama baš ništa. Faust bi okajao svoje grijehe, bili bi mu oprošteni u ime lažne humanosti, ali bi njegova sudbina uhvatila u klopku samog Mefista. Zato Mefisto plače. Htio bi pomoći, a znade da bi Faustov spas značio njegov definitivni poraz. Između sebe i Fausta, on, sav u suzama, izabire sebe.
Dorian Gray je ubivši nakaznu sliku spasio ljepotu. Ah…
(Nastavit će se)
Post je objavljen 24.04.2005. u 19:15 sati.