Nekako mi baš ne pašu obveze koje me pritišću ovih dana. Malo je vremena ostalo do skidanja pelena s Blogomobila, a još je puno posla.
Zapravo, jedva čekam da prokleti Blogomobil krene na put. Ove dnevne njegove obveze - kao što je učenje na novom laptopu, snimanje digitalnom kamerom, snimanje nekim najnovijim digitalnim mobitelom i slanje slika na Blogomobil, razgovori s novinarima, pa i poziranje fotoreporterima i televizijskim snimateljima – idu mi polako na živce. Znate, ja sam cijeli život uspio izbjeći svako uslikavanje, jer sam tip koji je uvijek iza kamere, a ne ispred. Baš mi je pasala ta hladovina. Pisao sam za druge, a sad moram gledati Blogomobil kako stoji pred okom kiklopa, pravi se važan i brblja razne budalaštine. No, dobro, i to će proći i ja ću napokon biti slobodan, dok on korača ko raca s onim svojim smiješnim štapom, digitalnim kamerama, laptopom i ruksakom na leđima.
I tako nekoliko dana nisam ništa stigao napisati. Čini mi se da bi mi bilo lakše bez nogu, nego bez pisanja. I to baš ovih dana kad je Blogomobil počeo trenirati ulicama našeg grada (Blogomobili hodaju!). Ja ga redovno pratim na tim treninzima u nadi da će slomiti šiju ili barem obje noge.
Ja, naime, volim hodati gradom. Tada susrećem brojne prijatelje. Pet koraka i stop: evo nekog od prijatelja. Dobro, znam da čovjek u životu stekne jednog ili dva prijatelja, ali ja sam izuzetak. Naime, prijateljstvo je davanje bez obveza. Nešto slično ljubavi. Budući da je mene tako odgojilo, ja sam uvijek spreman pomoći ne samo znancima nego i neznancima. Naravno, bez obveza.
Neki kažu da sam zato budala, ali meni to ne smeta. Ako jesam budala, u što ne sumnjam, onda sam vrlo obrazovana budala. Pametna budala, kako mi je davno nježno šaptala u uho jedna predivna dama. Rekla bi: Ti si moja pametna budala, ali ja moram misliti i na budućnost. I ostavila me.
Budućnost je odavno došla, mislim da je čak i prošla. Moja je davna prijateljica pokopala dva muža, a sve su moje žene još žive i zdravije od mene.
Evo anegdote o starosti. Odavno upokojeni novinar, i to dobar novinar, Košutić, davno je razgovarao za novine, mislim Izbor, s nekim vrlo starim muslimanskim svećenikom. Taj je svećenik imao 93 godine, a mome se Košutiću naprosto otelo pitanje:
- Što očekujete od budućnosti.
- Smrt, kratko je odgovorio taj mirni starac.
A kad smo već kod smrti, eto neki je dan umro moj nešto stariji kolega Jozo Grbelja. Dobro smo se znali, a poštovao sam ga kao suradnika. Nema tome ni dvadest dana, kad smo ga Majetić i ja sreli ispred Vjesnikova nebodera. Pričali smo o nekim njegovim novinarskim istraživačkim temama, kojima se posljednjih mjeseci bavio. A sad je mrtav. Što potvrđuje moju teoriju po kojoj novinar nikad ne može napisati najnoviju vijest. Budući da su sve vijesti, koje bi napisao, već za njegova ukopa - stare. E, moj Josina!
Ne mogu a da ne spomenem susret s Nedjeljkom Fabrijem. Prekjučer, tamo kod Cibonina nebodera. Posljednji sam naš susret opisao na ovome mjestu. Tada mi je obećao, sav oduševljen, da će otvoriti Blog. Naravno, kad smo se susreli, odmah sam ga upitao je li ispunio obećanje. Nije. Joj, žao mi je, ali kćerka mi je tek nedavno dobila Internet, znaš kako je.
On kao redovno prati što radim, pa ga zanima kako napreduje Blogomobil. Malo smo se šalili i svatko svojim putem. On pravo doma, a ja isto doma, samo desetak kilometara okolo.
To što se neki moji prijatelji ne znaju služiti kompjutorom, raspravio sam s De Bellym za naših prošlih šetnji. Naime, ja mislim da se ti momci jednostavno boje upitati svoju djecu ili unuke, kako se služi tom vražjom spravom. Oni su pametni tatice ili djedice, pa im je neugodno da ne znaju nešto čime se igraju mala djeca u vrtićima ili čak u jaslicama.
Mene nikad nije bilo sram neznanja. Kad nešto ne znam, pitam. Svakom normalnom je jasno da kompjutor nije moja generacija. Zato ono što ne znam pitam kompjutorsku generaciju. A ta generacija često ima i pedesetak godina manje od mene.
Recimo, moja virtualna unučica Ifa. Ona sve kuži, a tek joj je nešto više od šesnaest. Da ne govorim o mojoj pravoj djeci, koji se kompjutorom služe lako, kao što sam se ja nekada lako služio krednom pisaljkom i školskom pločicom, svojom prvom bilježnicom, one davne 1946. godine kad sam krenuo, bosonog, u prvi razred osnovne škole.
Znam da je Fabriju neugodno pitati kćerku. Ništa, obećao sam mu da ću ga ja naučiti kad bude hodao sa mnom.
No, dobro, sutra, u petak, imam još dvije velike obveze. Intervju za Jutarnji list i snimanje priloga za Red Carpet TV Nove. A onda sam slobodan.
Zato jedva čekam da Blogomobil krene na put. Danas sam s njim potpisao sporazum po kojem će mi, taj skorojević!, ostavljati dnevno četiri sata za obavljanje svih KemoTerapijskih obveza. Koje me, ako ćemo pravo za zdravo, raduju. Eto tako.
Post je objavljen 21.04.2005. u 21:17 sati.