Marica je moja nova prijateljica. Ona nije Blogerica, ali redovito prati što se sve nosi i živi na Blogu. Jednoga me dana iznenadila vrlo lijepim pismom koje je stiglo na moju blogovsku internetsku adresu. Budući da odgovaram i na neljubazna pisma, odgovorio sam dami i tako je nastalo još jedno lijepo virtualno druženje. Marica živi u Poljskoj i naših je, sunjskih, gora listica. Udana je. Muž joj iz Podravine. Oboje sretno žive i rade u Poljskoj.
I, tako, dopisujemo se zahvaljujući elektronskoj pošti, koja je, nota bene, daleko brža od bilo koje dosadašnje. Što bi i sama Marica rekla, divno je što ti sad napišem pismo, a odgovor dobijem tijekom istog dana.
Nedavno je Marica bila u domovini i, još puna podravskih motiva, napisala mi jedno lijepo pismo koje završava opisom druženja s jednom našom pjesnikinjom.
Sve bi bilo normalno, da ta pjesnikinja nije i moja davna prijateljica. Božica Jelušić!
Božicu Jelušić upoznao sam davnih godina na Goranovu proljeću. Mladu i vrlo talentiranu pjesnikinju uočilo je cijelo moje tadašnje društvo: Majetić, Sever, Reinhofer, Bilopavlović, Bošnjak… Već njena prva zbirka, Golubica i pepeo, navijestila je da je riječ o vrlo darovitoj poetesi. U međuvremenu, Božica je postala, barem što se mene tiče, nova poetska božica.
Baš i ne volim na ovome mjestu pričati nepotrebne mudroslovne priče. Valja mi tek reći da je Božica dama s izuzetnim pamćenjem. A kad sam već to napisao, onda vam je sigurno jasno da ću se i ja pohvaliti barem sličnim pamćenjem. I ne biste pogriješili, osim u tome što sam ja odavno prestao dobro pamtiti, a Božica, siguran sam, još i danas znade iznenaditi svoje sugovornike sjajnom memorijom pamćenja, kako smo se znali svojedobno šaliti. Elem, u mojoj srednjoj mladosti moj glavati hard disk dobro je pamtio. Pamtio je svašta, zaista nepotrebno. Ali, gdjegdje bi znao ugodno iznenaditi kojeg prijatelja govoreći, na nekoj pijanki, poneku pjesmu ili čak prozni ulomak. Time sam, ne treba kriti, znao ostavljati dojam i na mlade pjesničke dame. Ne krijem da je znalo među nama biti i nešto niže od recitiranja, ali to nešto niže nikad se nije zbilo s Božicom. Čini se da nisam bio njen tip, a ja sam to poštovao.
Prošle su mnoge godine.
Prije sedam-osam godina, u Društvu književnika ponovo sam sreo Božicu. U međuvremenu je ona postala vrlo/vrlo uvažena pjesnikinja. Zaista sjajno piše, štogod napisala. Čini mi se da svaka riječ kod nje dobiva iznimnu vrijednost. Kad biste čitali njene eseje, putopise, priče za djecu ili prijevode s engleskoga, a da i ne spominjem poeziju, onda bi vam to bilo jasno. I tako, družimo se mi u Društvu, kad ona odjednom reče, ničim izazvana, da dobro pamti neka moja dva davna soneta objavljena u novosadskim Poljima. Naravno, ja se tih soneta nisam sjećao, ali ona ih je, oba, vrlo lijepo izgovorila. Toliko lijepo kao da ih je sama napisala.
To sam htio reći. Marica me podsjetila na Božicu i zato me je malo sram. Odavno nisam imao njene stihove u rukama, premda mi znaju katkada zazvoniti u glavi. Možda sam ja stara sentimentalna konjina, ali, vjerujte mi, Božica zaista to zaslužuje. Zato sam odlučio zašutjeti i dati njoj riječ. Ali što izabrati iz njena zaista kvalitetnog pjesništva? Odlučih se za pjesmu koja slijedi. Da je neka druga pjesma na njenom mjestu, vjerujte, bila bi isto tako dobra. Sad se posvetite Maloj Podravki, kako smo je znali od milja šaptati.
Božica JELUŠIĆ
TRIDESET I PET STIHOVA ZA POST SCRIPTUM
"O moja krasna ljubavi,
pomiluj me i voli." (Vidrić)
O, moja krasna ljubavi, pomiluj me i voli
jer ima jedno pusto mjesto, jer ima jedan mračni kut
u kome dijete piše po zidu heksametre
mlijeko kipi u kuhinji, međuvrijeme se zgušnjava
(traje komorna glazba)
u pjesmama se našim ne može stanovati
već cijelo jedno stoljeće.
O, moja krasna ljubavi, narodi tonu bez sjaja
zemlja je postala hladna i gruba, bez memorije
jezik na kome pišem ima četiri stotine
tisuća dobrih riječi, i to je nedovoljno
da me trajno nastani tvojom svetom blizinom
jer nisi drugo nego hladni ud, kiša, NEVERMORE
uđi u moje tijelo, padni u polju pelina
o, moja krasna ljubavi, pomiluj me i voli.
O, moja krasna ljubavi, sve ide prema kraju
i vrijeme prvih knjiga i vrijeme prvih uzdaha
mi živimo i dalje gubeći pravo oprosta
drhtimo kožom uz kožu stisnuti, svijetu nasuprot
prijatelji nas hrabre, iskustvo nas se odriče
iz tvoga rebra raste metafizička kuća
pijetao, orah i vjeran pas
(očaj u zrcalu mijenja bezglasna obličja).
O, moja krasna ljubavi, govorim DOSTA mislim JOŠ
grana se poziva na svoj korijen, čovjek na uspomene
sužnjevi tvoji ulaze u noć od NE VRAĆAJ SE
pomične slike nestaju
sve razbijeno u meni nosi otiske tvojih prstiju
zmijo na suncu, pusti me umrijeti, oprosti
ljubljenima mojim
srce je svjetiljka, stijenj joj podigni i malo ulja dolij
da sveprisutnu mogu te naći u vodi, zraku, kruhu i soli
kad me izdahneš kroz smrtna usta
prašino zlatna, uza me budi
pomiluj me i voli.
Post je objavljen 09.04.2005. u 21:01 sati.