subota, 17.12.2011.
Užitci...ili sasvim osobna psihološka analiza
Beskrajno meko, sasvim opušteno i, vjerujem, bez ijedne konkretne misli, posve gola leži nepomično na tamnoj svili. Prošlo je več više od pola sata od divljeg zanosa, prenapetih mišića, kapljica znoja, bezglasnih krikova, lica obuzetog nekim sasvim autonomnim reakcijama, očiju raširenih zjenica, kao da žele dopustiti izravan pogled negdje unutra u tom nevjerojatnom trenutku, isukanih noktiju što se streme ukopati bilo gdje, naći uporište za još jedan trzaj, val, pokret čitavim tijelom, jednako izvan granica uobičajenog koliko i sasvim neponovljivo magičan.
Tako bi je kipar isklesao iz bijelog kamena, nestvarno bijelu, podjednako zbog kontrasta s tamnom podlogom, koliko i zbog plavičastih svjetala ulične rasvjete Punu zavodljivih, varljivih, tamnih, mekih, sjena. Na polovini lica u sjeni, ispod raskošno rasutih grudi, između blago raširenih nogu, od ruke čiji se prsti sasvim usporeno igraju čuperkom na jedinom stvarno tamnom mjestu. Smiješi se blago, mislim, ili je i to igra sjenki, promatra me, ili možda samo gleda u mom smjeru, nekuda kroz mene. Mir, opuštenost, neka crta blaženstva, možda i trunčica zahvalnosti, oko usana, valjda i topli pogled koji mogu samo zamisliti, utvaram si rado, i osjetiti, s ove udaljenosti.
Svijet je stao pred sat vremena, naprosto se otkačio, otplovio, ili je ova soba otplovila nekuda, svejedno. I još stoji, ništa se važno sada ne dešava izvan ove sobe. Koliko bih samo želio da tako i ostane, da je moguće. Valjda i ona, valjda se stoga i ne mičemo, ne govorimo, izbjegavamo išta što bi moglo poremetiti tu krhu ravnotežu, osjećaj blaženstva, samodostatnosti. Mogućnost da se stvarnost vrati bilo kojim povodom, pitanjem, rječju, pokretom. Čak se lako odupirem i jakom nagonu da položim ruku na nju, da sasvim lagano vršcima prstiju kliznem nekuda niz baršunastu kožu. Znam, na koncu će ipak završiti nekim, vjerojatno njezinim, pokretom, primjedbom ili pitanjem, koji će pokušati biti duhoviti ili sarkastični, autoironični možda. Svejedno da li u konačnici to bude poziv da se vratimo u vrtlog strasti, spiralu opipljivog tlelesnog zadovoljstva, ili u stvarnost. Svejedno stoga jer će svakako završiti ovaj magični trenutak kada postojimo samo nas dvoje, sasvim ogoljeni ičega, ega, umijeća, namjera, samopropitivanja, ijednog obzira, društvenih normi, osobnih ograničenja. A to je baš ovaj trenutak, kada nitko od nas ne čini ništa, ne namjerava ništa i nema potrebe za ničim. Kada samo blagi pogled i sasvim usporen rad moždanih vijuga, ipak proizvode neslućeno zadovoljstvo, koliko god nestalno i krhko, toliko i nedohvatljivo na ijedan drugi, bar meni poznati, način! I kazaljke sata na zidu idu sasvim polako, puno, puno sporije, zakleo bih se....
Jest ono što gledam i osjećam čista ljepota, neopisiv estetski užitak. Naga, posve rascvjetala žena, meka, sasvim podatna, s oblinama koje izluđuju, koje su naprosto uzor skoro svemu uopće lijepom na ovom svijetu, paradigma svakog pokreta kipara, slikara, diznajera, ikada kroz povijest. Doista sasvim estetska kategorija, čak ako maknem i svaku primisao da mi prsti kliznu tom mekom kožom.
Ipak, bi li bilo tako da ju gledam isto takvu kroz staklenu stjenku, na nekoj bizarnoj izložbi, da si ne utvaram kako je pogled iz sjenke usmjeren samo na mene. Ili, bili bilo isto da joj grudi nisu tako pune, da sam vidio nekada i ljepše zaobljene bokove, da ne razaznajem u polumraku skoro savršen struk, da su njezine crte lice manje zavodljive, da taj smiješak madone ne čine usne kao izmišljenje da ih poljubim, da me ona nije svaki puta već svojom pojavom u stanju, kao nožem, trenutno, odsjeći od pomisli na ljepotu ijedne druge žene? I, na koncu, bi li osjećaj vrhunskog zadovoljstva ostao isti da ispod te razbarušene frizure, što sada tek podsjeća na to koliko je pažljivo slagana, ne pulsira jedan od najoštrijih, najbržih, umova s kojima sam imao prilike ukrstiti svoj. Um koji me jednako često navede na pitanje "zašto ja", kao i usporedba s tim anđeoskim tijelom?!
Ne, ne bi, niti u jednom od tih slučajeva, uvjeren sam! Ne bi bilo tog čistog, nepomućenog zadovoljstva, sobom valjda, prvenstveno. Ženu, svoju ženu, čini mi se ipak zapravo gledamo kao svoj lik u ogledalu, kao realnu nagradu, cijenu, svoje vrijednosti. Nespornu i sve veću s vremenom. Potvrdu vlastitog postojanja. Svaki puta iznova! Znam ja sve moguće sociološke teze o tome kako smo zapravo sami na Svijetu, kako mnogo, skoro sve, činimo u konačnosti zbog sebe i svojih motiva i prioriteta, ali možda baš zbog toga Žena, odnosi s njom, i jesu konačna vrijednost, istinska. Gdje postoji samo dva odgovora, bez šmiranja i različitih tumačenja. Jesi ili nisi. Posve gol, posve razoružan, u osnovi skoro isti kao prije milijun godina, iskonski JA, svaki puta krećem u istu bitku i svaki puta želim "pobijediti", otvoriti je, upiti, ući joj u mozak, posve je vezati, makar računajući u minutama....pročitati taj mirni, opušteni, čisti, pogled što počiva na meni, sasvim poseban smješak u uglovima usana pokrenut negdje iz maloga mozga, nehotičan, mislim, i vrijedan tih čuvenih milijun dolara,,,ili čega već. Svega valjda, jer nešto ljepše nikada nisam vidio, niti mi je itko ikada nešto ljepše uspio učiniti.....
petak, 09.12.2011.
Kasna jesen
Promatrao sam je krajičkom oka, zavaljenu na suvozačkom sjedištu, sasvim opuštenu, možda pomalo zamišljenju, ali i sasvim svjesnu da je promatram. Osmjeh s tragom zezancije, lijepi, uzbudljivi, profil, kosa gotovo do ramena, možda stoga što obožavam dugu kosu na ženama. Okrene glavu i sasvim proračunato, polagano, ovlaži gornju usnu vrškom jezika.
Što je, nešto mi se zalijepilo na lice kada tako pažljivo promatraš?
Ne, samo uživam...
Ha,ha,ha...u čemu, nešto novo, što nisi već vidio?
Vidio sam i oduševi me svaki puta više! Kao estetu i kao mušku šovinističku svinju....što mi pripada!
Primitivni Balkanac! Ništa od onoga što gledaš ti ne pripada, nikome ne pripada. A takav pogled će ti samo još udaljiti.
I prekriži noge, što s kostimićem koji nosi, u dubokom sjedištu BMW-a, automatski znači, pokaže pola bedra, zašuškavši svilenim čarapama tako da bi i kamen prošli trnci.
Mda...dobro, ne pripada, ali mogu se koristiti!
Možda možeš...možda, vidjeti ćemo
I skloni mi ruku s koljena, taman kada su mi prsti kliznuli među bedra.
Hej...ruke na volan!
Dobro...hoću, ali onda mi bar pokaži što sam htio dodirnuti...čipku na goloj koži!
Ho, ho, ho...al' smo ambiciozni. Odakle uopće ideja o nekoj čipki? Tko lud hoda po ovoj zimi polugol?
Pa, nadam se ti! Pet metara u garaži i nije neka šetnja. A znaš koliko volim da je dovedeš posve golu, samo za mene...pa se nadam, još od sinoć.
Sigurno ću ti sada pokazati i da jest tako! Pa da me nepoznati ljudi vade iz jarka gole guze kasnije! Mogu zamisliti naslove u novinama....
Ruka mi ponovo krene i gotovo uspijem dotaknuti komadić gole kože. Gotovo!
Hej, jel ti ne čuješ dobro...ruke na volan kao prvo!
Pa moraš mi nešto pokazati, ne mogu čekati.
Nešto??? Pa gledaš mene, to nije dovoljno? Komuniciraš samnom kao osobom...ili sam ja tebi nešto drugo?
Što bi drugo bila?
Ne znam, kada ti moje prekrasne oči nisu dovoljne....ha?!?
Zašto bi bile, to je kao da smijem samo licnuti glazuru s torte. Ti si čitava osoba, dakle me zanima sve. Hajde, bar otkopčaj dva dugmeta..da zavirim što me sve čeka.
Netko je rekao da te sigurno čeka? He,he,he,....
Promijeni noge tako da je sada prekrižena gledala prema meni i da sam u djeliću sekunde mogao shvatiti da se ne nadam uzalud! Što mi se valjda moglo pročitati i na licu....i trebalo, siguran sam!
Što je, imamo još želja?
Glas joj se spustio za nijansu, kao da dolazi negdje dublje iz grla, dok su se prsti igrali prvim dugmetom.
Uf, pa znaš da nema kraja mojim željama!
Mmmm, možda onda bolje da prekinemo odmah....radi sigurnosti prometa
I ruku s dugmeta spusti u moje krilo, dovoljno čvrsto da joj ništa od zbivanja tamo ne promakne.
Pa da...i mislila sam da je vrijeme za prekid ovoga....
Isuse, ne možeš sada prekinuti, pa nisi mi ništa pokazala, ništa ne smijem dirati! Baš sam dobar, a ti tako ! Uvijek mogu okrenuti ploču i skrenuti na neki od ovih puteljaka, znaš?! Kada stanem neću moliti.....
Ufff, sada si me baš prestrašio....ali dobro, dok slušaš, dok si sasvim pristojan....
Otkopča ta dva dugmeta i malko se nagne prema meni.
Eto. Zadovoljan? Vidio što si htio?
I krene kao zakopčavati zelenkaste, svjetlucave ,dugmiće.
Ma da, pa nismo djeca, više su mi cure znale pokazati u osnovnoj !
Tim bolje, onda si odavnmo sve vidio, zar ne?!
Nisam ovakve...jesam zapravo, ali nikada mi nije dovoljno...ma daj!
A što sada, da se vozim tako raskopčana?
Mogla bi jednu izvaditi, da je baš onako detaljno pregledam, ha? Znaš da ih obožavam ! Hajde, molim te, vidiš kako sam dobar...i nigdje nikoga nema.
Nasmiješi se i bez riječi svuče tanku paučinastu čipku, te ju zadrži na dlanu, punu, okruglu, već sasvim napete bradavice, poznate zavodljive tamne boje.
Ovu obožavaš...dobro?
Obje obožavam i najviše obje zajedno...hajde, pokaži ih napokon!
I udovolji mi, svuče čipku i s druge i pusti ih da se zaljuljaju još uvijek donekle ukroćene grudnjakom ispod njih. Zatim proračunato ovlaži prst i zaokruži njime oko jedne bradavice, netremice me promatravši onim suženim pogledom od milijun dolara.
Sada bi i kušao, ha, vidim ti u očima....niti ne pomišljaj, hoću živa stići!
Malo mi je glas promukao, grlo se osušilo.
Ma ne, pa rekao sam da ću biti sasvim dobar dok god mi ispunjavaš želje.....čipka, sjećaš se ????
Čipka? Da je navučem natrag?
Ne zezaj me, zbilja ću skrenuti ako mi ne vrijedi biti dobar!
Aaaa...ova čipka možda?
I povuče rub suknje pedalj višlje.
Još, molim te, podigni je sasvim, da vidim moju najslađu guzu!
Ne skidajući mi pogled s očiju, mačkastim pokretom podigne suknjicu preko struka i zatim se blago okrene od mene i opet promijeni noge, pokazavši je u punoj raskoši, izbezumljujući me posve!
Samo malo, hajde samo malo raširi noge, tek da osjetim koliko je vruća, hajde, molim te.
Sasvim napukao glas i prsti što klize vanjskom stranom bedra, guzom, ovaj puta bez protesta.
Ako ćeš gledati ravno pred sebe....
Kuda god....hajde, daj mi je! Sasvim ih raširi, podigni je naprijed.
Tek je blagim trzajem bedra reagirala kada napokon uronim prste u preslatku vruću vlažnost, kada mi prsti zaigraju kao da sviraju najluđu simfoniju! Kada sam na podlaktici naslonjenoj joj na trbuh osjetio podrhtavanje tek se bezglasno ugrizla za usnu i stisla mi ruku bedrima.
Dok sam skretao s ceste prema sjenci nekoliko stabala u sumraku i istovremeno pritiskao gumb naslona sjedala, tek je tiho prozborila..
Znala sam da ipak nećeš biti dobar.....
I sama se okrenula na koljena spustivši glavu preko naslona svoga sjedišta, duboko na stražnje, oduprijevši se s oba dlana na njegov naslon...
