ponedjeljak, 22.03.2010.
Zaključak, dvije sličice i malo hvale...
Zaključak bi bio da sam ponovno, dakle treći puta u životu (ili četvrti, brojeći i ponešto izvan svih razumskih kriterija), stekao osjećaj da je to to, da sam pronašao ženu svoga života, ženu uz koju osjećam, bez trunke ostatka, da bih odmah potpisao da se više nikada ništa ne mijenja, da tako ostane stalno, da nemam više što tražiti, da više ne vjerujem i ne nadam se da iza horizonta sigurno ima nešto veličanstveno, samo za mene! Sada i odmah! Jest, i dalje stoji mala sumnja, točnije objektivna činjenica, da će biti problema za dvadesetak godina, kada ona bude još u vrlo dobrim godinama, a ja razmijenim sedmu deseticu, ali i uz tu cijenu mi se dobitak čini veličanstvenim i neodoljivim, toliko da je naprosto nepristojno kalkulirati. Pozvao sam je da se doseli, vrlo uskoro i na neki osobit način, o kojemu još razmišljam, ću je i zaprositi, staviti sve svoje karte na stol, okrenute prema gore! Odigrati svoju polovinu ove Igre, čisto, iskreno i do kraja....To me veseli, čak i bez obzira na sve moguće ishode, samom činjenicom da to imam potrebe reći izravno, koliko god ona to vjerojatno shvaća, trebala bi! Nisam poklonik nikakvog propisanog reda niti forme, odnosno posve mi je svejedno hoćemo li doista završiti u braku, ili možda ipak ne, ali mi se, utvarajući da jesam ponešto naučio o ženskom načinu razmišljanja, čini da to jest dobar, najbolji način, za reći više od volim te! A nekako bi i bilo apsurdno da kao stručnjak za međuljudsku komunikaciju i veliki poštovaoc riječi, ipak ne iskoristim taj rijetki dar koji nam je dan, jasno i nedvojbeno reći, zar ne?!
E, sada sličice, umjesto da se trudim pronaći dovoljno jasne riječi.....dobro, naravno, priznajem, i da se malko pohvalim, razjasnim koliko sam sretan čovjek, možda i umišljajući, pretjerujući, rijetko sretan čovjek.
Puno smo zajedno, koliko god želimo si ugađamo, a ipak neke stvari, neki prepoznatljivi trud, uvijek vrijede više!
Pred neko vrijeme, kada se vrijeme prvi puta našalilo kako je zimi kraj, pošli smo u sujednu Mađarsku, u neki mamutski trgovački centar, onako s pravim uličicama i nizovima trgovina pod istim krovom. Na trenutak sam zaustio da pitam zašto ne skida dugi kaput u autu, ali nam je valjda drugo odvuklo pažnju. Shvatio sam tek kada smo tamo sjeli na kavu i kolače. Skoro mi je ispao kaput iz ruke, kada sam joj ga pridržavao, ugledavši je u kratkoj kožnoj suknjici, točno do razine čipke na crnim, finim čarapama...dok je mirno stajala do te čipke, točnije! Visoke čizme s proširenjem na koljenima i vrtoglavim petama od mekog velura, te tijesna maja, koja je samo podvlačila dojam, ocrtavala jedre grudi, sasvim očigledno posve slobodne, i s dekolteom od kojeg mi se doista mislim zavrtjelo kada se nagnula preko stola i mazno rekla...što je, maca popala jezik...ha,ha,ha...pa ne mogu se tako odjevati doma gdje srećem učenike, ne misliš?? Narastao sam desetak centimetara, bar u svojim očima, u idućih pola sata, loveći desetke zadivljenih pogleda, pa i uočavajući nekoliko pravih saobraćajnih nesreća među pješacima, koje su izazvali prezaneseni prolaznici gledajući je, a hodajući u suprotnom smjeru! Zatim je nonšalantno ušla u neki oveći butik, poprilično nezainteresirano pokupila par komada odjeće i pozvala me u naudaljeniju kabinu. Nije niti mislila probavati, samo se s mačkastim osmjehom privila uz mene, kratko me poljubila i rekla, hajde, znam da umireš od znatiželje da saznaš, probaš što imam ispod...imam li što uopće??? Srce mi je tuklo kao klincu, a u trapericama ludnica koju je itekako osjećala, te tek malo jače pritisla mekim trbuhom....Imala je one posebne paučinaste gaćice što su mi dopuštale da joj u rukama osjetim skoro posve golu, napetu guzu, ali i da vjerojatno načinimjoškoji pokret kojeg nije trebalo puno tumačiti, jer se samo opet čvrsto privila, podigla na prste kližući mi napetim bradavicama po prsima, ponovo me poljubila i sada, s vrlo vragolasim osmjehom, osmjehom žene koja s jedne strane uživa, a s druge je sasvim svjesna svoje moći, šapnula...uspori malo, pa čitavo je popodnepred nama, još ćemo u puno kabina, znaš?!? I brzo se, dovoljno brzo odmakla i pored mene šmugnula van!
Kada su počeli pregovori oko preseljenja pojaviose sitan prijepor oko gospođe koja mi već više godina čisti, a što ona smatra neprimjerenim i bespotrebnim ako živi tu, dok ja imam neki osjećaj obveze prema ženi koja ima mirovinu manje od tisuću kuna i tako zarađuje za koliko-toliko pristojan život, kod mene i na još jednom mjestu. Probudila me jedno popodne iz drijemeža stojeći na vratima obučena u vjerojatno čitavu bočicu Kinder lade, s riječima vrijeme je za desert.....jesi za nešto jako slatko?? Prilično kasnije, skupljajući umrljanu posteljinu, sa smješkom je rekla, znaš jasno ti je da recimo ovo trebamo sami počistiti i oprati, da nije moguće to ostaviti ikome drugome.....jel' da ?!?
Mda...uglavnom sve moje maštarije se dešavaju svaki dan, a polako počinjem i shvaćati da mi i nije mašta nešto osobito, kakvih sve ima! Uživam šetajući s njom po brdima, što nikada nisam, uživam čak i preskačući većinu cigareta dok je ona tu, uživam smijući se, uživam u zajedničkom čitanju novina, komentiranju knjiga koje naizmjence čitamo, uživam u fanti poslije tenisa, jer odmah pomislim da ja uopće ne bih želio gnjaviti se s nekim supijanim s kiselim okusom u ustima, uživam jesti što pripremi, mada mi je zapravo prilično svejedno što jedem, ako je korektno, uživam u svakoj njezinoj reakciji na mala i veća iznenađenja za nju, čak jako uživam i smišljajući ih! Bahato sam sretan čak i sa stalnim provokacijama poznanika oko promjenjenih životnih navika i ponašanja, u svakom podsmješljivom i otrovnom komentaru nekog našeg javnog poljupca ili ruke u ruci......Kada bolje razmislim, uopče se ne mogu sjetiti u čemu s njom ne uživam, ali sam sasvim siguran da mi teško nije ništa, da uopće ništa nisam izgubio, a život jesam promijenio...itekako!
Pa, da, rekao sam u naslovu već, priznao, da se i hvalim, imam namjeru hvaliti! ha,ha,ha....
