srijeda, 27.04.2011.
Bilogora
Dočekala me na terasi kafića na periferiji, drugačija nego sam navikao. Bez trunke šminke, kose svezane u repić, u jeans kompletiću za koji ne bih niti pretpostavio da ga ima. Ne baš s hlačama, to mi ipak ne bi mogla napraviti, zna koliko volim spustiti ruku među njena topla bedra u vožnji. Sportske ravne cipele ju čine nekako sitnijom. Lako bi se prodala ispod tridesete ovako! Jedino je osmjeh isti, čaroban, biseran, osmjeh od milijun dolara. Ta mi fraza uvijek iznova padne na pamet kada ju ugledam.
Brz poljubac, kava me čeka.
Mislila sam da nećeš kasniti, da mogu odmah naručiti....
Došao sam zapravo skoro petnaest minuta ranije, dakle ona je bila još nestrpljivija.
Našao sam savršeno mjesto, prilično osamljeno, a nije daleko....stići ćemo još prije noći. Svidjeti će se. I šuma u blizini je lijepa. Ponijela si boju?
Boju???
Nadao sam se, Uskrs je pred vratima...
Ha,ha,ha...baš si blesav! Pa vidjeti ćemo, možda neki prirodni način? Ha,ha,ha....
Jedini trenutak kada žalim što nemam automatik je kada mi se ona uvuče u zagrljaj u vožnji, a moram joj prestati milovati unutrašnju stranu bedara da bih promijenio brzinu. Lokalna cesta i male brzine srećom dopuštaju da se s ovim autom to vrlo rijetko radi...ili uopće ne nakon što je počela prtljati po zatvaraču i prvo se malo igrala prstima, a zatim ga izvukla i spustila glavu k njemu. Prodao bih dušu vragu za trenutak kada je zaokružila jezikom, a onda pustila da joj posve sklizne u usta! Ipak brzo, prebrzo, se uspravila i premjestila mi prvo jezik u uho, a onda prošaptala dodirujući mi ušku usnama i stišćući bedrima moju ruku.
Samo da ga pozdravim....ništa više, previše te želim, trebam ga posve napunjenog, u najboljem izdanju! Baš ga trebam...jedva čekam. Poslije, možda, ako budem jako dobre volje, možda ti pokažem kako je ovo moglo ići dalje.....može?
Mmmmm...imam izbora? Nemam, ha?! Onda može.....
Vratila se posve na svoje sjedalo i blago raširila bedra, dopuštajući mi da se slobodno igram prstima sve dok nije sva zadrhtala i opet mi čvrsto stisnula ruku bedrima.
Mali šank, ujedno i recepcija, lijevo restorančić sa svega 5-6 stolova, desno stepenice koje su nas znatno više privlačile. Nestrpljivo sam uzeo ključ i rekao gojaznoj gazdarici s pogledom punim razumjevanja, kako nećemo večerati. Zazvala nas je ipak još s polovine stepeništa....kako je tu u hladnjaku uvijek plata s narescima, a kruh u ormariću, pa ako ipak ogladinimo, neka se ne ustručavamo i puno kasnije sići.
Nismo, prošlo je već jedanaest kada bismo stigli jesti, a i nekako nam se uopće nije dalo micati, pogotovo tuširati se i oblačiti.
Dječačka želja, silna, ultimativna, hranjena željom što se njoj tako očito čitala u očima, tjerala me da ju naprosto svučem, nervozno i bez zaustavljanja, te ju polegnem na masivni krevet veličine manjeg dječjeg igrališta. Nije se niti pokušala miješati, šutke je, mirno ležeći potrbuške samo u čipkastim čarapa, čekala da se i sam svučem. Tek se mislim pokušala podići na koljena osjetivši me na sebi, ali nisam joj dopustio, pritisnuo sam je cijelom težinom, čvrsto zgrabio za ramena i uzeo jednim pokretom.....uzimao silovito i ne prateći pažljivo kao inače njezinu reakciju. Predugo smo putovali od pozdrava s njim, prevelika težina mi je počela napinjati jaja, ništa više nije dolazilo u obzir nego je samo pokušati probiti svaki puta sve dublje, skoro imobiliziranu mojojm težinom. Možda je nešto pokušala reći, možda je samo ječala, možda je na kraju spominjala Isusa, ali zaustaviti me mogla tek silna eksplozija istovremeno u preponama i negdje u mozgu. Ne znam niti kako je dobila crvene tragove mojih noktiju na ramenima, niti što je točno bilo s njom, sjećam se tek da se više od jednom snažno sva napela i ukrutila, možda pokušavajući se drugačije postaviti, a možda i ne....
Lud si...sasvim...opasan, rekla sam ti to već.......mogla sam i umirati, ti ne bi stao.....
Sama si kriva....ti tako djeluješ na mene, tražiš to......
Kao da nemamo čitavu noć i dan ispred sebe....
Nemamo, nismo imali za ovo.....samo još nekoliko minuta smo imali. I znaš to jako dobro....
Novi dan je ipak donio mir, spokoj i opuštenost, dovoljno vremena da volimo jedno drugo s puno nježnosti i pažnje, da se po tko zna koji put polagano upoznajemo, vodimo jedno drugo najskrovitijim stazama i zakutcima mašte i želje da si ugodimo. Jednako na širokom krevetu prije i poslije doručka, kao i duboko u bilogorskoj šumi, kada je sjela na panj, povukla suknju dovoljno visoko da može sasvim raširiti noge i privući me tik k sebi, zagledala mi se u oči i s nekim mi neopisivo lijepim smješkom spustila hlaće preko koljena
Jako sam dobre volje danas, znaš.....pokazati ću ti, napraviti ću ti nešto što nećeš tako lako zaboraviti....govorila je naizmjence zagledana u njega što se napinjao tek nekoliko centimetara pred njom i tražeći moj pogled.
Nikada neću....mislim, minute u kojima sam prvo lagano plovio oblacima, savršeno osjećajući njezin sračunato polagan i nježan jezik na svakom milimetru, skoro fizički osjetivši kako se odvajam od tla, postajući sve lakši, zatim se naprosto nekontrolirano tresao, drhturio čitavim tijelom u nekoj opakoj spirali što me vodila do, činilo se, nezadrživog vrhunca, ali koju je nekoliko puta naglo prekidala za nijansu prečvrstim stiskom ruke oko njega, ili me grabeći drugom rukom za jaja ne baš bezbolno, ali nepogrešivo destimulirajuće. Pa opet ga dižući do eksplozivne napetosti..., na trenutke mi dopuštajući i da je jebem u usta ponesen strašću, pa me opet naglo prekidajući, napuštajući ga posve, tek naslonivši obraz čvrsto na njega i prokleto me zadovoljno promatrajući odozdo, posve zadihanog i osupnutog, na rubu realnosti, mogu samo zamišljati s kako blesavim izrazom lica, tek kao usput klizeći mi rukom stražnjicom, ili trbuhom. Nisu mogli biti sati u pitanju, kako mi se činilo, ali dugo poslije, mislim, kao kroz maglu, tek dijelom svijesti, shvatio sam da je postalo drugačije, da je uspostavila nekakv konačni ritam kojim ga uzima čitavog svaki puta, a prst joj, koji se i do tada povremeno, uglavnom nježno, poigravao u mojoj guzi, počinje kliziti ozbiljno duboko. Ono što mi je koju sekudu kasnije doslovno savilo koljena i omekšalo kukove naprosto nije opisivo......tek me s naporom zadržala da naprosto ne padnem preko nje! Smiješno poprskana po licu i tamnoj, crvenoj bluzi.....kao sitnim i krupnijim biserima.
Nisam baš mislila uništiti ovu bluzu...znaš?!
Mislila si nešto.....netko je razmišljao..??? Kupiti ću ti tvornicu bluza za svaki puta kada ti koju ovako uništim.....
Je li.....šteta što nisam tako dobre volje baš jako često....znaš...shvatio si, mislim?! Možda je bolje da razmisliš, smisliš neki drugi način kako ćeš mi se odužiti.....ha?
