četvrtak, 28.10.2010.
Ufffff....
Svlačim se i uživam u ovom novom pogledu, bez trunke pronicljivosti, provokacije. Tek čista nepatvorena blagost, želja, želja za mnom! Blaženstvo koje taj pogled proizvodi u mom trbuhu, ta toplina, nešto je najljepše uopće! Čak niti redovita misao iz sličnih prilika, kako bi baš bilo dobro da nisam na trećoj seansi odustao od teratane, uopće ne dolazi!
Smiješi se dok joj prilazim, kreće se okrenuti, ponuditi mi svoje prekrasne usne, ali zaustavljam je, vraćam na krzno, opkoračujem je i sjedam joj na potkoljenice. Spušta glavu dolje, među ispružene ruke i nastavlja se smiješiti. Vršcima prstiju joj lagano prolazim od vrata do pregiba koljena, kao da ju slijepac ispituje, pokušava zamisliti krasan oblik pred sobom, tek ovlaš dodiruje, nesiguran što dodiruje. U povratku čitavim dlanom klizim njezinom finom kožom, prplanulim bedrima, neopisivo uzbudljivom guzom, strukom i lopaticama. Osjećam napetost, elektricitet pod dlanovima, ili mi se bar tako čini, kao što mi se čini da čujem neki tihi zvuk, kao predenje pospane mačke uz kamin.
Iste bih je sekunde mogao uzeti, odmah mi je palo na pamet, a niti ona se ne bi uopće bunila, znam... Ali predugo sam čekao, moram si dati sve muguće vrijeme svijeta, i njoj, moram si uzeti svaki mogući djelić gledanja, dodirivinja, uživanja u njoj na svaki način koji mi je padao na pamet kroz duge mjesece, moram pokušati ostvariti svoje snove!
Kao da mi čita misli, meškolji se koliko može pod mojom težinom, napinje mišiće na guzi, nešto hoće pokazati, činiti, ali ne mogu joj još dopustiti, vraćam dlanove na guzu u pokretu, stišćem ju ritmično i predenje postaje glasnije, uvija kičmu, želi se podići s kože, na palcima duboko upalim u mekuću među bedrima osjećam toplinu kako isijava iz nje. Spuštam joj usne na leđa, kušam je lagano jezikom, od udubine na ramenima, niz kičmu, lagano oko struka, grickam joj guzove. Sve je više u pokretu, drugačije diše, uznemireog svakog mišića, počinje mrmljati nešto drugačijim, malo višljim glasom, okretati glavu s jedne na drugu stranu....Nemoj više, dođi sada, makar malo, predugo čekam na to, samo dođi! Dopuštam joj da se podigne na koljena, uvija se u struku, razmiče bedra nedvosmileno, šakama grabi krzno pod sobom, tek ju stižem čvrsto zgrabiti oko struka dok mi se pomiče u krilo, nalazi što želi, tek malo podiže i klizne po njemu, jednim pokretom, uz šumni udisaj neopisivo lijep udisaj. Kao da je dugo bila pod vodom, pa napokon udahnula svim plućima. Kreće se uzbudljivo i čarobno poznato, zajedno se pokrećemo sinhronizirano kao da smo jedno tijelo, kosa joj leprša u svim smjerovima, premještam ruke na njezina ramena, kada se podigla na laktove, silovito joj pomažem uživajući u divljanju njezine nutrine pomiješanom sa sve višim i nerazgovjetnijim tonovima iz dubine grla. Tek nas na čas zaustavlja prasak čaše sa šampanjcem koja je odletjela prema kaminu, dovoljno da je okrenem na bok, zajašem joj bedro i uđem u nju kako osobito voli, kako ja osjećam da sam joj negdje najdublje što je moguće, kako svaki pokret njezine unutrašnjosti osjećam čitavom dužinom. Osjećam joj nokte kako mi se zabijaju u podlakticu na koju sam oslonjen, osjećam kako se grčevito izvija u luk, grabi me slobodnom rukom za vrat, pokušava prikovati uza se, uvući još malo, osjećam tek kratke trzaje njezine zdjelice i posve ukočen ostatak tijela. Pada na krzno gornjim dijelom tijela, opušta se, smekšava....iznenađeno podiže pogled kada osjeti moje nove pokrete u sebi, nepromjenjene... Ti nisi....?! Samo se smiješim i proračunato lagano se krećem u njoj....Domaća zadaća, logistika, je odrađena do kraja, ovo je tek početak..... Prihvaća ritam, počinje slijediti moje pokrete, tek ovlaš dobacivši još jedan malo iznenađeni pogled...Brzo je opet prezauzeta za ikakve analize, mijenja kretnje, povlači guzu, pa vraća, nabija se, kreće prema meni kada osjeti da sam krenuo ja k njoj, podižem joj slobodnu nogu sasvim visoko, i da uživam gledajući kako nestaje u njoj i jer tako imam osjećaj da sam posebno, drugačije, u njoj. Sise joj tako zamamno putuju naprijed- nazad kada se malo više okrene na leđa, moram ih dohvatiti, probati, sasvim obuhvatiti, pa ispustiti, zadržavajući tek prenabrekle bradavice među prstima. Reagira još drugačije, kao da su joj još neki motori time uključeni, otvara oči i usta kao da će nešto reći, ali ne uspijeva ništa do širokog smiješka. Svladava ju novi val, obuzima, privlači se čvrsto me grabeći za obje ruke, počinje je tresti niz trzaja, rimičnih i posve nekontroliranih, pa duži promukli zvuk...Bože..... Sada joj duže treba da se zaustavi, pogled joj se nekako zamutio, hvata zrak i uopće ne reagira kada se izvlačim, okrećem je na leđa i privlačim joj koljena sebi, sasvim joj šireći bedra. Samo časak s beskrajnim užitkom zastajem i promatram joj sasvim otvoprenu, tamnu, svu mokru, ženskost, a onda ulazim natrag, ali sada sasvim polako, pokušavajući se sabrati, ne otići predaleko, jer svi trikovi imaju ipak ograničeni doseg. Možda je tako lijepo jer je rijetko moguće, možda je doista drugačije, ali svejedno, neopisiv je užitak promatrati već sasvim zadovoljenu ženu kako ponovo počinje reagirati, pokretati se iz opuštenosti, kako joj se opet pale iskrice u već zamućenim očima, kako joj se znojno tijelo ponovno budi i protiv svoje volje. Kako naoko sasvim pasivno dopušta da se polagano igram njome, kako je tek poneka drugačije sjenka preleti licem, kako je moja do kranjih granica, bez trunke poze ili glume, opuštena i predana.
Minute se vuku nestvarne u nekoj izmaglici, ništa na Svijetu ne može promijeniti blaženi, sasvim usporeni ritam, niti kada na bedrima osjetim neko treperenje njezine guze, koje se prenosi uz noge na mojim grudima. Pogleda me načas pogledom zbog kojeg se ubija, pa čvršće stisne oči, nesvjesno malo otvori usta, kao da je zaustila nešto reći, pa odustala. Sada joj podrhtavaju i mišići na trbuhu, kao da ju nešto tjera na pokret, ali odustaje, tek kao da me noge čvršće pritišću, titraju negdje između pokuđaja da se rašire i skupe, ne može više izdržati, ispušte jecaj, jedan, više njih, tiho ječi, gricka usnu i sve jače se trese, čitava podrhtava u nekom dugom nizu, hvata se za krzno, odiže bradu, uvija kičmu koliko može, spušta, pa opet uvija....poput nekog blagog epileptičnog napada sve mišiće joj obuzme nekontrolirana drhtavica, različiti zvukovi nekog molećivog prizvuka nekontrolirano joj izlaze iz grla, kao da je prešla neku crtu kao da se sva pretvorila u uzdrhtalu hrpu mišića, kao da je tresu neki ritmični valovi, opet i opet, kao da je spojena na struju, minutama dugim i lijepim kao vječnost. Mislim da je posve nesvjesna i kada mi moje zadovoljstvo počinje uspravljati svaku dlaku na potiljku, kada me zaljulja, izmiče mi pod, dok joj nokte zabijam u razigrana bedra. Već sam natrag, opet je gledam s bezgraničnom ljubavlju, dok se tek počinje smirivati, opuštati, vraćati od tamo gdje je bila, sakupljati djeliće rasutog razuma, umirivati lice, usne. Tek osjećaj kada u očima jasno vidim kako se pale, kako razum preuzima kontrolu nazad, kako kao plima u njiima raste toplina...nešto božanstveno....mora da je to ljubav sama! Svakako je trenutak kada se kroz te oči vidi najdublje, kada ništa ne skrivaju, niti pokušavaju, trenutak kada te oči doista ne vide ništa drugo, osim mene, kada registriraju i isijavaju samo čistu toplinu, beskrajno more topline.....jednako otvorene ili blago sklopljene, dok šumno ispuhuje oblake čudesne energije što nas je zaokupila, obuzela....
ponedjeljak, 25.10.2010.
Triller
"Petnaest do 12, na mjestu sam, Chraysler 3000, super je, a ima ih u gradu, neupadljivo siv!"
"Dužnik sam ti do groba"
"Znam, ali ću za svaki slučaj spremiti ovu poruku!"
Stol je postavljen, kruh iz vlastite proizvodnje, maslac, pašteta od guščje jetre, pršut od vepra, jelenske kobasice, svježi sir, nekoliko vrsta suhoga, masline, kisele gljive, suhe šljive, Šimičičev Chardonnay reserve, zlatno žut, ohlađen...Hennessy će biti za početak, za nazdraviti novom početku! Zamamni mirisi iz kuhinje nagovješčuju još bolji nastavak, mada ih jedva razaznajem, glad mi nije prva na pameti, ili uopće nije. Još manje obraćam pažnju na žučkasti, laneni, stolnjak s četiri diskretne crvene, navezene ruže na uglovima, srebrni pribor za jelo, drvene plate, tanjuri koji bar izgledaju vrlo stari, četiri vrste čaša, uopće čitav prostor diskretno miriši na prohujala stoljeća, vremena kada su ljudi polakše živjeli, uživali natenane. Svaka potamnjela greda sigurno ima svoju priču, povijest....
Sjedim za stolom i bubnjam prstima neku nervoznu melodiju...ili to slijedim glazbenu podlogu, glazbu što dolazi niotkud? Zvučnici ovdje naprosto ne spadaju! Konobar tek podignutom obrvom provjerava je li sve u redu, može li nastaviti ubitačno usredotočeno glancati već posve blistave čaše!
"12,05, nema je...."
"Naravno, zakasniti će, ali ne pretjerano"
" U redu je, hladnjak im je vrlo zanimljiv, nikuda se ne žurim, a niti me briga koliko što košta, he,he,he..."
"Čuj, zapravo bi mi se ovaj posao mogao svidjeti, još kao mali sam maštao o poslu u uniformi!"
"Ne bi plaća, tvojoj ženi još manje! I ne brecaj me bez veze...Nadam se da hladnjak ne uključuje alkohol."
"12,15! Naravno da ne pijem alkohol, tek sam otvorio zanimljivu mini butelju...vino je hrana, znaš?!
"Doći će i bolje da ti je to slijedeća poruka, trebao bi imati spremnu kada dođe"
"Bez panike, jednu riječ natipkam u sekundi, a jedna te zanima, ha?!"
"12,30, koliko čekamo, do 1?"
"Valjda....možda koju minutu više, a?"
"Mogu te ja doći utješiti, ako.....ili da unajmim dva komada, šteta hrane, mislim..."
"Ne seri!"
"Znaš, najgore mi je što ovo nikome neću moći ispričati, ne bi mi vjerovali!"
"A i netko bi ti zauvijek skratio jezik!!!"
Nekakva hladnoća mi se lagano spušta do peta, udisaji su postali plići, kao neki trnci u prsima...više niti ne bubnjam prstima. Neće doći....Zašto?
Uči me pameti, ili zbilja ne želi doći? Nije strašno, računao sam na tu mogućnost....Vraga nije! Jutros sam bio uvjeren, 1 000% da hoće, ne samo doći.....Skoro će 1! Je li dovoljno velika budala da se već voze a ne javlja mi, je li ga ona nagovorila? Ili samo loš smisao za humor? Ne, zna dobro što mi znači, ne bi mi to napravio, naprosto nije došla!
Hoćemo li ručak malo pomaknuti, da usporimo završavanje?
Pa, da, super bi bilo, ako možete?!
"Čuj, rekoh, meni se nikuda ne žuri, ali 1 i 10 je...."
"Još malo!"
"A da se napravim blesav i odem se gore raspitati?"
" Ne!"
"Vrati auto, gotovo je, nađemo se kod mene ili javi gdje da te pokupim"
"Žao mi je, znaš to?! Zbilja je, čak se ne mogu sjetiti niti jedne prikladne pakosne rečenice"
"Hvala..."
Pola dva, sada mi treba jedan prokleti Hennessy! Treba mi čitava boca zapravo! Zovem konobara.... Dolazi s velikim pladnjem, i njemu je valjda sve jasno!!!
"Gospođa je rekla da ćete ponijeti predjelo gore, možda da uzmete i konjak? Moći ćete? Šampanjac smo odnijeli!"
"Koja gospođa, kakva gospođa?"
"Paaa...ne znam, šefica je rekla da Vam kažem....u Vašoj sobi je!"
Isuse kriste, pa ona je došla! Naravno, na svoj način! Ipak mi treba jedan kratki konjak......stotinu vragova mi sada zuji u glavi, ruke dršću, pluća mi se opet pune zrakom preko svake mjere. Što da kažem konobaru? Što njoj? Sada mi se već otima smješak, zavaljujem se u stolicu, podižem prema svjetlu čašu s plemenitom gustom tekućinom. Pa, hvala ti Bože, ili kako se već zoveš! Opet si na mojoj strani....Koliko malo treba između provalije i uspjeha...5 jebenih minuta, 3......Vrtim nesvjesno glavom.
"Da ne pakujem ipak...??? Ma, ne, samo dajte, samo sam se malo pogubio sam sa sobom, oprostite i puno Vam hvala!"
"U redu je....."
Moram malo stati na vrhu stepenica, previše mi srce udara, mora da sam i sav zajapuren, čitavo mi tijelo radi na svoju ruku. Trebam i njemu javiti!
"Došla je sama, ne znam kada ću doći, probaj se sam vratiti, ili se kasnije javi!"
"Ma daj.....Super, uživaj! Bez brige."
Mobitel i ogromna taca....boca i čaše opasno zveckaju od prtljanja, a i nekog naleta nečega kroz kičmu, nečega što me natjeralo da se otresem... Spuštam tacu, još koji puta duboko izdahnem i stiščem kvaku.
Nikada neću zaboraviti taj prizor!!! Kamin se rasplamsao, a ona leži posve gola, potrbuške na medvjeđoj koži. Igra se visokom čašom i kao da me nije čula. Tek lagano trepere mišići na na ramenima i nadlakticama, nalakćena je i zagledana u vatru, kroz žučkastu tekućinu u čaši. Kao isklesana je od mramora, duge, čvrste noge se zamano šire u napeta bedra i punu guzu, uski struk, slatka rupica na kičmi, u prijevoju. Kosa se čini crvekastom na svjetlu vatre, plamičci blješću, reflektiraju se, čas jače, čas slabije, šaraju po goloj koži i pričinja se kao da joj igraju mišići, mada je još čas posve nepomična. Tada spuša čašu na pod i okreće se na bok, prati moj sluđeni pogled i širi joj se osmjeh. Besprijekorno je našminkana, beskrajno duge trepavice, svijetlo smeđe ili zlatno sjenilo, najdublje crvene pune usne, biserni niz između njih. Na sebi ima tek staru zlatnu ogrlicu, prastari rad njemačkih zlatara, i prsten s rubinom iz istoga kompleta, nekada obiteljsko blago moje bake, te filingranski rad hvarskih majstora, narukvice na ruci i nozi, uspomenu na naša tri božanska hvarska dana! Oslobođena desna ruka kreće rastresti frizuru....možda samo malko nervozno, možda sasvim svjesno zaljulja sisom, podigne ju tim pokretom. Posve sam nepokretan, mada bi me lako mogao zadesiti infarkt ili što sličlno, koliko sve tutnji u meni! Taca pod nogama, otvorena vrata, ona....što prvo učiniti, kako...??? Suženog pogleda, na svoj polupodrugljivi način, sasvim zadovoljna onim što mi čini, uz mali pokret glavom kaže, no, ući ćeš, zatvoriti vrata?
Pa, ja......
Zatvori bar vrata, ionako sam već pomislila što ću učiniti ako umjesto tebe dođe konobar....da ti se nešto slučajno nije dolje desilo zbog iznenađenja...
Izdahnem šumno, podignem pladanj, premjestim ga unutra, zatvaram vrata, pa ga opet podižem, nosim k stoliću, mozak mi radi 200 na sat....baš mi ovih nekoliko sekudi hoda treba da se saberem! Mada mi svejedno ništa pametno ne pada na pamet....
Iznenadila si me zbilja, čuj, ja....
Ne priča mi se sada, mogao si shvatiti. Stignemo to, sada dođi..... Mada ti imam svašta za reći, znaš? Kasnije....Ako požuriš, rekla bih da ti ovo svejedno može biti sretan dan.....okreće se natrag potrbuške, podmeće ruku pod glavu i postrance me nastavlja promatrati. Ali posve drugačije, prestaje se igrati, dopušta mi da joj u očima čitam sve o čemu sam toliko maštao. Želju i potrebu za mnom, neku mekoću, opuštenost, posve suprotnu pogledu minutu ranije.
Kada bih samo mogao zauvijek zadržati tu sliku u sjećanju...neopisivi osjećaj sreće i topline što mi se širi grudima, spušta niz kičmu, tako me blaženo obuzima! Odjednom postaje tako malena na ogromnom krznu, kao djevojčica koja se pokrenuta nekom neopisiovom silom došla predati..., a da i ne zna zašto i kako....Meni! Pokazati mi jednim potezom sve, ponuditi se u najdubljem smislu, zaboraviti sve naučeno, prikladno, sve nesporazume i probleme...naprosto biti samo mlada žena, ponuditi mi neki zaseban Svijet, ne samo ovim teškim hrastovim vratima odvojen od svakodbevnice!
Još jedan osobit trenutak, trenutak za vječnost, taj osjećaj zadovoljstva koji je zamijenio uznemirenost u trenutku kada sam još jednom šumno udahnuo s beskrajnim zadovoljstvom i posegnuo za prvim dugmetom! Gotovo sam mogao čuti klik u glavi, u cijelom tijelu, kojim je sve sjelo na svoje mjesto! Osjetiti val koji nailazi, koji me obuzima i počinje dizati.....
O, da, Šefe, opet si bio na mojoj strani.....nikada ti to neću zaboraviti....
srijeda, 13.10.2010.
Povratak
"Bi li se kako mogao dogovirti sastanak s načelnicom, oko jedne važne stvari?"
"Naravno, moj posao je da koordiniram posao s nižim službenicima na terenu. Samo se javite tajnici i sigurna sam da ćete dobiti termin do kraja mjeseca, ili najkasnije početkom idućeg"
Dvojica iz parkiranog kombija zajedno iznose ogroman aranžman od 101 cvijeta.....
"Uopće nisi normalan, čitava zgrada i šire bruji o tom monstruoznom buketu. Već su počele i neslane šale iza mojih leđa....."
"Zašto iza Vaših leđa načelnice, pa buket je bio za tajnicu....oko rasporeda, samo sam mislio da kao starija gospođa vjerojatno još pada na kavalirske fore, a zbilja mi je važno čim se prije naći s Vama!"
"DA, BAŠ!"
The Game! Počelo je i svi se kotačići opet vrte punom parom, cilj je jasan i privlačan poput sunca. Slijedi igra živaca u kojoj ću ja naravno prvi popustiti i opet povući potez. Red je, kriv sam, zar ne, he,he,he....
Kutija s raskošnom orhidejom i srebrnkasta pozivnica u njoj, odštampana u reljefu u jednom primjerku i natopljena parfemom koji mi je kupila. Srećom, osim s njom nikada ga ne koristim, ikoji parfem, mislim, pa je spreman. Limuzina će čekati na parkiralištu i dovesti je u Restoran na slovenskoj granici, naš prvi restoran. I otvoren samo za nas dvoje taj dan, vrhunski jelovnik, dugi ručak, birana vina, glazba koju voli.... Trebala bi imati dojam da je zakoračila u predvorje raja, izravno u svoje želje!Naravno, posreći li mi se, i rasplamsani kamin na katu, uz medvjeđu kožu, šampanjac i čokoladne praline.
Nije odbila, zapravo uopće nije reagirala, dakle utvaraću si da će jednostavno sići i ući u limuzinu, da mi je plan s osnovama. Ohrabruje me i dojam "dostavljača" za ovu priliku, dobrog prijatelja u čije se iskustvo i psihološke procjene prilično pouzdajem. Kaže da bi stavio ponešto novca na okladu u moju korist, na temelju smješka prije nego li je uopće otvorila kutiju, pa.... I morao mi je on to odraditi zato da budem siguran da će joj dospjeti izravno u ruke, da slučajno ne zapne kod tajnice... Na odlasku nije izdržao i preko ramena me upitao suženog pogleda...i ti si se to zbilja usudio odbiti...i otišao vrteći glavom!
Eto, sada odbrojavanje....
