Svašta, ali nek je uzbudljivo!

petak, 10.02.2012.

Mračna, ti si kriva....ili primjedbe na žensku sexualnost

Potaknut pisanjem Mračne, Kisele, ili za starije blogere, kako već, vraćam se omiljenoj temi, ženskoj sexualnosti. Mada znam da ću posve vjerojatno navući bijes uobičajene galerije koja jednako tvrdi da su sve žene lijepe, kao i da sve žene vole sex! U smislu stare narodne kako je svaka puška ubojita u rukama Mandušića Vuka! Što naprosto nije točno!
Govoreči iz iskustva kominikacije s preko nekoliko žena različitih backgraunda, a podjednako i vođen životnim pričama mojih prijatelja i poznanika, sklon sam ustvrditi da tek prilčno mali dio žena u životu istinski uživa u sexu. S raspoloživim, izabranim, parterom, ili partnerima.
Držim, iz dva osnovna problema! Prvi je orkestrirani, višestoljetni, pritisak raznih organizacija i interesnih skupina da zatome žensku sexualnost u svome interesu i zbog uskih ciljeva, uglavnom dominacije i kontrole nad njima. Uz razne traume u obitelji i prošlim vezama, što je opet jedna od refleksija navedenog prije.
A drugi je brzopletost, pokušaj da se važan problem, najvažnijni zahtjev, kako pronaći svog osobnog spomenutog Vuka, riješi čistom kockom. Iz nekoliko, a često i jednog jedinog pokušaja! Što je nemoguće, ili vjerojatno poput premije na lutriji.
Sve u svemu, većina žena je nezadovoljna svojim sexom, svjesna kako bi zapravo trebalo biti, ali se pokuša zavarati idejom kako će kao biti bolje i tvrdoglavo nastavi. Pa ispostavlja račun kada se to ne desi, sebi i okolini.
Mračna se pita kako to da joj nije dovoljno sexa 1-2 puta tjedno? Pa logično da nije kada u njemu beskrajno uživa. Čega nam je to, a što obožavamo, dosta 5 od 7 dana u tjednu, a mogli bi bez posebnih prepreka imati više?
Večina žena potpuno okrene logiku, niz pojava, poput "glavobolje, "umora", "preopterećenosti" ili čega već, koje postoje, ali su izuzetci, učine pravilom, a izuzetkom "sretne" dane. Protestirajući protiv onoga što imaju, umjesto da pokušaju naći bolje. Te dolazimo do pojma "oštečenih" žena, za koji sam puno puta već napadnut, mada proizilazi od pozitivnog prema ženama, obožavanja istinski ženskog. Ta zamjena teza, ljutnja na sex, umjesto na vlastiti izbor u životu, s vremenom postane okoštali obrambeni mehanizam. I do tih je žena teško doista prodrijeti, ili nema vremena, ili se cilj čini predalek. U svakom slučaju one, ne doduše sasvim svojom krivnjom, postaju nezanimljive i time silaze za još jednu stepenicu niže od mogućeg užitka. Prestanu se truditi i pokušavati, bilo popravljati ili tražiti dalje.
Prilično malo žena izbjegne sve te zamke i ostane oduševljeno mogućnostima koje pruža sex, otvoreno da pruži i primi sve što je moguće u najmagičnijiem međuljudskom odnosu. I one su dragulji za muškarce, osobita, nesvakidašnja i oduševljavajuća pojava. Već i samo za znati da postoje, da su moguće za pronaći! Da je vječni sukob između nametanog ženi i istinske ženskosti što uvijek tinja ispod nekoliko slojeva, ipak bar donekle neizvjesnog rezultata
Možda srećom, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, možda nesrećom, večina ljudi čak teško razumije o čemu sada pričam. Čak je sklona o tome soliti pamet i obrtati vagu normalnog i nenormalnog, pa u nihovoj vizuri postaje normalno da vas žena već za nekoliko mjeseci ne želi stalno i točno takvog, već je dovoljno da vas kadikad upotrijebi kao vibrator, kada joj baš prekipi. Dok je u međuvremenu najprirodnije vrijeme provoditi u ribolovu, ili čisteći prašnu....
A nije tako, nikada nisam sreo zadovoljnu ženu, bila ona predsjednica velike kompanije, moćna političarka ili kućanica, ako prvo nije ŽENA !!! Ženka...ako baš hoćete. A da o njezinom muškarcu niti ne govorim...pardon, mužjaku.
Kao da tvrdite kako je svejedno što jedete i pijete, ili da li uopće, a ipak mislite ostati u vrhunskoj kondiciji!

10.02.2012. u 18:13 • 57 KomentaraPrint#

utorak, 07.02.2012.

E, sada i malo realnosti

Odletjela je tada dakle za Kanadu, u novi život, a ja sam se teška srca vratio u Osijek. Špekulirajući kako sve ne može više dugo trajati, kako ću je brzo potražiti, ili će se ona sigurno vratiti kada se stvari normaliziraju. Tek sam napola shvaćao zašto je morala otići, a napola me to ljutilo. I razočaralo!
Bila je tek završena medicinska sestra iz okolice, dijete oca miješanog porijekla i majke Hrvatice, sama je došla ponuditi svoju pomoć skoro na samu liniju fronta, svakako tamo gdje nisu baš mnogi tada išli dobrovoljno. Osobito ne žene. I pomogla je puno, sasvim realno govoreći spasila neke živote i svoj stavila na kocku, za ono vrijeme ,nevjerojatno dugih pet mjeseci. Do tada su joj spalili kuću jer je bila u srpskom naselju, te grubo napali oca u Gradu, jer je imao pogrešno krsno ime.
Ja sam bio tek nešto stariji i jedan od pomoćnika zapovjednika jedne od jedinica za posebne namjene, ponajviše jer sam došao među prvima i jer sam zahvaljujući očevim problemima onoga Proljeća '71. imao izvrstan pedigre. I kvalitetno oružije što je mi je otac nabavio da lakše obavim što on više nije mogao zbog godina, a što je tako dugo sanjao. Možda i zbog pokoje mladenačke ludosti koja se posve uklapala u to kaotično vrijeme.....Posebne namjene su tada ponajviše podrazumijevale još za nijansu luđe projekte nego li je vrijeme ionako bilo posve ludo!. Pa su mi prijatelji nadprosječno puno trebali i usluge saniteta....koji nisu izravno prešli u nadležnost neke druge službe. A i imali smo neki bolji status, znalo se što sve radimo, nadodavalo u junačkim pričama još i više, pa smo valjda lakše upadali u oči. Nju pak nije bilo teško uočiti, s predivnim kestenjastim uvojcima i jednim od najplavijih pogleda što sam vidio do danas. I osmjehom za koji su se mnogi njezini pacijenti kleli da im je pomogao više od lijekova! Svi smo valjda bili bar po malo zaljubljeni u nju!U situaciji prepunoj adrenalina i sa sasvim bjelodanim dokazima kako nema jamstva da sutra postoji, skoro svakodnevno, naše su se strasti brzo sjedinile i izgradile neku lijepu kulu nedodirljivu svum zlu uokolo. Zajednički su sati postali toliko intenzivni i magični da se činilo kako je to sasvim dovoljna svrha života. Vrijeme smo počeli računati prema mogućnosti da se bar vidimo i dotaknemo, a budućnost, naša budućnost, bila je tako izvjesna da se podrazumijevala, nikada nismo imali niti potrebu razgovarati o njoj drugačije nego kao izvjesnoj! I moja je mama, već kada smo drugi puta došli k njima, počela govoriti, kada se doseliš, kada se oženite, kada budete imali djecu, ne ako.....
I onda je njezin otac dobio ponudu bliskih rođaka iz Kanade da se usele u nekakvu njihovu kuću i budu tamo koliko žele, te da im mogu srediti papire....Mogu zamisliti koliko se jadan straha nauživao zbog nje i bez svoga incidenta i gubitka svega, te kako zapravo uopće i nije mogao odbiti.
No...realnost iz naslova....
Dva tjedna nakon njezina odlaska poslao sam joj pismo puno ljubavi i planova, pa i isprike na neki muški, grubi način. I bio siguran kako je opet sve u redu među nama, kako je samo pitanje dana kada će slično pismo stići u obratnom smjeru. Kako je naša ljubav tako velika da je par tisuća kilometara prava sitnica. Te nastavio raditi što sam već držao da se mora, ne baš rijetko i na način koji danas vidim prilično daleko od razmnog ponašanja. Kaos rata me posve obuzeo, događaji su se smjenjivali filmskom brzinom, a stjecajem okolnosti i pukom srećom što sam uporno preživljavao, penjao sam se hijerarhijom i privid važnosti je postao nova pokretačka sila. Pismo iz Kanade međutim nije nikada stiglo, ne tih mjeseci. Niti telefonski poziv u dom mojih roditelja. Mobiteli još nisu postojali! Čak i dan danas ne znam je li i moje stiglo, je li bila ispravna i kompletna adresa što sam je krišom dobio na Plesu. Nisam provjeravao kada je bilo važno, valjda iz glupavog inata....poslije je bilo bez smisla....Naišle su i neke druge žene, odluka o napuštanju vojske kada su neke stvari tamo prevršile moju mjeru, povratak u Zagreb, završetak studija, zaposlenje, godina u misiji u Njemačkoj, politika...i tako dalje, i tako dalje. Prođe dvadeset godina samo tako!!! Još koju godinu kasnije, na našim "ratnim" sastancima s pokojim praznim stolcem, poneko je znao pitati za nju....a tada je i to prestalo.
Oni su se smjestili izvan očekivanja, dobila je stipendiju, otac posao i papire, postala je socijalni radnik. Pred kraj faksa, tri godine nakon odlaska, udala se za svog profesora, ima četvero djece i za muža kaže da je najbolji čovjek kojega bi mogla zamisliti. Otac joj je ostao tako impresioniran Kanadom da je pred smrt, nakon što je vidio svu svoju unučad, izričito zahtjevao da ga sahrane tamo, i da niti ne pomišljaju da ga vraćaju iz tako bajne zemlje!
Javila se tek osamnaest godina kasnije, da dolazi srediti neke stvari i da bi me voljela vidjeti. Večerali smo i razgovarali dosta dugo dva puta. O svemu, osim o nama. Shvatila je , skoro sam siguran, da je laž kako joj je općina stavila krov na kuću i kako održava dvorište i voćnjak sve ove godine, zbog urednosti mjesta, makar me nije izdao stari susjed koji to rado čini za koju stotinu kuna dodatka na penziju, već godinama. Jedna mala suza u uglu oka, tada, dok sam joj pričao tu izmišljotinu, bila je možda jedini znak slabosti sve to vrijeme. A kakvog je smisla imalo priznati besmislenu rabotu pokrivanja poluizugorene i sada već posve trule kuće i održavanja desetak voćaka za nikoga??!
Eh, da, i prsten od bijelog zlata na ruci, isti kakav i ja nosim već tako dugo da bi ga se jedino moglo prepiliti....Ni njh nismo spominjali, jer također zapravo više ne postoje u realnosti, tek su varavi odsjaj mašte, nostalgije!
Što ostaje dakle? Niz pitanja koja nikada neće biti izrečena, pretpostavki i realnih događaja, teorija u kojima se tako surovo suočavaju iluzije i velike riječi s jedne strane i Život s druge.
Postoje li dakle ljubavi tako velike da ne ovise o ničemu, postoje li ljudi koje vole tako jako da ne poznaju granice ičega? Ne, koliko ja znam ! A vi ?

07.02.2012. u 12:12 • 20 KomentaraPrint#

petak, 03.02.2012.

Uspomene

Pleso, pred gotovo točno 20 godina.
Oči su joj crvene i otečene od suza, a ipak najljepše plave boje koju sam ikada vidio, frizuru čini na brzinu skupljeni konjski rep, mada ja vidim samo najljepše kestenjaste uvojke na svijetu, tijelo joj uopće nije moguće procjeniti u širokim, vrećastim hlačama i zelenoj, muškoj, jakni, bar dva broja prevelikoj, ali ne moram vidjeti, predobro ga poznam i svaki puta me oblije neka čudna toplina kada pomislim na njega. Sitna je, a tako zaplakana izgleda i nekako posebno krhko i nemoćno. Posebno to ističe neki strašno dramatičan i opasno nepopravljiv bljesak u njezinim očima. Velika tuga i razočaranje, čak i neka osuda, možda i tračak ljutnje.
Ne razumijem! Nikada i neću razumjeti o čemu pričaš! To su samo puke parole, gluposti..... Iste gluposti koje svi ponavljaju kao papagaji i isto veliko zlo koje valjate kao grudu snijega...kao slijepci i budale...svi vi! Koliko će krvi biti dosta na vašim rukama da prestanete?
Nemoj tako, kao da sam ja ovo izabrao?!
Jesi, biraš, izabrao si, još i sada možeš promijeniti mišljenje, ali nećeš, zar ne?!?
Znaš da ne mogu, pa to bi bilo dezertiranje. Vjerojatno me ionako ne bi pustili u avion, znaš to. Nemam niti pasoš, a da i imam kod sebe... Osim toga moji starci su tamo, kako bih njima mogao tako što učiniti.
Izgovori...puki izgovori, tvoji su sve ove godine jako dobro mogli sami, što, sada im treba dadilja? A rat, domovina, vojska...ma daj, što, stali bi baš bez tebe, ti si kamenčić bez kojega se ruši čarobna kula? Ili ti se samo čini kako ostvaruješ svoje dječačke snove, možda, ha? Samo, morao si već vidjeti ovih mjeseci da to nisu oni kauboji i indijanci iz tvoje mašte. Sjećaš se, i ja sam bila tamo, ne možeš meni bajati.....to je silno zlo i užas, toliko veliko da nije ničega vrijedno. Ništa više, hrpa muških sranja...
Nemoj tako, pa znamo zašto moramo ovo učiniti....i nismo mi počeli, samo se branimo....
I oni koji su mi staroga iscipelarili u Osijeku samo zbog imena i bez obzira gdje sam ja to tada bila, to je isto čista obrana??? Ili kada su nam zapalili kuću...Divota jedna! Koja sam ja glupača i za čim plačem.....To je tebi važnije od mene, od nas....!!!
Nije mi važnije i ne morate uopće ići, rekao sam ti. Naći ću ti posao ovdje, možete biti u našem stanu. U Zagrebu baš koga briga kako se on zove. I ti si isključiva, pa rat je, ne možeš zbog nekih budala, incidenta, samo tako reći ljutim se i neću se više tako igrati!!!
Lud si, lud si kao i oni...Incident? Pa on više nije noć prespavao, jede kruh dok ima, koliko god star bio, samo da ne mora van. I bolestan je....
Nemoj tako, pa protiv toga, zbog toga, sam se i prijavio. Vjerujem u Tuđmana, rekao sam ti da sam bio kod njega... moramo se izboriti za sebe, svoju Domovinu. Koja pizda bi sada pobjegla...Isuse pa znaš da nije moguće...da ne mogu....Ali tebe jako volim, boli me bar kao i tebe što odlaziš. Potražiti ću te, ovo ne može dugo trajati, prestrašno je...sama kažeš...
Je li, ja sam dakle pizda.....hoćeš reći??!

Opak bljesak joj je promijenio pogled, usnice su joj se zategle, oči nekako potamnile...Ja sam pizda???! Nisam bila pizda tamo u onom blatu i lokvama krvi? Dok jaučete ste malo manje hrabri i ludi! Kada okusite da vam to nisu vaši Indijanci malo manje bacate parole, znaš?!
Nisam ništa tako niti pomislio...kamoli rekao, pa ti si samo djevojčica koja nije tamo niti trebala biti. Nitko ne očekuje da ostaneš, vratiš se u ono ludilo i kaos...i sasvim je u redu da budeš s bolesnim ocem. Ali, zašto prokleta Kanada? Pa to je užasno daleko....Brzo će proći, zašto čak tamo?

Ljutnja se gasi, ponovo kreću suze i griženje usnice. Vadi već mokru maramicu i samo me tužno gleda, možda, ili mi se samo čini, lagano trese glavom.

Jer nam nude kuću...znaš, mi više nemamo kuću ovdje...što je, znam, jedna obična sitnica, incident...je li....neusporediv s tim što ti je Tuđman napričao i prikvačio na tu jebenu uniformu. Tko zna hoće li te ti činovi bolje grijati od mene još dugo...baš me zanima... Isuse...pa kako možeš biti tako glup, to nema veze s tobom, to su luđaci i bolesnici. Vidio si što se sve tamo radi, kako možeš pristati biti dio toga? Pričao si da nikada nisi nikog udario, a sada....Jebo te Tuđman i svi oni, misliš da će jednu jedinu suzu proliti za tobom kada te vrati mami u sanduku...budalo jedna!!!
Nemoj tako, nije radi njega, pa vidiš i sama što se dešava. Moram ostati, svi moramo, pa što bi bilo da se samo tako nakrcamo u neki avion i nestanemo??
Što bi bilo...budalo, budalo obična,...baš ništa ne bi bilo, osim što bi možda bio sretan...i ja bih bila. Ništa neće biti niti ako te ubiju ili unakaze, baš ništa neće biti bolje, niti će ti Hrvatska radi toga biti veća, niti će rat prije završiti, niti ćeš ga baš ti dobiti....kako možeš biti tako glup i zatucan, kako??? A mislila sam da imamo nešto veliko, ti i ja, da imam sve na svijetu....
Pa i imamo, znaš koliko te volim, znaš da ću doći za tobom gdje god bila. Ne može ovo trajati predugo, nisu svi samo idioti i bolesnici. Tuđman....
Daj molim te prestani s njim!!! Samo odi, lijepo se okreni i odi kuda moraš, da ne zakasniš....da slučajno radi MENE ne ostaneš ovdje, pa ti radi MENE propadne stoljetni san.....Isuse, stoljetni san, pa jeste li vi svi hipnotizirani, poludjeli, što??? Zašto ne bacite te proklete puške jedno jutro, neka se stare budale isfrustrirane jer im se više ne diže same potuku.....
Nemoj, znaš da nije tako....i sama si došla jer si mislila da tako treba....
Jesam! Da...i sada sama odlazim jer sam sigurna da ne treba tako, da je to bolesno ludilo koje će vas sve progutati. Valjda ćete biti i s tim sretni....želim ti da budeš, da si najbolje izabrao! I molim te odlazi sada, uopće mi ne treba politička škola...ti mi trebaš i odlazi ako te ne mogu imati. Odlazi, proklet bio...još možda stigneš nekoga ubiti danas. Nekoga ionako već jesi....mrzim te, znaš, baš te mrzim, zbog ovoga što mi činiš. Ubio si ono najljepše u meni, proklet bio...ne diraj me i odlazi. Jebi se s Tuđmanom...ili kime hoćeš, mene više ne moraš zvati. Nemoj me se niti sjećati...ja više ne postojim za tebe. Tamo će se neka druga iksrcati iz aviona, nećete me više, nitko me više od vas neće zajebavati! Ne trebam vas, niti jednog muškarca ne trebam, niti ću trebati...ODLAZI odmah, početi ću vrištati...proklet bio......

Ne misli ona tako sinko moj, samo joj je tako teško, sve joj se srušilo u tri godine, prvo mama, pa kuća, sada ti....baš te jako voli...i meni je teško otići, ali što ću, moram...i radi nje....tako je mlada, a ja još neću dugo...neka ima nešto sigurno, nemamo ovdje više ništa. Valjda je tako najbolje, mislim... valjda je.....Evo uzmi tu adresu da ne vidi, potraži nas ako budeš mogao...već će nju proći. A voli te, baš te voli....čuvaj se i javi bar da si dobro...i ja bih volio znati. I ona će htjeti...proći će ju, vidjeti ćeš, znam ja svoju curicu...
Hvala vam čika Milorade...čuvajte ju!

03.02.2012. u 17:58 • 29 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (3)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (4)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Istraživanje ženske psihe, logike i navika, uopće tajne znane kao ženska osoba.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr