petak, 09.09.2011.
Na jednom našem otoku....
Dugo su se zapravo znali, više virtualno, ali ipak i u živo dovoljno dobro, jasno, a da neka tajna strast, magnetna sila, kakva već veza, uopće ne slabi s vremenom. Da ih oboje podjednako, mada svakako povremeno i posve nesihnrono, kroz razne faze života ponaosob, ipak stalno vuče u neku zajedničku rijeku osjećaja. Tako, neki ples po crti što odvaja šalu, ljubav i strast, često nejasnoj, kadikad i debelo preko nje na koju stranu. Bar riječima, mislima, do tamo gdje postoje samo već uhodani ljubavnici, dvoje koje govori bez ograda što želi, kako i kada, ili i ne govori, čini, uzima, što se kome prohtije i kada. Jer zna da mu to pripada bez ikakve ograde.
Stvarnost je jednom bila blizu, opako blizu, tako blizu da su oboma trnci već putovali kičmom, pa je otplutala, kako već biva s događajima koji promaše svoje vrijeme, ma što da ih je moglo uzrokovati, ma kako bila velika sila što ih je pokretala. Od tada se još koji puta približila, zatitrala na obzoru kao neka nejasna mješavina sna i jave, zamirisala stvarno i opasno, pa opet nestala popu duge.
Ipak, nikada se ne zna s magnetima, magičnim silama, svaki puta se može desiti neki koračić previše, pa da prevagnu. Možda je opojna toplina ove lijepe jeseni dodala taj dodatni komadić privlačnih sila, možda su se nepokon baš sve potrebne zvijezde smjestile točno gdje treba, a možda se desila samo još jedna u nizu pukih slučajnosti....svejedno zapravo, ali iluzija, mašta i snovi počeli su se uobličavati. Začudno jednostavno zapravo, nakon toliko vremena.
Tek nekoliko SMS-a.
Sama sam ovaj vikend, hoćeš da ti pokažem onaj mol s kojega sam ti toliko puta pisala, onu skrovitu plažu malo dalje od njega ? Možeš? Hoćeš? Znam, nije baš pametno, shvatiću kada to potvrdiš. Zapravo, odmah povlačim pitanje s početka! Što ako samo uništimo ovo naše, ako jednim stvarnim danom sve ove naše sanje padne u vodu. Nikada te ne bih željela izgubiti i zbog ničega. Ionako više nisi sasvim stvaran, vjerojatno samo maštam kada mi se učini da opet u mislima vidim tvoje tople smeđe oči....
Sutra popodne...oko 3? Mislim da ću naći mol, previše sam te puta zamišljao na njemu.
Šališ se...opet, šališ se, je li?!
Pitao samo može li u 3?
Da, može...ja.....
Pa super, vidimo se onda!
Znaš, ništa ti ne obećavam, samo šetnju, kavu...ovo nije nikako pametno. Ne znam što ću ako zbilja dođeš, hoću li ti uopće moći pogledati u oči...nisam nikada nikome izgovorila niti pola što sam tebi napisala, ni mužu, nikome. Čak nisam niti mislila da ja to mogu !
Olakšajmo onda, zapravo smo odavno i više puta obavili sve pripreme, kruženje, upoznavanje..... Ionako znaš što želim, znaš i da ja znam o čemu maštaš, što voliš, čak i kako misliš. Dočekaj me u onoj crvenoj haljinici s početka, samo u njoj, pa ćemo već vidjeti, osjetiti, može li mašta doista svašta, ili mi već dugo pretjerujemo, letimo previše visoko. Što kažeš?
Mogao bi nekada malo kontrolirati želje, znaš? Nisu ti to nikada rekli? Da znaš željeti previše odjednom, mislim.
I?
Rekla sam, ne znam, ne znam niti hoću li uopće doći Ne znam....Ti si lud ! Samo me zezaš, je li, uopće ne misliš doći?
U 3 dakle.....
Bila je tamo, već izdaleka očito jako nervozna, vrteći nešto u ruci, mobitel valjda. Ali u lepršavoj crvenoj haljinici bez rukava, što joj je sezala do polovine bedara i upetljavala se među preplanula bedra svakim zapuhom blagog juga. Puno tamnija nego onog jesenskog zagrebačkog dana, ali istovremeno ista i neusporedivo ljepša nego tada, slične frizurice i jedva primjetno, ali ipak znalački našminkana, valjda zbog haljinice nekako puno mlađa. Oči su jednako šarale, donekle nesigurno, izmješane s nesigurnim smješkom, a ipak tako očaravajuće. Trgnula se vidno kada me ugledala, slatke grudi su se zaljuljale, nepogrešivo je odajući da me poslušala s odijevanjem. Crvene, ravne sandalice i doista mobitel u ruci. Ramena joj nesvjesno krenu prema gore s novim nesigurnim, a ipak meni tako vrućim pogledom.
Zbilja jesi došao....Ja sam se usput vraćala dva puta po nekoliko metara, znaš....i baš sam pred koji čas odlučila otići. Ludi smo....
Nasmiješim se naljepše što mi se činilo da mogu i povučem je u zagrljaj, čvrsto, kao da je nikada neću pustiti. Ukopala je glavu na moje rame, privila se, ali ruku još sasvim spuštenih niz tijelo....kao da se predaje neumitnoj sudbini. Podignem joj bradu k sebi, zagledam se u te duboke oči baš kao tada i poljubim je, dugo, lagano, posve neagresivno, tek tonući sasvim prirodno u njezina usta. Nije ovaj puta makla pogled, tek je sklopila oči u istom trenutku dok mi je obavijala ruke oko vrata, još se privijala, kao da govori da je posve moja....
Onda, hoćemo li...?
Oči joj se malo rašire u trenutku iznenađenja, ali časak se kasnije sasvim nasmije. Plaža, misliš, ha?! Pa da. Još trenutak neke nelagode možda kada je shvatila da joj ne namjeravam pustiti ruku, ali se ipak brzo opustila...valjda vidjevši da smo skoro sami, s tek nekim starijim parom stotinjak metara dalje. Povela me sve užim puteljkom, prvo kraj starih maslina, pa kroz sve gušću makiju i borove, bez ikakvog znaka nečije i daleke prisutnosti. Ipak, kada ugledasmo more, pješčanu uvalicu ispresijecanu kamenjem, s borovima što su jako nagnuti nad žalo, ugledamo mladi par na ručniku. Ona u toplesu, oboje s ručnikom prebačenim preko prepona, znatiželjno su nas promatrali, s nekim urotničkim smješkom, ne baš nešto smeteni. Vjerojatno prekinuti bujicom njezinih riječi, kojih se ja baš ne sjećam, a koje su na vrijeme čuli iz šumice. Pogledala me iskosa i munjevito pocrvenjela dok im je neodređeno kimnula i zaobišla ih na pristojnoj udaljenosti, povevši me u najdalji kut istaknut prema moru, pedesetak ili više metara dalje.
Ubrzano je disala i uživao sam u pogledu na njezine grudi što su se zamamno dizale i spuštale pod tankom tkaninom, pokušavajući zamisliti kakv će biti osjećaj imati ih među prstima, u ruci. Mada još smetena, omakao joj se vrlo poseban osmjeh kada je nakon pogleda na moje tanke bermude shvtila što mi se dešava...
Tamo...pokaže prstom, vidiš ono srušeno stablo, tamo sam toliko puta sjedila i maštala o tebi, kadikad ti i pisala, rjeđe na koncu i poslala poruku....
Ponovno je privučem i poljubim....nije se imalo što reći, želja je bila prevelika. Spustim joj naramenice, haljinu, do čvrstih napetih bradavica i sama se malko odmakne, dopusti haljinici da spuzne do struka. Šapne mi, časak prije nego li mi njezin jezik ispuni uho....sada mi je žao što ipak nisam obukla gaćice, ovo ti je prelako.....
Divno je, nije nikako lako, pa koliko dugo čekam?
Nasmiješi se i zaokruži trbuhom po njemu, istovremeno dopuštajući haljinici da sklizne do kraja. Progutam joj jednu pa drugu bradavicu, zaigram se njima i osjetim kako drhti, privija se na njega, svog već podivljalog. Uhvati ga napokon nježno, kroz tanku tkaninu, među prste i nastavi mu njima činiti nešto strašno lijepo, dok sam je odmakao na dužinu ruku. Da je pogledam detaljno, nauživam se svoje sreće.
Nemoj, prošapta, opet mi je neugodno...tako si me i onda gledao i činilo mi se kao da sam gola, kao da vidiš kroz odjeću. Mi smo sasvim ludi....
Skinem majicu i osjetim njezine prste kako mi otkopčavaju hlače, klize u njih i vreli ga obuhvćaju. Spustila se na koljena, skidajući ih, pa ih ostavi oko mojih gležnjeva, i krene dlanom natrag, unutrašnjom stranom moga bedra. Ne dižući uopće pogled jednom me rukom obuhvati za jaja, a drugom, s dva prsta, ogoli vreli prenabreknuti vršak i takne ga prvo usnama, zatim zapalaca po njemu jezikom, pokupi sjajnu krupnu kap i dopusti mu da klizne sasvim do njezinih prstiju, među usne.
Neću niti pokušati opisati snagu valjda tisuću volti što se tada oslobodila iz mojih prepona, mozga, kičme, ili odakle već....tek znam da sam zalelujao, da se pijesak pomaknuo pod mojim nogama ! Podigne se, uhvati me za ruku s točno takvim izrazom lica kakav sam mnogo puta zamišljao kroz godine na njezinom licu, te povede prema plićaku. Legne bez riječi na trbuh, ruku ispruženih ispred sebe i glave naoko bezbrižno položene na njih, te sasvim blago raširenih nogu. Kleknem iza nje sav uzdrhtao, nestvarno uzbuđen, nesvjestan je li se to meni pričinjava da joj se pica miče, otvara, taman prekrivena morem, ili se to samo svjetlo poigrava na valićima iznad nje?!? Uđem koljenima među njezina bedra i ona se sasvim glatko rašire da me prime, čitavom dužinom legnem na nju i smjetim ga među njezine guzove, tek se neznatno mičući dok joj ljubim vrat, lopatice, kičmu sve niže, do najslađe udoline, gdje počinje možda najslađa guza što sam je ikada imao prilike proučiti. Podigavši se previše nad njom. klizne mi iz zagrljaj njezine guze i ona krene za njim, prčeći je, pokušavajući ga zadržati. Povučem je sasvim na koljena i zagnjurim se sasvim u nju, slanu, mokru i vruću, čvrsto je nepopustljivo navlačeći za bedra na jezik, koji kao da mi je poludio nastojeći doprijeti i tamo gdje to nikako nije moguće.
Neću još skoro zaboraviti niti prizor kada joj je pica raskošno pukla na pola pred njim, mada je trebao nadljudski napor i za tu sekndu-dvije, potrebnu za posljednji koliko-toliko svjestan pogled i divljenje, oduševljenje, činjenicom da napokon nezaustavljivo tonem u nju, ipak doista, duboko u njoj, tražim sve one tajne i uzbudljive kutke !!
