subota, 19.06.2010.
Filozofofiranje ili samo život svakidašnji?
Nemam više motiva pisati kao ranije, nemam potrebe testirati svoje poglede, poteze i nedoumice ovdje. Naprosto više ne igram stalno nove igrice, ne planiram sasvim nove lovove, ne istražujem nedoumice i zakutke ženske psihe, ne pokušavam biti svaki dan sve spremniji, bliži razumijevanju ženske logike. Ne, nisam sam se toliko umislio da držim kako sam sve naučio, ali ipak mislim da sam naučio dovoljno da pobijedim u najvažnijoj Igri, da znam dovoljno za doseći cilj! Ili je bila čista sreća? Poput priče o čoravoj koki? Tko može za sigurno znati?! Niti je važno...ha?
Ali sam se nekidan nasmijao slučajnosti na koju sam naišao u razgovoru s prijteljem, a koje načelo, mada s različitim sastavnicama, nekako posljednjih tjedana i kod nas dvoje zna izazvati jedine sitne razmirice, neslaganja., neke male pukotine na sjajnoj stvarnosti.
Tek razlike, neumitne, među karakterima, ozbiljne muško-ženske načelne razlike, ili tek puka slučajnost?
Priča je na neki način poput one o kokoši i jajetu, o razlikama pogleda od široke slike prema detaljima ili onog obratnog. Naime moja ljubav me već više puta prekorila da se previše trudim, da drži kako važne stvari među nama naprosto sada JESU, kako ih ne treba dokazivati, kako je to nova stvarnost. I da ju baš ta činjenica čini sretnom i sasvim zadovoljnom. Da uopće ne misli kako bismo trebali to i dalje dokazivati osobitim trudom, iz dana u dan, kako naprosto sve lijepo dolazi tom unutrašnjom logikom, kako njoj uljepša dan kada me ugleda kraj sebe kada otvori oči, kako ju veseli osvjetljeni prozor kada se vraća kući, ali kako niti što očekuje više od mene, niti nema potrebe razmišljati što bi osobito danas učinila. Desi li se nešto danas osobito, svejedno, sex, šetnja, večera, dobra rasprava, puno smijeha, bilo što, Ok, ali ne desi li se opet sasvim OK, desiti će se sutra!
Ja pak u to uopće ne vjerujem, ne vjerujem u niti jedno stanje samo po sebi. Previše dobro poznajem razarujuće učinke dosade recimo, jednoličnosti, pa sve moguće učinke svih mogućih izvanjskih ataka bilo koga i iz bilo kojeg motiva, a da bi se mogao samo tako opustiti. Ne skretati joj pažnju stalno, ne držati aktivno njezin fokus na sebi, ne pokušavati joj baš uljepšati život čim je češće moguće, svakako ne s razmacima duljim od nekoliko dana. Posebnim scenarijima, iznenađenjima, putovanjima, poklonima, komplimentima, svakako!
Tako i moj prijatelj ima načelno sličan problem. Niz godina bistri sa svojom ženom koje je načelo važnije, detalji, odnosno njihov skup, ili široka slika, stanje. Oni doduše uglavnom to rade oko sexa. Jer ona osjeća, drži, da je sex detalj njihova života koji dolazi u punom sjaju kada se posloži široka slika, kada nastane stanje zadovoljstva....ili ne, kako češće ispadne u bremenitom svakodnevnom životu. Dok on drži da je početak u detaljima, svakom mogućem, od vrhunskog jela, vrhunskog sexa i tako dalje, što svako za sebe treba nastojati odraditi najbolje, s najviše volje, pa će zbroj biti logično sjajniji. Da je bolje pojesti vrhunski ručak i u najcrnjim danima, ili imati čim češći dobar sex, kada je god to moguće, a upravo kako bi se popravilo što je izravno nemoguće, postigao neki ljepši prosjek svakog dana ili tjedna....Bar s onim što je moguće, pri ruci, što im je oboma lijepo.
To je žensko-muška razlika, razlika preširokih očekivanja, previše istovremenih ciljeva žena i jednostavnijeg mentalnog sklopa muškaraca? Ili puka slučajnost različitih karaktera i navika bez ikakve rodne tazlike?
