utorak, 12.08.2008.
Bez naslova....
Dugo me nije bilo, dapače, umalo otiđoh zauvijek....prst je već bio nad konačnom naredbom! Onda sam ipak odustao, nekako, previše bi mi nedostajali neki od vas, dragi prijatelji, ili, da se ne lažemo, zapravo prijateljice!
Počelo je iznenadnim, neuobičajeno dugim i blago rečeno ne osobito ugodnim službenim putem....najneugodniji dio posla u, na svaki način, stranoj dalekoj zemlji.
Družio sam se u to doba s dvije iznimne žene istovremeno, ali na posve različit način. Jedna je za drugu znala i valjda joj nije (pretjerano) smetalo, a druga za prvu nije, ali skoro sam siguran da ju uopće ne bi smetalo i da jest! Sticajem okolnosti, donekle i zbog puta, nekako istovremeno sam i ostao bez obje i to baš nije bio dobar osjećaj! (Znam da se neki sada zlurado smiješite i prizivate poslovicu s dvije stolice, ali niste u pravu....bar mislim).
Obje moje žene bile su tako izuzetne žene, a opet tako različite, gotovo po svemu, osim što su obje bile sasvim udate i to za, rekao bih, muževe s vrlo malo mana! (Sada vam se zluradi smiješak još širi, a?) Bile su tako posebne, da, oslanjajući se na ne tako malo iskustvo sa ženama, slobodno tvrdim da su gotovo neponovljive, da je vrlo vjerojatno da takve ja više neću sresti, osobito da neću imati priliku biti s njima, s takvima!
Prvu sam upoznao, sasvim slučajno, baš ovdje, tek slijedeći slične mentalne vibracije, neke fine vibracije koje nepogrešivo ukazuju na osobe koje su nam komplementarne, s kojima se brzo složimo, komuniciramo bez upoznavanja kao da se oduvijek znamo! Nekoliko mjeseci indirektne intelektualne igre po našim i tuđim blogovima i odjednom mi je postalo jasno da moji dani počinju i završavaju sa ženom koju uopće ne poznam....dapače uopće ne znam i je li žena, ili ima li 80 godina...? Nije imala 80 godina, tek nekoliko manje od mene, vitka, oštroumnog pogleda i fine izbalansirane ljepote koja je sama sebi dovoljna. Čak i bez namjere da ju ističe ili potencira....znate taj tip ljepotica, eto me, to sam ja stvarno, ne zanimaju me osobito pomagala modne i kozmetičke industrije, sasvim sam sebi dovoljna...držim i drugima...mada me to baš pretjerano i ne brine...tako nekako! Vidio sam je, da, jednom, dakle nisam je imao prilike upoznati, mada imam osjećaj da je i predobro poznam! Razmijenili smo kroz tjedne koliko smo bili "zajedno" mnoge najintimnije misli, od "ozbiljnih" do sasvim muško-ženskih, "dirali" se međusobno kako god smo htjeli, "činili si" najdivnije stvari koje smo mogli smisliti, počeli i doista razgovarati mobitelima. Rječju, izgradili smo jednu prekrasnu vezu dvoje ljudi koji su uspjeli spojiti mozgove, spojiti duše, misliti zajedno, smijati se zajedno, baš kao i kadikad zajedno biti tužni....zbilja držim da smo se približili vrhuncima međusobnih osjećaja, te, siguran sam, oboje beskrajno uživali! Mogli smo se samo riječima i maštom odvesti do zvijezda, kada god bi poželjeli....mogao sam pola dana provesti u čistom uživanju samo razmjenjujući misli s njom, mogao sam je doista osjetiti kako drhti pod mojim dlanovima, svašta sam mogao s njom, mnogo toga u što, prije nje, nikada ne bih povjerovao da je moguće na takav, posve intelektualan način....
No, da...zajedno smo i shvatili da bezazleno druženje, koje možda nikome nije niti smetalo, a osobito nikome nije činilo zlo, prerasta u nešto što preuzima dio po dio naših života i počinje smetati, posebno njezinom bračnom životu! Muž je počeo osjećati promjenu, buniti se, propitkivati.... Još važnije, Ona je osjetila promjenu, a odmah zatim, naravno, i grižnju savjesti prema njemu i djeci, zaljuljala se nenavikla na gubitak čvrste točke, počela se ispitivati, razgovarati sama sa sobom, vagati što rizikuje za što... i svašta slično.
Brzo, vrlo brzo, točno sam detektirao da ona neće moći nastaviti "lagati", da naprosto nije žena za dvostruki život, da se "mora" sasvim, previše, dati ili je nesretna, da za nju teško mogu postojati ograničena ljubav, ograničena iskrenost, prešučivanje....da ju to grize i čini nesretnom. Mada je se nisam bio spreman odreći, uvjeravao sam je da učini sve što mora, obećao da čak neću niti tražiti od nje ništa, baš ništa, što mi sama prvo ne ponudi. Nagovarajući je zapravo da pronađe prihvatljivu razinu naše veze, onakvu kakva bi nam dopustila nastavak, a da joj se ne čini da radi nešto posve neprihvatljivo, nešto čime može previše povrijediti muža! Glupost, naravno, pa što bi ga moglo više povrijediti nego činjenica da mu je drugi muškarac duboko u srcu i mozgu žene!? Drugim riječima, ako još nisam ušao i negdje drugdje, to ga svakako ne bi utješilo, niti bi sumnjao da i to nije samo pitanje vremena.... A niti smo više bili u stanju kontrolirati eruptivni razvoj naših osjećaja, počeli smo se ponašati kao svi zaljubljeni klinci na svijetu...čuti se više puta dnevno, te oboje (vjerujem) počeli smišljati ozbiljne promjene u životu...
Tada sam morao otputovati, neko vrijeme i bez mogućnosti neposrednog kontakta na bilo koji način. Naravno, mozgove smo tada morali zaposliti na drugi način, popuniti vrijeme koje je postalo rezervirano za naše ljubovanje. Svaki za sebe analizirao je našu vezu, naše šanse vani u stvarnom svijetu, prepreke koje će tamo biti, ljude koje ćemo morati povrijediti... Nikakvo čudo nije da smo, poznavavši se tako intimno, došli i do sličnih zaključaka. Neće ići! Pripadamo previše različitim svjetovima, previše smo već odredili (osobito Ona) stvari u svom životu, puno u njega uložili, a na koncu, ostalo joj je i previše ljubavi za muža.... Tek su nam rješenja bila malko različita, Ona je, mislim, htjela nastaviti kako-tako, pretvaravši se da može razdvojiti dva svijeta, virtualni i stvarni, da je dovoljno jaka da otvorenim očima živi jedan, a kada ih sklopi drugi, naš život....da nikoga ne povrijedi, ali niti razočara,...sa sobom samom na čelu! Kao da ju ne bi s vremenom izjedala želja da i sa mnom zakorači u stvarni svijet, baš kao što mene već jest i kao da joj taj trenutak ne bi kao mač stalno visio nad glavom, trovao život koji nije bila spremna napustiti...Čak nije bila niti približno sigurna da to doista želi!
Nisam joj to mogao dopustiti! Tako teško breme se ne stavlja na leđa ljudi koje volimo, zar ne? Otišao sam, iskoristivši dio naše IGRE po kojemu se nismo željeli niti do kraja upoznati, nikada si nismo rekli čak niti prezimena, niti išta bliže od imena i lika..... nije nam bilo potrebno! Naprosto sam nestao, zauvijek.... tužan i tek malko ponosan, ali posve siguran da činim ispravno! Znajući da će se prvo ljutiti, a onda ipak shvatiti.... nadajući se da ću ostati topla uspomena u njezinom srcu, da budem iskren, znajući to....osjećajući nju u svom srcu!
Druga moja žena, pak, bila je klasična ljepotica, prelijepa, savršeno dotjerana, sasvim svjesna toga...i sretna zbog toga. Uspješna žena na prilično visokom položaju, iz visokih krugova, s poprilično odsutnim i skoro savršenim mužem. Žena koju sam zaveo sa dobro uvježbanim, razmetljivim stilom, doduše i žena za koju nikada ne možete biti sigurni da nije zapravo ona odabrala vas.
U nekoliko smo mjeseci, nalazeći se skoro isključivo vikendom, iskusili neslućene sexualne užitke, organizirajući si prave erotske bajke na različitim mjestima. Onako kako to mogu dvoje ljudi spremni se dati do kraja, baš do kraja, bez i najširih ograda i tabua, a i bez ikakvih drugih ograničenja, od novčanih nadalje...bar u tom malom odsječku vremena od dan-dva! Nikada do tada nisam bio sa ženom koja tako otvoreno uživa u erotici i sexu, tako jasno govori što želi i spremna je uložiti toliko truda u pripremu i izvedbu tih naših bajki!
Niti koja je tako zadovoljna svojim sexipilom, svojim tijelom, dubinom svojih očiju, dužinom svoje suknje pažljivo odabranom za svaku priliku, svilenkastim čarapama što tako zamano šušte dok klize jedna preko druge, nijansom ruža ili sjenila, svega....
Uspjeli smo čak vrlo uspješno preskočiti i naznake emocionalne zamke, prvih, valjda neizbježnih pitanja oko emocionalnog vezivanja koji se dese na nekim vrhuncima, eventualnih novih životnih odluka.... Možda zvuči nevjerojatno, ali kao da smo se beskrajno voljeli subotom i nedjeljom, a onda se vraćali u običan život koji s tim nema veze...tako nekako! Bajkovito, svakako!
Naravno, svaka bajka po definiciji ima svoj početak i svoj kraj. Naša je počela košarom cvijeća vrijednom više od tisuću kuna ili kavom aranžiranom vještim prebacivanjem nogu u svilenim čarapama i pod tek za nijansu prekratkom suknjom, na koju me pozvala u svoj ured, već kako se shvati..... Završila je mojim službenim putem s kojeg joj se nisam mogao, a zapravo niti smio javljati, a niti joj ga istinito obrazložiti i najaviti, obzirom da prije namjerno nismo ulazili u presitne detalje naših života. Odnosno njezinim dugim, produženim godišnjim odmorom kod muža, također u inozemstvu. Ili u praksi, njezinom porukom kod moje tajnice da izvjesni broj mobitela više nije u upotrebi.... Ali da ću gospođu načelnicu svakako moći dobiti u jesen, preko centrale, ako još bude potrebe, oko projekta na kojemu smo radili.....! Civilizirano i kristalno jasno, a? Tako kako bih i očekivao!
Eto tako, kratak je put od vrhunaca do samoće i mada se držim već prilično izvježbanim samotnjakom, malko me zateklo, prizemljilo rekao bih. Imao sam osjećaj prevelikog mira, tišine, nezainetresiranosti...ali i nekontroliranog lutanja misli od jedne do druge, nasumičnog prisjećanja događaja, nesvjesnog vaganja svojih odluka i poteza, procjene jesam li ih mogao zadržati, potruditi se, možda pogaziti neke svoje stavove, norme....bi li uopće to bilo moguće? S kojom? S obadvije? Pa i proklinjanja sudbine koja mi nije dala niti jednu "čistu" situaciju....ili ih čak spojila u jednu osobu, u mojim najoptimističnijim snovima. U jednom trenutku sam već napisao novu osobnu poruku prema "izbrisanoj" adresi, u drugom počeo pakovati da nekoga iznenadim u Bruxellesu....sve dok u trećem nisam naručio dupli expresso na mojoj omiljenoj terasi, povukao sa zadovoljstvom prvi dim i nasmiješio se sam sebi, svojoj sreći koja mi je omogućila poznavati i uživati u dvije tako osobite, predivne žene, žene iz najljepših snova!
Naravno, poslije ove OBJEKTIVNE prosudbe, nailazile su još mnoge, malo drugačije, malo samokritičnije, malo ljuće na Njega, malo pak na njih dvije, malo valjda na cijeli Svijet.....pa opet natrag na prvu prosudbu!
Ostao je međutim jedan objektivni problem....Došao sam tako do pet izuzetnih, posebnih, žena u mom životu i sve mi se više čini da su mi osim predivnih uspomena ostavile i problem (pre)visokih kriterija....znanje što sve jedna žena može učiniti svom muškarcu, kakva može biti ZA NjEGA, gdje su granice uživanja sa ženom, u svakom pogledu, od tjelesneg, preko emotivnog do sasvim intelektualnih uživanja.....
Pazi što želiš, kaže stara narodna mudrost, moglo bi ti se ostvariti, ha.....?
