utorak, 22.09.2009.
Samo usputna sličica
Po svemu sudeći nazirao se izrazito dosadan dan. Cjelodnevno predavanje, IPA i još svašta, programi, predpristupni EU, navodni silni milijuni i kako do njih. Nije uopće moje područje, ali šef je nanjušio tlaku i izvukao se. Hajde, bar je hotel u Osijeku sada krasan, od pogleda na Dravu, komfora i kave, do kuhinje. U ovakvim prilikama, s inozemnim gostima koji nose potencijalna brda love, naša Vlada nikada ne štedi, sigurno će se dobro jesti, otvoren šank, tako to. Veliki prostor, dovoljno je biti viđen tu negdje, ne mora se biti baš štreber. Domaće društvo poznato, gosti, tj savjetnici iz Nizozemske, Njemačke i Englezi! U prvi mah, letimično pregledano, ništa zanimljivo. Na pola uha sam, manje-više sa šanka i terase preslušao prije podne i ugledah je tek za ručkom. Zapravo sam čuo smijeh, pa tek tada obratih pažnju. Sigurno strankinja, kasne tridesete, možda i koja više ispod savršene šminke, kosa s kojom je rado mahala na sve strane, do ramena, crvene naočale, lijep, glasan smijeh, zanimljivo lice, lijepo bez sumnje, ali ne savršeno, ono, s jakom osobnosti. Tamno plavi sako i tijesna crvena maja, možda za nijansu preraskošnog dekoltea, bar za ovu priliku. Opet, da ih ja imam, također bi ih rado pokazivao, vjerujem....Prilično šarena lepršava suknja što je skroz klizala uz bedro kada prebacuje noge. Vrlo slatka sličica kada se nagne naprijed da obuhvati prebačeno koljeno objema rukama! Ipak, predaleko za bilo kakv kontakt, a i prezauzeta, slina je curila u potocima uokolo. Morao sam pogledati još par puta detaljno, shvatila je, uzvratila pogled jednom-dvaput, uz smješak. Poslije pauze mojih pet minuta za govornicom, otvoreni projekti grada, planovi, gdje bi se IPA tu mogao uklopiti. Nisam expert engleskog, ali kada se dobro pripremim, mogu biti čak i duhovit. Brzo sam primjetio da sam joj privukao pažnju, nije skidala pogled, trunčicu i prenapadno, mogao sam ga osjetiti! No, na slijedećoj pauzi sam se potrudio naći se kraj nje, upoznati ju, Nizozemka, ništa puno boljeg engleskog od mog, savjetnik za ljudske resurse i organizaciju, već drugu godinu luta po istočnoj Europi....vrlo intrigantne crvene sandalice, usput! Ostala je uz drugu kavu na terasi i kada je opet počelo. Sada je gledala netremice u oči, obliznula koji puta usnice, drugačije se smijala, tiše, ali značajnije nekako...putuju poslije večere odmah natrag u Zagreb, pa ujutro u Bjelovar....
Hoćeš da odemo nekamo...gore možda? Malko je suzila pogled preko šalice u objema rukama, nagnula glavu i klimnula. Doći ću....kamo? Za sekundu sam imao ključ....206, pokazao joj i nehajno odšetao do lifta. Tek u sobi sam se počeo pitati nije li sve samo šala...pogotovo kada se nije pojavila idućih petnaestak minuta. Ipak jest, ušla je bez kucanja, naslonila se na vrata s malo nelagode, nesigurnosti bar, ali brzo je nestalo, bila je željna jednako kao i ja, čvrsto se ovila oko mene, spremno uzvratila poljubac. Nije bilo vrijeme za neku priču, iza nas su ostajali komadi odjeće, čim je bilo brže moguće, valjda kao posljednji podsjetnici na stvarnost dolje, titule, planove, uljudno ponašanje. Ovdje gore tek žena i muškarac poput tisuća drugih što sada rade isto, uzbuđeni trenutkom, prizorom, situacijom, oboje sasvim spremni, brzo preko granice gdje razum ili kakvi obziri vladaju...tek muškarac i žena što imaju kratko vrijeme za doživjeti, pokazati, što znaju i žele. Prekrasno je zabacila glavu kada sam se zagnjurio u gole grudi, zadrhtala, priljubila se sasvim, zatim spremno ispružila lagano raširenih nogu, dopuštajući da je pažljivo gledam, uzbudljivu, ali nekako sitnu, puno sitniju nego maločas dolje. Nekako je postala manje žena, više djevojčica, takva gola....Tek je još skinula velike naušnice...i malo ubrzanog daha dodala, da se ne ozlijedimo još, sa smijehom. Pustila je da je izludim istražujući svagdje, lijepo se lelujajući za mojim prstima i jezikom, spremno se okrenula kada sam zatražio, počela presti od jezika po kičmi, divno uvijajući kukove za prstom u sebi. Spremno se i namjestila na koljena kada sam zatražio, tek malo neobično, posve podvukavši koljena i savivši se preko njih, tako da joj je ludo uznemirujuće ostala stršati tek posve napeta, dobro osunčana guza i čarobna, sjajna, posve isturena meta. Nisam mogao duže čekati, nitko ne bi mogao, mislim, morao sam je odmah zajahati, ruku čvrsto stisnutih oko tanašnog struka. Poznati trnci u kičmi u trenutcima kada se osvaja prvi puta, kada u savršenom trenutku čujem glasni uzdah kada nam se tijela spoje, kada me sasvim osjeti, zastane još čas prije nego li se pokrene, zaleluja koliko uopće može čvrsto stisnuta bedrima i rukama.
Volim, jako, kada žena dolazi brzo, dok sam još sasvim priseban, dok se mogu obuzdati, pažljivo promatrati kako joj odjednom pokreti postaju drugačiji, nekontroliraniji, kada joj treba jače uporište, kada zaigraju skoro svi mišići preda mnom. Podigla se na sve četiri, krenula jako prema meni, preuzela ritam, gotovo da ništa više i nisam trebao, samo ostati tako, sve dok se nije zatresla sasvim mi se nabijajući u krilo. Nekoliko trenutaka je ostala mirno ležati potrbuške, kose rasute po jastuku, šumno dišući, zatim se okrenula prema nemi, sjela, nasmiješila se onim posebnim smješkom, istim na svim jezicima, udijelila mi dug, iskren poljubac i jednostavno prebacila nogu preko mojih, sjela na mene u istom klečećem položaju u kojemu sam ostao. Lagano se ljuljala, podizala i spuštala sasvim polagano, cijelom dužinom, ljubila me jednako lagano posvuda po licu, taman toliko odmaknuta da mi napete bradavice tako ugodno klize po prsima....Ništa više nisam želio osim da ovo nikada ne prestane, čak niti da promjeni ritam, išta....čisto blaženstvo. Jest ipak nakon nekog vremena, načas me oslobodila, polegla i vratila se, ali ne više tako mirno, već me sve čvršće stežući bedrima, uzimala sve kraćim i snažnijim trzajima, sve dok ju opet nisam osjetio kako me steže čitavom unutrašnjosću...valjda su i dvije crvene brazde na mojim prsima od tog trenutka, mada nisam sasvim siguran?!? Jasnije se sjećam njezina lica, zatezanja usana, čvrsto stisnutih očiju, glave čas pritisnute na grudi, čas raslošno zabačene, nekih tako posebnih zvukova iz dubine grla, pogleda od milijun dolara, sekundu kasnije, zahvalnog valjda, uz tračak divljenja, što li? Skliznula je, pustila ga između naših ugrijanih trbuha i usnama krenula niz moj vrat, dugo se igrala zubima mojim bradavicama, kadikad se vraćajući mojim usnama, a stalno se lagano mičući trbuhom po njemu. Htio sam više puta nešto promijeniti, pa skoro istovremeno odustajao, prepuštao se posve. Kada se malo odmakla i krenula jezikom niz trbuh više ništa drugo nisam želio no što je naumila, što sam posljednje jasno vidio, kada su nam se pogledi posljednji puta sreli, kada ga je obuhvatila usnama, stežući ga jednom rukom, dok joj je druga nestala među mojim bedrima. Ludilo, košmar, potpuni užitak, potpuno odmicanje stvarnosti, doslovno odsustvo svake misli, istovremeno buđenje grčeva, i trzaja posvuda, sasvim nedvojbena plavkasta svjetlost iza zatvorenih očiju, u mozgu valjda, koji kao da se topi, struji nekuda.
Očekivao sam da će se opustiti kraj mene, ali nije, još dok sam se sakupljao, pokušavao uhvatiti dah, ustala je i otišla u kupaonicu. Kasnije, kada se vratila, samo me trenutak pažljivo pogledala, još posve nepomičnog na krevetu, nasmiješila se i rekla, tih si poreviše, znaš? Vidjela je da ju pažljivo, sa zadovoljstvom mjerkam, golu, lijepu, još mjestimično punu izdajničkih crvenih fleka po tijelu, mislim i sama uživala u tome. Ipak nakon minutu-dvije je uz smiješak je odmahnula glavom, kao da mi čita misli! Moram sada ići, skoro će kraj, večera....i počela sakupljati odjeću, vratila se u kupaonu popraviti šminku i kosu te mi tek mahnula na odlasku malko slegnuvši ramenima....kao neka isprika, ili možda priznanje da bi rado ostala još, čime me razveselila dodatno. Ili sam samo želio tako protumačiti?
Dolje nije sjela za stol dok nisam došao, bila je vrlo vesela, često priljubljivala nogu uz moju, nekoliko me puta dotakla nešto duže nego li je baš uobičajeno. Uhvatila je i trenutak u mraku između hotela i minibusa, uvukla svoju ruku u moju, načas zaplela prste i šapnula mi, usana priljubljenih uz moje uho, bilo je baš lijepo, je li?
nedjelja, 06.09.2009.
Uvijek nakon kiše dođe sunce....
Ovdje već spomenuta zagorska klet, sam trenutak kada noć smjenjuje dan, neka sasvim nepoznata instrumentalna glazba, možda čak prilično primitivna, udaraljke, ali po kojima ne lupaju, kao da ih miluju, uz tek rijetki izuzetak. Četrdeset wata na isto toliko kvadrata prostora, još nešto mjesečine....posve crna satenska posteljina na ogromnom krevetu bez jastuka, na stoliću dvije elegantne, prazne, čaše, posuda s ledom, šampanjac. Anđeo u crnom, sasvim tamna, kose jako posvijetlile na suncu, znatno duže nego se sjećam. Bezobrazno me promatra, proučava s polusmješkom, sasvim nagog na plahti, kamo me smjestila tonom koji ne trpi prigovore ili diskusije. Prohladno je, ježim se, možda čak i drhćem, možda i ne od hladnoće...kao da je važno? Izrazito je našminkama, puno tamnije nego običava, još pojačnog efekta zbog lošeg svjetla. Čipkasti grudnjak jedva zadržava što mora, jednako crne gaćice se stapaju u sjenu, samostojeće čarape čine zavodljive noge još naglašeno vitkijim, ili je to zbog štikli...Odakle one, nije ih maločas, dok smo dolazili, imala?
Mmmm, vidim uživalo se u jelu ljetos, a jako malo vježbalo, ha? Nikakvih sklekova ili čega sličnog?
Sada je smješak već vrlo opak, skoro doista podsmješljiv...dobro me pozna, zna koliko mi smeta trbuščić, izaziva...Pružam ruku, dodirujem je načas po glatkom trubuhu, počinjem se pridizati, ali me zaustavlja, odmiče se malo, malo ali predaleko...Što je, nećemo se držati dogovora? Mislila sam odmah da je ipak bolje da te vežem, mislila sam si....Neke vrpce su doista kraj posude za led....Ma, ne, nema potrebe...samo....Ništa samo, ili ćeš biti dobar, ili te vežem! Šampanjca? Odmahujem....Isuse, kakvo piće, tko bi mogao biti žedan, sada? Mada, malo mi se jesu osušila usta, samo to ne bih priznao niti pod mukama, ništa što bi mi odvartilo pažnju, ili njoj.....Može baš početi i Treći svjetski, što me briga!
No...dobro...i naglo se sagne i poljubi me žestoko, uzdrma jezikom! Gdje su mi ruke bile iste sekunde ne moram pisati, a? Pa, da mislila sam, rekoh, progovori sasvim suženog pogleda, opet ispravljena, ali izluđujeće blizu! Samo sam htio.....Ništa, baš ništa, ti nećeš sada, duže vrijeme zapravo. Prilično me spretno i brzo vezala...i nisam se uopće osobito dobro osjećao tako raširen, posve otkriven, a i posve bespomoćan, otkrih brzo....Doista nisam, niti on, taman sasvim probuđen zamamnim slikama. Jasno je to pokazao.....Vidjela je to i ona i obratila mu se.....je li, inatimo se, protestiramo, ha? Kakav vražji osmjeh, zadovoljan, dok mi se spuštala prema uhu, tek me lagano okrznuvši usnama, niz vrat, natrag do usana, kapaka, pa beskrajno sporo dodirujući skoro svaki dio grudi i trbuha, tek dodirujući me vrućim usnama...Hm, predomišljamo se, a? Nema inata, više, što? Gledala me onim dubokim pogledom, preko njega.....ah, što bi sada dao da se predomisli, ubrza, da ga uzme, makar u ruku....Nije naravno, spustila se usnama skroz do stopala, dodirujući me povremeno, i vjerojatno uopće ne slučajno, tek još grudima, čipkom na njima. Sišla je vanjskom stranom bedara, a vraćala se, ubitačno polako, unutrašnjom, ali sada jezikom, kadikad i zubima, lutajući, zastajkujući, puštajući da joj se kosa neopisivo zanosno raspe u mom krilu, tek je povremno jednom rukom kupeći iza potiljka kada bi me pogledavala, zastajkivala i proučavala moje reakcije. Lomila me i nema toga obećanja koje bih sada održao....samo da nisam bio beznadno svezan, luđački nemoćan. To je košmar, luda kombinacija neslućenog užitka i neopisive želje da potrgam vrpce na rukama i nogama, da potraje zauvijek i da prestane odmah, da me odveže...Mislim da sam najozbiljnije pokušavao nešto slomiti, vrpce ili krevet, ali doista ne možete ništa....koliko sam puta krenuo desnom rukom da odvežem lijevu.....A kao da nemam ruku, ništa da si pomognem! Ne mogu tvrditi koliko je to dugo trajalo, niti koliko se puta izmjenila faza da se opustim na krevetu i nezamislivo jako uživam, osjećajući je posvuda, njezin jezik, usne, prste, kosu, grudi, vrelo međunožje....želeći samo da se ne makne od njega...od one da se divlje, baš srčano, pokušavam osloboditi, dograbiti je, strugniti krpice s nje, uzeti je...O, što bih u tim trenutcima dao, na što bi pristao, da me odveže, dopusti da je dograbim!!!
Nije....k vragu, nije, niti kada sam osjetio da je vrag odnio šalu, da pleše opasno blizu ivice, pretjeruje na svaki način. Naprosto nije, niti kada sam je glasno upozorio da sada mora....da hoću...Samo je trenutak zastala, nakrivila glavu, izravno me pogledala tim čarobnim očima, trepnula i tek ubrzanim dahom pokazala da nisam jedini malko izvan kontrole... i ponovila...ništa ti nećeš....ne možeš, zapravo, sjećaš se???? I spustila mi ponovo slap kose na trbuh.....
Zapravo uopće nisam siguran je li mi se toliko svidjelo.....naravno letio sam malo kasnije negdje među zvijezdama, nešto mi je eksplodiralo u preponama, trbuhu, zazvonilo u potiljku, mislim da sam ispušato neke nekontrolirane zvukove, režao, što li, skoro doista uspio slomiti uzglavlje....ali opet, možda me ipak u nekom trenutku trebala odvezati.....Ili mi se samo tako čini? Sada, puno kasnije, mislim! Pa....
