petak, 29.01.2010.
Petak i još neki dani !
Dakle, kao prvo, nije bio petak dan za metak...taj petak nije bio! Ali je svejedno bio izvrstan petak. Kada se trudiš, zna te i sreća poslužiti naprosto! Naime prokušan, isproban, skoro bez izuzetka, najkvalitetniji slijedeći potez jest ples, zar ne?! Samo je to problem, za disco sam trunčicu prestar, od narodnjačkih klubova dobijem osip ako sam samo u istoj ulici, a ostali izbor je blago rečeno jadan! Naširoko! Ali....lampica je upalila taman kada sam već počeo tražiti alternativu. U susjednom, Velikom gradu, humanitarna priredba, bal, koji organiziraju lokalni viđeniji likovni umjetnici uz potporu također lokalnih estradnih zvijezda. Nudilo mi se ulaznice još davno, ali sam eskivirao, jer je bio sistem da ako ih uzmeš potvrđuješ dolazak. Znao sam da me neće odbiti, ali sam svejedno ljubaznu zamolbu za dvije ulaznice šefici organizatora poslao s lijepim buketićem. Brzo je nazvala i počela se ispričavati da me neće moći smjestiti gdje bih po rangu trebao sjediti....što sam je i sam baš htio zamoliti! Biti će još jedan stolić, malko sa strane, uz prozor. Novi gradski hotel, zimski pogled na rijeku kroz stakleni zid, vrhunska glazba, red plesa, red aukcije, pa večera, izvrsna i bezobrazno preskupa, ali... Ivana je naprosto blistala, onako najbolja kombinacija lijepe i oduševljene žene. Odmjerena, jednostavna mini haljina od crne, mislim, svile, s šarenkastim uzorkom kakav ja nikada ne bih baš odabrao za nikoga, ali njoj je pristajalo! Osobito u kombinaciji s priličnim ovalnim (to se zove lađa, ha?), nabranim dekolteom.Vrtoglave štikle što su u kombinaciji s minicom činile njezine noge čudesnim...da ne govorim kako je izgledalo dok je prekriženih nogu sjedila u autu...nenametljiva blago zlatna šminka oko očiju, ruž poput zrelih trešanja i jasno, Maybelin!
Prisutni su ne baš diskretno buljili, jasno žene s dozom zlobe, ali svi su nas vidjeli, jamačno. Znam da je to dijelom bilo i iz čisto tračerskih razloga, jer sam s godinama postao manje-više stalna sočna tema čak i do Velikog grada, ali naravno da to nisam spomenuo. Dapače, kada je to glasno primjetila, samo sam rekao da ih posve razumijem, da niti ja ne bih mogao skinuti oko, da je kojom nesrećom došla s nekim drugim...uz još niz "slučajnih" komplimenata. Da bih zakucao s najefikasnijom tvrdnjom koju muškarac može smisliti, da se uostalom sama pažljivo ogleda uokolo, pa će lako zaključiti da ne samo što je najljepša u velikoj sali, s mnoštvom besprijekorno odjevenih žena, nego joj niti jedna naprosto uopće nije niti blizu!!! Što je, na koncu, s izuzetkom jedne nepoznate rasne crnke, s predivnom kosom do pola leđa i tijelom s duplerica, i bilo bar jako blizu istine! Pa je jasno da upada u oči...što me baš oduševljava i čini jako ponosnim! Jako se zacrvenjela i učinilo mi se da su joj se grudi počele malo brže dizati i spuštati. I u plesu je pokazivala da je sretna i zadovoljna, podjednako velikim smješkom kod plesova gdje mi se po ne znam koji puta obilato isplatila davna investicija, te kod onih gdje se tako meko i podatno naslanjala na mene, sasvim željno tonula u moj zagrljaj! Zbunjivali su je jedino mnogi što su nam prilazili za vrijeme pauze na podiju, a i k stolu, u prolazu. Najviše ju je zbunio moj šef, koji je preglasno prišao i kritizirao me da mi on i njegovo društvo valjda nisu više dobri, kada nisam s njima za stolom...ili da se možda bojim da mi je ne preotmu?!? Šaljivo sam mu spomenuo zakonitu što sjedi kraj njega, pa je ipak prestao na vrijeme....Dobila je i dvije ponude za posao u Velikom gradu, kada je nekima objasnila da silom prilika radi u školi na određeno!
Sve u svemu, osjećao sam se kraljevski, kako se već čovjek osjeća odjeven i opremljen u nešto što košta skoro prosječnu godišnju plaću, u društvu prekrasne mlade žene što ga stalno gleda širom otvorenih očiju...nakon što je tek 2-3 puta refleksno spustila pogled osjetivši da je pažljivo promatram, a onda to zamijenila s pravim đavolskim osmjehom, jednim od onih što mogu pomicati planine!!! U zapravo bajkovitom okolišu, toliko daleko od stvarnosti. Kupio sam joj i sliku...iz struke, kako sam se našalio, krasno malo ulje s temom nekog davnog seljačkog doručka ovih krajeva! Jasno da ne vrijedi tisuću kuna, ali kažem, bajkovit okoliš povuče čovjeka, a drugo, mislim da će njoj zapravo vrijediti, ako se jako ne varam, i puno više! A postoji i neki red u ovakvim prilikama, zar ne?
Šteta što smo se morali zaustaviti na dvije čaše izvrsnog vina, ali je stoga desert bio baš vrhunski, neka pjenasta kremica s okusom možda punča ili tako nečega, pomiješana s komadićima polurastopljene crne čokolade!
Čitavu večer me ipak kopkala ideja sa sobom gore, čak sam imao na umu i Predsjednički apartman, koji su mi jednom pokazali! Donosio sam i mijenjao odluke u tom smislu nekoliko puta, na kraju se smijući sam sebi. Što razmišljam kao nesigurni klinac! Brzo je prošla lijepa večer s tako mnogo zanimljivih tema, s desetak anegdota o nazočnim ljudima o kojima sve znam dugo godina! I odolio sam, kao savršeni gentlmen sam je odvezao kući, dopustivši si tek malo manje čedan poljubac pred njezinom zgradom. Mislim da se zapravo iznenadila, da je bila sasvim spremna, da je zapravo nepovezano i ničim izazvano objašnjenje kako je dan prije na neki način telefonom prekinula s dečkom, ali on ipak inzistira da je posjeti za vikend, mogao biti i fino zamotan poziv, signal da nema više niti jedne prepreke među nama. Ipak, kažem, baš sam nekako želio odigrati ovu Igru do kraja, pa i preuzeti rizik da se sutra, kada on dođe, možda ipak predomisli...i izmakne mi zauvijek. Ali, kao što znate, bahatost je tako sladak porok, ha,ha,ha...
Jedino sam svoj posljednji veliki pripremni potez odigrao ipak te noći, mada je bio u planu tek uz nedjeljnu kavu! Balet na ledu u Draženovoj dvorani !!! Malo predaleko za ponedjeljak, radni dan, ali beskrajno romantično i baš magično. Pristala je dakako, bez imalo krzmanja...tek je s rukom na kvaki još provjerila kako ćemo se obući! Ako se ne vidimo do tada! Jesmo, nedjeljna kava je bila po planu, čak mi se učinilo da je jednva dočekala da je nazovem i povedem u jedan od svojih obaveznih rituala. Te da mi, čim je sjela u auto, kaže kako je otputovao još prošle večeri, na koncu više bijesan nego tužan, na što sam samo pomislio da mu je to jako pacerski potez, koji nikako nije mogao proći. Hajde dobro, pomislio sam, sasvim zadovoljan, da mu doduše niti jedan potez nije mogao proći, he,he,he..Dečki i cure u kafiću su bili zlatni, prihvatili su je kao da je već dugo dio društva, čak se i posebno šaleći s njom, da joj bude čim ugodnije. Jedino mi se ovako u civilu, na dnevnom svjetlu, u jeansu, činila tako prokleto mlada, puno mlađa od damskog izdanja...iskreno premlada za mene! Ali me to ipak brzo prošlo.
Mama me zatim jako iznenadila prije redovitog nedjeljnog ručka, upitavši zašto nisam doveo i mladu damu s kojom me viđaju posvuda? Čuj posvuda, a izišlo smo pet puta! Neki se kanali očito nikada ne prekidaju....Čak me niti stari nije naljutio s primjedbom da je to stoga što pazim da ih stigne zapamtiti!
A Zagreb....bilo bi čarobno tako nešto vidjeti i sam, a s njom oduševljenom je bilo tek posebno. Svi se bave baletom, ali ipak su ga Rusi izmislili! Osim što je već drugi dan za redom bila u hlačama, a odavno sam već siguran da bih s velikim guštom namlatio onoga koji je hlače predložio ženama, samo da mi ga je gdje sresti! No, svejedno, ionako sam odbacio ideju, još kod planiranja, sa zagrebačkim stanom! Okrutno je hladan u ovo doba! A i uopće ne bi bilo u redu da se ne pojavi sutradan na poslu, što sasvim sigurno ne bi u toj varijanti!
Stoga je veliki dan D ispao srijeda, s posljednjim velikim potezom! Bar mislim da je takav, makar sam imao prilike čuti i drugačije ženska gledišta!?! Kuhao sam joj, pravu pravcatu i kompletnu večeru, uključujući tajni mamin recept za palačinke....i još dan danas jako zadovoljno gladim brk na pomisao na taj dan! Ne, naravno da ne, zbog večere, mada je ispala sjajno. Kao što uvijek bude tako kada kuham jedno od tri-četiri jela koja sam posve usvršio!
No, kako vidim da ovo počinje prerastati u omanji roman, o danu D neki drugi puta detaljnije, he,he,he....Kako psi uglavnom ne laju radi sela, i zbog toga što žurim na uzvratnu večeru...i kao da mi se dlanovi uprkos zimi malo znoje. Biti će zbog očekivanog deserta, a, ha,ha,ha....
petak, 22.01.2010.
Mala plava
Gdje ću loviti, nego u svom ataru, ha? Gdje sam neka faca, kao dajem lovu, pa se tako i odnose samnom. Mada s godinama tako čovjek stekne i neke prosvjetne djelatnice kojima više baš nije izrazito simpatičan, pa smješak možda i nije najiskreniji, niti treba podcijeniti duge jezike. Ipak, po ovom zlom, dosadnom i otužnom vremenu, idem samo gdje moram, a razgledati mogu samo gdje jesam, zar ne?
Eto, sve u svemu, na vidiku je i jedna dobra posljedica našeg nepraktičnog i nelogičnog Zakona o srednjem obrazovanju, po kojemu za svaki stručni predmet treba neka egzotična kombinacija stručne spreme, a koja uglavnom ne postoji na tržištu. Nego se polustručni zapošljavaju na određeno vrijeme, na djelomično radno vrijeme, uglavnom dok ne nađu nešto bolje...pa ispočetka. Tako se i u našoj Ugostiteljskoj školi mijenjaju predavači na tekućoj vrpci, što nije tako super djeci, ali meni, jadnom samcu, ipak s vremena na vrijeme donese pokoju zanimljivu novu ženu!
Ovaj puta inžinjerku Prehrambene tehnologije, slatku, platinastu, plavušu s besprijekorno ošišanom kacigicom na glavi (tako se to još kaže?) Dubokim plavim očima što neprestano trepću ispod kilometarskih trepavica, koje mora da su ipak Maybelinn, ali što onda?! Od dugih, lijepo oblikovanih nogu sam pogled uspio maknuti tek tako da ga preselim u ne baš čedni dekolte pod crvenom, čipkastom, kao po mjeri šivanoj bluzici! Pitao sam svoju staru znanicu, nekada, dok se nije udala, i malo više od toga, ravnateljicu, kako dečki uopće uspijevaju pratiti nastavu, pa mi je odbrusila da se tamo nosi kuta, ali i da je zaručena, da sam ionako debelo prestar, te da je nova kolegica samo na proputovanju, jer tko bi ostao na 60% satnice u nepoznatom gradu....! Na primjedbu da nisam rekao kako je kanim zaprositi, je još dodala da neka samo sanjam, a i da je već mislila kako to što znam šarati po školama možda uopće i nije dopušteno zbog sukoba interesa, moga posla. Ma nemoj, sada više nije?!?? (To sam, naravno, samo pomislio !)
Ali, imaju oni već koji mjesec kod mene zahtjev za nekakvu kulinarsku opremu u praktikumu i jako joj se svidjela informacija da sada imamo nekakvih slobodnih sredstava. Te me morala odvesti u tu učionicu da mi pojasni na licu mjesta. Ivana je bila usred sata, imala je doduše zbilja kutu, ali raskopčanu, te su je svi, bar svi muški, napeto slušali i blejali u nju gotovo pobožno....
Sve u svemu, sve smo uspjeli dogovoriti oko pećnica, ali sam joj obećao pomoći i oko stana, kojega je hitno trebala.....Poznanik ima dvije garsonjere koje su uvijek u najmu i imao sam sreće, brzo su se dogovorili, te je još ostalo piće za uspješno sklopljen posao. Shvatio je sve, uljudno se ispričao žurbom i preskočio ga! Piće je preraslo u večeru, a ja sam se osjećao sasvim očaran, njezinim glasom, smjehom, češkanjem slatkog nosića, povremenim rumenilom, pa i nevještim mješanjem Vi i ti stalno.....
Smijala se glasno, bljeskajući bisernim nizom zubiju, oduševila me elokventošću i poznavanjem, makar umjerenim, skoro svih tema kojih smo se dotakli. Također i neposrednošću, svojom primjedbom da se uopće ne bi trebala tako slobodno ponašati, kada se skoro niti ne poznajemo, a osobito što sam toliko stariji (dakle raspitali smo se...he,he,he), a ona još i u vezi. Ali, da joj je neobično ugodno i lijepo.....
Na rastanku se ipak jako smela i nekako kao ukočila, kada sam je kratko poljubio...ali je ipak uspjela ispetljati kao polušalu ponudu da idući puta ona plati večeru, kada već nije ovaj puta, a dužna mi je zbog pomoći oko stana....ako budem imao vremena kada skoro...Opet se smela kada sam mrtav hladan odmah upitao može li sutra....ali i da je htjela odbiti, nije, naravno, više mogla! Kada je sutradan useljavala poslije nastave, dočekao ju je na stolu prekrasan buket cvijeća i košara voća od koje su joj morale poteći sline (jedva sakupljenog u ovoj tužnoj, zimskoj ponudi). I poruka kada ću doći po nju....
Dočekala me u tamnozelenoj vunenoj haljini s, na žalost, visokom rol kragnom, ali i dobar pedalj iznad koljena koja joj je stajala kao druga koža, pažljivo našminkana, u crnim svjetlucavim čarapama s uzorkom i elegantnim niskim čizmicama s visokom petom. Ponudila me pićem sa smješkom što otapa ledenjake, ali i opet trunčicom neke smetenosti. Složila se da nije baš vrijeme vani za piće i vožnju, te smo odmah krenuli.
Sjedavši nezakopčanog kaputa u duboko kožno sjedalo, valjda i malo iznenađena njegovom konfiguracijom, ponudila mi je prekrasan pogled...uhvatila ga, pokušala malo povući suknju, a zatim se odjednom opustila, prekrižila noge i prvi se puta drugačije nasmijala, malo nakrenuvši glavu...nekim vragolastim, polupromuklim, smijehom zadovoljne žene! Oduševio ju je separe od teške, stare hrastovine s vrlo starim uljima o lovu, obližnjeg, meni iznimno dragog, motela, impresionirao odnos osoblja prema nama, a ništa manje niti niz ukusnih jela od divljači i različitog povrća. Posluga se ponašala kao da poslužuje kraljicu!Niz jela smišljen je da beskrajno ugađa nepcu, ali i da ispuni puna tri sata, dolazi u valovima, s dvije vrste vine, taman kada bismo iscrpili neku temu. I krešendo ima u zasitnoj, teškoj, torti od čokolade i oraha! Volim žene koje se puno smiju, volim žene koje se brzo prilagođavaju situacijama, volim žene koje imaju mišljenje o mnogočemu i strasno ga brane! Ona je te večeri bila točno takva! Prava dama u odnosu na osoblje koje nas je posluživalo, a prava uspaljena, zajapurena, klinka kada je branila mnoge svoje idealističke stavove...uporno ne obarajući pogled kada bih je fiksirao u tim raspravama, a opet ga brzo spuštajući kada bi me uhvatila da je pažljivo promatram između zalogaja!
Znaš li da si ti drugi muškarac koji mi je ikada pridržao kaput, rekla je na odlasku....a prvi je moj ujak, koji to iz šale čini još od kada sam bila klinka! Zatim, u autu....jako mi je drago što si tako malo pio, užasavam se alkoholiziranih muškaraca. Hoćeš li doći malo gore, napola je prošaputala kada smo nekoliko minuta prije ponoći stali pred njezinom zgradom, ponovo kao na početku, nekako puno nesigurnije, ukočenije...još je neuredno, ali...Ipak, ovaj puta je sasvim jasno uzvratila poljubac, mada sam osjetio da su joj ramena ukočena, kao u nekom iščekivanju! Ne, neću ovaj puta, sutra ti je rano nastava....ali sigurno hoću, rado, neki slijedeći puta. Pozvatićeš me još koji puta, ha? Pa...da, mislim, ovaj....ti misliš da je to u redu? Čuveni pokret sklanjanja kose iza uha....Ne, ja sam oduševljen, dugo, jako dugo nisam proveo tako krasnu večer i jedva čekam petak! Zašto petak? Pa, onda ćeš opet izići samnom, hoćeš, je li?!? Opet se nasmijala onako, drugačije...o, da, točno si takav i posve je točno da ovo nisam trebala napraviti! Kakav...? Ha,ha,ha...Samo opet bih....nagnula se i cmoknula me u obraz, vjerujem namjerno, da je sve zazvonilo....Dakle petak u isto vrijeme? E, da....uopće ne volim mango, a još manje ono poluumjetno grožđe, ali ostalo je super.....
četvrtak, 07.01.2010.
Četvorica veličanstvenih...ups, neprilagođenih, zapravo!
Tridesetog prosinca prošle godine me rano ujutro nazvao dugogodišnji prijatelj koji je prošle dvije godine prolazio tešku krizu sa suprugom, ili bolje rečeno sa samim sobom. Krizu koja je ukratko nastala kada je nekim slučajem saznao da ga je inače skoro savršena supruga varala pred skoro dvadeset godina, u drugoj godini njihovog braka, navodno jednom, 2-3 mjeseca, dok je on radio na terenu u inozemstvu. Uspio je razoriti, za hrvatske prilike, vrlo unosan posao, upropastiti zavidnu stranačku karijeru, propiti se, čak nakratko i završiti u zatvoru. A njihovo dijete kod psihoterapeuta. Ipak, na kraju se vratio kući, piće smanjio na prihvatljivo, a posao stabilizirao na puno nižoj razini. Unormalio se, kako sam kaže...Skoro!!!
Predložio mi je, ako nemam pametniju ideju, da igrajući tenis dočekamo Novu. Ostatak ekipe je naš zajednički prijatelj koji poslije dva braka u tu instituciju više ne vjeruje, te četvrti, poznanik koji je jedini oženjen, ali u sasvim osebujnom braku. Koji ne uključuje ništa više nego je neophodno, dakle zajedničko kućanstvo, zajednički odgoj djece i povremeni sex! Navodno uglavnom izvrstan, jer se, kako tvrdi, jako zažele jedno drugog...nekoliko puta godišnje. Ostatak vremena si organiziraju samostalno, ljetovanja, dočeke Nove, druženje svako sa svojim prijateljima, razne veze i vezice...ili bar on sigurno ovo posljednje, ali vjeruje i ona!
Vlasnik sportskog centra je višestruki dužnik i mnogostruko povezan sa svom četvoricom, te je samo malo cvilio prije nego li nam je dao ključeve. I pokušao moliti da društvo ne bude preveliko, odnosno cirkus prevelik....Te iskamčio obećanje da ćemo platiti plin za zagrijavanje velikog prostora, što smo jednoglasno proglasili cicijašenjem, te je morao okrenuti taj zajtjev na šalu.
Uopće nije povjerovao da neće biti društva i da ćemo doista igrati tenis, sami nas četvorica. Organizacija je uključivala prekrasnog malog odojka s pripadajućim potrepštinama i more alkohola, lokalni, Sivi pinot u kombinaciji sa soda vodom (da, to još postoji za osobite poštovaoce!), rakije od šljiva i krušaka, te pivo za jednoga od nas, koji inzistira na njemu, iako ga nitko ne razumije. Čak i gomila šarenih kolača od lokalne majstorice, dovoljna za cijele blagdane u višečlanoj obitelji!
Prijatelj s tužnom pričom s početka je prvo objasnio da nije doma jer ga osobito novogodišnji ugođaj prejako podsjeća na spomenuti incident, započet baš na nekom davnom dočeku, te da je osnovna ideja piti i igrati tenis, te pričati i raditi gluposti, uz usputno takmičenje u kojemu će pobjednik zadnji ostati na nogama, na terenu. Posljednjih godina imam tešku glavobolju poslije sličnih događanja, te sam počeo odmah špekulirati kako izbjeći neminovno. Nikako naravno...Krenulo je s tri-četiri kruga slatkaste, aromatične, kruške, od koje se, bar meni, odmah malko zavrtjelo i sve mi je postalo nekako lakše i smješnije. Ozbiljan set u parovima nas je opako preznojio, što smo nadoknadili prohladnim špricerima i nastavili meč do poraza mene i moga partnera, s početka priče. Odojak je bio logičan izbor za pauzu. Uz četverostruku zdravicu opakom, prepečenom, šljivovicom. Zapravo sam već prilično zaboravio užitak ovakvog svjesnog opijanja, postupnog tonjenja u neki meki, ludo smiješni svijet, užtak supijanih muških bljezgarenja, pričanja najnižih mogućih viceva, ogovaranja zajedničikih poznanika i osobito poznanica. Pokoja lovačka u svezi istih, te u početku čaroban osjećaj pomicanja, njihanja, teniskog terena i nerazumljivo pacerskih promašaja reketom. Što je sve iznimno smiješno, doslovce do padanja od salvi smijeha i vjerojatno opasnih zagrcavanja....ili naravno bezuspješnih pokušaja da se lopticom pogodi koja od žarulja visoko na stropu! Pred ponoć smo upozoreni da treba hitno završiti prvi tucet butelja, kako bi se mogao otvoriti šampanjac! Znam da svaki pijanac ima neki izgovor, ali ipak imam osjećaj da nas je baš taj šampanjac uništio...ili možda još jedna zdravica šljivom, kojom smo ga presjekli...Ili su bile više od jedne??? Uglavnom, otpao je prijatelj s egzotičnim brakom! Neko je vrijeme još navijao nastavljajući pijuckati, obzirom da sam, osjećajući se moćan kao bog, ponudio da igram sam protiv dvojice....onda je zbilja otpao, naprosto zašutio ispružen na klupi! Igrati tenis sam protiv dvojice, na širokom terenu je, naravno, posve nemoguće i trijeznom, a ako vam se još neprestano miče teren pod nogama morate biti ludi da pristanete na eksanje špricera za svaki izgubljeni poen....Sjećam se, valjda se sjećam, da sam se ipak borio još koju butelju, čak i osvojio dva-tri poena.....Te da sam sjeo odmoriti se dok je netko otišao po kolače. Oni su se, navodno, još uspjeli sprdati s nama dvojicom, jer mi nismo uspjeli niti probati kolače, ali su onda uvidjevši da ne mogu ustati i samostalno stajati, umjesto nastavka igre promijenili pravila i završili načetu krušku.
Zauvijek će ostati tajna tko je "pobijedio", jer kada nas je oko 11 probudila brižna supruga s početka priče, obojica su uporno tvrdila da su gledali onog drugog kako pada! Srećom, vidovito nismo zaključali ulazna vrata, pa je mogla do nas, inače bi vjerojatno netko od naših do poslije podne već alarmirao policiju. Posve slomljeni, poluukočeni, i smrznuti od spavanja u sportskoj opremi, uz zadnje snage najcrnjeg sarkastičnog humora, tek smo uspjeli ugrubo napraviti reda, potrpati ostatke u aute i dopustiti dobroj gospođi da nas razveze doma....
Uprkos teškoj glavobolji, kostobolji, upali mišića i tko zna čemu još, stvarnom ili polustvarnom, kada ovako s odstojanja pomislim da ovaj doček, moram priznati da je svejedno imao svijetlih trenutaka, faza zabave i tako ugodne, djetinjaste, razgaljenosti duše.....Sigurno će ući u legendu i biti nam dugogodišnja rado prepričavana anegdota! U gradu već ionako kruži jako preuveličana priča, a za koju uopće nisam siguram je li samo procurila, pa se prirodno napuhala od usta do usta, ili je namjerno nakićena od strane jednoga od nas, a koja uključuje i četiri vruća komada, igru na skidanje i tako to.....Što sam jedino mami i tajnici demantirao, dok ostalima, na čelu s uvijek zavidnim šefom, komentiram samo tajanstvenim, zločestim smješkom i nehajnim odmahivanjem rukom.....
