srijeda, 30.03.2011.
Anđeo, po tko zna koji puta!
Prebire mi nešto po dlakama na prsima, ne mogu joj vidjeti pogled niti izraz lica, tek osjećam njezinu težinu, napola leži na mom boku, na pola na krevetu, zavodljivo topla i meka. Već sasvim smirena, ili bar koliko je moguće petnaestak minuta poslije.
Pitao si me jednom da se udam za tebe. Bilo je nemoguće...i dalje je nemoguće, ali eto, palo mi je na pamet. Ti zbilja želiš ženu, obitelj? Ili si samo mislio da ja želim?
Želio sam tebe za stalno, valjda se i nadao da je obostrano. Zadovoljan sam i ovako, mislim da imam puno tebe. Nije mi nužno jedina opcija sve...
Zašto sada pitaš, onda nisi niti riječ rekla, bila je tek neka nervozna gesta prije nego li si otišla.
Ne pravi se lud, znaš da kadikad razmišljam o tome, i ti razmišljaš!
Sada joj vidim oči, ozbiljne su, procjenjuju, pokušavaju vidjeti iza mojih. Nepomična mi je u naručju. Nesvjesno je još malo privinem i drago joj je to, prebacuje nogu preko mene, udobnije se smješta.
Pa, ovako. Htio bih i dalje da sam stalno s tobom, to su najljepši dijelovi moga života, ali mi je puno važnije da sam uopće s tobom, da te imam koliko već imam. Ozbiljno sam te shvatio kada si rekla da ne mogu shvatiti tvoje razloge, ali da je nemoguće puno više. Nije baš usporedivo, ali radije vozim stari BMW, nego novu Škodu. Naprosto sam zadovoljan dok jesam zadovoljan. Maštanje je nešto drugo.....I oko auta i oko tebe.
Nije baš tako, zar ne, bio si jako blizu da promijeniš model, ipak?!
Nisi fer! Ti si otišla, jako daleko otišla.....i zvučalo je konačno.
Ne sjećam se da si se pretrgao odgovarajući me, pa niti zovući me natrag.
Rekao sam ti, rijetko, skoro nikada, nekoga, ženu, nagovaram, pitam više puta. To je moja mana, osobna ludost, egoizam, što hoćeš...ali tako je. Tebe osobito, poštujem te, nas poštujem, previše da bih u to uvlačio neko moljakanje, cviljenje. Iskreno sam mislio kada si otišla da si došla kao dar s neba i tako i otišla. I nisam pomišljao na samoubojstvo zbog toga. Niti na samostan!
Muškarci se bore za svoje žene, znaš?! Ako im je jako stalo.
Ti onda baš nemaš sreće, s obojicom.
Ne moraš biti zajedljiv, samo sam pitala. I kakve veze on ima s tim?
On? Pa očito svakakve, sa svime, zar ne? Osim možda s ovim našim, drugim, svijetom.
Neću se svađati s tobom, nikada se nisam poželjela svađati s tobom....osim pogoditi te kadikad u glavu s mobitelom....tamo!
Opet isto pričaš. Pa daj molim te, pametna si bar koliko i ja, samostalna kao rijetko koja, samosvjesna, prelijepa. Koji bih ja mogao naći razlog da ne uzmeš nešto što zbilja želiš. Pa da te ima smila nagovarati ili što već? Trebao sam ti valjda nazvati muža i zamoliti ga da te ostavi jer je meni s tobom prekrasno? Da nemaš dileme.
Neću se svađati i jako ne volim kada itko podiže na mene glas!
Ne svađam se, a glas mi se valjda digne refleksno kada sam jako zaintrigiran. Zašto bih se svađao s tobom?
Milujem je širokim blagim pokretima po leđima i zbilja tako mislim.
Ona sada nešto piše po mojim prsima i opet je zaklonjenog pogleda, zatim spusti ruku i poigrava se njime, mada nekako odsutno, kao da tek zaposli prste.
Zapravo to nije niti moguće. Ne bih mogla otići tamo kod tebe, niti bi ti htio sve ostaviti i doći. Tko bi ti dao ovdje takav posao, pogotovo sada? Pa starci, kćer....tvoji straci...
Ne bi bilo jednostavno, ali starci su nam odavno odrasli, a djecu volim. Ako ne bi očekivala nešto previše love, mislim da bih i posao mogao srediti, bar kroz neko vrijeme. Samo nije u tome štos, zar ne? Ničemu pojedinačnom. Sve bi bilo drugačije, skoro baš sve, i to te straši. I ja se pitam.
Što se pitaš? Kako kuham, kakva sam domaćica? Bi li ti u prevelikim dozama dosadila? Jesam li ovakva svaki dan, većinom?
Ne bi, uvjeren sam, a kakva si većinom bi morao vidjeti, a da bi me možda plašilo. Nego, ima li ovaj razgovor neki cilj, razlog?
Svi razgovori imaju cilj i razlog!
Ali se neki sakrivaju prigodnim parolama, ha?! Da skratimo....
Okrećem se na bok, gledam je iz blizine u oči i pitam, hoćeš li se udati za mene? Iduće subote, ikada?
Glasno se smije, čvrsto ga hvata, već donekle probuđenog, namješta neki vragolasti izraz lica.....mada oči baš nisu sasvimu skladu s tim.
Hoću, možda, jednom.....
Spušta se mazno prema njemu, ljubeći me usput svagdje.
Nema više razgovora, naravno.....
srijeda, 16.03.2011.
Masline
Novo poznanstvo putem interneta se smiješi. Zanimljivo i s jasnom prednošću nad klasičnim upoznavanjem na Mreži.
Sam početak lipnja u mom morskom selu, turisti se još mogu pojedinačno pobrojiti, a još ne vrvi čak niti od stalnih ljetnih stanovnika. Čitam u sjenci tamarisa i pogađam se sa sobom hoću li se dati prevariti ljepotom još prehladnog mora. Pogled mi već po neki puta odluta do mola. Lijepa žena u ranim tridesetima već je drugi dan došla sama. Laptop u krilu, prsti lete tastaturom, ali i pogled kadikad luta preko ekrana. Nema baš neki izbor, naprosto kadikad mora dolutati i do mene. Zanimljiv pogled. Svjesna je naravno da i ja nju gledam. Od svih logičnih opcija kako bi joj mogao prići, na koncu ostaje najmanje privlačna. Morati ću u more, pa izići stepenicama na molu, tik pored nje. Čvrsto, vitko tijelo, šarmantna kratka frizurica, topao pogled, zaista lijepa, drugačija, čak i ovako, sasvim bez šminke. Ne, nikada je neće pozvati da se slika za kakvu naslovnicu, ali će sigurno svakom muškarcu izazvati toplu reakciju. Špijuniram u trenutku dok je još nesvjesna moje blizine. Blog.hr.
Imate puno prijatelja na Mreži, ha?
Molim...što.... sklapa laptop jednim pokretom i iznenađeno me gleda.
Oprostite, tamo sam prijeko čitavo prijepodne, sjećate se, nisam Vas mogao ne uočiti.....i koliko ste zauzeti računalom.
Pa da, volim to, a i voda mi se čini prehladnom. Brzo prođe vrijeme. Nešto proučavam, pitala sam za savjet....to jest.
Onda ste možda i za živo društvo. Kava? Sladoled? Tu preko puta....
O, pa ne znam baš, ja sam udata....ovaj, mislim, nemam baš običaj ići sa strancima na kavu.
Malo je pocvenjela, nekako joj se grudi malo brže dižu i spuštaju, na brzinu natiče sunčane naočale.
Ma dajte, ja uopće nisam stranac, pa poznajemo se iz viđenja već dva dana. Samo je ljepše piti kavu u društvu....ništa osobito!
Zbilja ne znam...zašto ja tako odjednom?
Nije odjednom, očito ste najljepše moguće društvo ovdje. Zašto ne biste popili kavu samnom?
Spušta laptop na ručnik. Pa dobro...kava, mada zbilja.....
Došla je i pridvečer na piće, ledenu Oranginu i još jedan cappucchino, prošetali smo zajedno, brbljali, ponešto se i smijali, prihvatila se i za moju ruku zbog propadanja peta u pijesak za vrijeme šetnje pustom plažom.
Oči i usne, to je ključ, to ju čini privlačnom, zanimljivom, lijepom na neki živ način. Dobro, i čvrste, ne prevelike grudi, te duge, vitke noge, ali ipak, oči prije svega. Sjenke i iskrice u njima, strast dok priča o njoj važnim stvarima.
Pristala je uz malo nećkanja i na sutrašnju vožnju čamcem, piknik na poznanikovom otočiću.
Otočić nedaleko mog morskog sela, zapravo tek donekle obrasla hrid, ne veća od petstotinjak kvadrata. Uglavnom okružena pocrnjelim golim stijenama, što iznad, što opasno blizu ispod površine mora. Tek jedan pouzdani prolaz među stijenjem, možda nekada davno čak i napravljen ljudskom rukom. Pred desetine godina, koliko, prema njihovoj debljini, očito datira i oprimistični pokušaj da se ovdje stvori maslenik. Ostale su samo tri stabla u maloj udubini, a i ona patnički isavijana, zakržljala. Nekoliko kvadrata plažice s pomiješanom crvenom zemljom, pržinom i krupnijim kamenčićima, nekoliko grmova makije, nešto osušene trave, dva-tri kaktusa....ili što su već.
Malo se lecnula kada sam je ovlaš poljubio u obraz na ukrcaju, opet zacrvenjela i nešto petljala, ali se u čamcu brzo opustila. Ugodno čavrljala. Dok sam vezao čamac stajala je na rubu plaže i razgledala. Prolazeći kraj nje s hladnjakom, dotaknem je usnama po golom dijelu leđa i povučem kraj mašnice kojom je ljetna haljina bila vezana oko vrata. Raskomoti se samo, u ovo doba nitko i ne prolazi ovuda. Kao da je zaustila prosvjedovati hvatajući haljinicu ispod grudi, a onda je valjda postala svjesna da je u kupaćem, pa ju je ipak pustila da klizne na tlo, mada s nekim napetim izrazom lica.
Ma daj, što si se ukočila, samo sam se šalio...obuci je natrag ako hoćeš...oprosti....
Samo je zaresla kosom sa zbunjenim izrazom lica, te složila haljinicu pored ležaljke što sam je donio, ostajući ipak u kupaćem, te sjela, mislim da sakrije nesigurnost. Ponudih je domaćim vinom razblaženim s polovinom vode i prihvatila je valjda ponajviše da zaposli ruke. Pričam o otočiću, poznaniku, svom čamcu, ljetima tu uokolo od djetinjstva. Ponovo se opušta i počinje smijati. Ustajem s ležaljke, vrlo mirno svlačim maju i bermude i ne osvrčući se na, siguran sam, njen zapanjen pogled, odšećem posve gol u more. Tek u vodi do vrata pozivan i nju na plivanje. Miče nervoznim pokretom pramen s čela, smiješi se napeto...petlja, iapk ustaje, prilazi vodi, gazi tek do gležnja.
Hladno je, znaš....ne znam...
Ma nije, hajde dođi, proplivaćemo, začas ćeš se ugrijati.
Izlazim iz vode prema njoj, misli mi jure, očito i njoj, gricka usnu, vidim da je vrlo točno uočila i da ne izgledam više sasvim bezazleno posvuda. Pružam joj ruku da je povedem, još se nećka, ali ipak na kraju pruža svoju ruku uz neki sasvim smušeni osmjeh. Kao da bi htjela izgledati bezbrižno, čak i vragolasto možda, a da joj je istovremno upaljeno svih stotinu crvenih svjetala u mozgu.
Ali šteta je ovdje močiti kupaći, bolje da te čeka vani suh...sasvim prirodno krećem rukom prema mašnici što joj drži gornji dio oko vrata. Gleda me ravno u oči, skoro ne trepčući, ali mi dopušta da razvežem obje mašne... Bacam ga na ležaljku i dotaknem je usnama po vršku jedne i druge snježno bijele dojke, što su mi se zaljuljale pred očima. Tek je stisnula šake kada joj istovremeno povlačim i obje vezice na bokovima. Okrećem se držaći je za ruku i vodim je u more ne gledajući je više. Šutimo i plivamo, smiješim se bezbrižno mada mi ietakako tutnji u glavi, srce i još ponešto jako pulsira. Govori nešto isprekidano i posve nevažno, pomalo grozničavo, dok plivam prema njoj. Okreće se kao da će pobjeći, ali ipak mi dopušta da je privučem leđima uza se. Ljubim je iza uha, više taknem usnama...nastavlja pričati, ne sjećam se što, pravi se kao da ga upće ne osjeća, napetog, duž cijelog procjepa svoje guze u mojem krilu. Kliznem joj šakama po grudima, osjećam kako su joj bradavice napete, samo je čvrsto oko struka držim uza se. Minimalno mičemo nogama, tek da ne potonemo, ali meni se čini da kao da sam zakoračio u raj, tako dobro osjećajući napete mišće njezinih bedara uza se. Priča o svojem uobičajenom moru, nekom dalekom molu, zalascima sunca. Puštam je da otpliva dalje. Krećem malo prema obali, okrećem se čim sam osjetio tlo pod nogama, čekam je. Pliva ravno prema meni i saginjem se da je dočekam poljupcem. Usne nam se dodiruju nad površinom mora, privlačim je u naručje, noge joj se refleksno omataju oko mene. Dugo je ljubim, dok mi prsti klize po njezinim leđima, oko struka, obuhvaćaju napetu guzu, istražuju. Divlje mi pulsira stiješnjen našim trbusima. Podižem je držeči za guzu, u vodi laku kao perce, i samo bez zastajanja klizne po njemu, malo me grčevitije poljubi kada čitav nestane u njoj.
Znala sam da ovo nije bilo pametno.....Sada je smješak već onakav kakav otapa sante leda, koji diže muškarce u nebo. Uzbudljivo se pomiče po njemu, pomaže mi kada ju dižem i ponovo spuštam, ljubi me posvuda...možda tek još malko izbjegavajući izravan pogled. I kada mi grčevito ukopa prste u kosu zategnute kičme, samo spusti svoje lice na moje rame, možda tek uz tihi izdah.
Vodim je do pličaka, ostajemo ležati u desetak centimetara mora, nastavljamo voditi prilično nevezan i nevažan razgovor, ali više i ne pokušavajući obuzdati ruke, lutajući si međusobno cijelim tijelom. Nije više bilo niti iznenađenog pogleda, niti zbunjenosti, niti kada mi je ta igra postala preuzbudljiva, kada sam je samo opkoračio i ponudio joj ga. Samo me kratko pogledala pogledom zadovoljne žene prije nego li ga je liznula, pa obuhvatila usnama, zaigrala se posve njime......
Polagano smo jeli sir iz ulja, pršut i domaći kruh. Beskrajno sam uživao gledajući je, čas potrbuške, čas nalakćenu, dok joj se jedna, pa druga dojka lagano njihala, dok je zavodljivo savijala nogu u koljenu, možda slučajno, a možda baš i ne, povremeno mi je raskošno pokazivajući, mijenjajući položaj.
Niti najmanjim trzajem nije pokazala više nikakvo iznenađenje niti kada sam pošao za njom dok je vraćala hranu u hladnjak, u sjeni stare kržljave masline. Čim sam joj položio ruku na rame, samo se savila u struku, uhvatila za staru, poleglu granu i blago raširila noge. Nije više govorila ništa, tek je sve drugačije disala i dopustila si poneki nerazumljiv zvuk i jecaj iz dubine grla, dok se, dižući se na prste, makar na čas pokušavala maknuti s mog jezika, prekinuti me, uzeti zraka između niza potresa što su joj omekšavali koljena. Čak i kada sam se uspravio iza nje, napokon je pustio, niti pomakla se nije, tek su joj se zabijelili zglobovi na rukama od grčevitog stiska grane, od nervoze iščekivanja onoga što je znala da slijedi, od pokušaja da me zadrži, da prihvati svu slinu kojom sam ju probijao. Od želje da me opet odvede u oblake, podizala se na prste, pokušavala me još malo više prihvatiti, pa čvrsto stiskala guzu, uvijala se kralježnicom.....bila istovremeno meka poput vate i gotovo kao kamen čvsta dok se svaki puta iznova napinjala i isturala guzu da me dočeka.....
