ponedjeljak, 22.09.2008.
Sve počinje ispočetka
Burni mjeseci, puni uspona i padova, jurnjave, ispunjenih i neispunjenih želja i snova, uspjeha i potpunih promašaja, visokog tempa i zasluženog odmora u posvemašnjem miru, kao pravog kontrasta, napokon su došli kraju. Počinje opet običan život. Moja udobna, već donekle rasklimana fotelja, tajnica što me se baš zaželjela, možda tek neku nijansu manje nego moj labrador, poznati kafić, TV program, dobro poznata lica, klasične šale s bradom, svakodnevno ubijanje viška vremena....
Što znači da sam se ipak sakupio na hrpu, pospremio sve u svoje ladice, hladno, koliko je moguće, proanalizirao sve što me mučilo, nadjenuo svemu istinita imena i osjećam se spreman za nastavak. Dapače, čak mi se kod konačnog zbrajanja, suma-sumarum, što se kaže, oteo i stidljiv smješak! Nije to bila tako loša "sezona", sve u svemu. Prošle su kroz moj život dvije iznimne žene, ostavile dubok trag u mojoj duši, naučile me ponešto, razveselile mnogo puta, odvele tamo gdje se ne bude tako često... Na poslu nove situacije, nova zemlja jedno vrijeme, drugačija kultura, možda čak i trunčica prave opasnosti u nekoliko trenutaka.... posao uspješno odrađen! Povratak s lovorikama....pretjerujem, naravno, ali znaju oni koji trebaju znati!
Prvih nekoliko dana čista rutina, upoznavanje s tekućim događanjima, potpisivanje onoga što je moglo čekati, lutanje po raznim kancelarijama, dio iz kurtoazije, dio da vidim drage ljude, dio da ponovo obilježim teritorij...neki se razbahatili, što bi Jasna, tajnica, rekla, smiješeći mi se s ruba stola i lagano klateći lijepom, preplanulom, nogom....nastavljajući naše, bar za sada, posve nevine, ali ipak donekle erotske, igrice....sasvim interne i ipak pretežno šaljive!
Nekoliko dana, međutim, dosta je za nabrojeno i početkom novoga tjedna viška vremena postaje previše....počinju se rojiti razne misli, primjećujem da, na primjer, za Jasnom gledam previše koncentrirano, kao da je prvi puta vidim....kao da o njoj ne razmišljam samo kao o višegodišnjoj tajnici. Primjetila je i ona...i došla danas u hlačama uz napomenu da nije vrijeme za one njezine, za nijansu prekratke, kostimiće...da vidi da je šef malko dezorjentiran, pa ga nije pametno uznemiravati!
Tko nas bolje poznaje od tajnica! Imala je i nekoliko prijedloga što bi se dalo razgledati...neke nove žene u gradu, jedna liječnica iz Dalmatinske zagore, dvije-tri nove učiteljice i prava gradska senzacija, povratak jedne prave ljepotice iz Njemačke, ekonomistice koja sada pokreće seoski turizam... Kao "senzaciju" ju je opisao njezin muž, što joj se nije previše dopalo, jasno....pa mi ju je valjda preporučila iz pakosti njemu. Sve uz kavu, u polu-šali, već kako mi znamo ljudovati par puta dnevno, osobito kada su kišni dani, pa mi se ne da nikuda! Morati ću se raspitati....mlade učiteljice su mi vjerojatno premlade, liječnica ili ekonomistica, dakle... Šalimo se dalje, naravno!
Mada, šalu na stranu, predugo nisam bio sa ženom i malo mi to nedostaje...malo više, čitava igra, ne samo sex. Ili mi samo ne pada na pamet ništa izazovnije čime bi ispunio dan? Na trenutak sam pošao nazvati Anđela u metropolu, ali sam odustao....ipak sam ja veliki dečko, krug je zatvoren baš kako treba i čačkanje ne bi donijelo ništa dobro...kao uvijek u tim situacijama. Vrtio sam i neka davno upisana imena, žene s kojima sam na razno raznenačine znao biti tu i tamo, na obostrano zadovoljstvo i obostrano bez velikih očekivanja (bar sam tako shvatio ?!). Ali nisam nazvao nikoga, još nisam dovoljno očajan....valjda nisam. I bivša Pipravnica sada ovdje radi i uputila mi je poneki ne sasvim uobičajen pogled, ili mi se bar tako učinilo, no očito nisam dovoljno očajan, previše se dobro sjećam da je bilo neugodnosti prošli puta, da nije sve dobro shvatila! Da današnje nove generacije nisu ispale po mom ukusu....
Politika se doduše zakuhava, počinju podzemne igrice, sklapanje saveza ad hoc, testiranje druge strane i tako to, ali to mi još nije dovoljno zanimljivo....velike ribe tek trebaju ući u igru, ipak je još više od sedam mjeseci do izbora...biti će vremena! Dovoljno će mi zaokupiti proljeće!
Lov, dakle,he, he.. Vrijeme je da izaberem metu, živnem, pokrenem se i maknem iz kancelarije...još ću postati radoholičar! Ma, zaželio sam se lova, jako...planiranja, zamaranja, novih štoseva, "pametnih" razgovora, poziva, SMS-ova, pa svakako i dana D, uživanja kada se omča stegne, kada napokon pakovanje otpada, istina izlazi na vidjelo,....strast, zvjezdice, iščekivanje, blaženi osjećaj poslije. Mda.....
PS...da feministice ne bi krivo shvatile, to ja samo slikovito nazivam lov, a zapravo obožavam i jako poštujem žene, posebno lijepe i pametne...dakle nema razloga za pogrde toga tipa, he,he,he...
petak, 05.09.2008.
Ništa
Posljednjih dana, tjedana, obuzeo me valjda prvi puta u životu, bar računajući periode duže od dana, neobičan osjećaj i potreba za mirom, skoro apsolutnim! Ne samo da ništa ne radim, nego ništa niti ne planiram, ne želim, ne smišljam.... Neobičan osjećaj, posebno za čovjeka čiji aktivni dan zapravo čitav život traje između 18 i doslovce 24 sata. Čovjeka koji se već odavno navikao razmišljati i djelovati čak i na više kolosijeka odjednom...relativno uspješno!
Srećom, godišnji je odmor pa je nekako primjereno. Ali je svejedno neobičan osjećaj, osjećati ništa! Lebdim negdje malko pomaknut od okoline i uglavnom ju niti ne opažam, ili tek u fragmentima, pokrećući se tek radi najosnovnijih potreba, a i to sporo....pola se sata nagovaram da odem po krafnu u 30 metara udaljenu pekaru. Ništa u punom smislu te riječi! Svjestan doduše kakofonije osjećaja i strasti uokolo, ljubavi, mržnje, tuge, sreće, zavisti...koječega, što uočim u očima i pokretima ljudi što prolaze pored mene kada odšetam do klupe na rivi. Uočim i samo mi je neobično, smiješno skoro, koliko su predani tim osjećajima, koliko su "navijeni", kako stalno nekamo žure....kombiniraju....
Mogu satima tek plutati fragmentima sjećanja, davno ili skoro doživljenim situacijama, analizirati ih, možda prvi puta, ledeno, sa strane...procjenjivati druge i sebe tada, jasno vidjeti greške, poteze povučene radi krivog zaključivanja, radi prenaglašenih osjećaja, pa i neznanja, čistih logičkih pogrešaka, obične gluposti.... Čak i čestitati si tu i tamo radi vidovitosti, točnog "filinga".....baš kao i drugima priznati točne procjene, velike poteze.
I knjige! Uživam u njima kao što već dugo nisam....naprosto uplovim u radnju kao da sam tamo, počnem živjeti njihov život, posve se odvojim od realnosti, pustim da me obuhvate njihovi svjetovi.
Još je nešto čudno... Svuda oko mene lijepe, preplanule žene i djevojke, minimalno obučene, odmorne, nasmiješene, više nego očito spremne za šlag na torti, za začiniti lijep godišnji... Vidim ih, po navici "ocjenim", svrstam u neke svoje interne kategorije...i prođem hladan kao led, niti ne pomislivši.....
Kažem, veliko NIŠTA! Ali čudesno ugodno, smirujuće, da, tužnjikavo svakako, ali opet tako mirno da me posve obuzme.....sporo pokrećem ruke i noge kada plivam, sporo hodam, sporo mislim, dugo se odlučujem i za najbanalnije poteze!
Baš me zanima što će biti kada ovi tjedni godišnjeg prođu...što me može pokrenuti, uključiti, motivirati....hoće li sada, poslije četrdesete, ipak sve ili ponešto biti drugačije? Dođemo li svi nekada do neke točke kada energija počne kopniti, kada se odmor sam nameće na račun aktinosti? Može li to, bar s vremenom, prihvatiti i naš mozak, poče li i on funkcionirati u skladu s novom zbiljom, ili pak dođemo u situaciju da su oči veće od mogućnosti? Potroši li čovjek s vremenom dio motiva oko svega, karijere, posla, žena, ljubavi, društvenih aktivnosti...? Ili sam tek jako umoran sada i samo dok se dobro ne odmorim, nakon par "brzih", možda prebrzih mjeseci, na svim poljima, aktivnijih, ispunjenijih, od nekih godina takozvanih običnih, obiteljskih ljudi!
Bojim se zapravo da sve ono što sam donedavno tako želio i u što sam bio spreman uložiti sve, uopće ne može postojati, funkcionirati, motivirati me....ako nije potpuno, "najviše", najbolje, do kraja! Da me tada uopće neće zanimati. Pisao sam u prošlom postu primjerice da sam imao iznimne žene, jedno vrijeme čak dvije odjednom, prave dragocjenosti, rjetkosti....a za njih, naravno, treba i izniman trud! Pa onda posao, usko vezan uz političku karijeru....u tom zvjerinjaku, ili si na 110% ili te nema, bar ne blizu vrhova....ili, čak niti tamo odakle se oni vide. A sada, ne samo da se ne osjećam sposobnim i motiviranim za uključiti se u IGRU, već to uopće niti ne želim.....
Za sada, valjda? Ha, ha, ha...uživam i nadam se da neće potrajati....čudno je ljudsko srce, a?!?
