Posljednjih dana, tjedana, obuzeo me valjda prvi puta u životu, bar računajući periode duže od dana, neobičan osjećaj i potreba za mirom, skoro apsolutnim! Ne samo da ništa ne radim, nego ništa niti ne planiram, ne želim, ne smišljam.... Neobičan osjećaj, posebno za čovjeka čiji aktivni dan zapravo čitav život traje između 18 i doslovce 24 sata. Čovjeka koji se već odavno navikao razmišljati i djelovati čak i na više kolosijeka odjednom...relativno uspješno!
Srećom, godišnji je odmor pa je nekako primjereno. Ali je svejedno neobičan osjećaj, osjećati ništa! Lebdim negdje malko pomaknut od okoline i uglavnom ju niti ne opažam, ili tek u fragmentima, pokrećući se tek radi najosnovnijih potreba, a i to sporo....pola se sata nagovaram da odem po krafnu u 30 metara udaljenu pekaru. Ništa u punom smislu te riječi! Svjestan doduše kakofonije osjećaja i strasti uokolo, ljubavi, mržnje, tuge, sreće, zavisti...koječega, što uočim u očima i pokretima ljudi što prolaze pored mene kada odšetam do klupe na rivi. Uočim i samo mi je neobično, smiješno skoro, koliko su predani tim osjećajima, koliko su "navijeni", kako stalno nekamo žure....kombiniraju....
Mogu satima tek plutati fragmentima sjećanja, davno ili skoro doživljenim situacijama, analizirati ih, možda prvi puta, ledeno, sa strane...procjenjivati druge i sebe tada, jasno vidjeti greške, poteze povučene radi krivog zaključivanja, radi prenaglašenih osjećaja, pa i neznanja, čistih logičkih pogrešaka, obične gluposti.... Čak i čestitati si tu i tamo radi vidovitosti, točnog "filinga".....baš kao i drugima priznati točne procjene, velike poteze.
I knjige! Uživam u njima kao što već dugo nisam....naprosto uplovim u radnju kao da sam tamo, počnem živjeti njihov život, posve se odvojim od realnosti, pustim da me obuhvate njihovi svjetovi.
Još je nešto čudno... Svuda oko mene lijepe, preplanule žene i djevojke, minimalno obučene, odmorne, nasmiješene, više nego očito spremne za šlag na torti, za začiniti lijep godišnji... Vidim ih, po navici "ocjenim", svrstam u neke svoje interne kategorije...i prođem hladan kao led, niti ne pomislivši.....
Kažem, veliko NIŠTA! Ali čudesno ugodno, smirujuće, da, tužnjikavo svakako, ali opet tako mirno da me posve obuzme.....sporo pokrećem ruke i noge kada plivam, sporo hodam, sporo mislim, dugo se odlučujem i za najbanalnije poteze!
Baš me zanima što će biti kada ovi tjedni godišnjeg prođu...što me može pokrenuti, uključiti, motivirati....hoće li sada, poslije četrdesete, ipak sve ili ponešto biti drugačije? Dođemo li svi nekada do neke točke kada energija počne kopniti, kada se odmor sam nameće na račun aktinosti? Može li to, bar s vremenom, prihvatiti i naš mozak, poče li i on funkcionirati u skladu s novom zbiljom, ili pak dođemo u situaciju da su oči veće od mogućnosti? Potroši li čovjek s vremenom dio motiva oko svega, karijere, posla, žena, ljubavi, društvenih aktivnosti...? Ili sam tek jako umoran sada i samo dok se dobro ne odmorim, nakon par "brzih", možda prebrzih mjeseci, na svim poljima, aktivnijih, ispunjenijih, od nekih godina takozvanih običnih, obiteljskih ljudi!
Bojim se zapravo da sve ono što sam donedavno tako želio i u što sam bio spreman uložiti sve, uopće ne može postojati, funkcionirati, motivirati me....ako nije potpuno, "najviše", najbolje, do kraja! Da me tada uopće neće zanimati. Pisao sam u prošlom postu primjerice da sam imao iznimne žene, jedno vrijeme čak dvije odjednom, prave dragocjenosti, rjetkosti....a za njih, naravno, treba i izniman trud! Pa onda posao, usko vezan uz političku karijeru....u tom zvjerinjaku, ili si na 110% ili te nema, bar ne blizu vrhova....ili, čak niti tamo odakle se oni vide. A sada, ne samo da se ne osjećam sposobnim i motiviranim za uključiti se u IGRU, već to uopće niti ne želim.....
Za sada, valjda? Ha, ha, ha...uživam i nadam se da neće potrajati....čudno je ljudsko srce, a?!?
Post je objavljen 05.09.2008. u 16:56 sati.