ponedjeljak, 10.01.2011.
Njezino visočanstvo, žena!
Rekoh, višlje, auto je već jurio, blago rečeno neumjereno! Nestrpljenje da je vidim, dodirnem, nije bilo ništa manje od treperenja u grudima kada sam se prvi puta ponadao da će postati moja. Neko pucketanje u mozgu, nervozni prsti, nekontrolirani niz dragih sličica što se vrte nekom posve vlastitom logikom. Dobro što sam sam, jer koncentrirati se na još nešto, osim vožnje, mislim da bi bilo nemoguće. I vožnja je problem, tek zalutali pogled na kazaljku što se opasno primakla okrugloj brojci navodi me da pustim papučicu. Hej....to je ipak ludo!
Skoro ispustiti kontrolu, to mi ovih dana ne može skoro ništa učiniti. Ni roditelji, ni posao, ni politika, niti novac...skoro ništa kažem...osim Nje, moga Anđela. Lijepa je žena, bez sumnje, i pametna, i tajanstvena, duboka, ali ipak viđao sam i ljepše i pametnije, duhovitije, pa i dostupnije u svakom smislu, a niti jedna mi nije ovo činila. Već na pomisao me izbacivala iz ravnoteže, opsjedala doslovce, nerazmrsivo mi se upletala među vijuge mozge, doslovce kadikad preuzimala kontrolu, vodila po samoj ivici. I još činila da uživam u tome, smiješim se bez povoda, da mi valjda i temperatura malo naraste, da me obuzima neka toplina kao sada!
Već uhodano, mali je crveni auto bio straga, u uglu podzemnog parkirališta, nekako sam, baš kao da nekoga čeka. Vidjela me izdaleka, već izašla, bacila rutinski pogled uokolo, preko krova moga auta, kliznula unutra...gotovo da nisam niti stao. Nema poljupca, ne još, previše ljudi, makar ne preblizu.
Čuj...hajdemo odmah nekamo u hotel...može? Ne vozi mi se nikamo, loša je cesta....gluposti pričam....hoću te stisnuti uza se, odmah, čim prije. Trebaš mi...sada! Može? Ruka na mom koljenu prebire nesvejsno, nestrpljivo, govori čak jasnije od riječi. Jesam li ti teška nekada, jesi nešto drugo isplanirao? Djetinjasta sam...ne moramo....
Naravno da moramo...ako tako hoćeš, otkazati ću, nije problem. Tamo, na staru aerodromsku?
U redu je, da, lijepo je i sasvim po strani!
Omotala se, zaplela, oko mene čim smo zatvorili vrata hotelske sobe, počela me ljubiti skoro grozničavo, zatim povukla na svilenkasti prekrivač i omotala čvrsto nogama. Pri tome joj se uska suknjica visoko podigla i otkrila magičnu bjelinu bedra iznad crne čipke čarapa, neodoljiv poziv da krenem rukom višlje, čvrsto je, posjednički, stisnem za guzu, dok mi je u glavi bubnjalo stotinu bubnjeva zbog vrele golotinje pod dlanom,
Tako voliš, je li, sve spremno, samo za tebe....?!? Dođi odmah, hajde, moram te osjetiti odmah...mrmljala je prtljajući mi s hlačama, dok sam joj, već posve na rubu razuma, strasno ljubio lice i vrat, tek joj refleksno dopuštajući da se migolji ispod mene, namješta, tek marginalno osjećajući kako me u žurbi neoprezno i žestoko zagrebala po stražnjici, ali tako dobro osjetivši uzdah, val njezina cijela tijela, kada me naprosto uzela u sebe, trznula se još jednom i zatim me zgrabila nogama kao pijavica!
Isuse, ja sam luda, posve luda....
Napetost je polako nestajala s njezina lica, mijenjao ju je neki malo odsutni, opušteni i čarobno nasmiješeni izraz...dotakla me usnama i mazno rekla, istovremeno popuštajući stisak...tako, sada mi možeš raditi što hoćeš. Podignut na laktove, još uvijek sasvim u njoj, promatrao sam te duboke oči u polumraku, obasjane tek noćnim svjetlima moga omiljenog velegrada i uživao kao rijetko kada. S mišlju koliko sam sretan što me ova žena toliko želi, što od stotina muškaraca s kojima se susreće, treba baš mene, toliko da je dopustila da ta želja prokulja iz nje posve nekontrolirano i jasno! Toliko mi znači ta činjenica, taj osjećaj, da sam skoro previdio njezine polagane pokrete kukovima, skoro nepomična, tek me je nježno ljuljuškala u carstvu svoje strasti. Povremeno malko mijenjajući ritam i snagu bedara, kako sam joj, prvo dlanovima, pa usnama i kadikad zubima, detaljno istraživao grudi, plavičasto bijele, valjda od neona, s, činilo se, gotovo crnim velikim slatkišima na sredini. Gotovo je smiješno izgledala, s gotovo još savršenom frizurom, ali razmazanim ružem, suknjom oko pojasa i širom raskopčanom bluzom. Čitavom težinom, skoro posve opušten, pritiskao sam je na krevet i dopuštao joj tek ograničene pokrete bedrenih i trbušnih mišića, neki čaroban ples njezina krila, a bez ikakve volje i namjere da nešto promijenim, čak i kada je zbog moga jezika pokušala napeti kičmu, dići me, pokrenuti....Čak i kada mi se učinilo da ti pokreti postaju nervozniji, da me njena unutrašnjost drugačije hvata, nisam imao volje pokrenuti se, išta promijeniti, maći pogled s njezinih očiju i grudi, uživati u ponekoj novoj bori oko očiju u času kada su joj se usta počela stezati, sama od sebe mijenjati onaj izazivački osmjeh u napeti. Trudila se ne skrenuti pogled, ne zatvoriti oči....što mi to radiš?
Ja? Skoro ništa....samo te malo ljubim....
Baš....nije uspjela, zgrabila me oko vrata, privukla, prikovala opet nogama i zaljuljala cijelim tijelom, kao na nekom slatkom valu, na nekoliko sve manjih valova.....
Pustio sam je i svukao se, i ona se riješila skoro svega.
Hoćeš da ostavim čarape, sviđaju ti se, zar ne?
Ne, ništa neću da ostaviš, upaliti ću lampu, hoću te gledati, detaljno, hoću uživati koliko si lijepa i uzbudljiva tako posve gola.
Prilazim joj dok skida svilene čarape, zavirujem joj među bedra dok naizmjence podiže noge, malo ih duže nego li je potrebno drži raširenim...saginje se dodiruje ga usnama, pa jezikom, pušta da joj klizne među zube, zapinje rubom kada izlazi. Ruke mi se same podižu u njjezinu kosu, udahnem šumno kada joj osjetim nepce cijelom dužinom...i krajnjom snagom volje se odmičem, zamjenjujem ga jezikom.
Ne, ne sada, previše bi bilo.....
Je li, previše čega? Predugo je čekao, možda?
Valjda....
Guram ju da se ispruži, podiže jednu nogu, savija u koljenu, razmiče ju, izazivački se pokazuje, nudi...uživa što sve teže dišem, mrsi si prstima šumicu, oblizuje usne... I onda se netko usudi reći samo sex....!!???
Zaklapam joj oči poljupcima, jezikom krećem niz vrat, opet uživam u težini grudi, u napetosti željnih bradavica, u njezinoj reakciji na moje usne na struku, na trbuhu.....malo odsutno ga miluje dok može dohvatiti, nakon što joj prođem unutrašnjom stranom bedra i vraćam se drugim, kao da mi čita misli, okreće se potrbuške i zaljula mišićima stražnjice, okreće glavu, još me jednom posebno pogleda preko ramena, pa zakopa glavu u jastuk. Sjedam joj na bedra i uživam u njezinoj reakciji dok joj ližem kičmu i čvrsto masiram izluđujuću guzu, u uvijanju, posebnom pokretu kičme kada se spustim u udubinu iznad guze, u vrelini što isijava ispod mene.
Podiže se na koljena, za mnom, čim osjeti da je popustio pritisak...hajde sada, dosta je bilo, hajde prokleto te želim ...jako....
I zatim praznina...prava pravcata praznina u sjećanju, crveni zastor što zamagljuje stvarnost, osobita sila što me nosi, pokreće čitavog prema njoj, obuzima i lomi, podiže i usijava, kao magnet vuče u eksploziju čitavog tijela, eksploziju što se širi iz mozga i posve me obuhvaća, u sliovit stisak ruku i nekontrolirani nasrtaj, uz neke čudne zvuke, glasove, negdje u daljini, mada, sasvim vjerojatno, naše....
Sigurno naše....jer je koju minutu kasnije, ležeči mi glavom u krilu, mazno promrljala....misliš da bi se netko mogao buniti zbog buke, ha?! Uopće ne znam što je ovaj puta s njom bilo, kako, ali valjda dobro, dok se tako zadovoljno smiješi igrajući se prstima i usnama.
Gledam ju ispred zatamnjenog stakla, raznobojnu zbog svjetala vani, nepomičnu, tek polusvjestan, nečim trgnut iz polusna...
Znaš, ti si vrlo opasan čovjek.....ništa ne tražiš, a uzimaš tako puno!
utorak, 04.01.2011.
Ljubav....ili ipak ljubavi?
Nestrpljiv sam kao tinejđer koji se nada da će mu se prvi puta posrećiti. Auto juri već nerazumnom brzinom, ali kilometri svejedno presporo prolaze. Koliko god bio svjestan da je prilično svejedno hoću li u metropolu stići petnaest minuta prije ili kasnije i koliko god znao da sam već sve vidio i doživio, baš kao i da uopće ne mogu zakasniti! Smješak mi ne silazi s lica i srećom da jurim prebrzo da to itko zamijeti, jer bi me sigurno smatrali ludom što se smije sama sebi.
Nije ovo prvi puta da razmišljam o Anđelu, o nama, tako ushićeno, mladenački nestrpljivo, magično sveobuhvatno, svakom stanicom svoga tijela, čitavim duhom, uza svu maštu. To je nesporna činjenica. Ali je činjenica i da slijede i druga razmišljanja, pitanja i usporedbe. Kako zvati, čime smatrati to među nama. U klasičnu definiciju Ljubavi se baš ne uklapa da mi je dovoljna nekoliko puta mjesečno, da me je u stanju držati dovoljno visoko u periodima između, koliko god s vremena na vrijeme špekuliram i o drugačijem, stalnijem odnosu, suživotu na koncu! Doista imam dovoljno žene, nemam potrebu zagledati druge zbog manjka žene, pokušavati nadoknaditi. Ali istovremeno mi uopče ne zamagljuje pogled, ne čini okolinu ružičastom, nebitnom. Zanimaju me i dalje druge žene, gledam ih, proučavam, analiziram, shvaćam i prihvaćam njihove signale.Sasvim je moguće da me privuče neka od njih, da ju pokušam detaljnije upoznati. Ali te dvije činjenice zapravo realno nisu u nikakvom odnosu. Anđeo je jedan svijet, sve ostalo neki drugi. Pokazao je to i moj nedavni pokušaj života s nekim drugim.Relativno uspješan, korektan u najmanju ruku, s uobičajenom amplitudom i neuspjehom u konačnosti. Ali jedinom vezom s Anđelom u smislu nepovoljne usporedbe meni najvažnijeg, kada su žene u pitanju! Stvarne želje i potrebe za mnom!
Pitanje svih pitanja jest zapravo je li ovo i jedini način da dvoje ljudi budu duže ushićeni jedno s drugim. Ako im život ne kvare svakodnevne banalnosti, ako nisu nazočni u neminovnim trenutcima pada raspoloženja i duha, ako si dopuste razmake za punjenje baterija, rasta želje i potrebe. Ali konkretne, međusobne želje, svijesti da slatko iščekuju osobit događaj, osobit već mnogo puta i praktično bez izuzetka.....Neporecivo iznimno vrijedan! Ili se radi samo o opsjeni, varci osjećaja i mašte, tek u sivim stanicama iskonstruiranom događaju, koji relativno uobičajeni sex učini posebnim. Ali ne, ne bi ikakva varka mogla tako dugo trajati, ne bi se tijelo i duša osjećali tako ispunjeni, sasvim zadovoljni, oduševljeni! To jest stvarno i osobito lijepo, to što si nas dvoje međusobno činimo! Uostalom, postoji bar još jedna osoba koja je shvatila isto, koja je najbolji moguće rješenje našla ovako. A to već sluti da bi moglo tako biti i s drugima, bar nekima, priznali to sebi i drugima, ili pak ne.
Je li onda, uprkos mnogim drugim teorijama, čovjek zapravo prilično samotno biće, dovoljno samo sebi glavninu vremena? Ispunjavamo li dakle svoj život najbolje sami, u raznim nišama, od poslovnih, karijere, do društvenih organizacija, obiteljskih odnosa i svega sličnog? A tek nas interesi zajednice, običaji, tjeraju u brak i zajednički život s ikim. Odnosno pristajemo li na to tek jer je to uobičajeni put da dobijemo sex i čitav šušur oko njega, žene, odnosno muškarce, u dozama koje nam doista trebaju. A te doze nisu svaki sat u svakom danu, čitavog života, što je prilično očito! Mnogi "bježe" iz braka, privremeno, na nekoliko sati ili dana, smišljajući najmaštovitije razloge za to, pa čak i čitave organizacije, mnogi se s bračnim partnerima sukobljuju oko vlastitih interesa, hobija, materijalnih očekivanja i slično.... Iako osnovni dio njihovih muško-ženskih odnosa dobro funkcionira, ili bi mogao da nema ostatka. Na stranu banalni dio priče oko kuhanja, pranja i čišćenja. Jer objektivno je najskuplji način da to zadovoljimo platiti to životom, načinom života i odricanjem od stvarnih, osobnih, prioriteta. Nitko, mislim, ne može tvrditi da godinama želi biti nerazdvojan s nekim, da mu itko može zadovoljiti sve potrebe, koliko god se na početku i činilo tako, da se kad-tad ne javi nagon, potreba, da se pogleda šire, da odjednom ne dođu sati dosade i nezadovoljstva ograničenim načinom živoita!
Možda bogohulim, možda tražim isprike za svoj način života, ali doista se osjećam izvrsno dok gledam prve slike Zagreba, jurim joj u zagrljaj od par sati! Iako ću sutra biti u posve drugoj sredini, iako sam Novu, primjerice, dočekao u sasvim drugom, ugodnom, društvu, iako ću sutra gotovinom platiti stranu ženu koja mi je protekli mjesec čistila stan!
Ili samo još nisam našao pravu? Jesu li moguće, postoje li Prave ili Pravi? Govorimo li mi to čitavo vrijeme o Ljubavi, ili ipak o nizu ljubavi, nizu segmenata naših života, najrazličitijih niša i ljudi u određenim vremenskim razdobljima? Koji god pri tome društveni okvir službeno podržavali, nastojali održati bar prividno!
