srijeda, 08.12.2010.
Malo filozofije o ljubavi...valjda zbog južine !?
Često, mada u različitim intervalima, zna me zaokupiti jedno životno pitanje. Pitanje korelacije svih važnih faktora i utjecaja koji na koncu daju neku rezultatntu, sliku i osjećaj o našem vlastitom životu. Zadovoljstvo njime, ravnodušnost tipa tako je svima, ili pak osjećaj nezadovoljstva, promašenosti.
Mnogi izvori u prvi plan stavljaju ljubav kao najvažniji, a dosta njih također i kao jedini uvjet. Spominju se još srodne duše, novac, u kojem god smislu, te zadovoljstvo poslom i karijerom. Zatim obitelj, dakle djeca, te društveni status, obrazovanje i socioekonomsko okružje.
Slažem se da bi se uklapanjem svega ili većine s ovoga popisa vjerojatno doista dobila dobra, sasvim zadovoljavajuća kombinacija. A opet, premalo ljudi se uklapa! Dapače, gotovo je nemoguće uvijek se doista slagati s partnerom, djecom, ostatkom obitelji ili suradnicima na poslu. Materijalne prilike također nisu većini stalno blistave, okolina se mijenja, društveni je status vrlo klizav.... Ili je većina nesretna dakle, ili je moguće, poput desetoboja, da jedna ili dvije-tri discipline budu tako jako dobre da maskiraju manjkavosti ostalih. Da daju dovoljno produžen dobar osjećaj, recimo na lošem poslu, do povratka u idilu doma.
Na tom tragu vidim ključnu ulogu ljubavi, njezinu funkciju koja bi objasnila očito njezine suprostavljene značajke. Veličinu i snagu s jedne strane i potrošnost s druge, ograničeno trajanje, od kratkog do vrlo dugog! Neosporno je da dolazi posve iracionalno, ali i da može proći, prolazi, također bez dramitičnih promjena, razloga! Držim da je dobijemo, osjetimo prema nekome, određenu količinu, svaki puta drugačiju, ovisno o nizu slučajnosti, poput fizičke privlačnosti, humora, pričljivosti, sexualne kompatibilnosti, sličnih interesa, hormonske slike, trenutnog duševnog statusa, vjerojatno i rasporeda zvijezda! Ali uvijek definirano koliko, izvan dosega našeg truda, utjecaja i namjera.
S druge strane imamo realan život sa svim njegovim zamkama, neugodnostima i uopće datostima određenog trenutka, slučaja. Koji može biti dobar, izvrstan i ispunjujući, ili pak opterećen, zamoran i iscrpljujući.
Primjerice, dolazimo s posla koji volimo raditi, za koji smo izvrsno plaćeni i na kojemu baš dobro živimo, realno skoro polovinu života, s radnim kolegama. Kod kuće nas čeka netko dobre volje tko nam se sviđa, kome se volimo smijati, tko nam ugađa. Pa bez obzira što nam svejedno nekada može ići na živce, ili pak samo zbog njega kadikad moramo činiti i što inače ne bismo, ili je kadikad zamoran sa svojim temama ili ićim sličnim, treba nam samo malo ljepila, ljubavi, da suživot uglancamo, premostimo sitnice, te da naš život u cjelosti izgleda lijepo, savršeno i najvažnije, da nas ispunja zadovoljstvom. Naravno, moguće je i štedjeti, truditi se sasvim racionalno i s namjerom kako suživot učiniti ugodnim, te se tako štedi ljubav, razvlači na duže, koristeći se njome tek kada je neizbježno. Ako nam je lijepo u kazalištu, na izletu, u shopingu, ako uživamo u dobrom objedu ili što slično, bilo bi nam to lijepo i da ljubavi nema.
U suprotnoj situaciji, ako smo stalno pod stresom zbog novca, posla, problema s obitelji, s partnerom, svaki je puta potrebna znatna količina ljubavi da ipak vidimo dovoljno ružičastu stvarnost, da se uvjerimo kako ipak vrijedi to što imamo, makar je realno jako bodljikavo i neudobno. Te se ljubav troši naočigled, počne nestajati i ostane stvarnost. Stvarnost koja realno nikada nije baš kakvu smo maštali i željeli, ni u kom segmentu.
Svaki mogući partner ima mana, svaki posao tamnu stranu, svi društveni odnosi pokvareni, živcirajući dio! Otud mislim pogreška u tumačenju kako je drugačije samo zbog ljubavi, kako ona nadomješta sve, kako je svemoćna i uvjet za sreću! Uvjeta je mnogo, bar za dugoročan pogled, a ljubav tek daje bolje šanse, može ponoviti prilike koje smo propustili, te produžiti priču. U idealnom slučaju i dovoljno dugo da prestane biti važna......
U tom je smislu ljubav najčešći katalizator stvarnosti, ali isto tako nije jedina. Poznajem ljude koji život uljepšavaju hobijima, poslovnim strastima, sportskim postignućima, društvenim, najčešće dobrotvornim radom, pa i borbom za vlast, a koje nešto od nabrojanog, baš poput ljubavi, diže svaki puta kada počnu teturati, koji izvor strasti za život nalaze u tim i drugim stvarima, dovoljne strasti za osjećaj iskrenog zadovoljstva i ispunjavanja!
Jer zapravo u ljubavi, pa i svim ostalim relativo besmislenim strastima, i tražimo tek tu sitnicu, da nas digne, uspravi i povuče, kada to nismo, makar privremeno, sami u stanju !
