Beskrajno meko, sasvim opušteno i, vjerujem, bez ijedne konkretne misli, posve gola leži nepomično na tamnoj svili. Prošlo je več više od pola sata od divljeg zanosa, prenapetih mišića, kapljica znoja, bezglasnih krikova, lica obuzetog nekim sasvim autonomnim reakcijama, očiju raširenih zjenica, kao da žele dopustiti izravan pogled negdje unutra u tom nevjerojatnom trenutku, isukanih noktiju što se streme ukopati bilo gdje, naći uporište za još jedan trzaj, val, pokret čitavim tijelom, jednako izvan granica uobičajenog koliko i sasvim neponovljivo magičan.
Tako bi je kipar isklesao iz bijelog kamena, nestvarno bijelu, podjednako zbog kontrasta s tamnom podlogom, koliko i zbog plavičastih svjetala ulične rasvjete Punu zavodljivih, varljivih, tamnih, mekih, sjena. Na polovini lica u sjeni, ispod raskošno rasutih grudi, između blago raširenih nogu, od ruke čiji se prsti sasvim usporeno igraju čuperkom na jedinom stvarno tamnom mjestu. Smiješi se blago, mislim, ili je i to igra sjenki, promatra me, ili možda samo gleda u mom smjeru, nekuda kroz mene. Mir, opuštenost, neka crta blaženstva, možda i trunčica zahvalnosti, oko usana, valjda i topli pogled koji mogu samo zamisliti, utvaram si rado, i osjetiti, s ove udaljenosti.
Svijet je stao pred sat vremena, naprosto se otkačio, otplovio, ili je ova soba otplovila nekuda, svejedno. I još stoji, ništa se važno sada ne dešava izvan ove sobe. Koliko bih samo želio da tako i ostane, da je moguće. Valjda i ona, valjda se stoga i ne mičemo, ne govorimo, izbjegavamo išta što bi moglo poremetiti tu krhu ravnotežu, osjećaj blaženstva, samodostatnosti. Mogućnost da se stvarnost vrati bilo kojim povodom, pitanjem, rječju, pokretom. Čak se lako odupirem i jakom nagonu da položim ruku na nju, da sasvim lagano vršcima prstiju kliznem nekuda niz baršunastu kožu. Znam, na koncu će ipak završiti nekim, vjerojatno njezinim, pokretom, primjedbom ili pitanjem, koji će pokušati biti duhoviti ili sarkastični, autoironični možda. Svejedno da li u konačnici to bude poziv da se vratimo u vrtlog strasti, spiralu opipljivog tlelesnog zadovoljstva, ili u stvarnost. Svejedno stoga jer će svakako završiti ovaj magični trenutak kada postojimo samo nas dvoje, sasvim ogoljeni ičega, ega, umijeća, namjera, samopropitivanja, ijednog obzira, društvenih normi, osobnih ograničenja. A to je baš ovaj trenutak, kada nitko od nas ne čini ništa, ne namjerava ništa i nema potrebe za ničim. Kada samo blagi pogled i sasvim usporen rad moždanih vijuga, ipak proizvode neslućeno zadovoljstvo, koliko god nestalno i krhko, toliko i nedohvatljivo na ijedan drugi, bar meni poznati, način! I kazaljke sata na zidu idu sasvim polako, puno, puno sporije, zakleo bih se....
Jest ono što gledam i osjećam čista ljepota, neopisiv estetski užitak. Naga, posve rascvjetala žena, meka, sasvim podatna, s oblinama koje izluđuju, koje su naprosto uzor skoro svemu uopće lijepom na ovom svijetu, paradigma svakog pokreta kipara, slikara, diznajera, ikada kroz povijest. Doista sasvim estetska kategorija, čak ako maknem i svaku primisao da mi prsti kliznu tom mekom kožom.
Ipak, bi li bilo tako da ju gledam isto takvu kroz staklenu stjenku, na nekoj bizarnoj izložbi, da si ne utvaram kako je pogled iz sjenke usmjeren samo na mene. Ili, bili bilo isto da joj grudi nisu tako pune, da sam vidio nekada i ljepše zaobljene bokove, da ne razaznajem u polumraku skoro savršen struk, da su njezine crte lice manje zavodljive, da taj smiješak madone ne čine usne kao izmišljenje da ih poljubim, da me ona nije svaki puta već svojom pojavom u stanju, kao nožem, trenutno, odsjeći od pomisli na ljepotu ijedne druge žene? I, na koncu, bi li osjećaj vrhunskog zadovoljstva ostao isti da ispod te razbarušene frizure, što sada tek podsjeća na to koliko je pažljivo slagana, ne pulsira jedan od najoštrijih, najbržih, umova s kojima sam imao prilike ukrstiti svoj. Um koji me jednako često navede na pitanje "zašto ja", kao i usporedba s tim anđeoskim tijelom?!
Ne, ne bi, niti u jednom od tih slučajeva, uvjeren sam! Ne bi bilo tog čistog, nepomućenog zadovoljstva, sobom valjda, prvenstveno. Ženu, svoju ženu, čini mi se ipak zapravo gledamo kao svoj lik u ogledalu, kao realnu nagradu, cijenu, svoje vrijednosti. Nespornu i sve veću s vremenom. Potvrdu vlastitog postojanja. Svaki puta iznova! Znam ja sve moguće sociološke teze o tome kako smo zapravo sami na Svijetu, kako mnogo, skoro sve, činimo u konačnosti zbog sebe i svojih motiva i prioriteta, ali možda baš zbog toga Žena, odnosi s njom, i jesu konačna vrijednost, istinska. Gdje postoji samo dva odgovora, bez šmiranja i različitih tumačenja. Jesi ili nisi. Posve gol, posve razoružan, u osnovi skoro isti kao prije milijun godina, iskonski JA, svaki puta krećem u istu bitku i svaki puta želim "pobijediti", otvoriti je, upiti, ući joj u mozak, posve je vezati, makar računajući u minutama....pročitati taj mirni, opušteni, čisti, pogled što počiva na meni, sasvim poseban smješak u uglovima usana pokrenut negdje iz maloga mozga, nehotičan, mislim, i vrijedan tih čuvenih milijun dolara,,,ili čega već. Svega valjda, jer nešto ljepše nikada nisam vidio, niti mi je itko ikada nešto ljepše uspio učiniti.....
Post je objavljen 17.12.2011. u 10:51 sati.