Sedam godina kornatskih suza
30.08.2014.
Kornatske suze, zvijezde i dah... V dio
Kornatska priča ide svome kraju, okupana izvanvremenskom ljepotom, vrijednom svakog pogleda i udaha. Nema nimalo sumnje, da sve što naslov, od početka daje znati, priču prati kao mati... od kristala mora, i bisernica suza, sve do zvijezda čarobnica, i daha srebrena... ali priča je odavno ispričana, a svi joj znamo kraj...
Prošavši onaj rt, udaljili smo se od otoka... izašli na otvoreno more, oplovili one, već spomenute, pučinske otoke, što gledaju na Italiju... da bi se opet vratili u krilo Kornata, tamo negdje na pola mu puta, gdje more se uvuklo duboko u kopno... u uvali Vrulje.
I nema to ništa s onom, da zločinac se uvijek vraća mjestu zločina... odakle mi sad, uopće, takve misli... al' bi'će da sam ispucala sve lipe riči svita, i sad bi mi već svića tribala za koju...
Dalje smo pratili otok Kornat cijelom njegovom dužinom, sve do drugog rta, pa ga obišli okolo-naokolo, i tako se nekako vratili na sam početak... otok Murter.
Pratili smo kornatsku obalu... sve škrape mu i stine... sve te puste kilometre izgrađenih zidića, kojima je prošaran uzduž i popreko... sva tužna i samotna stabla, usred kamena... pa si postavljali i pitanja bez odgovora: zašto li su sama?... i 'ko li ih je posadio u jednini, da putuju tako u samoći?... a onda smo prošli i utvrdu Tureta, što još od stoljeća 6-og tu (po)stoji, pa podno nje i crkvu Gospe od Tarca, koja isto datira iz srednjeg vijeka, i samo jednom godišnje otvara svoja vrata za misno slavlje...
A onda su se ukazali i križevi... ti križevi kao mačevi... veliki... tako silno veliki, da srce mora na tren stati, i dah se oduzeti... eh, i taj dah... opet taj dah... Kamen se je tu s kamenom sljubio, i na vječnu ljubav zakleo... Pa krenu i priče domaćinske, lokalne... o nekim, tamo, vrećama pijeska... o predstojećim, tada, izborima... i svjetski poznatim Kornatima... al' i opet, kako, zašto... ništa tu očima jasno nije... i hoće li ikad biti?...
I, eto, kad nije moglo biti drugačije, šta sad sa ljepotom... šta sad, kad pred tim križevima, sva ta silna kornatska ljepota pada ničice i nestaje... ne što više nije lijepa, već što ljepotom svojom, kao da još više izaziva... kao da je ona "jadna" ičem kriva... i znamo da nije, al' eto... kao da odjednom... nije više ni toliko važna...
A dosta se je toga još zbilo do kraja vijađa... tamo negdje između... između tog mora i tih zvijezda... i svog tog silnog kamena... na kamenu kamena... i onda tih križeva, do neba velikih... i sve sam to nešto još htjela, jer sve je bilo za više nego pet, al' ni to više nije toliko važno...
Kornatskim se putem, eto, riječi jako brzo troše, a do kraja, sve i potroše... i na koncu svih konaca, od svega osta' samo ta suza biserna i dah... osta' vječni mir i gromoglasna tišina... i sve kao da se, tamo negdje gore, u beskrajno plavetnilo, preseli...
Tako je, eto, moja priča o Kornatima došla svome tužnom kraju, jer, drugačije nije ni mogla, i nikada neće moći... Eh, da bar... da je barem, to što nije, pa da mogu... da je mogu u onu jednu moju pretvoriti... ma, znate već... pa da pričam ti priču opet... ispočetka sve... eh, pa da mogu, promijeniti joj kraj... eh, da nije barem, to što je... ne bi sada suze... ne bi suze od svega same ostale, i svu tu silnu ljepotu zamračile...
I ne može tu vrime ništa, kad evo... i sedma će godina skoro, a kao da je jučer bilo.
P.S. A kako je, već na samom početku, lion queen otvorila temu kornatske tragedije, onda, evo, dodajem i naše komentare:
• lion queen
prekrasne fotke, predivno more, krasan spoj plavetnila i zelenila... sigurno je to bio uživo još ljepši doživljaj...
cijeli život sam maštala o odlasku na kornate...a onda se dogodilo ono ..pa sad kad čujem riječ kornati, zapeče me nekako u duši teško... tako da ne znam bih li skoro išla tamo ...
25.07.2014. (14:56) - - - -
• kamena
znam, sve znam, lion queen, jer je i mene, cijelim putem, to pratilo... a nakon što sam svojim očima vidjela, misterija mi je još i veća, a time i tuga... i o tome sam htjela nešto, mada još ne nalazim prave riči... toliko ljepote zgusnute na jednome mjestu, kao da me još više rastužilo, baš zbog tih suza prolivenih, koje peku i stoput više, rekla bih, jer se ne zna istina... na rodbinu tu najviše mislim, jer, ako je nama tako teško, kako se uopće i zamisliti u njihovoj koži... ma, još mi se ta veličanstvenost Kornata miješa sa sjenkama tuge... i još se nisam u potpunosti vratila kući, ako me razumiš...
25.07.2014. (19:47) - - - -
• lion queen
:(
26.07.2014. (06:42) - - - -
Kornatska priča ide svome kraju, okupana izvanvremenskom ljepotom, vrijednom svakog pogleda i udaha. Nema nimalo sumnje, da sve što naslov, od početka daje znati, priču prati kao mati... od kristala mora, i bisernica suza, sve do zvijezda čarobnica, i daha srebrena... ali priča je odavno ispričana, a svi joj znamo kraj...
Prošavši onaj rt, udaljili smo se od otoka... izašli na otvoreno more, oplovili one, već spomenute, pučinske otoke, što gledaju na Italiju... da bi se opet vratili u krilo Kornata, tamo negdje na pola mu puta, gdje more se uvuklo duboko u kopno... u uvali Vrulje.
I nema to ništa s onom, da zločinac se uvijek vraća mjestu zločina... odakle mi sad, uopće, takve misli... al' bi'će da sam ispucala sve lipe riči svita, i sad bi mi već svića tribala za koju...
Dalje smo pratili otok Kornat cijelom njegovom dužinom, sve do drugog rta, pa ga obišli okolo-naokolo, i tako se nekako vratili na sam početak... otok Murter.
Pratili smo kornatsku obalu... sve škrape mu i stine... sve te puste kilometre izgrađenih zidića, kojima je prošaran uzduž i popreko... sva tužna i samotna stabla, usred kamena... pa si postavljali i pitanja bez odgovora: zašto li su sama?... i 'ko li ih je posadio u jednini, da putuju tako u samoći?... a onda smo prošli i utvrdu Tureta, što još od stoljeća 6-og tu (po)stoji, pa podno nje i crkvu Gospe od Tarca, koja isto datira iz srednjeg vijeka, i samo jednom godišnje otvara svoja vrata za misno slavlje...
A onda su se ukazali i križevi... ti križevi kao mačevi... veliki... tako silno veliki, da srce mora na tren stati, i dah se oduzeti... eh, i taj dah... opet taj dah... Kamen se je tu s kamenom sljubio, i na vječnu ljubav zakleo... Pa krenu i priče domaćinske, lokalne... o nekim, tamo, vrećama pijeska... o predstojećim, tada, izborima... i svjetski poznatim Kornatima... al' i opet, kako, zašto... ništa tu očima jasno nije... i hoće li ikad biti?...
I, eto, kad nije moglo biti drugačije, šta sad sa ljepotom... šta sad, kad pred tim križevima, sva ta silna kornatska ljepota pada ničice i nestaje... ne što više nije lijepa, već što ljepotom svojom, kao da još više izaziva... kao da je ona "jadna" ičem kriva... i znamo da nije, al' eto... kao da odjednom... nije više ni toliko važna...
A dosta se je toga još zbilo do kraja vijađa... tamo negdje između... između tog mora i tih zvijezda... i svog tog silnog kamena... na kamenu kamena... i onda tih križeva, do neba velikih... i sve sam to nešto još htjela, jer sve je bilo za više nego pet, al' ni to više nije toliko važno...
Kornatskim se putem, eto, riječi jako brzo troše, a do kraja, sve i potroše... i na koncu svih konaca, od svega osta' samo ta suza biserna i dah... osta' vječni mir i gromoglasna tišina... i sve kao da se, tamo negdje gore, u beskrajno plavetnilo, preseli...
Tako je, eto, moja priča o Kornatima došla svome tužnom kraju, jer, drugačije nije ni mogla, i nikada neće moći... Eh, da bar... da je barem, to što nije, pa da mogu... da je mogu u onu jednu moju pretvoriti... ma, znate već... pa da pričam ti priču opet... ispočetka sve... eh, pa da mogu, promijeniti joj kraj... eh, da nije barem, to što je... ne bi sada suze... ne bi suze od svega same ostale, i svu tu silnu ljepotu zamračile...
I ne može tu vrime ništa, kad evo... i sedma će godina skoro, a kao da je jučer bilo.
P.S. A kako je, već na samom početku, lion queen otvorila temu kornatske tragedije, onda, evo, dodajem i naše komentare:
• lion queen
prekrasne fotke, predivno more, krasan spoj plavetnila i zelenila... sigurno je to bio uživo još ljepši doživljaj...
cijeli život sam maštala o odlasku na kornate...a onda se dogodilo ono ..pa sad kad čujem riječ kornati, zapeče me nekako u duši teško... tako da ne znam bih li skoro išla tamo ...
25.07.2014. (14:56) - - - -
• kamena
znam, sve znam, lion queen, jer je i mene, cijelim putem, to pratilo... a nakon što sam svojim očima vidjela, misterija mi je još i veća, a time i tuga... i o tome sam htjela nešto, mada još ne nalazim prave riči... toliko ljepote zgusnute na jednome mjestu, kao da me još više rastužilo, baš zbog tih suza prolivenih, koje peku i stoput više, rekla bih, jer se ne zna istina... na rodbinu tu najviše mislim, jer, ako je nama tako teško, kako se uopće i zamisliti u njihovoj koži... ma, još mi se ta veličanstvenost Kornata miješa sa sjenkama tuge... i još se nisam u potpunosti vratila kući, ako me razumiš...
25.07.2014. (19:47) - - - -
• lion queen
:(
26.07.2014. (06:42) - - - -
P.S. objavljeno na blogu 01.08.2014.
I ne može vrime, doista... ništa vrime tu ne može, kad evo... sedam je godina prošlo na današnji dan, a uspomena je jednako bolna, ako nije još i bolnija...
komentiraj (5) * ispiši * #
: